Borja.org

Ponekad se uhvatim kako...žudim, (to je prava riječ) za Amsterdamom; ista me žudnja ponekad obuzimala za Zagrebom kada sam bio gore. Srećom, poznajem se, pa znam da me ponekad uhvate ti neki melankolični momenti, a ako se život sastoji od trenutaka, onda je moj povremeno - melankoličan...kum me zapravo podsjetio na sve to; Damir iz Amsterdama, koji je neobavezno svratio u zgb...

njegova me je priča oduvijek fascinirala ne neku čudnu foru, i znao sam da je dostojna literarne obrade. Upoznali smo se negdje tamo krajem '99 u 'damu, kada su on i njegov prijatelj, obojica iz Virovitice pokucali na vrata kuće, pitajući ima li možda kakvo mjesto viška za spavanje. Bilo je.

U kući nas se nalazilo šest; istu noć kada su se njih dvojica pojavili, na mene je pala kocka da idem po soarmu (fast food iz turske, nesto kao grcki giros); damir mi je odlučio praviti društvo.

Damir je došao iz Virovitice, kao i podosta nas, na totalni blef, bez plana i programa, samo sa voljom da se nešto u našim životima promijeni. Tada još nismo ni slutili, koliko će zapravo taj grad utjecati na sve nas..

U to sam vrijeme radio u jednoj galeriji, u galeriji koja se nalazila u najskupljoj ulici Amsterdama, što je bilo vidljivo ne samo iz skupih dućana, već i automobila parkiranih pred njima. Nas smo tri teglili slike i sve ostalo iz jedne galerije u drugu, za dobre novce; foleri koji su radili u njoj stalno su nas žicali cigarete, iako su nesumnjivo imali puno puno puno više novaca od nas.

Damir je nakon nekog vremena počeo tražiti posao; krenuo je, opet na blef, na East, gdje je bilo dosta radionica. Prva vrata na koja je pokucao pokazala su se kao sudbonosna. Otvorio ih je Umjetnik. Tip je baš radio na Statue of No Liberty, koja je visoka sigurno dva i sitno metara, a i dovoljno široka. Prikazuje tipa koji u jednoj ruci drži baklju, a u drugoj aktovku; bila je to neka antikorporacijska poruka..Umjetnik je zaposlio Damira pošto je bilo riječ o obimnom poslu, a kojeg je on zapravo odrađivao, po tuđoj ideji, jer je bio takva vrsta umjetnika. Dadara, (dadara.nl) je smislio Staute of No Liberty, a Umjetnik i Damir su je realizirali. Cijela je statua postavljena kod Leidsepleina, u samom centru grada, a na otvaranju se skupila krema amsterdamskog kulturnog i političkog života, zajedno sa Damirom :)

Tako je krenuo raditi sa umjetnikom, preko kojeg je stigao i do nekog tipa koji ima školu za umjetnički rad sa drvom na Tajvanu (duboko u džungli), a koji se Damirom oduševio pozvavši ga da se školuje kod njega. Trenutno se radi na realizaciji toga, ali u međuvremenu, Damir Smutni se sprema u SAD gdje će raditi, opet sa Dadarom, brod koji bi trebao biti nešto kao Noina arka, ali nije. Brod će biti izložen u nekoj pustinji u Nevadi, a nakon popratnog festivala, ekipa umjetnika će ga spaliti...

[ stylish moment.01

"Kume," kaže mi, "dobro ti je ovdje." "Ponekad" odgovaram.]

Ipak, sve to nalazim nekako manje bitnim naspram promjena u samom Damiru kao osobi, a koje su možda prekompleksne za jedan mali report...Amsterdam je u njemu probudio nešto što je samo čekalo da vrisne; uopće ne sumnjam da ćemo za njega još čuti...

Nekada davno Amsterdam mi se činio kao grad u kojem nema šanse da živim; sve mi je to bilo nekako prenemoguće za ostvariti. I taj trenutak, u kojem sam skužio da ću fakat otići gore (nakon skoro 5 godina razmišljanja o tome), zauvijek će mi ostati u pamćenju. Bio sam u tramvaju broj 6, koji je išao prema Novom Zagrebu a nalazio se na Savici. Stajao sam u prvim kolima na kraju. I u jednom sam trenutku rekao sam sebi: "Jebote, fakat ćeš otići." Bila je to fuckin pobjeda. Taj trenutak, kada shvatite da u životu možete napraviti što god želite, nosi neprocjenjivu vrijednost, koja je opet, kao i Damirov slučaj, prekompleksna priča da bi stala u ovako maleni report.

Bottom line je da takve odluke mijenjaju živote iz temelja, a hrabrost da se sa posljedicama nosite, ma kakve bile, sigurno će vam dati dodatnu životnu snagu. Damir je iz Virovitice otišao u Amsterdam, a navigirala ga je, kako se meni čini, neka viša sila, otvaravši mu oči, malo po malo, puštajući velike misli da mu ispunjavaju um.

Takav je to grad, a i takvi smo mi ljudi...

hr.digg|prijavi