Borja.org

Kada sam prije nekoliko godina prvi put sletio u Amsterdam, zapanjila me veličina aerodroma Schipol. Pa samo D izlaza ima do brojke osamdeset i nešto! Naspram Plesa s kojeg sam krenuo, to je kao da uspoređujete računalo od 200 MHz i 3,2 GHz, barem što se površine tiče. I svaki put kad sletim u ovaj grad, ta me veličina oduševi; broj parkiranih aviona iz cijeloga svijeta proteže se duž cijelog aerodroma. Ispod tech površine vjerojatno se skriva velik broj sofisticiranih računalnih sustava koji se brinu da sve ide po planu. Primjena računala ovdje je doista nešto o čemu bi se vjerojatno mogla i knjiga napisati a kada bi tomu pridodali europsku kontrolu leta smještenu negdje kraj Mastrichta, stvar bi bila još detaljnija. Na dan kada sam dolazio u RAI-u, što bi bio njihov pandan Velesajmu, održavao se PC Dump Dag, odnosno u slobodnom prijevodu PC buvljak. Jednom sam prilikom i sam svratio na ovaj event, i moram priznati, iznenadila me količina štedljivih Nizozemaca koji kupuju polovnu računalnu opremu. A nađe se sve i svašta - preko memorije za jedan euro do starijih notebooka za stotinjak eura. Možda i nije u pitanju štednja, nego taj vibe buvljaka na kojem se možete cjenkati, naći i pokoju staru Atari konzolu, zaviriti u originalnu računalnu prošlost.

Ako vam se dolazak baš ne poklopi s PC danom, dio ćete računalne prošlosti naći ponekad i na Waterloou, jednom od najpoznatijih svjetskih buvljaka. Tamo se uglavnom prodaje roba - poput retro Puma i Adidas detalja - ali je moguće naći i stare magnetofone, radio stanice, usitinu prastara računala. Do vlastitog računala na kraju možete doći i na cesti. Ovdje se računala naime često - bacaju. Nisam ni brojao koliko sam tijekom svog dvogodišnjeg boravka u Amsterdamu računala vidio na cesti; pokraj većine bi zastao, pogledao ima li kakav komadić memorije ili nešto što bi moglo poslužiti. I par sam puta doista dobro naletio; prolazite biciklom a pokraj vas neke stara "kanta", koja poput naizgled siromašne škrinje ispod poklopca skriva pravo malo bogatstvo.

Većina je stanovnika Amsterdama na Internet spojena kablom, stalnom Internet vezom. Koliko god ona bila dobro riješena, ima svojih mana. Istina, jeftina je, ali kada se na jedan gateway prikači veći dio određenih okruga, brzina opada. Jednom mi se i samom dogodilo da je nekakav modem Made in Mexico stvarao probleme kao i svima koji su se u tom razdoblju pretplatili na kablovski Internet i usrećili modem sa sombrerom. Znalo se događati da Internet ne radi i po tjedan dana; toliko je naime trebalo kompaniji provideru da riješi problem ili pošalje čovjeka na teren. S mobilne strane pak prevladava Vodafone - rijetki su ulični kutevi na kojima nećete susresti ovu korporaciju. Osim njih tu je i KPN, gigantska korporacija koja blisko surađuje s japanskim NTT DoCoMo mobilnim providerom, a s kojima su i u ovu zemlju uveli i-mode. Nije baš da sam vidio kako se po gradu pretjerano koristi - kao i u nas i u Amsterdamu prevladava običan razgovor i SMS poruke; na cesti ipak ima veća količina mobilnih uređaja s integriranom digitalnom kamerom. No, razloge zašto ih ima više treba tražiti u boljoj ponudi operatera. Kao i prije nekoliko godina i danas se ovdje mobitel može dobiti za 0 (slovima=nula) eura. Dovoljno je tek potpisati jednogodišnju pretplatu i neki od sofisticiranijih mobitela je u vašem džepu.

Sve lako

Za one koji Internet nemaju tu je - Easy Everything. Easy je korporacija koja se bavi širokim spektrom djelatnosti - preko iznajmljivanja automobila do cyber caffea razasutih diljem svijeta. Svoje cyber cafeee imaju u New Yorku, Londonu, Parizu, Amsterdamu, Ateni, Barceloni, Madridu, Munichu, Bruesselu, Rimu, Glasgowu, Berlinu i Manchesteru. Ovaj je amsterdamski otvoren negdje prije tri godine (5.lipnja 2000.), a nalazi se nešto malo prije Rembrandtpleina u Reguliersbreestraatu 22, baš preko puta propalog Planet Hollywooda, čiji prostor još uvijek zjapi prazan tek podsjećajući da je mišićavi austrijanac i ovdje pokušao napraviti posao. Sam se Easy Everything cyber cafee proteže na ovećoj kvadraturi, a prostor je vrlo efikasno iskorišten do kraja. Monitori se nalaze integrirani u drvene ploče, pokraj njih su dva ulaza i ispred njih tipkovnica. Za razliku od nekadašnjih cyber caffea ovdje je ljudski faktor minimalan - "karta" za Internet kupuje se na automatu. Stvar je jednostavna: ubacite euro u automat, on vam izbaci papirić s višecifrenom brojkom, koju zatim upisujete u računalo za koje ste sjeli. Za jedan euro (oko 7,4 kune) surfati ćete pola sata. Najmanji je mogući iznos 0,10 centi; on će biti dostatan tek za provjeriti poštu i odlogiravanje. Na službenim se stranicama caffea kaže kako radi od 0 do 24, sedam dana tjedno no to baš i nisam išao provjeravati.

Ipak, u svakom ćete trenutku pronaći slobodno mjesto iako je broj korisnika uvijek značajan. Nudi se 276 računala, od kojih u svakom redu barem po dva tri nisu funkcionalni; krajičkom ćete oka primjetiti kako se čita podosta arapskih siteova. Sam je Easy franšiza - nude "najjeftiniji" pristup Internetu a ima ga diljem svijeta u Mc Donaldsu, Burger Kingu, Dunkin Donutsu, Everestu, Subwayu. "Kompletno automatizirano Internet postrojenje bez ijednog čovjeka", kažu čelnici ove kompanije koji su doista ljudski faktor sveli na najmanju moguću mjeru. Da u amsterdamskom cyber caffeu nema mogućnosti kupovine DVD-a, knjiga, CD-a, igara, vjerojatno nitko ne bi ni radio u njemu. Tijekom mog boravka u Amsterdamu nekoliko sam puta posjetio jedan od najvećih cyber caffea svijeta, uverivši se da ovakav način yber caffee poslovanja funkcionira uglavnom samo u gradovima koji se mogu pohvaliti ili s velikim brojem turista ili s dovoljnim brojem studenata koji Internet nemaju. Mnogo se ležerniji pristup Internetu nudi u običnim lokalima, koji doduše nemaju 276 računala, ali nude 15 minuta surfanja s prvim naručenim pićem. Lokali koji nemaju računalo odnosno oni koji ne nude mogućnost surfanja doista su prava rijetkost.

Dva dana nakon što sam stigao u ovaj grad, otvorena je i World Press Photo izložba, najveći internacionalni fotografski natječaj, koji je pokrenut 1955. godine u Nizozemskoj, s ciljem da podržava i promovira novinsku fotografiju na internacionalnoj razini, a sve pod pokroviteljskom nizozemske kraljevske obitelji. Svake godine, osim u Nizozemskoj, ova izložba ide na turneju u 35 zemalja i osamdesetak gradova svijeta. Ove je godine na World Press Photo natječaju sudjelovalo 3913 fotografa iz 118 zemalja svijeta, a sveukupno priloženo je 53 597 fotografija. Ova je godina pokazala i značajan porast digitalnih fotografija: 69 posto fotografija bile su u digitalnom formatu. Godine 2002. bilo ih je 55,7 posto, dok ih je u 2001. bilo "tek" 27,5 posto. Žiri je, kao i svih proteklih godina, okupio dovoljan broj fotografskih stručnjaka; direktori fotografije Miami Heralda, Newsweeka, Sunday Timesa, Associated Pressa samo su manji dio žirija. Izložba se održava u Staroj Crkvi (Oude Kerk) na Oudekerkspleinu, a traje do kraja lipnja nakon čega kreće s turnejom po svijetu. Ove je godine glavnu nagradu World Press Photo of the Year (10 000 eura) dobila fotografija Erica Grigoriana, koja je snimljena 23. lipnja u Qazvin provinciji Iranu nakon potresa koji je ubio više od 500 ljudi u dvanaest tamošnjih sela. U kategoriji Science and Technology Stories nagrade su dobili: Peter Essick, USA, National Geographic Magazine za fotografiju "Nukelarni otpad", David I. Gross, USA, Missing persons za fotografiju "Indetifikacija mrtvih, Kosovo" i Witold Krassowski iz Poljske za fotografiju "Posljednja željeznička linija". Žiri je sveukupno podijelio pedeset i pet nagrada u devet tematskih kategorija, a sve dobitnike može pronaći na adresi www.worldpressphoto.nl.

Amsterdam sam ostavio okupan suncem, uputivši se jednim od Airbuseva kući. Osim najvećeg cyber caffea i World Press Photo izložbe, uživao sam u gradu kao pravi dokoni turist. Nešto nakon mog odlaska u RAI-u se održavala Bluetooth konferencija, na kojoj se u nekoliko dana govorilo samo o ovoj tehnologiji i onome što donosi; sam RAI je čest domaćin tehnoloških konferencija iz različitih industrija. Amsterdam svakako valja posjetiti - broj znamenitosti je dovoljno velik, a arhitektura dovoljno intrigantna no ni sve to što taj grad ima, teško se može mjeriti s onim što ima Hrvatska, no to ćete shvatiti tek kada iz nje odete.

plus
Neki su od amsterdamskih semafora ovih dana postali i nešto sofisticiraniji. Osim što već godina imaju zvučnu podlogu, od nedavno odbrojavaju minute odnosno sekunde do zelenog svjetlo. Vrijeme jest novac!

pc chip 97

hr.digg|prijavi