Borja.org

postoji ta plaža negdje između pule i rovinja, na kojoj moj prijatelj ogi sa ekipom zna proboraviti danima, stvarajući malu čergu neometanu vanjskim utjecajima ili bilo čime; jednostavno to je takva lokacija. Zabačena u divljini, još je uvijek iako blizu civilizacije pomalo neotkrivena. Fotografije sa copacabane, kako su plažu prozvali, izazivali su u meni, koji sam i više nego vezan uz prirodu, želju da i sam svratim tamo, što se ovog ljeta i dogodilo. Negdje prije Motovuna, odlazim do Ogija u Rovinj; već prvi dan odlazimo na Copacabanu. I baš kao na slikama - čerga se rasprostrla preko dobrog dijela plaže; tu je dnevna soba, pokazuje mi, ovamo je kuhinja..Tamo nas čekaju Nedo i Mila, oboje iz Moskve, ona porijeklom, on ne. Svraća često internacionalna ekipa na tu plažu, zalutao je i pokoji japanac, podosta naših rusa, a svratio je i jedan englez i to iz ninja tunesa; netko ga je doveo. Mjesto odiše nekom atmosferom travellera, jer je dosta tamošnje ekipe čest gost Indije i sličnih egzotičnih zemalja koje prije svega njeguju duhovno. U daljini se naziru tamni oblaci; pokoji bljesak munje svraća nam pogled na horizont.

Čuti ruski na Copacabani, taj meni romantični jezik, cijeloj priči daje dodatnu dimenziju nestvarnosti, i našeg bijega iz već dosadne civilizacije. Mila, pravim imenom Ljudmila i Nedo, raspravljaju nešto kroz smijeh, ja se vraćam na davno čitanu rusku literaturu, s primislima na ta ruska prostranstva, gdje kilometrima nema ništa, možda tek pokoja kuća...Na žalost, signal na mobitelima je i ovdje dovoljno jak, bazne stanice su razasute po cijeloj Istri, pa ni divljina nije ono što je bila...Unatoč tome, Copacabana zadržava svoju čar, koji naravno ne bi značio ništa da nema tih fenomenalnih ljudi, koji još uvijek osjećaju potrebu da zaborave na sve ono što dvadeset prvo stoljeće nudi, i vrate se unutarnjim stanjima čovjeka...Vremenom, to je neminovno, plaža će postati otkriveno mjesto, sa više turista, nego čergara ali za mene, ma koliko sam malo vremena proveo tamo, Copacabana i njeni ljudi, uvijek će biti mjesto na koje cu se rado vratiti...

moments...

stylish moment/rovinj

"stylish je nešto najbolje što se zagrebu dogodilo u zadnjih deset godina, govori mi djevojka od nekih dvadesetak godina, ja ne znam nikoga tko je bio tamo a da se nije dobro proveo. hvala, od srca se zahvaljujem.

pula/festival

završni party pulskog filmskog festivala; zatičem se na njemu i više nego slučajno. tako se nekako i osjećam - kao slučajni prolaznik. ljudi koje susrećem skoro pa u potpunosti su posvećeni festivalu, što valja, što ne, kritičari, redatelji, trenutni centar njihovih života..meni, tek pristiglom sa copacabane, sve to djeluje prenevažno da bi uopće razmišljao o tome; osjećam se dobro jer me uopće nije briga tko što i zašto...kao da sam nevidljiv medu svima njima...

cres/lošinj

krećemo na jedan dan iz rovinja za cres/lošinj; radni zadatak troje novinara od kojih sam ja opet u funkciji neobaveznog promatrača, kroničara našeg puta koji je tu tek da bilježi pejzaže, memorira ih negdje u podsvijesti i izvuče u trenucima sjećanja na ljeto 02...

............................| motovun |....................]

Svaki put odlazeći u taj Motovun znamo kako se pet dana nećemo spuštati s brda, prepuštajući se čarima popratnog života tijekom filmskog festivala. Ovaj put, odlazio sam tamo s Gregorom i Jogardeom napraviti Stylish. Sve povezati u jedan konkretan dojam, nije nimalo lako, jer je to jedan skup emocija, uglavnom pozitivnih, koje se samo preklapaju jedna s drugom, kako odmiče festival...

Dan prvi napravili smo u Bambus baru zabavu zajedno sa ekipom breakaliciousa, pa su se u full ludoj atmosferi bara na otvorenom miješali house, breakbeat, funk, soul, hip hop, i gooomila rasplesanih ljudi! Plesalo se do jutra, a kasnije smo sjedeći na zidinama grada, promatrali maglu ispod nas, koja se činila kao nešto u što možemo samo tako zaroniti i ostati lebdtjeti. U takvom nekom raspoloženju proticali su motovunski dani. Popodnevna dokolica, susreti u tom baru, koji se pretvorio u neku stalnu bazu, i glazbeno odredište mnogih house fanova, imali su meditativnu ulogu. Filozofija jedne minute izrodila se sama po sebi, a bila je vrlo jasna: planirati najviše minutu unaprijed. Priznajem, ovo je prvi puta kako sam se vratio u hr, a da sam se uspio toliko opustiti, nasmijati & uživati! Pamtim uglavnom kako smo se dosta smijali, veseleći se životu.

I imali smo sreće sa vremenom. Pet dana kiša nije kvarila važne momente, pa se zbrajao rezultat: na kraju je bilo 5:0 za MFF. Jedan je samo trenutak bio "kritičan." U neko (skoro pa jutro) doba noći, motovunu se približavao oblak; i to baš samom gradu - oblak je ulazio u grad. U tom smo trenutku stajali na zidinama našeg bara, svirala je stvar "Ride The Storm;" žena je pjevala "You gone ride the storm.." i sve je bilo nekako...epski...mi na tim zidinama, gledamo oblak koji prolazi kroz nas, s ovakvim tekstom u pozadini...

Stylish se dogodio posljednje večer, kada je kroz grad prolazilo oko 8000 ljudi, možda više, možda manje. Sveukupna je brojka, svih 5 dana, 36 000 ljudi! Smjestili smo se na glavni trg, s golemom stylish projekcijom na jedan od zidova; odnosno VJingom moje malenkosti :) Zapravo, teško da bi se to moglo nazvati VJingom, pošto se od mene zahtjevalo minimalno znanje onoga što je priredila eirenah iz nan.a; svejedno, ufurao sam se u ulogu, skromno objašnjavajući svima o čemu je riječ, tko je autor materijala, bla...I bilo je dobro stajati tamo, raditi taj Stylish@Motovun, koji je zaokružio jedan stylish period i naravno otvorio drugi...

Upoznavanje novih kreativnih snaga iz cijeloga svijeta, koje će nesumnjivo sa svojim idejama doprinijeti razvoju naše umjetničke scene, bio je jedan od 'momenata.' Daje to ponekad snage i za cijelu godinu :)

Motovunu ću se bez imalo sumnje, vraćati još tijekom godine, kada me puknu mff flashbackovi...

hr.digg|prijavi