Borja.org

Interplanetarna brod dvorana kružila je, negdje kroz svemir, lutajući već tko zna koju godinu, tražeći sudionike nekog od mnogobrojnih seminara, ne bi li ih ugostila u svom, veoma dobro opremljenom prostoru.
- Bzzzzz! Bzzzzz! - oglasio se radar.
- Aaaaaaa - zjenu glavni kompjuter koji je bio ujedno i šef cjelokupnog broda - Nešto u blizini?
- A ha - potvrdi radar.
- Što? - upita šef.
- Neki zgodan robot? - upita robot spremačica.
- Ne - odgovori radar.
- Pa, reci što je? - bio je već nervozan šef.
- Pogodi! - reče radar.
- Zašto!? - čudio se šef, sada već na granici strpljenja.
- Da se kladimo, tko izgubi mora šutjeti slijedećih godinu dana.
- Ali, ako pogodim, kroz tu godinu može pored nas proći seminar - konstatirao je šef.
- Može - složio se radar.
- A ako izgubim, moram šutjeti. Ako prođe seminar, proći ćemo i mi jer ja ne mogu narediti da se zaustavimo.
- Istina - potvrdi radar.
- U čemu je trik? - upita šef, smiješeći se šeretski.
- Slijedeća godina je bez ijednog seminara. Znaš da svaka jedanaesta godina nema seminara jer se sudionici odmaraju.
- U pravu si, kako li se toga nisam sjetio? - zapitao se šef.
- Pogađaj!!
- Da nije - zausti šef i napravi značajnu stanku - ...neki... SEMINAR?
- Bingo! Blllm! Blllm! - oglasio se radar - Pokraj nas prolazi jedan pravi pravcati seminar. Yeah!
- OK - reče šef - koji je seminar?
- Ne znam, samo znam da je seminar. Hajde, zovi ih u dvoranu! Zovi ih!
- Hoću, ali prvo ti moraš zašutjeti - sjetivši se oklade, reče šef.
Radar zašuti.
"Dvorana. Samo za seminare. Ugošćujemo vas sa cjelokupnom uslugom. Upravo prolazite pokraj nas. Želite li, uđite". - poslao je poruku šef.
U trenu, dvorana se ispuni ljudima. Šef se zadovoljno nasmiješio na glas, a radar u sebi. Robot spremačica se izgubila na donjim nivoima broda. Dva sudionika seminara krenuli su ka govornici. Jedan je sjeo na stolicu kraj govornice a drugi, niski proćelavi tip u crnom odijelu i bijelim cipelama, reče:
"Pozdravljam sve sudionike interplanetarnog seminara pod radnim nazivom, he he, 'Treba li ukinuti interplanetarne dvorane za seminare i jesu li one, zapravo, skroz beskorisne' ".
Dvorana se sledi. Osjećao se miris smrti u zraku. Radar je šutio, a tako bi nešto rekao, šef bi nešto rekao ali ne zna šta, ptičice su prestale pjevati, cvrčci cvrkutati, robot spremačice spremati, govornici pričati, čitaoci čitati.

MORTIMER & AGNEZA

- Mortimere - reče Agneza zašto nisi postavio stol kada sam ti lijepo rekla da to učiniš?
- Oprosti draga - reče Mortimer - ovaj čas ću to učiniti.
Mortimer se ustane ne bi li postavio stol kada se u dnevnoj sobi stvori mali čovječuljak.
- Dobar dan - reče pomalo kreštavim glasom.
- Dobar dan - rekoše Agneza i Mortimer.
- Ja sam Lou i predsjednik sam Intergalaktičke lutrije. Osvojili ste milion i sto intergalaktičkih dolara i put oko svijeta, te...
- Oprostite - ubaci se Mortimer - ali mi već imamo isplaniran godišnji. Bit će bolje da tu nagradu predate nekome drugom. Sada izvolite otići.
Čovječuljak nestane vidno šokiran a Agneza i Mortimer su proglašeni najglupljim stvorenjima Univerzuma jer da Mortimer nije prekinuo čovječuljka čuo bi: "...te liko mute ča hito nu leva kiti".
Kada se dakle sve skupi, Mortimer i Agneza bi, osim milion i sto intergalaktičkih dolara, puta oko svijeta osvojili i tekst kojim završava ova priča. No, kako nisu prihvatili nagradu priča se ne može niti završiti...

TABLA S NATPISOM

Tko bi uopće, ikada, kome se to nije dogodilo, pomislio da je moguće, da se takve stvari događaju, ali znate šta kažu, kad jednom krene dobro... No, o čemu je riječ? Tko sam ja? Ja sam Marcus, astronaut s planete Zemlje. Godina je 2087. 5.5, i nalazim se na potpuno nepoznatom planetu, na koju sam se morao prisilno spustiti jer se na mom brodu pokvario Igor, brodski kompjuter, ruskog porijekla, što se da zaključiti i iz njegova imena. Bio je to jedan savršeno dobar kompjuter, znao je sve, a kako sam bio sam na brodu, bio je i moj najbolji prijatelj. Sjedimo vam mi tako jedan dan i razgovaramo.
- Šefe - obrati mi se Igor - recite mi zašto ste se zaputili na ovaj put?
- Astronaut sam, Igore. To mi je posao. - odgovorio sam mu.
- Ali "ovaj put"!
- Što fali "ovom putu"? - začudih se.
- Provesti u svemiru sedam godina, da bi se uzeo uzorak biljke koja raste daleko i sasvim je nebitna.
- Igore, biljka je svestrana i dobro će doći mojoj rodnoj planeti.
- Dobro još to. Ali, vi, šefe, sami u svemiru sedam godina?
- Igore, kako se zove osoba koja te projektirala? - upitah ga.
- Katarina Iljičeva.
- To sam i mislio. Žena.
- Zašto je to bitno?
- Previše je emotivna i to je usadila u tebe.
Onda je Igor počeo ramišljati i pao je u takvu depresiju da se pokvario. Ja sam nastavio upravljati brodom dokle sam mogao, a nisam mogao daleko. Samo do ove planete na kojoj se i nalazim i na kojoj se osjećam sretnim. Našao sam, ovdje gdje sam najmanje očekivao, svoj mir. Da Igor zna, opet bi pao u takvu depresiju, da bi iz nje izašao teško, još teže nego što će izaći iz ove. Ne bi shvatio da nije bitno da li sam ja u blatu, vodi, gradu, kopnu, sobi, Marsu, Zemlji, Veneri ili tko zna gdje, ne bi shvatio da je bitno ono što je u meni. Ako je vani kaos a u meni mir, svejedno sam sretan, ako je u meni kaos a vani mir, nisam. Na ovoj sam planeti to i shvatio vidjevši tablu na kojoj je pisalo: "NIJE BITNO DA LI STE U BLATU, VODI, GRADU, KOPNU, SOBI, MARSU, ZEMLJI, VENERI ILI TKO ZNA GDJE, BITNO JE ONO U VAMA. AKO JE VANI KAOS A U VAMA MIR SVEJEDNO STE SRETNI, AKO JE U VAMA KAOS, VANI MIR, NISTE."

VIJESTI

Dragi gledaoci, dobro došli u večernju informativnu emisiju vaše stanice: SSU - Stanice Svjetskog Univerzuma. U svemiru skoro da i nema nešto novo. Pobuna na Argosu, gotovo najudaljenijoj planeti od Centra, ugušena je i smirena a zatvorenici su vraćeni tamo gdje im je i mjesto - u pećine. Podsjećamo sve one koji su zaboravili, da se na Argosu nalazi oko milion i dvjesto ljudi željnih, ratova, teritorija i sukoba. Jedini koji nisu učestvovali u pobuni bili su pripadnici balkanskog plemena. Njihov glasnogovornik povodom toga je rekao: "Da bi učestvovali u pobuni potrebno je vrijeme, koje mi na žalost, nismo imali jer baš vodimo jedan rat među sobom koji je, to svi znaju, uvijek privlačniji od višenacionalnog sukoba."

Na žalost, iza ove, ide još jedna tužnija vijest, za ekologe. Svemirska letjelica SPACEGREEN peacea nestala je prije tjedan dana, no vijest nije išla u eter jer se vjerovalo da je je riječ o kvaru na komunikacijskim uređajima. Danas smo dobili vijest da je brod uništen od strane Kopača, koji su vadili na Plutonu plemenitu rudu, bez boje, kojom se rade najskuplje i najekskluzivnije ženske bunde. Svijet je osudio ovaj događaj istovremeno kada je prodana i zilionta bunda od ove plemenite rude.

Radosna vijest za sve navijače Andromeda Shipsa, naime, oni su u međuplanetranom prijateljskom susretu pobijedili Pluton Dogse sa 17:9. Igrač utakmice bio je Splićanin Marinko Zujić koji je postigao najviše pogodaka i poznato je da će sada ostati u ovom timu, koji će mu, zamislite, platiti, bilion jena što je gotovo dvaput manje nego što mu je ponudio protivnički tim. Tim povodom Marinko je rekao: "A ča, mislin da ću za te šolde obnovit Dioklecijanovu palaču, u mom rodnom gradu, a možda kupim kakav planet ženi i dici." Iz kulture dvije novosti. Za najbolju haiku stvar, na prvom natjecanju na staroj dobroj Zemlji pobijedio je stanovnik Jupitera Modelaus Bodelaus. Njegova skladba glasi: "CRVENI ODSJAJ TOČKE U OKU MOM JUPITER"

Vrijeme sutra, danas, i u slijedećih trilion godina, uglavnom isto, lijepo, zabavno i interesantno.
Gledajte nas sutra u isto vrijeme.

POSLJEDNJA ŽIVOTINJA

Ogromno crveno sunce, izlazilo je, polako obasjavajući veliko drveće, predivne zelene boje, sa ogromnim okruglim listovima i čovjeka koji je ležao u njegovoj sjeni. Nebo je bilo svijetloplavo, oblaci su otišli, ovaj put nošeni sjevernim vjetrom koji je puhao u ovo doba godine. Čovjek otvori oči. Prvo što je ugledao bio je mali crv, koji se lijeno vukao između travki. Čovjek pruži ruku, uzme crva i strpa ga u usta. Žvakao ga je, polako ustajući. Noć je bila mirna. Ostao je živ. Divno. Stajao je, svojom punom visinom, od nekih metar i devedeset, ogledavajući oko sebe. Bio je skoro nag, sve što je imao, bilo je krzno neke životinje složeno oko bedara.

Čovjek se sagnuo i uzeo sa tla dugačak štap, našiljen pri samom vrhu. Nasmiješio se. Još jednom se osjećao i više nego dobro. Nitko mu nije mogao ništa. Imao je štap koji je probijao sve, pa i najtvrđe drvo. Začu udarac, zemlja zadrhti. Još jedan, zemlja se tresla. Čuo ga je, a pogleda li malo bolje i vidjet će ga, u daljini, kako grabi velikim koracima prema njemu. Čovjek je znao da dolazi, ogromna životinja je znala prema kome ide. Bit će to povijesni susret. Tko preživi naseljavat će Planetu. Nijedno od dva bića nije razmišljalo o tome, ali bilo je tako.

Čovjek je sjeo, prekriženih nogu, a životinja se približavala. Bio je to posljednji dinosaurus na Planeti. Čovjek je to znao. Kako i ne bi, kad je sve ostale ubio on, štapom, vlastitim rukama. Nikad se nije bojao. Pitao se, što li su mislile velike životinje dok su davale posljednje znakove života pred njegovim krupnim očima. Velika životinja prišla je bliže, na pola kilometra od čovjeka, gledajući ga ravno u oči. Čovjek to nije vidio ali je osjetio. Niti jedna do sada ga nije gledala u oči. Po prvi put čovjeka su prošli trnci. Ne zbog straha od vlastite smrti, jer toga nije bio niti svjestan, već od spoznaje da je učinio nešto loše. No sada je gotovo. Mora ići do kraja.

Ustao je, digao štap visoko u zrak i potrčao prema životinji koja ga je čekala na velikoj čistini. Životinja zakorači, sve brže i brže, hitajući prema čovjeku. Jurili su jedno prema drugome dok nisu došli na desetak metara međusobne udaljenosti. Životinja je stala. Čovjek je stao. Ptice su prestale pjevati, vjetar puhati; zlokobna tišina nadvila se nad Planetu. Životinja je stajala i mirno čekala. Čovjek je digao štap, bacio ga i pogodio životinju ravno u oko. Ne ispustivši ni glasa, posljednji dinosaurus se stropoštao na tlo. Čovjek mu priđe, izvadi štap iz oka, okrene se i ode. Znao je da će životinju dokrajčiti male životinje, tako je uvijek bilo. Krenuo je kući. Hodao je brzo ne osvrćući se i ne obraćajući pažnju na bilo što. Njegove misli su bile svuda, samo ne na putu. Sudarao se s grmljem, visokim i niskim drvećem, velikim travama. Putovao je nekoliko sati, dok nije stigao do jezera gdje je provodio dane. Stigao je do velikog drveta, odložio štap i ušao u njega. Žena je sjedila na podu i promatrala skupinu mrava kako rade.

- Stigao sam - reče čovjek - i posljednja životinja je nestala. Možeš mirno spavati.
Žena se nasmiješi.
- Joj dragi, pa to je prekrasno. I sam znaš koliko sam ih se bojala, noćima nisam spavala, Adame ti si pravo srce, bla bla, najdraži moj, bla bla...divan si....bla bla...ali, dok te nije bilo Eva ti se strašno prepala...bla bla...došli su veliki mamuti...bla bla... dok te nije bilo, znaš...bla bla...pa jel' bi ti mogao.... za svoju dragu

BRIGA, SKRB, MAR

U Jupiterovoj orbiti plovio je mali brodić. U Plutonovoj orbiti plovio je mali brodić. U Merkurovoj orbiti plovio je mali brodić. U Saturnovoj orbiti plovio je mali brodić. U Uranovoj orbiti plovio je mali brodić. Zašto? To su se pitali svi stanovnoci planete Zemlje posljednjih dana zajedno sa svim znanstvenicima i inim ljudima. Teorija o brodićima je bilo, hvala Bogu, na pretek. No, kao i uvijek pobijedila je ona najpesimističnija, koja je glasila: "Ovo je samo početak. Mali brodić, malo veći, brodurina. Naravno, riječ je o invaziji vanzemaljaca, na našu planetu. Dogodit će se u vrlo kratkom roku bla bla bla..." Dok su ljudi uljepšavali sami sebi 'posljednje dane' ekipa znastvenika SPACEUNITY-a grozničavo je pokušavala stupiti u kontakt s brodićima.
- Brodići, brodići, Spaceunity ovdje. Javite se. Indentificirajte se.
- Zašto? - začu se s brodića.
- Mi bi htjeli znati tko ste.
- Zašto?
- Hoćete li nam se javiti?
- Kako?
- Kako god želite.
- Kako?
- Kako god želite!! Čujemo li se?
- Tko?
- Pa mi i vi, zaboga.
- Tko?
- Spaceunity i brodići! Koja je vaša funkcija.
- " Zašto? Kako? Tko? Ovo spada u posljednju grupu pitanja koja su osnova svakog interplanetarnog žurnalizma. Bila je to i posljednja lekcija. Institut za istraživanje orbite, zahvaljuje se studentima koji su pohađali predmet žurnalizam na našim brodovima".
- Uh! - odahnuli su svi članovi Spaceunitya, otvorili šampanjac i počeli se veseliti, kad začuše glas od maloprije:
- "Mole se svi studenti Specijalne Intergalaktičke Policije da se pojave za minut i tri sec na nivou tri. Današnja vježba nosi naziv INVAZIJA i vježbat ćemo na....
U Spaceunityu nitko ne diše.
- "Zemlji!"
U Spaceunityu još uvijek nitko ne diše... / osim jednog tipa, neki stari konj, alkos, krišom navlači piće, a pravi se ko stalo mu je.../

DEMON

Sjedio sam, tupo buljeći u monitor, gledajući nekakav psihodelični screen saver. Glava mi je bila prazna, inspiracije niotkuda. Pokušavao sam s raznoraznim rečenicama, ali niti jedna mi nije zvučala dobro za početak. Tako je kad radite pod pritiskom. S ovom sam pričom odugovlačio mjesecima, misleći kako ću je napisati za sat-dva. Kada sam sjeo za kompjuter, ništa. Priča je morala biti gotova do sutra, točno do otvorenja najvećeg skupa sfreakova, jer sam, eto, ja, Miguel Armando Diazon, od majke šveđanke s izrazito ravnom kosom i oca argentinca, s fantastičnim osjećajem za ples, bio izabran. Izabrala me publika, želeći čuti na svečanom otvorenju, baš moju priču. Tako je još od kada mi je izašla u F.-u, jedne kišne godine, priča "Rupa u zvijezdi, zvijezda u rupi", koja je oduševila čitaoce.
Odlučio sam odigrati jednu od 775 igara koje su se nalazili na mom hard disku. I u svakoj sam spašavao svijet koji me očajnički trebao. I ovaj put prvi nivo sam prešao lako, slijedeći svoj prirodni instinkt. Na drugom sam zapeo i baš u trenutku kada sam došao do rješenja netko reče:
-Miguel!
Okrenuo sam se i ugledao mlađeg tipa, bar se tako činilo, krajnje neobična izgleda, kako stoji u mojoj dnevnoj sobi.
- Nemaš baš inspiracije, ha?-reče s demonskim smiješkom na licu.
- A ti si?-upitah.
- Hm, nikada ne bi shvatio moj odgovor, ali, eto, poslali su me iz Vijeća, to je moj posao, i ja to moram napraviti, a što se mora nije teško.
- Čekaj!-rekoh.- Uspori i objasni mi polako, riječ po riječ.
- OK.
- Hm....... nikada...... ne....... bi...... shvatio....... moj odgovor....... ali...... eto........... poslali...... su......... me.............. iz................ vijeća........... to......... je........... moj............ posao.............. i............. ja.........to........ moram........... napraviti........... a........ što........ se........ mora....... nije....... teško. - ponovio mi je polako.
- Nastavi.
- Dakle............moram........
- Ne moraš više zastajkivati iza svake riječi. - prekinuo sam ga.
- Hvala-reče i nastavi - Dakle, ime mi je Asdual, i zaposlen sam na nižoj razini Velikog Vijeća, kao kurir, poštar, ili kako već želiš nazvati osobu koja prenosi određene poruke.
- Ti, dakle, Asdualu, imaš poruku za mene - rekoh kimajući glavom.
- Da. - potvrdi moje sumnje.
- Reci mi, da razjasnimo neke stvari prije nego mi kažeš poruku.
- Slušam?
- Veliko Vijeće?
- Da, vama na Zemlji ono nije poznato, ali među ostalim dimenzijama je normalna stvar, štoviše, svaka dimenzija ima svog člana u Velikom Vijeću.
- Dimenzija?
- Da, - reče skidajući tamnozeleni ogrtač - Svijet se sastoji od beskonačno mnogo dimenzija i svaka od njih je beskonačna unutar sebe. Unutar svake, u toj njenoj beskonačnosti postoje i poddimenzije, i u tim poddimenzijama, podpoddimenzija i tako bez kraja.
- Mora da imate beskonačno članova u vijeću - rekoh podrugljivo.
- Da, naravno, ali ti to ne bi razumio. Uosatlom, zato i jesi ovdje - odbrusio mi je a oči su mu zasjale čudnom zelenom bojom. Izgledao mi je kao mačka.
- Kako to misliš 'zato i jesi ovdje'? Ovdje mi ide sasvim dobro.- uzvratio sam udarac.
- A da? - upita.
- A da? - ponovio sam. - Da, vrlo dobro.
- Gledaj, - reče s smiješkom - dopusti da ti objasnim.
- OK - smireno sam odgovorio.
- Ova planeta na kojoj se nalaziš, zapravo je neka vrsta zatvora. Na njoj su smiješteni svi likovi iz drugih dimenzija, po kazni Velikog Vijeća. neki od njih se nalaze u svom izvornom obliku, dok su drugi pod krinkama.
- Jesam li ja pod krinkom? - upitao sam znatiželjno.
- Da - reče - i moram ti reći da ti je onaj nos mnogo bolje stajao.
- Kakav nos?
- Zaboravi. U svakom slučaju, tvoja je kazna bila ova planeta plus specijalni dodatak. Dodatak je taj da ti ja, tvoj kurir, svakih nekoliko godina prenesem istu poruku Vijeća.
- Pa dobro koja je poruka i što sam ja to napravio da sam zaslužio ovakvu kaznu? - rekoh na rubu smijeha.
- Pa zapravo na ovo ti mogu odgovoriti u jednom; poruka je da ti kažem zašto si ovdje.
- Pa reci!
- Kao i na ovoj planeti, i u svojoj si dimenziji bio pisac, i to dobar. Ali, napisao si toliko glupu priču, toliko jadnu, toliko nemaštovitu, da smo te jednostavno morali strpati ovdje.
- Da?
- Da. Napisao si priču u kojoj tvrdiš da je tvoja dimenzija, zamisli kaznionica dimenzija...pa Miguel...kaznionica? OK, to smo još mogli progutati, ali, ona sranja kako sjediš za kompjuterom i odjednom se u tvojoj sobi pojavljuje demon! Na to smo se odvaljivali godinama od smijeha. I danas u dimenzijama postoji izreka "Čuvaj se demona u dnevnoj sobi". Fantastično. Ali, da ne duljim...imaš posla. Odoh.
****
Rješenje je bilo krajnje jednostavno. Drugi je nivo bio zapravo mnogo lakši od prvog iako se na prvi dojam nije činilo tako. Samo je trebalo sagledati sve opcije i izabrati prave. Izašao sam iz igre, pun poleta, i energije. U glavi mi se rađala ideja za priču. Počeo sam pisati:
"Sjedio sam, tupo buljeći u monitor, gledajući nekakav psihodelični screen saver. Glava mi je bila prazna, inspiracije niotkuda. Pokušavao sam s raznoraznim rečenicama, ali niti..."

hr.digg|prijavi