Borja.org

1.

Hodnicima dječje bolnice, koja je mirisala poput svake dječje bolnice, prolomio se plač tek rođenog djeteta. Bila je jesen i napolju je kiša natapala lišće što se sasulo po asfaltu grada. Raspored zvijezda bio je loš, Merkur je ušao u tranziciju sa sedmom kućom Venere, što je po Anandi, najpoznatijoj proročici u nas, značilo da će mali, tek rođeni dječak, kojem su roditelji već nadjenuli ime Artur, imati neobično loš život. Artur to, naravno, nije znao, a ni njegovi roditelji nisu marili za takve gluposti. Majka, mlada žena sitnih očiju i bojažljiva, bogobojazna pogleda, vjerovala je, kao i njen muž, krupan čovjek, pomalo naivna izgleda, da će Bog sve stvari dovesti na svoje mjesto. Alan i Vera, sa sretnim smiješkom na licima, zahvaljivali su Bogu na danoj im sreći i malom dječačiću, koji im je, za sada, bio sva radost u životu.

Mali je Artur iz svog krevetića lutao pogledom po velikoj sobi, u kojoj se nalazio sa ostalim malim bebama, rođenim istog dana kada i on. Neke su bebe plakale, neke su smireno, s blagim osmijehom na licu, promatrale novi svijet u kojem su se našli. Da je novi svijet okrutan, nisu mogli znati.

Munja propara nebo i grom udari u blizini bolnice. Djeca zaplakaše, uplašena tim strašnim zvukom. Možda im je to sam Bog želio pokazati, već na početku njihova života, da je priroda jača od čovjeka i da će tako biti za vijeke vjekova. No, djeca kao djeca, nisu mogli znati odakle taj zvuk dolazi. U njima je stvarao samo strah i nepovjerenje. Grom udari još jednom i sva djeca, kao poznata češka filharmonija, zaplaču u isti glas, tvoreći kakofoniju kakvu ni Ministry ne bi proizveo.

Sestre su bile spore. Izvukle su se iz svojih sobica, iz svojih malih skrovišta gdje su se skrivale od znatiželjnih pogleda osoblja i bolesnika. Dvije su došle u sobu s bebama.

- Jebem ti vrijeme! - reče sestra M.

- Jesen - sestra N. bila je hladna.

Sestra N. dođe do krevetića u kojem je, zaplašen i uzbuđen, ležao mali Artur. Gledala ga je nekakvim čudnim pogledom, kao da ga žali. Pogled sestre N., nakon što je dva put žmirnula, prebaci se s Artura na krevetić do njega. Tu je, nasmiješen i sretan, gledajući bahato uokolo sebe, ležao mali Robert.

Sestra ga je uzela u naručje i počela mu tepati. Artur zaplače.

- Tišina! - izdere se sestra N., i nastavi tepati i milovati po glavi Roberta.

Robert je rođen dvije minute nakon Artura, što će, po Anandi, bitno utjecati na njegov život, jer - kako ona tvrdi - sudbina se tako isplela u te dvije minute da ni njoj samoj nije bilo jasno kako je do toga došlo.

*****

Vera i Alan Rody, roditelji tek rođenog Artura Rodyja, upoznali su se jedne ljetne večeri na središnjem gradskom trgu, najtoplije večeri tog ljeta. Popriličan se broj ljudi skupio na Trgu, da razbije ljetnu dosadu grada, prošeće i, ako ništa drugo, vidi da je i drugima dosadno koliko i njima. Alan je gledao u izlog knjižare praveći se da gleda knjige, no pokušavao je u velikom staklu uhvatiti svoj odraz i vidjeti je li zgodan kao što je bio prije četrdeset i dvije minute, kada se gledao u ogledalu u svom trosobnom stanu. Tek što je shvatio da mu se frizura malkice pokvarila i kada ju je htio popraviti, za pultom knjižare ugledao je Veru, kako lista knjigu na čijoj naslovnici je bio Bog osobno. Možda bi se to i moglo nazvati ljubavi na prvi pogled, možda tek ljetnom dosadom, ali Alana, velikog vjernika, privukla je ta skromna djevojka. Vera je bila obučena jednostavno. Duga smeđa kosa padala joj je preko ramena otkrivajući visoko čelo i prelijepo oblikovane obrve. Njen je pogled bio prikovan za knjigu iz čega je Alan shvatio, razmislivši malo, da je ona djevojka kojoj je Bog na prvom mjestu, kao i njemu. Ušao je u knjižaru i započeo razgovor o Bogu. Vera je bila oduševljena Alanom, jer, kako je ona smatrala, u ovim vremenima nije bilo pravog, istinskog vjernika. Konačno ga je našla, u Alanu Rodyju, slučajnom prolazniku. Iako obučen skromno, Alan je imao novca više nego li je to uobičajeno. Bio je vlasnik tvrtke koja se, kao i mnoge, bavila uvozom i izvozom.

Vjenčali su se nekoliko mjeseci nakon prvog susreta i nije prošlo mnogo vremena a na svijet je došao, u lošem astrološkom trenutku, mali Artur.

*****

U istom trenutku kada je Alan s Verom razgovarao o Bogu, na predivnoj plaži otoka Osina, pod velikom palmom, Mark Lot je objašnjavao plavokosoj ljepotici, dugih nogu i tupa pogleda, kako u životu ništa nije važnije od novca. Plavokosa Greta, okićena zlatom, koje je zveckalo kad god bi kimnula glavom, u potpunosti se slagala s njim. Na dva različita kraja svijeta našle su se srodne duše. Mark Lot zabavljao je Gretu dva sata i već sutradan ona je postala njegova zakonita žena. Gretin otac, Alfred Gudmunstonson, vlasnik naftnog giganta, ovu vezu nije odobravao smatrajući da se Mark oženio Gretom samo zbog njegova novca. Mark je to osporavao, zajedno s Gretom, ali otac je znao. Marka je na Osin doveo putnički brod, na kojem je radio kao sobar. Njegov cilj je bila Greta ili kakogodsevećzvala, samo da ima novca. Ispunivši svoj sveti cilj, Mark se odlučio, zajedno s Gretom, vratiti kući, jer "jebeš sve tvoje bogatstvo, ako ga ja ne mogu potrošiti pred prijateljima, koji će, hoćeš-nećeš, biti zavidni". Nekoliko mjeseci kasnije, dvije minute nakon Artura, rodio se, s oholim pogledom, mali Robert.

2.

Prvih nekoliko godina Arturova djetinjstva proteklo je u miru i sreći, iako on toga nikada neće biti svjestan. Zajedno s roditeljima živio je trosobnom stanu Alana Rodyja. Bila je to sretna obitelj. Iako je bio još vrlo malen i ništa nije shvaćao, i Alan i Vera su mu pričali priče o Bogu, na što se Artur samo blago smješkao gledajući po stanu, tražeći pogledom svoj najomiljeniji autić, što mu ga je otac kupio za drugi rođendan. Budući da ga nije vidio, slušao je nerazumljive riječi svojih roditelja prepoznavajući često ponavljanu riječ "Bog", koju su i otac i majka izgovarali s toliko ljubavi da je i malom Arturu bilo jasno da je taj Bog neka fantastična ličnost. Ujutro je otac odlazio nekuda i vraćao se kasno budeći Artura iz popodnevnog sna. Majka ga je dočekivala sa smiješkom na licu veseleći se, kao i Artur, njegovu dolasku. Otac je ponekad znao otići i ne vraćati se po nekoliko dana, ali kada bi se vratio, uvijek je donio nešto za Artura. Uglavnom su to bile igračke kojima se Artur, kao i svako dijete, veselio svim srcem. Više se volio igrati, nego slušati priče o Bogu, jer, ma koliko on bio fantastičan, Arturu je draže bilo sudarati se autićima ili slagati kockice. Sasvim normalno ponašanje za jedno dijete.

Tako je jednog dana Artur bacao autiće jedan na drugog ne bi li izazvao pravi sudar. I kada mu je bilo najzabavnije, u igri ga prekine otac:

- Budeš li trgao svoje stvari, Bog će te kazniti! - reče mu otac autoritativnim glasom, mrka pogleda.

Artur je gledao zbunjeno oca ne razumijevajući njegov mrki pogled. Još nekoliko puta otac mu je ponovio ovu prijeteću rečenicu, a Artur bi ponekad, ležeći sam u mraku, znao zaplakati bojeći se kazne, iako nije znao ni zašto bi trebao biti kažnjen, ni što je Bog.

I da je znao formulirati rečenicu i zapitati svoje roditelje "Što je Bog?", ni oni, iako su bili veliki vjernici, ne bi znali točan odgovor. Citirali bi mu, vjerojatno, rečenice što su ih i sami čuli tisuću puta: "Bog je svuda oko nas" ili "Bog je stvorio čovjeka" ili "Bog nas čuva" ili tko zna što. Iako su bili potkovani znanjem o Bogu i iako su znali sve te rečenice, ni Alan ni Vera Rody nikada se u svom životu nisu zapitali što je Bog.

Po njima, takvo što i nije imalo smisla. Znali su, negdje u dubini svoga uma, da bi ih razmišljanje o takvim stvarima dovelo u nepregledan labirint čovjekovih spoznaja, u kojemu se vrlo lako nestaje pod pritiskom novih spoznaja, koje su, kao iz šale, na jedno pitanje nadovezivali drugo. Za Alana i Veru takvo što samo bi izazvalo komplikacije i njihov život bi se pretvorio u niz pitanja čiji se odgovor nazirao u dugotrajnom razmišljanju, za što nisu imali ni živaca ni vremena, kao ni mnogi drugi. Odlučili su ostati na površini.

Ananda kao jedan od presudnih događaja u životu malog Artura Rodyja navodi Alanovu želju za boljim statusom u društvu. Imao je on sasvim dobar status, ako se status mjeri po automobilu i količini novca, a mjeri se. No Alan je odlučio, jednog kišovitog jutra, vidjevši na televiziji sjeverni dio grada, da se zajedno sa ženom i malim sinom preseli u veliku kuću, koje se ne bi posramio ni sam Predsjednik.

Kada je Veri prenio svoj plan, ona se samo tiho nasmiješila, a u očima joj je nešto zasjalo, kao što bi zasjalo mnogima. Je li se tu radilo o pohlepi, sreći ili nečem drugom, nitko ne zna. U svakom slučaju, Veri je bilo drago kada bi zamislila sebe, svog muža i sina u novoj, velikoj kući, gdje će stajati na mramornom podu, okružena prijateljima, koji bi i sebe vrlo rado vidjeli u sličnoj, ako ne i istoj poziciji.

Arturu, razumije se, ništa nije bilo jasno. Svojim radoznalim dječjim pogledom gledao je majku i oca koji su zadovoljno slagali stvari u kartonske kutije, radnike koji su sve te kutije strpali u veliki kamion, susjede koji su se pozdravljali s njegovim roditeljima nasmiješeni, ali i zavidni, poput većine susjeda.

Preseljenje je trajalo nekoliko dana. Trebalo je ipak malo vremena da se sve stvari dovedu na svoje mjesto, jer između trosobnog stana i goleme kuće velika je razlika. To je i sam Artur primijetio veseleći se tolikom prostoru za igru i svoja istraživanja. Dobio je i svoju sobu, s prozorom što je gledao na susjednu kuću. Majka ga je nosila po sobi govoreći mu kako će se tu igrati, pokazujući mu mali park ispred kuće. Artur je jednog dana, s prozora, u parku susjedne kuće, ugledao malo biće nalik njemu. Bio je to Robert Lot.

3.

- I tako je Bog spasio ljude od zla - završila je Vera priču gledajući svog sina, u parku ispred kuće.

Artur je gledao majku svojim tri godine starim očima.

- A šta je to zlo? - upita Artur majku.

- Pa, zlo je… - poče majka - kada su ljudi nisu dobri, kada djeca ljute svoje mame i tate, kada ne idu u krevet na vrijeme.

- Jesam li ja zlo? - upita Artur znajući da i on ponekad ljuti svoju mamu i svog tatu.

- Ne, sine, svi koji poznaju Boga su dobri i ne mogu nikako biti zli. A Bog čuva dobre, a kažnjava zle. Svi dobri će jednoga dana ići u raj, a zli u pakao.

- Što je to raj? - Artur upita.

- To je jedno jako lijepo mjesto gdje odlaze svi ljudi, a pakao je mjesto gdje odlaze zli.

- A kad se ide tamo?

- Pa jednog dana.

- Danas?

- Nee, mora proći puno vremena da ljudi dođu u raj. I svi koji su tamo moraju zaslužiti svoje mjesto. Znači moraju biti jako dobri.

Vera Rody pogladi svog sina po glavi i ostavi ga u parkiću. Njoj je bilo vrijeme da krene pripremiti ručak, a Artur se primio svojih autića.

Tek što je primio kamion koji je dobio od oca, kraj njega se pojavi Robert. Plava kosa padala mu je preko očiju i gledao je Artura malim plavim očima.

- Bok - pozdravi ga Artur pristojno.

Robert je šutio. Stajao je nad Arturom, poput crnog oblaka nad gradom.

- Super ti je kamion - reče Robert - mogu ga vidjeti?

Artur mu pruži kamion. Robert ga je razgledavao vrteći ga u svojim malim rukama.

- Gle, avion! - reče Robert pokazujući prema nebu.

Artur pogleda k nebu, ali tamo nije bilo ničega. Kada se okrenuo, Roberta više nije bilo. Ni kamiona.

Artur brizne u plač.

- Mama, mama! - derao se iz svega glasa.

Iz kuće izleti Vera. U sekundi se, kao svaka majka, stvorila kraj svoga sina jedinca.

- Što je?

- Dečko mi je ukrao autić - plačnim glasom će Artur brišući suze rukama.

Majka ga je uzela u naručje i rekla:

- Vidiš, sine, Robi je zao i Bog će ga kazniti. Jer, sve što loše napraviš, vraća se i, vjeruj mami, Bog sve vidi, pa je tako vidio kako ti je Robi ukrao autić, a tebi će mama, zato što si dobar, kupiti novi i ljepši autić - tješila ga je majka.

- Hoću moj autić! Hoću moj autić! - plakao je Artur.

- Sine, mama ima posla, imaš druge autiće pa se igraj - reče majka i ostavi Artura.

Tog je dana mali Artur prvi, ali ne i posljednji put, upoznao nepravdu. Dugo je plakao za svojim autićem i, iako više nikada nije vidio svoj kamiončić, znao je, jer mu je tako rekla majka, da će Bog kazniti Robija. Iako je imao tek tri godine, uspio je u svojoj glavi složiti sliku u kojoj je on, Artur Rody, u raju, okružen brdom najljepših autića, a njegov zli susjed Robi u paklu, bez jedne jedine igračke. Ta je slika, stvorena u njegovoj glavi, na njegovo tužno lice donijela smiješak. Artur se veselio tom trenutku.

4.

Uskoro je Artur, kako to i biva s većinom male djece, pošao u vrtić. Majka ga je probudila iz dubokog sna, obukla i odvela u zgradu gdje se nalazilo mnogo djece. Tamo su ih čekale tete koje će se, kako mu je rekla mama, brinuti o njemu dok mama i tata rade. Neka su djeca plakala bojeći se ispustiti majčinu ruku, neka su znatiželjno pogledavala oko sebe već ciljajući na određene igračke. Arturov se pogled, nakon lutanja po sobi, zaustavio na velikom križu, što je dominirao sjevernim zidom. I kod kuće su imali takav križ, samo nešto veći. Majka je često znala klečati pred njim i nešto potiho govoriti. I otac bi povremeno, zajedno s majkom, napravio tako nešto, ali mu je i to polako izlazilo iz navike budući da je kod kuće bio sve rjeđe.

Artur je znao da taj križ ima veze s Bogom, o kojem majka toliko mnogo priča. I on sam je, kod kuće, imao isti takav križ, što je visio na lijepom zlatnom lančiću, ali ga još nije smio nositi jer je bio premalen i mogao ga je izgubiti.

Tek kada su se roditelji izgubili na svoju stranu, Artur shvati da je i Robert među ovom djecom. Kada je Robert vidio Artura, samo se nasmiješio.

- Ajde, djeco, sjednite! - rekla je teta Z.

- Morate biti dobri i slušati tetu Z. i mene, tetu H. Mi ćemo se brinuti o vama – rekla je teta H.

Djeca su je gledala sa zanimanjem. Teta H. imala je topao i ugodan glas, i smiješak vječno navučen na licu, što je djecu ohrabrivalo. Uplakana djeca bi pod utjecajem glasa tete H. prestala plakati, a djeca koja nisu bila toliko uplašena, slušala su je posvećujući joj svu svoju pozornost.

- Draga djeco - nastavila je teta H. - ovdje ćete provoditi veći dio dana, sve dok vaše mame i tate ne dođu po vas nakon posla i odvedu vas kućama. Teta Z. i ja pazit ćemo na vas, ali, zapamtite, i Bog vas gleda.

Teta H. napravi značajnu stanku.

- Svi znate tko je Bog, je l' da?

- Daaaaa - odgovorila su djeca složno.

- I zato - reče teta H. - moramo jako dobro paziti na ovaj veliki križ, jer on nas podsjeća da je Bog s nama.

- Daaaa - opet će djeca u glas.

- A sad ćemo - ubacila se teta Z. - naučiti jednu pjesmicu o Bogu...

*****

Artur je volio ići u vrtić. Tamo se lijepo igrao s drugom djecom i imali su igračaka, gotovo koliko i on sam. Nekad bi se svađali među sobom, najviše dječaci s djevojčicama, ali teta H. i teta Z. za čas bi to smirili. Kada se nisu igrali, teta H. i teta Z. pričale bi im priče o Bogu, o njegovim dobrim djelima, o raju u kojem će svi oni završiti jednog dana. Sva bi se djeca radije odlučila za igru negoli za slušanje bilo kakvih priča, ali kada im je teta Z. rekla da ih Bog može pretvoriti u ružne žabe i poslati ih u pustinju gdje nema nikoga, djeca su postala vrlo pažljiva jer nitko ne želi biti ružna žaba.

Teta H. i teta Z. uvijek su, svojim budnim pogledom, motrile na djecu sprečavajući bilo kakve nepodopštine. No jednog dana, toplog i lijepog, u vrtić je došao neki čovjek. I teta H. i teta Z. sa smiješkom na licu nestale su s njim u sobi u koju djeca nisu imala pristup.

Djeca su se, sretna i nasmiješena, prepustila igri. Neka od njih stajala su po strani slažući kocke, ali velika ih se većina, kao i Artur, skupila na jednom mjestu.

- Idemo se igrati lovice! - predloži Robert.

- Ne lovim!

- Ne lovim!

- Ne lovim!

- Ne lovim!

I, budući da se nisu mogli odlučiti tko lovi i tko je zadnji rekao "Ne lovim!", Robert reče:

- Artur lovi!

- Ne lovi... - htjede reći Artur, ali su se djeca već razbježala po sobi i nije imalo smisla objašnjavati kako on ne lovi.

Potrčao je za jednom curicom, ali Robert mu postavi nogu i on se svom svojom dužinom ispruži po podu. Sobom odjeknu smijeh, a Artur pojuri za Robertom. Ovaj je trčao prema sjevernom zidu. Došao je do velikog križa i stao pokraj njega. I Artur se zaustavi motreći Roberta. Robert pogleda u Artura, zatim u križ pa opet u Artura. Artur krene prema Robertu, a on uhvati križ s obje ruke i baci ga na pod. Križ se raspuknu na četiri dijela, točno ispred Arturovih nogu. Gledao je raširenih očiju i otvorenih usta u ta četiri dijela ni sam ne vjerujući da je Robert to uradio. Pogledao je prema zidu, ali Robert je već stajao s drugom djecom.

- Arture!!!!! - viknuše teta H. i teta Z. istovremeno.

- Arture!!!!! - ponoviše njih dvije hvatajući se za glavu.

Artur je stajao i nijemo gledao.

- Nisam ja - reče.

- A tko je? - upita teta H. dubokim i prodornim glasom.

- On - reče pokazujući na Roberta.

- Laže! - reče Robert.

- Djeco, tko je razbio križ? - upita teta Z.

Djeca su šutjela skrivajući poglede.

Teta H. uhvati Artura za uši i odvali mu dva šamara.

- Još i lažeš. Kako te nije sram?!

Sedamnaest minuta kasnije Vera Rody odvela je Artura kući. Tijekom vožnje u automobilu nije progovorila niti riječ. Artur je zamišljeno gledao kroz prozor. U njegovoj sobi majka ga je posjela svoga sina na krevet i upitala:

- Zašto si razbio križ?

- Nisam.

- Hoćeš reći da teta H. i teta Z. lažu?

Artur je šutio.

- Kako ti nije neugodno svoje roditelje dovoditi u ovakvu situaciju?! Razbijaš križ, vrijeđaš Boga, a znaš da Bog sve vidi, još i lažeš tetama, optužuješ prijatelja i, što je najgore, lažeš majci, vlastitoj majci, koja te je donijela, uz Božju pomoć, na ovaj svijet! Ti si obična ništarija! Što će reći susjedi? Što će reći naši susjedi, naši prijatelji kada čuju da moj sin razbija križ?!

Majka je uzela remen i mlatila Artura toliko da mu je poplavila koža. Dok ga je tukla i dok je Artur plakao, majka je ponavljala:

- Majci ćeš lagati, Boga vrijeđati!

Kada je otac došao s posla, sve je ponovio, istim redoslijedom kao i majka. Nakon što ga je i otac izmlatio, Artur je ležao na podu u svoj sobi plačući. "Bog sve vidi, Bog sve vidi" - ponavljao je zamišljajući Roberta, koji je umjesto ruku imao raspadnute dijelove križa i koji se vukao po paklu saplićući se i padajući, trgajući svoje ruke, što su se, poput gušterova repa, svaki put obnavljale i obnavljale a on je padao i padao...

*****

Alan i Vera Rody kupili su još veći i još ljepši križ za vrtić. Ovaj put križ je bio toliko čvrst da ga nitko nije mogao srušiti; niti odrasla osoba, a kamoli malo dijete. Artur je dugo bio potresen ovim događajem i rijetko se igrao s drugom djecom. Sve je više listao knjige o Bogu.

5.

Vrijeme vrtića Arturu je prošlo brzo, u nekakvoj magli, poput one iz istoimenog filma. Kada je kasnije razmišljao o tom dobu, sjećao se samo događaja s križem i, osim tete H. i tete Z., ničeg više. Taj ga je događaj otuđio od druge djece i, po Anandi, bio je to početak njegove unutarnje nesigurnosti. Ipak, malo po malo, Artur je zaboravljao što se dogodilo, iako ga je svaki križ što bi ga ugledao podsjetio na to. Ananda tvrdi da ni dan danas nije oprostio majci i ocu, iako to ničim nije pokazivao.

Sivog i maglovitog jesenskog jutra, gazeći kišne gliste, majka ga je odvela u školu. Artur o školi nije znao ništa, niti je imao bilo kakvu viziju o njoj. No nedugo nakon što je ušao u razred shvatio je da je škola vrlo slična vrtiću, samo što moraš biti mirniji i, na žalost, nema toliko igračaka. Ali križ je bio tu. Znatno manji i, dakako, manje upečatljiv, stajao je iznad školske ploče. Artur je znao da ga je malo tko od djece i primijetio, ali njemu se činilo da je, samo njemu vidljivim crtama, podijeljen na četiri dijela. Sjeo je u četvrtu klupu do prozora, miran poput nedjeljnog jutra. Kao i u vrtiću, neka su djeca plakala, neka se smijala, ali većina ih je radoznalim pogledom gledala tetu S., svoju učiteljicu.

Roditelji su ih ostavili na milost i nemilost učiteljici S. i ona je počela prozivati đake, jednog po jednog. Tek kada je stigla do slova L, Artur je shvatio da njegov prvi susjed, Robert Lot, sjedi u posljednjoj klupi, miran i tih. Naravno, nije mu bilo drago, ali se u neku ruku veselio da barem nekoga poznaje od svih tih đaka. Nakon što ih je upoznala sve redom, učiteljica S. ih je pustila kući.

Bio je to sasvim lijep prvi dan škole. Artur je odmah zavolio učiteljicu S. i svoj razred. Volio je slušati njene priče o Bogu. Ona ih je, vješto, pričala na neki poseban način tako da je Artur sve mogao razumjeti. Mnoge stvari što mu prije nisu bile jasne sada su se u njegovoj glavi izbistrile i on je bio radostan, jedva čekajući odlazak u školu.

Nakon nekoliko mjeseci, kada je teta S. shvatila da su djeca dovoljno disciplinirana, odvela ih je u veliku sobu na drugom katu. Čim su ušli, Artur je osjetio miris starih knjiga iako nikada u životu nije ni omirisao staru knjigu. Uz sva četiri zida nalazile su se police na kojima su stajale knjige gledajući djecu s visoka. I među njima nalazio se, nešto veći, neizbježni križ.

- Draga djeco - reče učiteljica S. - ovo je naša posebna knjižnica. Ova je škola najstarija u zemlji i tijekom svih godina njena rada marljivi učitelji i učiteljice skupljali su ove vrijedne knjige želeći ih pokloniti budućim naraštajima, a to ste vi. Malo je ovdje knjiga koje ne govore o Bogu i zato ih svi mi moramo jako, jako dobro paziti. Ako budete dobri, moći ćemo ovdje dolaziti i češće, možda čak svaki dan.

Artur je bio najsretnije dijete u cijeloj školi. Među tim knjigama osjećao se ugodno, volio je njihov miris, njihove stare korice, velike naslove, pa čak i prašinu što se skupila na njima. Učiteljica S. još ih je nekoliko puta odvela u tu veliku sobu na drugom katu da bi im čitala i pričala o Bogu.

Prvi razred osnovne škole Artura Rodyja protekao je kao što protječu prvi razredi, u učenju i dječjim nestašlucima. No, ma koliko se to razdoblje Arturu činilo bezazlenim, Ananda tvrdi da se, iako toga nije svjestan, jedan događaj urezao u njegovu podsvijest i postao uzrokom njegove još veće nesigurnosti. Dogodilo se to u mjesecu svibnju, baš kada je sunce počelo obasjavati kuće sjevernog djela grada. Artur je sjedio u parku iza kuće kada je začuo glas oca Alana Rodya i majke Vere Rody.

- Alane, M. tvrdi da si prodao sirotištu u Aleji jablanova hranu kojoj je istekao rok trajanja prije nekoliko mjeseci - govorila je majka.

- To se tebe ne tiče. Nemoj se miješati u moj posao - odgovorio je otac.

- Odgovori mi samo s da ili ne. Jesi li prodao sirotištu u Aleji Jablanova hranu kojoj je istekao rok trajanja? - inzistirala je majka.

- Ne miješaj mi se u posao - nije se dao otac.

- Je li to znači da je odgovor "da"?

- To znači da od nečeg moramo živjeti, a nije na tebi da pitaš od čega.

Ananda kaže da Artur ništa od ovoga nije shvatio, ali podsvijest je zabilježila sve.

U drugi razred Artura je odvezao otac u svom novom autu, metalik srebrne boje, nemilosrdno gazeći još vrući ljetni asfalt. Veselio se povratku u školu, koliko zbog velike sobe što mu je nedostajala, toliko i zbog prijatelja iz razreda. Pričale su se zgode s praznika; uglavnom doživljaji s morskih plaža. Bilo je tu svakojakih zgoda, a Artur ih je slušao na pola uha jedva čekajući trenutak ulaska u veliku sobu, što ga je prije godinu dana očarala onoliko koliko može očarati samo žena.

I taj je trenutak došao, ranije nego li je to Artur očekivao. Pedeset i jedan dan je prošao od prvog dana Arturova drugog razreda kada se to dogodilo. Učiteljica S. je ušla u razred nasmiješena i vesela, kakva je uvijek bila.

- Draga djeco, danas vas vodim u Veliku sobu. Znam da su mnogi od vas oduševljeni njome i, kako ste već stariji i pametniji, možda vam dopustim da i sami pogledate koju knjigu. Ali morate mi obećati da ćete ih paziti. Obećavate?

- Daaaaaaaa! - zaorilo se razredom.

Arturovo srce je žestoko lupalo, poput čekića u srednjovjekovnoj kovačnici, ruke su mu se znojile, oči brzo prelazile s jednog mjesta na drugo. Popeli su se hladnim mramornim stepenicama i učiteljica ih je uvela u Veliku sobu. Na Arturovu licu pojavi se smiješak. Gledao je oko sebe, kao da je u Disneylandu, a ne u sobi s knjigama. Djeca su posjedala na pod, a učiteljica je s police skinula debelu knjigu, u tamnosmeđem uvezu. Otvorila ju je i počela čitati. Tek što je počela, u sobu upade učiteljica V. i reče:

- Telefon, za tebe. K. je.

Učiteljica se nasmiješi i, ne pogledavši djecu, izjuri iz Velike sobe. Djeca su ostala sama. Prvih trideset sekundi su bili mirni. Ali u njima su se ubrzo probudila djeca i počeli su se zabavljati trčeći po sobi i vriskajući. Artur je ostao sjediti gledajući zadivljeno knjige i polako je spuštao pogled prema najdonjoj polici. Tu mu se pogled susreo s Robertom koji je stajao i gledao u njega. Gledali su se kao dva čovjeka koji se spremaju na dvoboj čekajući da onaj drugi potegne prvi. Prvi je potegao Robert. Iz džepa izvadi kutiju šibica, zapali jednu i baci među knjige.

- NEEEEEE! - zavrištao je Artur bacivši se na knjige.

Robert se izmaknuo i Artur je nemoćno stajao pred plamenom, što se, poput kuge u Lfronnu 1666., raširio po starim, dobro očuvanim knjigama.

- POŽAR! - povikala je plavokosa djevojčica crnih inteligentnih očiju.

Svi su vrišteći u trenu izletjeli van i počeli panično trčati niz stepenice. I Robert i Artur bili su među njima, ali knjige su nestajale u plamenu, jedna po jedna, poput ljudi u totalitarnim režimima. Djeca su se skupila ispred učionice gledajući kako učiteljica S., direktor P. i domar B. velikim dekama gase vatru bacajući ih na plamen što je lizao police kao što dijete liže sladoled. Niti jedna knjiga nije spašena. Riječi skupljene u rečenice pretvorene su u pepeo.

Direktor P. skupio je učenike drugog C u učionici. Ovi su, šokirani i uplašeni, sjedili mirno, ne puštajući ni muhu da se čuje.

- Kako se to dogodilo? - upita direktor P.

Djeca su šutjela.

- Ako mi ne odgovorite, morat ćemo zvati policiju - reče direktor P.

Na dječjim licima se pojavi strah.

- Onda?

Učenici drugog C okretali su se po razredu, ali iz njihovih usta nije izašla niti riječ.

- Dobro, ako tako hoćete. Zvat ćemo policiju.

- ON JE! - reče Robert pokazujući prstom na Artura. - Vidio sam ga! On je!

- Nisam! - izderao se Artur, ali dječja ga je vika nadglasala.

- Dečko, pođi sa mnom! - reče direktor P.

- Nisam ja! On je! - reče Artur na rubu plača, ali direktor ga je već vodio u svoju sobu.

Direktor je Artura posjeo preko puta sebe. Iznad direktorove ćelave glave nazirao se križ. U sjeni je stajala učiteljica S.

- Zašto si to napravio? - upita ga.

- Nisam.

- A-ha, nisi. A tko je?

- Robert.

- A-ha. Robert je. Ma što mi govoriš…

- Da, Robert je - potvrdi Artur.

- Pa, imaš li kakvih dokaza da je... Robert to napravio?

- Ja... ja... ja... - mucao je Artur.

- Nemaš, dakle?

Artur zaplače.

- Plač ti neće pomoći - reče direktor P. okrutno.

- Takve bi trebalo na vješala - rekla je učiteljica S. i dodala: - Vandal.

- Učiteljice S., budite dobri pa mi dajte broj telefona Arturovih roditelja.

Artur zaplače još jače.

- Da, kazne mora biti - direktor P. je bio mudar.

Po Artura je došao otac. Tišinu u automobilu prekidala je samo zvonjava mobitela. Artur je poželio da je jesenji list što se obrušava sa starog hrasta na mokro tlo. Otac je uveo Artura u kuću i bez riječi ga doveo pred majku.

- Na koga si se ti umetnuo!? Knjige paliti? Pa takve kao što si ti treba strpati na pusti otok.

- Nisam ja.

- Ma nemoj - reče otac i opali mu šamar.

Artur zaplače.

- Nemoj mi tu plakati, Boga ti tvoga... - derao se otac udarajući Artura gdje god je stigao.

- Još i lažeš! I optužuješ prijatelja! Pa zar smo te tako odgajali, reci mi?! Robert ti je kriv? Optužuješ jadnog dečka, ni krivog ni dužnog. Tako bi se izvukao? Kaznit će tebe Bog, a i ja! - majka je vrištala.

Nakon što su ga izmlatili kao nikad do tada, Artur je, prekriven masnicama, otišao u svoju sobu. Cijelu noć je plakao, ali ne zbog boli niti zbog nepravde, već zbog knjiga što ih je toliko zavolio iako još nije ni znao čitati kako treba. Roditelji su ga kaznili tako što su mu zabranili izlazak van na godinu dana, sve njegove igračke su spremili u podrum, skinuli su sve s zidova njegove sobe i u njoj su ostali samo on i Bog.

Alan i Vera Rody nikako nisu mogli nabaviti sve te knjige jer su mnoge bile vrlo rijetke. S direktorom P. je dogovoreno da će platiti svu štetu i direktor P. je, zadovoljan ovom pogodbom, nakon mjesec dana kupio kuću na moru, kojom je dominirao masivni križ od slonovače.

Artur je i dalje išao u školu, ali kontakt koji je uspostavio s drugom djecom nestao je poput knjiga iz Velike sobe. Razmišljao je o Bogu sve češće i češće nadajući se da će On kazniti Roberta i da će on, Artur Rody, jednog dana, završiti u raju. U dugim je noćima, bez imalo želje za snom, zamišljao Roberta kako se peče u vatri pakla i kako ga on gađa iz raja velikim, zapaljenim knjigama, čije su stranice bile prazne, poput Artura nakon događaja u školi.

6.

Nekoliko godina kasnije umornim korakom Artur Rody se vukao prema školi puštajući da ga jutarnja izmaglica obuhvati svojom mističnom prozračnom bjelinom. Hodao je polako, korak po korak, gledajući velike hrastove s kojih su usporenim ritmom padale kapljice sinoćnje kiše razbijajući se o monotoniju tvrdog i hladnog betona. Artur ih je gledao pitajući se jesu li i one dio Boga, ili žive neovisno o njemu. Vjerovao je, jer su ga tako učili, da je cijeli svemir Božji.

Ponekad je, sjedeći na prozoru svoje sobe, gledao nebo i pitao se kako Bog uspijeva jednim jedinim pogledom obuhvatiti Sve. Kao i svaki jedanaestogodišnji dječak, i on se često pitao kako Bog dopušta tolike nepravde, ratove i ubijanja na svijetu. Jednom je prilikom baš to upitao majku.

- Zašto dopušta nepravde?

- Baš zato - rekla je majka - da vidi tko je dobar i tko će u raj. Tko izdrži sve nepravde, ima svoje mjesto na nebu.

Ovu rečenicu je ponavljao i ona ga je držala na površini ne dopuštajući mu da potone i izgubi se u nepreglednim dubinama vlastite vjere. Iako nije želio umrijeti, veselio se odlasku u raj.

Ponesen razmišljanjem o Bogu Artur se jednog dana, i ne shvaćajući, zatekao pred školom. Do početka nastave imao je dvadeset i devet minuta. Odlučio je vrijeme prikratiti čitanjem jedne od knjiga o Bogu i njegovim velikim djelima. Ušao je u zgradu s čije fasade bi svako malo pao komad žbuke i zaputio se u šesti C.

Otvorio je vrata učionice i, još uvijek ponesen razmišljanjem, tek nakon minute shvatio da za katedrom sjedi Robert. Ispred njega je stajao otvoren dnevnik.

- Što to radiš? - upita Artur zapanjeno.

- Što je to tebe briga? - osoran je bio Robert.

- Reći ću razrednici - zaprijeti Artur.

- Reci. Ona mi je dala imenik da ga odnesem u zbornicu – s pakosnim smiješkom reče Robert.

- Pa što onda radi tu?

- To se tebe ne tiče! Makni se! - izderao se Robert i otrčao odnijeti dnevnik u zbornicu.

Malo po malo učionica se ispunila dječacima i djevojčicama iz šestog C. Nakon požara Artur je sa svojim prijateljima razvio odnos koji ga je, sve više i više, udaljavao od njih. Nitko u razredu nije mu bio osobito blizak, svaki razgovor bio je služben, ali ipak, nekakva komunikacija je postojala, iako je on pri takvim razgovorima uglavnom bio odsutan duhom fiksirajući pogled na jednu točku i gubeći se u svojim mislima. Nekada, kada bi ga otac i majka gledali, stojeći sa strane, pomislili bi da boluje od autizma. Istina je da je Artur razvio svoj unutarnji svijet u kojem se on sam vrtio u beskonačnim krugovima oko Boga, no to se nikako ne bi moglo nazvati autizmom. On sam, naravno, nije bio svjestan toga kruga i nikada u životu nije izašao iz njega, što je, po Anandi, sistematski sužavalo njegov pogled ne dopuštajući mu da se otvori prema svijetu i stabilizira svoj, poput olova težak, unutarnji svijet.

Možda je i bilo čudno da jedan dječak razmišlja samo o Bogu, ali samo onima koji nisu razmišljali na taj način. Artur je odudarao od uobičajenog dječjeg svijeta i sve je više bio svjestan toga kako je rastao. Na žalost, razlikovala ga je samo činjenica da razmišlja o Bogu više negoli ostala djeca.

Bog je za Artura, kao i za sve ostale, bio velika nepoznanica. Nikako nije mogao shvatiti, iako mu je majka pokušala objasniti, zašto dopušta sve to zlo na ovome svijetu. Ipak, tu je činjenicu, za razliku od ostalih, prihvatio vrlo rano, što ga je odvelo na ravnu liniju, s koje Artur Rody više nikada neće skrenuti.

Dva dana nakon što je zatekao Roberta Lota s dnevnikom u učionici Artur je sjedio mirno na svom mjestu u klupi gledajući kako oblak zaklanja sunce. Čekao je da pojavi razrednica A.

Razrednica A. bila je gruba žena, krupna i nezgrapna, obučena u vječno istu bijelu bluzu i u istu crnu suknju. Kada bi predavala, poigravala bi se s malim križićem koji joj je visio oko salastog, debelog vrata. Njene su pedagoške metode bile, za današnje vrijeme, vrlo neobične. Smatrala je da je batina najbolji lijek, njeni konzervativni stavovi bili su identični onima iz srednjeg vijeka. Djeca su je se bojala i malo tko ju je volio. U grad je došla iz male, zatucane sredine, gdje je, što je ona oduševljeno isticala, vladao patrijarhat, gdje je žena bila bez ikakvih prava. Netko joj je jednom pokušao objasniti kako u današnje vrijeme nema patrijarhata i matrijarhata, kako su žena i muškarac dva identična ljudska bića, koja imaju ista prava. Ali njen je mozak uporno odbacivao i svaku pomisao da je nešto takvo uopće moguće. Iako fakultetski obrazovana, razrednica A. bila je primitivan oblik ljudskog života koji, stopljen s masom, prihvaća sve što Oni kažu, pa makar rekli i da je Zemlja romboidnog oblika.

Ušla je u razred, mrka pogleda, spuštajući obrve i ispuhujući glasno zrak, dajući tako djeci do znanja da je ljuta i da se nešto sprema.

Djeca su svaki njezin pokret pratila očima puštajući strah da raste i poprima sve veće dimenzije. U svakoj je klupi uz strah postojala je i nada da razrednica A. neće svoj bijes iskaliti na njemu ili njoj. "Samo ne mene", ponavljalo je svako dijete moleći se Bogu, prizivajući sve svece, tražeći spas s neba. Sveci i Bog uslišali su molbe tridesetpetero djece. Onaj trideset i šesti ostavljen je na milost i nemilost razrednici A.

Artur je, kao i sva djeca, tražio pomoć od Boga, ali ovaj put je on bio onaj trideset i šesti.

- Artur Rody! - prozove ga razrednica.

- Da?

Ostatak učenika je odahnuo i strah je nestao.

- Ustani!

Artur ustane okrećući se po razredu, smiren i hladan. Znao da nije napravio ništa loše.

- Mislio si da će to proći samo tako? - reče razrednica A. više za sebe, ali je Artur svejedno upita:

- Što to?

- Još pita što to? "Što to?" - govorila je razrednica A. smijući se, cijelom razredu, koji je, htio ne htio, morao navući smiješak, pa makar i lažni.

- "Što to?" - reče još jednom razrednica imitirajući Arturov glas.

Ovo je izazvalo pravi smijeh.

Artur ju je mrzio. Razrednica A. završit će u paklu, to je sigurno.

- Kako te nije sram? Misliš da si pametniji od ostalih, ha? - likovala je razrednica A čineći Artura sve više zbunjenim.

- Ja...

- Tišina! - prekinula ga je.

Djeca su iščekivala s nestrpljenjem i razrednica A. odluči zadovoljiti njihovu znatiželju.

- Draga djeco, zamislite, vaš je kolega Artur Rody htio biti pametniji od svih nas. On je, naime, u imenik, što vjerujem da nikome od vas ne bi palo na pamet, upisao sebi dvije petice, i to iz mog predmeta.

Razred se uskomeša.

- Da, da - potvrdi razrednica A. - ali bio je toliko glup da je ocjene upisao samo sebi. Otvorim ja tako danas imenik - i što me čeka? Artur ima dvije petice! Kako, pitam se. Nisam pitala već dva tjedna, a on ima dvije petice.

Razrednica A. se počela histerično smijati.

Artur pogleda u pod.

- I, Arture, što imaš reći svojim kolegama, koji zasluže svaku svoju ocjenu?

- Ja nisam upisao ocjene u imenik - rekao je Artur.

- "Ja nisam upisao ocjene u imenik" - ponovila je razrednica A. - A tko je?

Artur pogleda Roberta. Vidio ga je onaj dan s imenikom i znao je da je on upisao ocjene.

- Robert je - reče pokazujući prstom na Roberta.

Robert se iznenadi.

- Ja?! Ti nisi normalan!

- Robert je upisao ocjene - rekla je razrednica. - A reci mi, molim te lijepo, Arture, zašto bi Robert upisivao ocjenu tebi?

- Ne znam - odgovori Artur.

- Pa kako znaš da je on? - bila je zainteresirana razrednica A. ovom malom detektivskom igrom.

- Prije nekoliko dana vidio sam ga u razredu s imenikom - otkri joj Artur.

- Da? Otkud Robertu imenik?

- Rekao je da ste mu ga vi dali.

- Ja?

- Da - potvrdi Artur.

Robert je samo slijegao ramenima gledajući razrednicu A.

- Arture, Arture - snebivala se razrednica A. - Osim Roberta u svoju si malu, prljavu igru ubacio i mene. Morat ću popričati s tvojim roditeljima o tvom ponašanju. Idemo u moj kabinet, a vi, djeco, pročitajte tekst sa strane šezdeset i šest.

Razrednica A. odvela je Artura Rodyja u svoj kabinet. Posjela ga je na malu, neudobnu stolicu i nazvala njegove roditelje.

Nakon tridesetak minuta u kabinetu razrednice A. sjedili su Alan i Vera Rody kimajući glavama i pažljivo slušajući njene riječi. Artur je sjedio po strani gledajući u jednu od knjiga i želeći da je slovo u njoj, i da poput ostalih slova, služi povezivanju riječi u rečenice, tvoreći zajedno s njima smislenu cjelinu.

- Arture, pa ti uopće ne slušaš! - izdere se otac.

- Molim? - zbuni se Artur.

- Više ni vlastitog oca ne slušaš - reče majka kroz plač - pa zar smo te tako odgajali?!

Artur je šutio.

- Reci mi, Arture - poče otac - zašto si to napravio? Zar ne možeš kao i svi normalni đaci naučiti to jebeno gradivo?!

- Nisam ja...

- Nisam ja... nisam ja... - prekinuo ga je otac - to je sve što znaš reći! Nisam ja! Dosta je bilo toga! Izlazi van!

Otac ga je istjerao iz kabineta udarajući ga šakama. Njegovo deranje i vika izvukli su iz svih okolnih učionica i đake i njihove profesore, koji su stajali sa strane i gledali kako Alan Rody divljački mlati svog sina Artura Rodyja. Iz nosa mu je kapala krv, arkada mu je bila strgana, a oči pune suza. Nisu ga boljeli udarci, nego, i ovaj put, nepravda.

Kada ga je otac namlatio, odvukao je majku kući, vičući pred cijelom školom na Artura:

- Još ćemo se mi obračunati kada dođeš kući!

Tako je i bilo. Kada su stigli u kuću u sjevernom dijelu grada, otac ga je primio i nije ga ispuštao iz ruku cijeli sat vremena. Njegovi krici čuli su se svuda naokolo. Kada ga je izmlatio, poslao ga je u njegovu sobu, iz koje je izvadio sve s čim bi se Artur Rody mogao zabaviti. Pobacao mu je sve CD-ove, audio i video kasete nazivajući ih sotonskima. Ostala je samo Sveta knjiga i prazne police.

Deset je dana i deset noći Artur ležao bolestan u svom krevetu, s temperaturom i jakim bolovima. Malo je toga shvaćao puštajući groznicu da ga nosi i želeći da umre i ode u raj. Za njega se brinula sestra C. koju su unajmili Alan i Vera Rody, jer nisu imali vremena za svog sina. Imali su vremena samo za posao i za Boga.

U toj groznici i u tom bunilu Artur je imao viziju. Nalazio se u raju, pokraj dnevnika teškog pet stotina tona i velikog nekoliko metara. Kraj njega je bio sasvim mali daljinski upravljač što mu je služio za otvaranje dnevnika, između čijih se korica nalazio uplakani Robert Lot. Jednim pritiskom na crvenu tipku Artur bi zaklopio Dnevnik gušeći Roberta i stišćući ga svom dnevničkom težinom. Robert bi tako ležao stisnut, plačući i vrišteći, a povremeno bi došao Bog i, sa smiješkom na licu, potapšao Artura po ramenu. Pritiskom na zelenu tipku Artur bi otvarao Dnevnik i gledao Roberta kako umire u teškim mukama. Ipak, nikada ne bi umro, nego bi se oporavio do jedne granice, a onda bi Artur, zadovoljan i sretan, pritisnuo crvenu tipku.

7.

Soba je ostala prazna. Tako se osjećao i sam Artur, pa više nije želio ništa u njoj. Goli zidovi njegove duše reflektirali su se na bijelim zidovima, praznim crnim policama, istrošenom parketu. Na bijelom stolu, s dvije ladice ispunjene ničim, stajala je stolna lampa i Sveta knjiga.

Artur je često do ranih jutarnjih sati listao Knjigu i budio se s velikim podočnjacima, mrka pogleda. Pokušavao je razumjeti svijet oko sebe. Kao i mnogi, mislio je da mu Knjiga pomaže u tome. Ipak, sve manje mu je bilo jasnih, a sve više začuđujuće nejasnih stvari. Unatoč svemu, svim lošim događajima što ih je proživljavao, njegova je vjera rasla. Povremeno bi se, iako je od toga prošlo nekoliko godina, sjetio nemilog događaja s dnevnikom, ali sada mu je bilo sasvim svejedno i čak se znao nasmijati na sve to.

Upisao se u srednju školu veseleći se novim, sasvim nepoznatim ljudima. U samom početku, dok nije upoznao učenike prvog B, držao se, poput svih, po strani, ali sada, nakon tri mjeseca škole, osjećao se sasvim dobro. Volio je te ljude i, na njegovo ogromno zadovoljstvo, Roberta nije bilo u blizini. Istina, išao je i on u ovu školu, ali u drugu smjenu, tako da su njihovi susreti bili rijetki.

Iako je komunicirao s cijelim razredom, svi su vidjeli da je Artur Rody drugačiji. Nije im to puno smetalo i nitko mu to nije ni na koji način zamjerao, što je bio još jedan, po Arturu, dobar znak. Od njegove kuće do škole trebalo mu je tridesetak minuta, ali Artur je kretao od kuće mnogo ranije otkrivajući grad.

Upoznavao je gradske crkve sjedeći ponekad u njima i po čitavih sat vremena, opušten i miran, puštajući pogled da mu luta uokolo. Nekada bi pak zatvorio oči i zamišljao raj. Tada bi se na njegovo lice navukao pobjednički izraz, kao da je osvojio cijeli svijet. U tim je trenucima Artur bio sretan.

Njegov odnos s roditeljima, kao i odnos među njima samima, bio je hladan, kao što su hladne zimske večeri u Reykjaviku. Artur to nije želio mijenjati. Sve je više bio uvjeren da mu otac i majka stoje na putu postavljajući mu nogu kad god je to moguće. Vrijeme je provodio u svojoj sobi; dok su otac i majka gledali televiziju, on je s radošću čitao Knjigu. Povremeno bi, vrlo rijetko, prozborili koju riječ škrto se obraćajući jedno drugome, službeno, kao da nisu bliski već dvoje slučajnih prolaznika, koji su se zatekli pod strehom čekajući da prođe ljetni pljusak.

Artur nije obraćao previše pažnje niti na odnos majke i oca, koji je, kako mu se ponekad činilo, bio hladniji od njegova odnosa s njima. Koji je uzrok tome i zašto je tako, uopće ga nije zanimalo. Bio je ravnodušan. Možda zbog događaja iz prošlosti, a možda zbog njegova vlastita otuđenja od svijeta i sve većeg približavanja Bogu. Ipak nije mogao a da ne čuje njihove svađe što su odjekivale sobama kuće u sjevernom dijelu grada. Puštao ih je da prolaze kroz njegov um trudeći se da ne bilježi ništa od toga, ali, htio on to ili ne, podsvijest je marljivo radila evidentirajući svaku izgovorenu riječ, skrivajući ih negdje duboko, čekajući pravi trenutak da ih sve, jednu po jednu, izbaci van.

Jednoga je prijepodneva otišao od kuće ranije jer je htio navratiti u neku malu crkvu ne bi li se barem na kratko opustio u Božjem naručju. Sjedio je u njoj pun sat. Iako je bilo hladno, nije mu smetalo. Do početka nastave imao je još podosta vremena i baš kada se htio zaputiti u školu sa zaprepaštenjem je shvatio da nije uzeo Knjigu, koja mu je do sada bila vjerni pratilac. Smatrao je to velikom nesrećom te se, budući da je imao vremena, odlučio vratiti kući po nju.

Ispred kuće stajao je džip njegova oca, što je Artura iznenadilo jer je otac u ovo doba trebao biti na poslu. Tko zna, mislio je, možda se i on vratio po nešto. Ušao je u kuću i začuo glasove:

- Alane, znaš koliko te volim. Ja jednostavno moram imati tu bundu - čuo je ženski glas.

- Imat ćeš je, draga. Znaš da nema ništa na ovome svijetu što ne mogu kupiti. Kupit ću ti i tu bundu, pa da košta milijune - govorio je Alan.

Artur proviri u dnevnu sobu. Nasred nje, goli, ležali su Alan Rody i Greta Lot, Robertova majka.

- Hvala ti, dušo, stvarno si srce - rekla je Greta Lot i zagrlila Alana.

Artur se okrenuo i izašao van, tiho i na prstima.

Taj dan uopće nije otišao u školu. Zaputio se ravno u crkvu i sjeo na svoje omiljeno mjesto. U početku je bio ljut, htio je nekoga ubiti vlastitim rukama. Onda se, malo po malo, smirivao razgovarajući s Bogom.

To je neki znak - mislio je. - Zaboravio sam Knjigu i Bog je htio da se vratim. Možda mi je htio pokazati kakvog oca imam? Ili kakva je Robertova majka? Hm. Ili je želio da vidim da su neki vjernici grešni i da zaslužuju pakao. Da, vjerojatno mi je, zato što sam dobar vjernik, htio objasniti zašto neću naći svog oca kada odem u raj. On je zaslužio pakao i ja se moram pomiriti s tim.

Artur je sebi pojasnio cijelu situaciju i, vrlo zadovoljan samim pojašnjenjem, vratio se kući u vrijeme kada bi se inače vratio iz škole. Njegov je povratak bio, kako ga je on vidio, drugačiji. Smatrao je da mu je nakon ovog događaja vjera porasla još više, jer to je bio znak.

Više nikada u svom životu Artur nije vidio svog oca i Robertovu majku zajedno. I Roberta je viđao sve rjeđe, a i kad bi ga vidio, Artur je samo mogao primijetiti kako Rober Lot izgleda sve jadnije. Znao je, sasvim sigurno, da je Robert Lot pod utjecajem Sotone i da će ostati takav cijeloga života, jer, kako je sam zaključio, iz ruku Sotone teško se izlazi. Možda mu je čak i prodao dušu, mislio je, i što je više razmišljao o tome postajao je sve uvjereniji da je tako. Neka, doći će dan kada će platiti cijenu, kada će on, Artur Rody, uživati u blagodatima raja, a njega, Roberta Lota, pržit će vječna vatra vječnoga pakla.

U trećem razredu srednje škole Arturu se dogodila jedna od najznačajnijih stvari u njegovu mladom životu. Upoznao je Milu K., djevojku bistra pogleda i mekih usana. Prvi put u životu Artur Rody se zaljubio toliko da je čak i Bog bio pomalo zapostavljen. Upoznao ju je u svojoj školi, na predavanju o Crkvi. Sasvim slučajno su počeli razgovor koji se otegao sve do večernjih sati u obližnjem školskom parku.

Kući je došao obuzet sasvim novim osjećajima, što se nisu mogli mjeriti ni onima prema Bogu. Cijelu je tu noć razmišljao o Mili K. zamišljajući kako prislanja svoje usne na njene. Definitivno je odlučio da će ona biti njegova djevojka, jer nikada nije mislio da će naći takvu. Ali, gle, ona se stvorila tako nenadano da je i sam ostao iznenađen. Veselio se novom susretu s njom.

Neiskusan kakav je bio, nije se sjetio uzeti njen broj telefona ili čak dogovoriti susret. Nadao se da će je sresti u školi, ali Mile K. tamo nije bilo. Arturove noći bile su nemirne, jedva je čekao trenutak kada će se probuditi, na brzinu se spremiti i zaputiti u školu. Jeo je malo, čitao još manje. Bog je bio zapostavljen.

Često ju je sanjao. Jedan san, od mnogih, urezao mu se u sjećanje i razmišljao je o njemu i kod kuće i u školi. Sanjao je Milu K. kako stoji u zagasitoplavoj haljini do koljena na sredini proplanka, okružena ptičicama čiji je pjev nalikovao zvonjavi stotine različitih telefona. On, Artur Rody, stajao je pedesetak metara od nje gledajući njene oči, što su se povremeno sklapale kao da uživaju u tom jedinstvenom trenutku. Bio je obuzet nevjerojatnom srećom i, kad je krenuo prema njoj, shvatio je da ona propada u tlo, tone, kao da je ispod nje živi pijesak. Kada je stigao do mjesta gdje je u zagasitoplavoj haljini stajala Mila K., ona je potpuno nestala; ostao bi samo krug. Artur bi stao u njega nadajući se da će je moći slijediti. No mjesto gdje je potonuo bilo je daleko od idealnoga. Čudni ljudi, smrknutih lica, u sivim odijelima, s kravatama što su ih stezale, gledali su ga s nekakvim podsmijehom koji je, po Arturovu mišljenju, bio na granici mučnoga i degutantnog. U snu nije na njih obraćao previše pozornosti, već je krenuo dalje hodnikom, na čijim su zidovima blještala umorna lica, kao da su vječno zarobljena u zidu. Tražeći Milu K., nailazio je na različite likove. Sve do jednoga smatrao je luđacima, a i sam prostor u kojem se zatekao bio mu je nalik na duševnu bolnicu.

- Oni misle da ja ne znam kako me gledaju. Ja sam Bog i sve znam - rekao mu je jedan mladić.

- Bila sam mu vjerna i onda, na samom kraju, kada je trebao doći moj zlatni trenutak, shvatila sam koliko sam bila u krivu. Tupost, Arture, to je sve što dobivaš, tupost, i buljenje u točku, bez sjećanja, bez emocija, bez izgleda za povratak - govorila je starica drhtavih i izboranih ruku.

- Nullum magnum ingenium sine quodam demantie gradu. Nulles est liber tam malus, ut non aliqua parte prosit. Maleus maleficarum - izgovarao je sredovječni čovjek zatvorenih očiju.

- Dev null - bio je kratak dječak s naočalama.

U snu se Artur trudio ne obraćati previše pozornosti na ove ljude. Spustio se, metalnim stepenicama, u ogromnu prostoriju čiji se strop jedva nazirao. No ipak, bio je tu. Da je bolje pogledao, mogao je vidjeti i raspoznavati nekakav crtež, ali nije znao reći što je to. Na kraju te prostorije nalazio se drveni tron na kojem je sjedila Mila K. gledajući Artura kako joj se približava. Kada je on konačno stigao do nje, tron se okrenuo i Artur je gledao njegov izrezbareni naslon. U tom trenutku netko ga je dotaknuo po ramenu i on se, uplašen i znojan, probudio u svojoj sobi.

Prvih nekoliko dana razmišljao je o ovome kao o običnom snu, ali nakon devet dana o ovom je snu počeo razmišljati kao o znaku. Možda je propao u pakao, u kojem će završiti i Mila K. Bog mu želi, kroz san, pokazati da ona nije djevojka za njega. Ili mu želi reći da ga Bog želi samo za sebe. Zbunjivali su ga osjećaji što su ga prožimali. Borio se između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema Mili K.

Po Anandi, čudan ga je događaj uputio u pravom, odnosno krivom smjeru. Kao i svaki zaljubljeni mladić, po listovima bilježnice ispisivao je Njeno ime gledajući ga s posebnom pažnjom. Jednog četvrtka, na posljednjem školskom satu, tu je bilježnicu sasvim slučajno ostavio na klupi. Obuzet ljubavlju, nije to ni primijetio sve dok nije sreo, tri dana kasnije ispred školskog zahoda na prvom katu, svog susjeda Roberta Lota. Ovaj ga je gledao sa svojim smiješkom, kakav je sve rjeđe skidao s lica. Artur je htio proći, no ovaj ga zaustavi rukom. Stao je i, baš kada ga je htio upitati što želi, Robert mu šutke pruži njegovu bilježnicu. Uzeo ju je i bez riječi se udaljio.

Ovome nije pridavao previše pažnje, zbog opijenosti Milom K. Iako je nije vidio od onoga trenutka kada su razgovarali u parku i iako mu ona nije bila djevojka, bio je sretan kao da jest. Čak su i njegovi roditelji, koji su živjeli u svojim problemima, primijetili da im se sin znatno mijenja. Nisu mogli ne uočiti njegovo veselje i zadovoljan izraz lica.

Ali to nije potrajalo dugo. U rane jutarnje sate, kada se izmaglica sporo vukla zrakom, Artur se u svojoj sobi spremao za nastavu. Pjevušio je neku melodiju tražeći najbolju odjevnu kombinaciju čime će zadiviti Milu K., kad ga u tome omete škripa automobilskih guma. Bio je to Robert, znao je. Često je dolazio kući u rane jutarnje sate, svojim novim automobilom, što ga je dobio na dar od oca, parkiravši se uvijek uz veliku galamu i škripu guma. Artur pogleda kroz prozor. Robert je stajao pokraj automobila i gledao u prozor njegove sobe. Vidio je Artura i bez riječi, još uvijek gledajući u njega, obišao automobil i otvorio suvozačeva vrata. Iz auta je izašla, još uvijek prekrasna Mila K. Robert ju je zagrlio i odveo u kuću.

Artur je kliznuo na pod, naslonio se na zid i zaplakao. Želio je pobjeći iz svog tijela, ali to je bilo nemoguće. Bol što ga je ispunila bila je najjača koju je iskusio do tada. Zašto ga Bog kažnjava, što je učinio, pitao se. Odgovora nije bilo.

Još pod dojmom tog događaja Arturu se pred očima pojavila vizija Roberta Lota i Mile K. u paklu. Zajedno su jurili u Robertovu brzom automobilu i u jednom trenutku, kada se on okrenuo njoj, auto se zaletio u veliki zid. Smrskani, držeći rukama unutarnje organe, umirali su polaganom smrću, u najvećim patnjama, i nitko ih nije dolazio spasiti. To je trajalo godinama, a onda bi iznenada počeli ozdravljivati i u vrlo kratkom vremenu sve bi došlo na svoje mjesto. U tom trenutku, baš kada su htjeli krenuti dalje, veliki zid bi se obrušio na njih i smrt bi opet počinjala. Kada bi konačno, nakon eona patnji, bili na rubu, opet bi se pojavili u jurećem automobilu. Ponekad bi Artur došao do njih i, iako su ga molili za pomoć, on ih je samo nijemo gledao poput graditelja tajnih hodnika egipatskih piramida.

8.

Mjesecima nakon što je vidio Roberta i Milu zagrljene Artur je bio na rubu samoubojstva. Njegove su misli bile crne, poput crnih rupa što plutaju svemirom uvlačeći sve u sebe. Osjećao se izgubljeno spuštajući se na samo dno depresije, koje ga je nekad podsjećalo na veliku močvaru, gdje ga dotiče nisko blatno granje i magla koja mu nije dopuštala da vidi dalje od svog prsta. Toliko se povukao u sebe da je gotovo i prestao razgovarati. Bio je hladan i služben, bez prijatelja, bez ikoga. Sve što je imao bila je vjera u Boga i Knjiga, čije su se rečenice upisale u njegov mozak znajući da su tu našle svoj dom. Nikada Artur Rody neće znati koliko je bio blizu da izgubi vjeru i da se prepusti smrti. Nedostajao je samo jedan mali milimetarski trenutak koji se, igrom slučaja, nije dogodio.

Kada bismo detaljnije analizirali Arturov unutarnji svijet i kada bismo ga probali vizualno predočiti, on bi izgledao poput Grada. Golemi megalopolis, čiji su neboderi od titana doticali nebo; nemoguće je bilo proći s jednog na drugi njegov kraj u jednom danu. U njemu je uvijek bila izmaglica od smoga i sivi niski oblaci, koji su skrivali sunce puštajući svaki sat ili dva lagani, dosadni pljusak tjerajući ljude da se sklone i ne osjete kišu koja je zbog lokalnih tvornica i nuklearnih elektrana bila opasna po zdravlje. U tom gradu, gdje su ljudi nosili siva odijela i mrkih pogleda promatrali svijet, nije bilo smiješka. Svatko je išao za svojim poslom gledajući kako da uspije, ne mareći pri tome ni za koga. Ljubav je ovdje bila nepoznanica i niti jedna jednadžba ju nije mogla otkriti. Artur je bio izgubljen u Gradu. Grad, surov i okrutan, pojeo ga je kao predjelo predjela običnog doručka. Njegovo prebivalište nalazilo se u staroj oronuloj zgradi, koja nije doticala nebo i nikada neće. U mračnoj podrumskoj prostoriji, u kojoj je titralo slabo svjetlo i iz čijih je zidova izbijala vlaga, obitavao je Artur Rody. Pred njegovim stanom lokalni su momci vršili nuždu, tražili žilu u mraku, dovodili kurve, ubijali neprijatelje ili prijatelje i činili sve što lokalni momci čine. Većeg dna od ovoga nije bilo, barem je Artur Rody tako mislio, i u tom gradu, bezličnom i sivom, on se prepustio struji negativnih, depresivnih i suicidalnih osjećaja. Vukli su ga po dnu, a on se, nakon nekog vremena, više nije ni primao za tlo da to spriječi.

U tom nemilosrdnom gradu zaboravio je čak i Knjigu, samo je gledao njene korice i zlatnim slovima ispisan hrbat. Nažalost, jedino pitanje koje je postavljao bilo je upućeno Bogu. Pitao je zašto, ali Bog je bio nijem. Bez ikakvih odgovora, Artur je samo sjedio gledajući u jednu točku na zidu, nekada jednostavno ne misleći ni o čemu. Iako bi čovjek trebao biti nakon svakog pada sve jači i jači, s Arturom je, kao i s mnogima, bilo sasvim suprotno - bio je sve slabiji i slabiji. Hodao je po vrlo tankom zidu što bi se svako malo zatresao prijeteći da sruši Artura na jednu stranu. S njegove lijeve strane nalazio se bezdan ispunjen beznađem, a s druge strane još veći jad, ispunjen razočaranim likovima otpisanim od života, likovima kojima nije bilo spasa, jer su se oni sami uvjerili u to. Htio to ili ne, Artur Rody morao je hodati po toj pravolinijskoj crti, iako nije znao gdje ga ona vodi.

Milimikron je nedostajao da se priča o Arturu Rodyju završi, da on posustane i pusti da ga njegov grad lupa o svoje zidove. No u njemu se jednog jesenskog, oblačnog popodneva nešto pokrenulo. Obuzela ga je nekakva unutarnja snaga izazvana jednom jedinom rečenicom, i to iz nekakvog jadnog filma C-produkcije, u kojem glavni junak, superpolicajac, kaže svom partneru: "Imaj vjere!"

"Imaj vjere" je bio odgovor na sve Arturove nedoumice. Život je težak, zaključio je, ali opet, čeka me moje mjesto u raju i, nakon svih ovozemaljskih patnji što me čekaju, ja ću dobiti zasluženu nagradu. To je svakako bila misao što će mu dati onaj polet i energiju kakvu je zamalo izgubio. Artur je polagano isplivao s dna potiskujući Milu K. u najzabitiji kutak svoje podsvijesti, ne dozvoljavajući joj da ni za trenutak izađe iz tog, čeličnom opnom zatvorenog prostora. Treba se okrenuti budućnosti. I Artur se polagano počeo spremati za upis na fakultet.

9.

Bila je to ogromna zgrada, podijeljena na četiri dijela. Prozori su bili veliki, ali, za divno čudo, neobično čisti. U zgradu fakulteta ulazilo se kroz masivna drvena vrata, na kojima je bilo izrezbareno i ostavljeno pregršt studentskih poruka. Oglasna ploča, veličine metar i pol s metar i sedamdeset, nalazila se s lijeve strane vrata i bila je zaštićena staklom. Iza stakla, na bijelom papiru, Artur je prije dva mjeseca pročitao svoje ime. Nalazilo se među prvih dvadeset i potvrđivalo da se uspio upisati na Fakultet ekonomskog smjera. Među posljednjima nalazilo se ime njegova susjeda. Bio prvi ili posljednji, Artura za njega nije bilo briga.

Stajao je u velikom holu fakulteta čitajući s unutarnje oglasne ploče raspored predavanja. Za nekoliko minuta, u dvorani C1, profesor G. održat će prvo. Artur se zaputi prvo hodnikom a zatim stepenicama, zajedno sa stotinjak drugih studenata, u dvoranu C1.

Profesor G. bio je nizak, proćelav čovjek, s naočalama velike dioptrije, uvučen u sebe i svoje izblijedjelo sivo odijelo, s vječnim izgubljenim pogledom u nepoznatom smjeru. Njegova su predavanja bila zanimljiva koliko i promatranje rasta obične travke. Ipak, Artur ga je slušao s velikim zanimanjem, kao što će slušati i sva predavanja. Želio je završiti fakultet i baviti se nekim poslom koji će mu omogućiti normalan život i koji će ga, što je on već sada silno želio, učiniti neovisnim o njegovim roditeljima.

Na fakultetu Artur se držao po strani ne stvarajući nova poznanstva ni nove prijatelje. Nije ih želio. Njegov jedini prijatelj bio je Bog, on se uzdao u njega i obraćao njemu. Društveni je život Artur zanemario. Da budemo precizniji - nije ga uopće imao. Između predavanja na fakultetu bi učio, a kada bi došao kući, otvorio bi Svetu knjigu i u njoj tražio odgovore na svoja pitanja. No nakon godine dana fakulteta i Artur je, kao i svaki normalan čovjek, poželio sebi naći djevojku.

Ivy H. je u njegov život ušla niotkuda, iako je cijelo vrijeme bila tu negdje. Slušali su iste predmete, ali Artur na nju, kao i na bilo koga drugog, nije obraćao previše pozornosti. Kada je vidjela da je Artur Rody čovjek bez imalo inicijative, Ivy H. je odlučila napraviti nešto sama. Prišla mu je tražeći ga nekakve skripte iz jednog od X dosadnih predmeta. Artur ih je imao, kao što je imao i sve potrebno za fakultet. Posudio joj ih je ne razmišljajući previše o njoj. Ali Ivy H. mu se nametnula sama, onako kako to žene znaju, koristeći lukavost i prepredenost zavođenja što je u njihovim umovima ukorijenjena od samog nastanka svijeta. Polagano i sigurno, zavela ga je vodeći ga provjerenim putovima k svom srcu. I, nakon nepunih mjesec dana, Ivy H. je bila prva djevojka Artura Rodyja.

Niža za glavu od njega, s bistrim pogledom, dugom plavom kosom i profinjenim stilom za modne detalje, Ivy H. je bila zgodna djevojka, koja je, recimo i to, privlačila podosta muških pogleda kako na fakultetu, tako i u gradu. Ali, svi ti pogledi za nju su bili odbojni i nimalo je nisu privlačili. Željela je Artura i dobila ga je. Unutarnja konstrukcija uma Ivy H. bila je vrlo jednostavna. Poput slike "Gessmonsova kći" Alfreda Ihlbsonsona; bila je baš takva. Naizgled jednostavna, s jednom vizijom ograđenom od upliva ostalih, čvrsto uvjerena u njenu točnost i istinitost.

Zlatni križić, na tankom zlatnom lančiću, visio je oko njena bijela i meka vrata pokazujući svima koji imaju imalo mozga da poštuje Boga i Svetu knjigu. Nije bila fanatična poput Artura, ali križić joj nije bio tek običan detalj. Ona je čvrsto vjerovala u njega i više se uzdala u Boga negoli u samu sebe. Vjerovala je ponekad da je Bog, na vlastitu inicijativu, spojio nju i Artura da bi ih udružio u veličanju ove ličnosti čije je postojanje bilo i ostalo upitno.

Često je Ivy H. odlazila u crkvu, gotovo svaki drugi dan. Sa svećenikom S. iz svoje župe znala je voditi višesatne razgovore o svemu i svačemu, o Dobru i Zlu, o Bogu i Sotoni, o politici, cijenama, životu. Bio je to malo dublji odnos od onakvog kakav bi trebali imati svećenik i njegov župljanin.

Kada bi mnogo godina kasnije Artur Rody razmišljao o ovom razdoblju, sjećao bi ga se s nostalgijom, jer mu je to razdoblje života bilo najljepše. On i Ivy H. uživali bi u dugačkim šetnjama gradom, razgovorima, razgledavanju crkvi u predgrađima grada, odlascima u kino i svemu u čemu uživa dvoje mladih koji se vole. U tom istom razdoblju Artur je počeo voziti jedan od očevih automobila i, iako mu to u životu i nije bilo osobito bitno, ponekad je uživao u tome.

Četiri godine studija uz Ivy H. Arturu su protekle veoma brzo i u mnogo čemu su podsjećale na onaj mali i bezopasni uragan Atila, što je 1923. poharao meksičku obalu ne praveći nikakvu štetu i dopuštajući ljudima da uživaju u tom prirodnom fenomenu. Već na početku četvrte godine Artur je počeo pisati diplomski rad kod profesora G. na temu "Izvanserijska proizvodnja malih obrtnika u zemljama Trećeg svijeta te distribucija modula na strano tržište uz potporu ESA-e". Materijala o ovome je, hvala Bogu, bilo na tone, i Artur se koristio svime što bi našao. Vjerovao je da će njegov diplomski rad biti jedan od boljih, ako ne i najbolji, a svi su znali da se najbolji diplomski rad svake godine objavljuje u ekonomskom mjesečniku "EKONOMSKA STRUKTURA: CENT-DVA", što ga je izdavala najveća i ekonomski najjača zemlja na ovom našem planetu. To je bila njegova šansa da se zaputi tamo i napravi karijeru, daleko od ovih predjela. Često je, ležeći u krevetu uz Ivy H., razmišljao o ovome i priželjkivao svoj prvi veliki uspjeh.

Diplomski je rad Artur predao u rano proljeće, ravno u ruke profesoru G. koji ga je primio kratkim kimanjem glave i jednim "hm". Nakon tolikog napornog rada Artur nije mogao a da ne bude zadovoljan. Smijao se više nego obično i malo po malo postajao je drugačiji čovjek, sa znatno više samopouzdanja i samouvjerenosti. Hodao je gradom kao da je njegov, fakultetom kao da je u najmanju ruku dekan, kućom kao da je netom primio Nobelovu nagradu za ekonomiju, što je ponekad i zamišljao ne govoreći to naravno nikome.

Ali, kako to biva u životu Artura Rodyja, stvari nisu ispale onakvima kako je zamišljao. Štoviše, ni u najcrnjim slutnjama nije mogao predvidjeti da će se dogoditi nešto tako. Nekoliko mjeseci kasnije izašao je 2887. broj mjesečnika "EKONOMSKA STRUKTURA: CENT-DVA". Bio je to broj u kojem se objavljuju najbolji diplomski radovi studenata ekonomije iz cijelog svijeta. Već u knjižari gdje se prodavao Artur ga je otvorio. Na naslovnoj strani bio je pejzaž iz jedne od zemalja Trećeg svijeta što ju je i on spominjao. Je li to dobar znak, pitao se. Otvorio je stranicu na kojoj je bio sadržaj. "Mali čovjek - velika ekonomija" GUSTAF OLSONSOSOLSON (Finska), "Ekonomska struktura atomskih istraživanja i kako je spriječiti" ALENKA PETROVIČ (Litva), "Slobodna plovidba teritorijalnim procesom - da ili ne?" JOHN SMITH (USA), "Financijska prilagodba ekonomskom rastu s polazišta X" JENG CHU CHEN CE (Kina), "Izvanserijska proizvodnja malih obrtnika u zemljama Trećeg svijeta te distribucija modula na strano tržište uz potporu ESA-e" ROBERT LOT...

- Robert Lot!!!! - uzviknuo je padajući na koljena.

Ljudi su ga pogledali.

- Robert Lot!!! - opet je uzviknuo.

Ljudi su nastavili listati časopise.

Istrčao je iz knjižare s časopisom u ruci ne plativši ga. Od knjižare do fakulteta imao je tridesetak minuta hoda, ali Artur je to prešao za sedam minuta i pedeset dvije sekunde. Ulazna je vrata fakulteta skoro razvalio i milimetar je nedostajao da ubije gospodina B. koji se izmaknuo u posljednji tren psujući mu i majku, i oca, i Boga. Utrčao je u kabinet profesora G., ali kabinet je bio prazan. Niti jedna knjiga, niti jedan predmet, niti jedna slika - ničeg nije bilo osim starog pohabanog namještaja. Uhvatio je prvog profesora i upitao:

- Gdje je profesor G.?

- Zar ne znate? - odgovori pitanjem profesor W.

- Zar ne znam - šta?!

- Profesor G. je dobio nekakav ogromni novac, nisam siguran da li je u pitanju nasljedstvo ili možda lutrija, i otputovao zauvijek na Tahiti. Ili je možda bila riječ o Baliju?

- Aha.

Žurnim se korakom Artur uputio kod dekana Y. Kada je ušao u njegovu kancelariju, ovaj mu je bio okrenut leđima, gledao je kroz prozor i razgovarao je na mobitel.

- Da, znam da je skup, ali najnovija linija, ide tako tiho, kao i da nije upaljen - razgovarao je. - Aha. Da, specijalno sam ga naručio iz tvornice u Hitlrstopffenu, radili su ga nekoliko mjeseci, samo što nema jakuzzi unutra, hahaha. Cijena? Ne pitaj, ali isplatilo se. U svakom slučaju, jeftiniji od apartmana na otoku B. Da, da, nisam ti rekao? Kupio sam ga neki dan. Znam ja tko ima tamo apartman, ali znaš onu - sve ima svoju cijenu. Naravno da je zauvijek moj. Tristotinjak kvadrata, potpuno uređen, mramor i sve to, ali mislim da ću ga preurediti. Koliko će koštati? Paa, recimo još toliko... da. Znam da je mnogo, ali radio sam i zaradio. Jahta? Odakle ti to? Ona ima jezičinu, sve mora ispričati. Jesam, ali nije bogznašto, samo petnaest metara, motorna, troši dosta i tako. Morat ćemo se jednom provozati, ha? Naravno. Djeca? Ma, evo i starijeg i mlađeg sam poslao u Englesku na studij. Košta, naravno da košta, ali vratit će se, sigurno. Njima naravno, meni više od ovog ne treba...

U tom trenu dekan Y. se okrenu.

- Slušaj, moram ići, čujemo se. U redu.

Zaklopio je mobitel i pogledao Arturovu blijedu facu:

- Izvolite kolega?

- Diplomski rad mi je ukraden - reče Artur.

- Da?

- Da. Ukrao ga je Robert Lot...

- A, ovaj talentirani mladić...

- To je moj diplomski!!!

- Riješite to s mentorom.

- Mentor je otputovao na Tahiti.

- Ah da, profesor G. Zaslužio je to. Žao mi je, ne mogu Vam pomoći, to morate riješiti s njim.

- Kako da dođem do njega?

- To je Vaš diplomski, Vaš mentor i Vaš problem. Ja imam važnijeg posla negoli rješavati studentske razmirice.

- Ali...

- Nemojte Vi meni ali! Izvolite se udaljiti!

- Žalit ću se!

Dekan Y. se nagnu preko stola i upita:

- Kome?

- Studentskom vijeću.

- To Vam neće mnogo pomoći. Baš su zauzeti preuređivanjem dvorane C1 što su je dobili na trajno korištenje.

- Policiji!

- Policija lovi prave kriminalce, a ne bavi se rješavanjem Vašeg problema, to je sigurno.

- Drugim profesorima!

- Zar sada? Na kraju godine kada se ljudi spremaju na godišnji i to s vrlo visokim premijama koje su dobili? Mislim da Vas nitko neće slušati.

- Rektoru! Njemu ću se žaliti!

- Rektoru? E pa njemu možete, baš treba doći. Želi mi pokazati svoj novi automobil, znate, naručili smo ga iz iste tvornice.

Artur izleti van i zalupi vrata ostavivši nasmiješenog dekana Y u njegovoj ogromnoj kancelariji. Spustio se u mračni i vlažni podrum Ekonomskog fakulteta i počeo razmišljati kako da ubije Roberta Lota. Možda da mu baci sumpornu kiselinu u lice, ili da mu iskopa oči i zašije mu ih na tjeme? Mogao bi ga jednostavno zadaviti tankom žicom, ili mu prerezati vrat mesarskim nožem. A mogao bi mu i pobiti cijelu jebenu obitelj, nakon teškog mučenja. Ili da... "Ej, ej, Arture" - govorio si je kroz plač – "smiri se. Čovječe, smiri se. Polako, nemojmo reagirati nepromišljeno. Zašto da ga ja ubijam? Bog će ga kazniti. To je sada sasvim sigurno. Robert Lot gorjet će u paklu. Siguran sam da Bog ima metode kojima će ga kazniti. Vjerojatno bi ga mogao zavezati čeličnim užetom i zatim rastezati na četiri strane svijeta. Kada mu koža na prsima popuca, ubacit će mu u utrobu malog škorpiona ili gladnog štakora, da ga polako jede i jede i jede, a kada mu pojede cijelu utrobu, kotit će se mali škorpioni ili mali štakori, koji će mu izlaziti na usta, oči, nos... i kotit će se tako unedogled, sve do jednog dana, kada pocrkaju svi osim jednog koji će htjeti van... Da, tako će biti, siguran sam... Bog sve vidi i sve zna i nitko ne prolazi nekažnjeno, pa tako ni Robert Lot."

10.

Od svih nepravdi što ih je doživio u životu Artur je ovu, začudo, podnio nekako najlakše. Pomirio se sa situacijom ostavljajući Roberta da uživa u svom "uspjehu", a on je u posljednjim sekundama predao novi diplomski rad nazvan "Ekonomske prevlasti imućnijih u Istočnim kvadrantu". Napisao ga je na brzinu i bez imalo koncentracije, ali ipak dovoljno savjesno da zasluži diplomu. Ivy H. nikada nije saznala za ovu tešku nepravdu nanesenu njenu momku, a Artur nije imao namjeru da joj kaže. Bio je siguran da bi ga ona natjerala da se bori za svoja prava, ali ono što ona ne bi shvatila jest činjenica da će na kraju svi računi biti podmireni i da će Bog Artura nagraditi, a Roberta kazniti. Kao što se kaže "strpljenje je vrlina", Artur zna biti strpljiv. Čekat će svoju zasluženu nagradu.

Tjednima nakon diplome nekakvom čudnom unutarnjem miru, jednostavno dopuštajući životu da ga nosi kao što Artur je uživao u je vjetar nosio galeba J. nad golemom tamnoplavom vodom. Smatrao je da je i sada slobodan poput galeba, no Ananda je kao objektivni promatrač sa strane vidjela gigantske okove što ga drže prikovanim za tešku zemlju, kao što su držali prikovanog Esmonda Gorova, jednog od najpoznatijih zatočenika ikad. Problem u njegovoj takozvanoj slobodi bio je jednostavan. Artur nije mogao razlučiti individualnu slobodu od kolektivne. I kao član ljudske zajednice te svoje države i kao individualac, Artur je imao vrlo malenu, gotovo nikakvu slobodu.

Točno dva puta su ga pokušali, u cijelom njegovu životu, uvjeriti da nije slobodan koliko mu se čini, ali Artur se samo nasmiješio i nastavio po svome. Ništa zabrinjavajuće, takva je većina ljudi - uvjereni su da su baš oni u pravu. Ananda je znala, kao vrstan stručnjak u tom području, da nitko nije u pravu. Problem je s ljudskim rodom bio što nisu bili svjesni da je u ovom našem svemiru moguće ama baš sve. Zatvorenost za takav način razmišljanja ograničavala ih je, baš kao i Artura, smatrala je Ananda. Kada bi učvrstili jednu istinu, teško, gotovo nikako ih se nije moglo uvjeriti u drugačiju. A broj istina je bio poput samog svemira - beskonačan. Svijet se pružao u beskonačno mnogo paralelnih dimenzija što se nisu dodirivale; za razliku od dimenzija, istine su bile isprepletene, poput ribareve mreže. Svi su bili u pravu. Nitko to nije znao.

11.

Nakon događaja s diplomskim sve je stvari u svom životu Artur počeo primati opuštenije i ležernije vjerujući u konačni povoljan ishod, ishod u kojem će on, kao pravi vjernik, završiti u raju. I kada sami sebe uvjerite u to, kao što se uvjerio on, željeli to ili ne, morate biti smireni čekajući taj veličanstveni trenutak. Ipak, koliko god bio naizgled smiren, Artura je izjedala neodoljiva želja za osvetom, koju je vješto potiskivao u sebi vodeći se načelima Svete knjige i vjerujući da će Bog, koji je stvorio ovaj svijet, na kraju odlučiti u njegovu korist kao što je Max Hertton, vrhovni sudac srednjoameričkog gradića Monte South Peaka, presudio u korist Zoltara Noota, doseljenika iz Kiana, malog sela na portugalskoj obali, u slučaja Noot protiv McRonta davne 1782. godine.

Veza s Ivy H. bila je u punom zamahu kada je Artura i grad, kao meteor 1911. Sibir, pogodila velika afera. Ivy H. bila je samom centru i samom vrtlogu afere što ju je nosila k njenoj potpunoj i konačnoj propasti. Jutarnje izdanje dnevnih novina donijelo je, preko cijele prve i pola druge stranice, vijest o svećeniku S. Ispostavilo se, nakon dvogodišnje mukotrpne istrage, da je svećenik S. igrao veliku ulogu u dobro organiziranoj trgovini djecom, koja su korištena za pedofilske zabave u kojima je i sam svećenik S. često sudjelovao. Njegova ljubavnica, glavni pomoćnik i najbliži suradnik bila je Ivy H. čija su mirnoća, vjerski fanatizam i predanost Bogu zapravo skrivali poremećenu osobu sklonu obmanama. Još se jednom potvrdilo da ljudi imaju dva lica. Jedno za javnost i jedno za sebe i nikoga drugog. Velika slika u boji na naslovnoj stranici dnevnih novina otkrivala je Ivy H., svećenika S. i nekolicinu male djece u vrlo kompromitirajućim pozama.

Artur je, nakon što je pročitao novine, još uvijek ne vjerujući da je djevojka s kojom je proveo nekoliko godina i s kojom je bio vrlo blizak član te organizacije, otišao ravno u istražni zatvor gdje je bila Ivy. Vrata mu je otvorio namrgođeni policajac koji se još više namrgodio kada ga je Artur upitao za Ivy. Dopustili su mu kratak posjet i on se, nakon procedure od dvadeset i tri minute, zatekao u maloj sobici za stolom s Ivy H. gledajući je ravno u oči.

- Reci mi da nije istina - rekao je.

- Nije istina.

Artur se uhvati za glavu. Nije joj vjerovao.

- Zašto? - bilo je sve što je rekao.

- Volim djecu - kratko i cinično je odgovorila Ivy H.

- Nećeš u raj - konstatirao je Artur.

- Arture, raj ne postoji...

- Ti to ne znaš.

- Arture, pogledaj me.

Artur ju pogleda.

- Raj i pakao ne postoje.

- Ma tko si ti da to tako samouvjereno možeš tvrditi? Šta ti znaš? Kako možeš tako vrijeđati Boga?

- Bog je, Arture, najveća prijevara u cjelokupnoj povijesti ljudskog roda -rekla je Ivy H.

- Nekad nisi mislila tako.

- Uvijek sam mislila tako, samo ti to nikad nisi znao jer je tvoj pogled na svijet sužen. Sve što vidiš je Bog.

- Mislio sam da smo istomišljenici - reče Artur.

- Nismo, niti ćemo ikada biti - rekla je Ivy H., ustala i izašla iz sobe.

Artur je ostao sjediti još minutu i sedam sekundi, a onda je ustao i izašao van. Obuhvaćen nekakvom sumornom izmaglicom, što ga je pratila cijeli život, i zbunjujućim osjećajima, krenuo je u pješice prema gradu. Misli su mu bile zbrkane i nije znao je li ravnodušan ili bijesan. Je li ju uopće volio, pitao se. Više ni to nije znao.

Sjedio je na klupi gledajući ogoljele krošnje drveća, osjećajući vlagu u zraku. Još mu nije bilo jasno. Pokušao se smiriti, razumno sagledati situaciju, bilo što, ali nije imao odgovore, a Bog, izgleda, nije imao vremena za zemaljske probleme Artura Rodyja.

12.

Odlučio je, nakon četverodnevnog razmišljanja o cijelom slučaju i nakon četverodnevnog iščitavanja Svete knjige, pružiti joj ruku i pomoći joj koliko može.

Smatrao je to plemenitom odlukom te je, vođen istinskom vjerom, a ne ljubavlju prema Ivy H, smišljao kako da je, za početak, izvuče iz pritvora. To i nije bilo toliko teško koliko se naizgled činilo jer je sudac odredio visoku kauciju, ona je ipak, kao i sve kaucije, bila plativa. Teži zadatak je bio promijeniti taj čudan sklop njenih stavova i misli što ju je doveo do svega ovoga. Artur je u tih par dana, nakon što je donio ovu humanu odluku, marljivo skupljao dokaze, prikupljao citate iz Svete knjige, razmišljao o najboljim načinima da joj promijeni život i odvede je na, kako je on to mislio, pravi put. Da bi je izvukao iz pritvora, morao je napraviti golemi kompromis sa samim sobom, za koji se zakleo da ga nikad neće napraviti. Morao je od svog oca tražiti novac kojim će Ivy H. izvući iz zatvora. Znao je da će to biti težak razgovor i nije znao kako će otac reagirati, ali negdje u dubokoj i dalekoj podsvijesti vrtjela mu se misao o ucjeni. Reći će majci za njegovu aferu s Gretom Lot, majkom Roberta i suprugom Marka Lota. Bilo je to podlo, ali, Artur je to znao, to je bilo i krajnje rješenje. Nikad on to nije sasvim svjesno izrekao, ali znao je da će to napraviti ako otac ne pristane dati novac.

Začudo, otac nije prozborio ni riječi, već je samo promrmljao nešto u stilu "u redu" i nastavio se baviti svojim poslovima sjedeći za stolom boje mahagonija, što se svojim teškim nogama oslanjao na tepih naručen iz nekadašnje Perzije, a od davne 1935. Irana. Artur je gledao u taj tepih napravljen od perzijske janjadi ne vjerujući vlastitim ušima.

- Molim? - upitao je još jednom.

- Rekao sam "u redu", dat ću ti novac.

- OK.

- Trebaš odmah sada?

- Pa, bilo bi dobro - odgovori Artur.

Otac uze nalivpero i ispiše ček. Pružio ga je Arturu i vratio se svojim papirima. Artur je uzeo ček, obukao jaknu i zaputio se izvući Ivy H. iz rešetkama ograđene sobe. Uzeo je jedan od očevih automobila i u kratkom vremenu se stvorio ispred velike sive zgrade. Unutra ga je pustio onaj isti policajac od prošli put, sve više sumnjajući da je i Artur Rody jedan od članova ove organizacije, maštajući pritom kako će mu to otkriće donijeti napredak u karijeri. Na ulazu, u samom predvorju, gdje je visjela slika predsjednika s nekakvim polusmiješkom, dočekala ga je žena, starija tek koju godinu od njega. Imala je kratku plavu kosu i naočale s tankim okvirima. Jednodijelna crna haljina, s dva džepa, otkrivala je skladno građeno tijelo. Artur je želio proći pokraj nje, ali ga ona zaustavi.

- Artur Rody?

- Da - potvrdi on.

- Irma Vells - reče pružajući mu ruku - Ja sam zatvorski psihijatar. Javili su mi da idete u posjet Ivy H.

- Točno.

- Imate li pet minuta vremena? - upita ga namještajući naočale.

- Naravno.

Odvela ga je u svoj raskošno namješten ured, kojim je dominirala velika slika Alfonsa Getowona, poznatog islandskog slikara iz dvanaestog stoljeća. Artur se pitao je li original.

Posjela ga je preko puta sebe i počela govoriti gledajući ga ravno u oči i igrajući se olovkom.

- Arture - reče - Ivy H. je bolesna.

Artur nije rekao ništa.

- Opasno bolesna.

- Za svaku bolest ima lijeka - reče joj.

- Da?

- Naravno - bio je samouvjeren.

- Mislim da ste u krivu, medicina...

- Ne radi se o medicini - prekine je Artur - riječ je o Bogu.

- Hm - nasmiješi se ona - vjernik.

- Dakako. Veliki vjernik.

- Arture, Ivy H. boluje od katatonije i mislim da joj ni Bog ne može pomoći.

- Katatonije?

- Da. Duševna bolest. Oblik šizofrenije koji se očituje potištenošću, apatijom, nekad i nepokretnošću. Javlja se u dva oblika. Ovo je prvi. Drugi je potpuna suprotnost. Očituje se velikom pokretnošću i svakojakim te nadasve čudnim idejama.

- Od kojeg oblika boluje Ivy?

- Od drugog.

- Po čijoj dijagnozi?

- Mojoj.

- Hm.

- Vjerujte mi, ja sam veliki stručnjak na ovom području. Doktorirala sam na katatoničarima i shizofreničarima.

- Ovo vam je prvi posao? - upita Artur znatiželjno.

- Da - potvrdi ona.

- Hm.

- Skeptik?

- Ipak bi htio čuti riječ stručnjaka.

- Čuli ste je.

- I što sad? - upita Artur sklapajući ruke.

- Predložila sam liječenje u specijaliziranoj ustanovi.

- Zatvor?

- Ne. Bolnica.

- Tek će tamo poludjeti.

- Arture - reče ona s podsmijehom - gledali ste previše filmova.

- Naprotiv. Rijetko ih gledam. Postoji li još uvijek mogućnost plaćanja kaucije?

- Naravno. Ali mislim da to nije pametno.

- Dakako da nije. Srećom, odluka je moja.

- Ne bih se složila s tim - uvjeravala ga je u suprotno.

- Kako to mislite?

- Imam ovlaštenje da u svakom trenutku opozovem kauciju i smjestim je u ustanovu za mentalne bolesnike i, naravno, imam ovlaštenje da je tamo zadržim koliko god želim.

- Vjerujem da imate tu mogućnost, ali nadam se da Vam Vaša savjest i strah neće to dopustiti.

- Strah?

- Strah od Boga.

Nasmijala se.

- Ovo nema veze s Bogom - rekla je.

- Sve ima veze s Bogom, željeli Vi to ili ne. - odgovorio joj je Artur smješkajući se.

- Arture, ostavimo vaša i moja religijska uvjerenja po strani. Pokušajmo riješiti problem.

- Bog je moj život i ne želim ga ostavljati po strani. Nikada.

- Ako tako želite.

- Želim.

- Arture, pokušajte to sagledati razumno - pokušala je još jednom.

- Sagledao sam - nije se dao.

- Niste. Gledate ovaj slučaj totalno subjektivno.

- Gledam li, doktorice?

- Kao prvo, Ivy H. je vaša bivša djevojka. To je prvi razlog Vaše subjektivnosti. Kao drugo, cijeli slučaj gledate kao vjernik. Bog, sigurna sam, ne može pomoći Ivy.

- To vi ne znate.

- Pa ne znate niti Vi da joj može pomoći.

- Ne znam. Ali vjerujem.

- Arture, nađimo kompromis. Ivy H. se mora liječiti. U svakom slučaju, bolje će joj biti deset godina u bolnici nego dvadeset u zatvoru. Zatvor je, Arture, teška škola i rijetki je psihički izdrže.

- Kakav kompromis imate u vidu? - upitao je Artur.

- Vi odredite bolnicu. Tako ćete biti sigurni da je na dobrom mjestu.

- Hm.

- Što kažete?

- Pa, to je jedno od prihvatljivijih rješenja.

- Dobro - nasmiješila se ona - Raspitajte se malo pa mi se javite za koji dan.

- Dobro. Mogu li vidjeti Ivy?

- Naravno.

Otpratila ga je do sobe za posjetitelje. Sjeo je za stol i lupkao prstima po njemu kad je ušla Ivy.

- Hej! - pozdravi je.

Ivy je sjela šutke.

- Kako si? - upita je Artur.

Kimnula je neodređeno glavom.

- Razgovarao sam s doktoricom Vells.

- Jesi li?

- Da.

- I? Je li ti rekla da sam luda? - upita zavrćući prstima pokraj glave.

Artur kimne potvrdno.

- Što ti misliš, Arture Rody, jesam li ja luda?

- Ne znam.

- Tko uopće određuje je li netko lud? - pitala ga je gledajući ga hladno.

- Doktori.

- Netko je morao prije njih reći: "E, ovakvo ponašanje nije normalno. Taj je lud."

- Istina. Ali, slušaj Ivy, ovo što si radila s djecom nije normalno ponašanje.

- Ja to znam. Ali, slušaj Arture - reče naglašavajući posljednje dvije riječi - sve što imaju je nekoliko slika; one s današnjom tehnologijom vrlo lako mogu biti i fotomontaža. Je li ijedno dijete reklo: "Da, ta me je žena silovala"?

- Ne znam.

- Ja ću ti reći. Nije.

- Mislio sam da imaju pregršt dokaza.

- Za svećenika S. da, za mene ne.

- Novine su napisale...

- Novine su napisale - reče Ivy cinično - da je žena rodila troglavo čudovište koje je pojelo x male dječice, pa ne vjerujemo u to.

- Da, ali to su takve novine, novine kojima nitko ne vjeruje. Vijest o tebi je izašla u ipak malo ozbiljnijim novinama.

- Je li? Ako uzmeš te iste novine od prije četiri godine, vidjet ćeš veliku vijest o tome kako je teroristička organizacija MSK srušila pet stotina aviona. Nakon nekoliko mjeseci se ispostavilo da takva organizacija uopće ne postoji.

- Ljudi vjeruju u ovu priču.

- Ljudi su budale. Vjeruju u sve i svašta. U što danas uopće možeš vjerovati ili ne vjerovati?

- U Boga.

- Možeš vjerovati u sve, Arture, u ama baš sve.

- Ivy, sve odgovore ćeš naći u Svetoj knjizi, vjeruj mi.

- Sumnjam, jer sam ju, vjeruj mi, vrlo dobro proučila. Gledaj, uvijek imaš lakši i teži put. Vjera u Boga je lakši. Kad god ti krene nešto po zlu: "Bože, pomozi." Jedna-dvije molitve i gotovo. Bog sve rješava.

- Ne, rješavaš sam, uz Božju pomoć.

- Ne - reče imitirajući Artura - sve rješavaš sam. Bez ičije pomoći.

- U krivu si, Ivy.

- Naravno. Ja sam samo još jedan katatoničar s bolesnim idejama.

- To nisam rekao - branio se Artur.

- Ali si mislio.

- Čekaj malo, Ivy. Ako je većina stanovnika ove planete zaključila da je određeno ponašanje bolesno, onda je to tako.

- Arture, većina stanovništva Njemačke su bili nacisti i fašisti. Je li zato fašizam dobar?

- Ne možeš to gledati na taj način.

- U redu. Većina stanovništva se uopće ne buni protiv atomskog oružja. Dobro, dajmo onda atomsko oružje svakoj budali koja ga želi imati.

- Ivy...

- Većina stanovništva u Drugom svjetskom ratu nije reagirala na progone i ubijanja drugih naroda. Može. Šta će nam drugi narodi. Napravit ćemo etnički čist planet. Rat u Vijetnamu. Većina Amerikanaca ga je podržavala. Galileo Galilej. Svi su ga ismijavali i podržavali inkviziciju smatrajući ga heretikom. Spinozu su, pred kojim je bila velika teološka karijera, isključili iz Crkve kada je Sveto pismo počeo promatrati kritički. Prokleli su ga, Arture. "Prema odluci anđela i suda svetaca, mi izgonimo, guramo od sebe i proklinjemo Baruha Spinozu. Neka je proklet danju i noću. Neka je proklet kad liježe i kad ustaje. Neka je proklet kad izlazi i neka je proklet kad se vraća. Neka mu Bog ne oprosti. Neka Bog svoj gnjev i osvetu spusti na tog čovjeka i neka baci na njega sva prokletstva zapisana u Knjizi zakona...", teatralno je mahala rukama. Čuješ li ti te riječi? Kada je Giordano Bruno utvrdio da Zemlja i Sunce nisu središnja kozmička tijela, Crkva ga je proglasila heretikom i spalila na trgu Campo de' Fiori. Pogodi kako je reagirala većina.

- Ti tvrdiš da su svi ti ljudi luđaci? - prekine je.

- Ne, nego da je većina ljudi glupa i baš zbog te većine svijet ide ravno prema svome kraju!

- Pretjeruješ.

- To bi rekla i većina.

- Ivy, tako funkcionira svijet.

- Arture, ti nikada nećeš moći obuhvatiti svemir.

- Što to znači?

- To znači da si ti pripadnik te većine koja određuje norme ponašanja, odnosno prihvaća ih onako kako su drugi odredili, a manjinu koja misli svojom glavom je najlakše proglasiti ludima i zaboraviti.

- To i ti radiš, Ivy. Proglasila si većinu idiotima.

- Oni to i jesu.

- Ne bi se baš složio.

- Naravno da ne bi. Zatvori se u svoju Svetu knjigu, imaš Boga koji te čuva i baš te briga. Ja imam samo sebe i cijeli svemir. Koji ti, kao i oni, nikada nećeš shvatiti.

- Shvaćam ga ja, Ivy, u potpunosti, ali ne na način na koji ga ti vidiš.

- Arture, ti ga shvaćaš onako kako piše da ga treba shvatiti. Ti vidiš svemir kao Boga, a on je sve samo ne Bog.

- To ne znaš.

- Istina. Ali, gledano očima razuma, Bog kao vrhovno biće više nema smisla. Pretekla ga je znanost.

- Možda - reče Artur – ali, ipak, doći će trenutak velikog Božjeg povratka.

- Da, i dočekat će ga čista logika, protiv koje neće moći ništa - reče Ivy šireći ruke.

- Sumnjam. Nema logike kad je vjera u pitanju.

- Gledaj, Arture, ja nemam ništa protiv vjere i mislim da je to divna stvar jer slabom čovjeku uvijek treba nešto za što će se uhvatiti, a to je u ovom slučaju Bog. Da je Bog upravljao svijetom, danas bismo živjeli bez milijun stvari što nam ih je donijela znanost. Ti bi danas mislio da je zemlja četverokut.

- Šta ti misliš, tko inspirira znanstvenike? Tko im daje unutarnju snagu i želju za istraživanjem? Odgovor može biti samo jedan: Bog. - nije se dao Artur.

- U krivu si. Čovjek se razvio i pretekao, u vlastitoj svijesti, tu ideju o Bogu.

- Stvarno imaš svakakve ideje - zaključi Artur.

- Da - potvrdi Ivy - tipično za katatoničara. Slušaj me dobro, Arture. Cilj je traganje za istinom. A tebi su već rekli koja je istina i ti se, slušaj me, ti se nikada nećeš zapitati je li to stvarno istina!

Artur je htio nešto prozboriti, ali nije stigao jer se Ivy ustala i napustila sobicu za posjetitelje. Sjedio je tako još neko vrijeme razmišljajući, a onda se, uvjeren u njeno ludilo, zaputio Irmi Vells. Dugačkim hodnikom, obojenim u sivo, stigao je do njena ureda i pokucao na vrata.

- Naprijed! - viknula je Irma Vells iz svog stolca.

Ušao je unutra. Irma je bila zaokupljena nekakvim papirima i tek je nakon nekoliko sekundi podigla pogled.

- Oh, Arture!

- Odlučio sam - reče on.

- Da?

- Smjestimo je u bolnicu.

- Imate li neku u vidu?

- Pa čitao sam nedavno u glasilu Crkve o jednoj takvoj instituciji na obali. Mislim da se zove "Pomoć...

- ... svima". Da. Znam za nju. To je privatna klinika s vrlo dobrim doktorima i s, to će Vam se svidjeti, veoma religijski složenim programom.

- Novac za kauciju iskoristit ću da platim njen boravak tamo. Barem za neko vrijeme. Kasnije...

- ... ću Vam ja, vrlo rado, izaći u susret - nadovezala se, plemenito, Irma Vells.

- Zahvalan sam Vam na tome - reče Artur i pruži joj ruku u znak sklopljenog dogovora.

Rukovali su se, zadovoljni postignutim kompromisom.

- Želite li da ja organiziram prijevoz, ili možda Vi imate tu mogućnost da je odvezete? - zanimalo je Irmu Vells.

- To ću riješiti - rekao je on želeći se uvjeriti u stanje na klinici - Prijevoz nije problem. Recite mi, što mislite, kako će ona to prihvatiti?

- Pa, po mojoj slobodnoj procjeni, smatrat će to izdajom s Vaše strane i u svemu će vidjeti zavjeru protiv sebe. Ali to je za njeno dobro.

- Naravno.

- Kad mogu doći po nju? - upita.

- Trebat će mi nekoliko dana da sredim papire i ostale formalnosti. Javite mi se za pet dana.

- Hoćete li joj Vi reći gdje ide, ili to ostavljate meni?

- Ja ću preuzeti tu ulogu i pozvat ću se na odluku suda. Ne bih željela da smatra Vas odgovornim za to. To bi moglo uzrokovati probleme. Bolest bi se mogla pogoršati.

- Ona će znati - rekao je Artur spuštajući obrve.

- Ne, ona će pretpostavljati, ali ni Vi ni ja joj nikada nećemo reći da se tu radilo o dogovoru između nas dvoje. Slažete se? - upita Irma zavjerenički.

Artur samo potvrdno kimne glavom.

Još jednom su rukovanjem potvrdili dogovor i Artur se zaputi prema izlazu. Stao je na samim vratima, okrenuo se i zapitao Irmu Vells:

- Recite mi, Irma, što je sa svećenikom S.?

- Hm. Ne bih Vam smjela o tome govoriti.

- Zadržat ću za sebe.

- Crkva je platila kauciju, inače najvišu u ovoj državi do sada, i na zahtjev iz vrlo visokih Crkvenih redova, gotovo iz samog centra Crkve, zamoljeni smo da ovaj slučaj stavimo na stranu.

- A gdje je svećenik S.?

Irma je slegnula ramenima.

- Ne znate?

- Pretpostavljam da je negdje u Južnoj Americi. U svojstvu misionara.

- Aha.

- Molim vas, Arture, zadržite ovo za sebe - lijepo ga je zamolila Irma.

- A kako ćete riješiti novine i televiziju?

- Već smo riješili. Državni vrh se upleo, u cilju dobrih odnosa, i mediji će objaviti da je cijela afera izmišljena. Bit će to mala vijest, koju će ljudi jedva i primijetiti, i to će se nakon dva-tri mjeseca zaboraviti.

- Ali afera je postojala, kao i dokazni materijal.

- Više ne postoji - otkrila mu je Irma.

- Kako ne postoji?

- Tako. U cilju, opet, dobrih odnosa s Crkvom, dokazni materijal im je predan.

- Cijeli dokazni materijal?

- Da.

- Nije li to kažnjivo? - pomalo zaprepašteno će Artur.

- Ne ako ste predsjednik.

- Ali Ivy...

- Ivy je duševno poremećena osoba kojoj je potrebno liječenje. Uvjerili ste se i sami u to.

- Jesam.

- Njoj je mjesto u ustanovi gdje će joj pomoći. Vi sami to ne možete.

- Zašto?

- Postoje ljudi koji su u tome stručnjaci. Ostavimo njih da rade svoj posao. I nećemo se petljati u državnu politiku. Nazovite me za pet dana i nemojte se brinuti. Bog će riješiti probleme sa svećenikom S. - reče ona s podsmijehom.

Artur kimne glavom i izađe van. Misli su mu bile zbrkane, ali Irma ga je uvjerila da je "Pomoć svima" najbolje rješenje za Ivy. Nikad se nije upitao što je s djecom koju je iskoristio svećenik S.

13.

Vratio se kući. U dnevnoj je sobi zatekao oca i majku kako gledaju televiziju. Kada je Artur ušao, otac isključi televizor. Artur ga pogleda.

- Kako je Ivy? - upita ga majka, koja je, na neobičan način, zavoljela Ivy kroz sve ove godine.

- Ivy je ozbiljno bolesna - reče Artur sjedajući u kožnu fotelju ispod slike "Minimalističko opuštanje pod granom napuklog hrasta", što ju je Arturov otac kupio u Keherbašu, na velikoj aukciji slika, prije točno pet godina i sto dana.

- Šta joj je? - upita otac.

- ... i tako smo je odlučili smjestiti u "Pomoć svima" - završio je Artur cijelu priču ne ispuštajući niti jedan jedini detalj.

- To je valjda i najbolje rješenje - reče majka. - Bog joj pomogao.

- Je li Ivy H. kriva? - zanimalo je oca.

Artur slegne ramenima.

- Pa, Arture - reče otac ustajući s trosjeda - kada si se već odlučio zaputiti na obalu, mogli bismo svi, kao obitelj, poći i ostati nekoliko dana, da vidimo kako će se Ivy smjestiti, a i da se svi malo odmorimo od ovog slučaja.

Majka kimne slažući se s ocem.

- Bilo bi to dobro - složio se i Artur.

*****

Odlučili su krenuti u ranu zoru. Sam se Artur veselio odlasku na obalu, iako je povod za njega bio više nego žalostan. Vidio je da se njegov otac mijenja i da je došao trenutak kada će, konačno, postati prava obitelj. Nikako nije mogao otkriti razloge te promjene, ali čvrsto je bio uvjeren da je Bog tu, kao i u sve, upleo svoje prste. Irmi Vells je javio dan polaska i ona je s veseljem čekala dan kada će se riješiti Ivy H.

Pred zgradu zatvora stigli su u trenutku kada se sunce već lagano pokušavalo probiti kroz niske sive oblake. Dočekala ih je doktorica držeći pod ruku Ivy, pokraj koje je stajala mala sportska torba, ispunjena njenim stvarima, neophodnim za boravak u klinici "Pomoć svima".

- Zahvalni smo Vam za Vašu pomoć - reče Alan Rody Irmi pružajući joj ruku.

- To je bilo najmanje što sam mogla napraviti - lagala je Irma Vells.

- Hvala vam puno - zahvalila se i Arturova majka. - Bog će vas nagraditi.

Irma se na ovo nasmiješi.

- Javit ću Vam se - rekao je Artur.

- Inzistiram na tome.

Ivy H. je šutke ušla u jednovolumenski automobil sa šest sjedala, boje trule višnje, najnoviji hit na automobilskom tržištu. Obitelj Rody se još jednom pozdravila s doktoricom Vells i svi su se smjestili na svoja mjesta. Alan Rody, iako veliki obožavatelj automobila i dugačke vožnje, prepustio je mjesto za upravljačem svome jedinom sinu želeći ga spasiti od bilo kakve rasprave i bilo kakvog razgovora s Ivy H. Krenuli su prema istočnom izlazu, na cestu po kojoj bi za četiri sata trebali stići na obalu. Artur je vozio polako, ne žureći. Nakon pola sata vožnje po autocesti spustili su se na običnu i dotrajalu cestu, što je, još uvijek, bio jedini put za obalu. Država je imala u planu gradnju ceste sa osam traka, koja bi skratila put za puna dva sata, no, kao i sve, to je bio samo plan. U autu je vladala tišina. Čulo se samo lagano brujanje motora i prebacivanje u višu brzinu. Artur je pozorno pratio cestu, opet, ne žureći nikuda i vozeći po svim propisima. Na mjestu suvozača sjedio je njegov otac koji je zamišljeno gledao ispred sebe. Iza njih sjedili su majka i Ivy. Ivy je gledala kroz prozor diveći se velikim borovima i jelama što su prevladavali u ovom dijelu zemlje. Nasmiješila bi se svaki put kada bi prošli pokraj nekog od mještana gledajući ih kako smireno i bez žurbe idu svojim poslom, ni ne sluteći da su upravo vidjeli prvog i posljednjeg katatoničara u svom životu. Sela i mali gradovi bili su međusobno udaljeni po desetak i više kilometara, tako da je nakon svakog sela bila netaknuta priroda. Izgubiti se u ovim šumama, to bi bilo lijepo, nestati u maloj kolibi s kaminom i osnovnim potrepštinama za preživjeti. Ne vidjeti nikoga i ne čuti nikoga. Ivy je znala da je to nemoguće. Vlast ju je morala maknuti. Bila je bolno svjesna te činjenice. U cilju dobrih odnosa, žrtvujmo Ivy H., bivšu studenticu ekonomije, sadašnju katatoničarku i buduću... tko zna.

- Ivy, jesi li dobro? - upitala je brižno Vera Rody čvrsto držeći mali drveni križić među prstima.

Ivy kimne glavom i nasmiješi joj se. Željela joj je najbolje, to je znala. Nije ona kriva što su se, odjednom, njen život i njena sudbina zatekli u rukama Irme Vells, običnog pijuna u političkim igrama, kojima su dorasli samo najpokvareniji i najlukaviji gadovi. Može biti sretna što je njena dijagnoza samo katatonija. Moglo se tu ubaciti i još pokoje ludilo, a ima ih dovoljno za idiotski um te doktorice. Shvatila je još tada, kada je ta uobražena plavuša sjela preko puta nje i ispričala joj o njenu ludilu, da se protiv toga ne može boriti. Riječ doktorice Irme Vells je zadnja. Trebalo je čekati pravi trenutak, a on će, u to je bila uvjerena, doći kad-tad. U tom trenutku planirala je nestati i otići u nepoznatom smjeru. Početi novi život u nekakvom malom gradiću srednje Amerike ili, još bolje, nastaniti se na pacifičkom otoku s najviše dvije tisuće stanovnika. Prepustiti se životu, sjediti na verandi i gledati sunce kako zalazi. Koliko je to moguće? Sve je moguće. Pa i da pobjegne od religijskih fanatika u "Pomoć svima" i postane čovjek bez identiteta, bjegunac i lutalica po vlastitoj duši, poput Rože Šandora.

- Ivy - prekine je Alan Rody u razmišljanju - jesi li za sok?

- Ne, hvala vam, nisam žedna.

- Nešto za pojesti? - upita Vera Rody.

- Hvala - opet se zahvalila - nisam gladna.

- Negdje ćemo stati za ručak, to je sigurno - reče joj Artur.

- Naravno - potvrdio je otac uz smiješak - želudac mi se već pomalo javlja.

Zatvoreni u svoj oklop, pomislila je Ivy. Bez mojih problema, ali s nekim drugim stvarima što ih okupiraju. Svakome njegovo. Lagano se nasmiješila, sretna zbog činjenice da nije u koži ovih ljudi. Iako će je zatvoriti u ustanovu za liječenje mentalnih bolesnika, bila je slobodnija od njih koji neće biti okruženi s četiri zida. Bar ne vidljiva. Ali oni to ne znaju, pa im je lako. A i njih čuva Bog, reče si i opet se nasmiješi. Bar se u jednoj stvari slagala s doktoricom Vells. Osjećala se dobro. Bila je opuštena kao da ide na izlet i nevjerojatno smirena, kao da je u najvišem stupnju meditacije, iako je išla ravno u ludnicu, ma kakav njen naziv bio. Čudan osjećaj. Vjerojatno se baš tako osjećao Alfonso Numerinski, posljednji preživjeli u najvećoj avionskoj nesreći ikad, koja je putnike leta 3121 prizemljila ravno na 4990 metara visoku planinu na sjeveru Azije, kada je umirao sa ostacima svojih suputnika u ustima. Ali to nitko ne zna osim Alfonsa. Ivy pogleda zgaženu mačku na cesti. U očima joj se još uvijek vidio strah i to Ivy podsjeti na jedinu stvar od koje je ona sama istinski strahovala. Bila je to pomisao da je doktorica Irma Vells u pravu.

Artur ju je već pomalo dosadila oprezna i lagana vožnja, pa je pojurio po krivudavoj planinskoj cesti. Tu i tamo bi presjekao pokoji zavoj, ali još uvijek nije činio ništa riskantno. Alan Rody je vjerovao u vozačke sposobnosti svoga sina i ništa mu nije govorio. Vera Rody vjerovala je u Alanove procjene, pa se tako ni ovaj put nije upletala, a Ivy, ona je bila u svojim mislima, tako da nije ni osjetila ubrzanje. Iako je bio radni dan i iako je ovo bio jedini put za obalu, cesta je bila prazna. Tek bi tu i tamo prošao pokoji automobil jureći svojim putom. Artur je vjerovao da je razlog tome jutro, jer, kako je mislio, rijetki putuju ovako rano. Na stodvanaestom kilometru puta po vjetrobranskom staklu počela je padati kiša. Nije to bio pravi pljusak ni prava kiša, tek pokoja kap bi zalutala na cestu. Čudna nekakva kiša; mogli ste hodati između kišnih kapi da ste htjeli. Meteorolozi su je najavili, obavijestili su narod da će takva kiša potrajati tridesetak dana. Odmah se počelo raspravljati što je uzrok tome, nuklearne elektrane, ozonska rupa ili nešto treće. Ali s time se već nakon nekoliko dana završilo. Kiša, pa šta. Ni prva ni posljednja.

Kiša nije usporila Artura. Vozio je istom brzinom i na nekim dijelovima ceste, u malo oštrijim zavojima, gume bi lagano prokliznule, no nije to bilo ništa zabrinjavajuće. U sebi se Artur čak i veselio tome. Morao si je priznati da ga je malo brža vožnja uzbuđivala. Ipak nikad nije previše riskirao. Samo u rijetkim trenucima, kada se nalazio sam u jednom od automobila. Pojurio bi tek toliko da osjeti moć tog skupog stroja. Naslijedio je to od oca, to je znao, jer je i on, što se vidjelo po broju njegovih automobila, bio obožavatelj brzine.

Na sto dvadeset i prvom kilometru ušao je u oštar zavoj, sa smiješkom na licu. Kiša je počela padati malo jače, ali još uvijek u skladu s meteorološkom prognozom. Prošao je zavoj i smiješak je nestao. U suprotnoj traci velikom je brzinom išla cisterna, a pokraj nje je jurio mali sportski auto. U stotinki Artur shvati da cisterna ne daje sportskom autu da je prestigne i da se vozač malog crvenog automobila ni ne trudi da to učini, iako ju je mogao prestići već pet puta. Išao je ravno prema njima. Jedini spas od sudara bilo mu je skretanje s ceste. U posljednjoj sekundi Artur okrene volan nadesno i sleti u provaliju duboku pedeset i dva metra. U trenutku kada je skretao, krajičkom oka spazio je nasmiješeno lice, njegova prvog susjeda, Roberta Lota. I onda je pao mrak.

14.

- Doktore, pacijent dolazi k sebi - čuo je glasove iz daljine.

- Hmmm - promrmljao je doktor.

- Obavite sve preglede još jedanput - naredio je autoritativno doktor.

- U redu, doktore.

- I pozovite mi odmah doktora Pesta, on je u svojoj psihijatrijskoj klinici, ima sastanak na drugom katu. Želim da bude prisutan kada se pacijent probudi. Netko će mu morati objasniti neke stvari.

- Svakako, doktore.

Artur je čuo kako se zatvaraju vrata. I onda se tama opet sklopila nad njim.

*****

Otvorio je oči. Polako i nesigurno, ali znatiželjno poput malog djeteta. Slika mu je bila mutna, kao da je upao u londonsku maglu početkom šezdesetih godina ovog stoljeća. Malo po malo slika mu se razbistrila i ugledao je nekoliko ljudi kako stoje oko kreveta na kojem je ležao. Prelazio je pogledom po njihovim licima; na nekima je bila i više nego jasna zabrinutost, a na drugima smiješak ohrabrenja.

- Dobro jutro, Arture - reče mu sjedokosi čovjek koji je stajao s njegove lijeve strane, sa simpatičnim smiješkom na licu.

Artur kimne polako i osjeti bol, koja se očitovala na njegovu licu.

- Proći će i to - rekla je crnokosa sestra milujući ga rukom po licu.

- Što... što se dogodilo? - upita Artur.

- Doživjeli ste prometnu nesreću - reče mu sjedokosi doktor i okrenu se ostalima: - Molim vas, ostavite mladog gospodina i mene da porazgovaramo.

- Nesreću? - upita Artur.

- Da. Sletjeli ste s autom u provaliju.

Arturu se u glavi odvrti cijeli film. Sjetio se svega.

- Što je bilo s... - pogled na smrknuto doktorovo lice dao mu je odgovor.

- Mrtvi su - potvrdi doktor. - Majka i otac su Vam poginuli na licu mjesta, a Ivy H., mlada dama koja je bila s vama, preminula je od zadobivenih ozljeda dvanaest dana nakon nesreće.

Arturu se suza spusti niz oko. Počeo je plakati.

- Molim Vas, Arture, budite hrabri. Morate izdržati.

Artur kimne kroz plač. Doktor mu je stavio ruku na rame pokušavajući ga utješiti.

- Slušajte me, Arture. Policija je utvrdila kako se dogodila nesreća.

Artur ga pogleda.

- Znamo da niste krivi. Uhvaćen je vozač cisterne, ali on nije kriv. Kriv je vozač malog sportskog automobila. Na žalost, vozač cisterne nije zapamtio njegovu registraciju. Jeste li ju možda Vi kojim slučajem vidjeli?

- R… - zausti Artur, ali se zaustavi isti tren.

Nije mogao biti siguran. Možda mu se samo učinilo. Vidio je njegovo lice, ali to su bile stotinke, u kojima je moguće zavarati samoga sebe. Registracije se ne sjeća, samo njegova lica. Istina, takvih je automobila u zemlji malo, ali ih ipak ima. Vrlo lako je mogla biti riječ i o strancu. U trenutku, tom jednom kratkom trenutku, postao je svjestan činjenice da nikada neće znati je li u autu bio Robert Lot ili netko njemu nepoznat i stran.

- Ja... nisam siguran... ne znam... - govorio je Artur doktoru.

- U redu je - smiri ga je doktor - i mislili smo da ne znate.

- Što je s pokopom mojih roditelja i Ivy? - upitao je Artur doktora.

- Pokopani su - obavijesti ga doktor gledajući ravno u njega.

Artur se iznenadi.

- Pokopani?!

- Da. Na gradskom groblju, prije sedam mjeseci.

- Sedam mjeseci!? - još više se iznenadio Artur pokušavajući ustati. Bol u leđima i doktor ga vrate natrag u bolničku postelju.

- Da, Arture, bili ste u komi osam mjeseci i dva dana. Srećom, izvukli ste se - smiješio se doktor - malo je nedostajalo da Vas izgubimo.

- Malo?

- Ovoliko - reče doktor pokazujući mu prstima.

- Osam mjeseci...

- Budite sretni da ste se uopće vratili iz kome. To je u situaciji poput Vaše vrlo rijedak slučaj. Mali je broj onih koji se probude. Obično vegetiraju poput biljke i onda obitelj odluči isključiti instrumente što ih održavaju na životu.

- Za mene nitko ne bi mogao donijeti tu odluku - shvati Artur s tugom u glasu.

- Na žalost, ostali ste sami. Tražili smo vaše najbliže rođake, ali bez mnogo uspjeha.

- Kada ću moći izaći van?

- Ubrzo. Imali ste veliku, veliku sreću. Naravno, dolazit ćete na redovne kontrole i možda će Vas mučiti povremene glavobolje, ali osim toga uglavnom ste u redu - rekao mu je doktor.

- Uglavnom?

- Da. Problem sa ozljedama glave je što se posljedice mogu pojaviti godinama nakon nesreće. Nadajmo se da neće. A sada odspavajte još malo i odmorite se. Za koji dan moći ćete kući.

Doktor ostavi Artura sa zbrkanim mislima i izađe iz sobe. Artur utone u san.

*****

Sedam dana nakon što se probudio iz osmomjesečne kome Artur je stajao pred vratima kuće u sjevernom dijelu grada. Kao i prije osam mjeseci, padala je kiša iz niskih tamnih oblaka što su se lagano vukli, poput autobusa u najvećoj gužvi. Cijeli grad je bio apatičan i Artur je tu apatiju osjećao svim svojim bićem. Ušao je u kuću. Golema su se vrata zalupila i kuću nakon dugo vremena ispuni zvuk, odbijajući se od zidova, plazeći po najskrovitijim kucima. Sjeo je u dnevnu sobu i zagledao se u policu na kojoj je stajala staklena figura djevojčice. Paučina, prašina, bube i mnoštvo životinjica već je osvojilo kuću praveći gnijezda i dom na svim mogućim mjestima. Morao je očistiti kuću. Za početak će to odvući njegove misli od tragedije što je zadesila obitelj Rody. Trebao je svratiti na groblje, ali nije imao snage. Ne još. U mislima je bio s roditeljima i Ivy, ali suočiti se s nadgrobnom pločom i konačno imati čvrsti dokaz da se to zaista dogodilo bilo je previše mučno. Brinula ga je i njegova vlastita egzistencija. Ostao mu je očev posao o kojem nije znao ama baš ništa. Nikada ga nije niti zanimao. Prodat će sve automobile osim jednog. Razmišljao je i o prodaji kuće.

Otišao je u očevu radnu sobu i sjeo za stol. Otvorio je prvu ladicu i izvadio sve papire koje je našao. Listao ih je pažljivo prateći novčane transakcije. Sve su završavale na računu istog poduzeća. Neobično. Kao da je radio samo s njim. I bilo je tu riječi o vrlo velikim iznosima, o kojima Artur nije ni sanjao. Jasno mu je bilo da je riječ o nečem nezakonitom i da se, sudeći po papirima, Alan Rody zapleo u igre iz kojih se teško izvući. Izgledalo mu je da će morati angažirati profesionalca. A da je bio u pravu, potvrdio mu je poziv sljedećeg jutra.

- Gospodine Rody - rekao je duboki muški glas - na telefonu advokat C.

- Izvolite - reče Artur.

- Zastupam poduzeće gospodina Lota...

- Kojeg gospodina Lota?

- Zar je to važno?

- Naravno.

- Dobro. Formulirat ću to ovako. Zastupam poduzeće obitelji Lot...

- Kakve ja veze imam s njima? - opet ga prekine Artur.

- Vi nikakve. Vaš otac je vrlo usko surađivao s njima i riječ je o određenim dugovanjima koje Vi kao njegov sin morate podmiriti.

- U redu - reče Artur smireno. - Koliko?

Advokat mu reče.

- Molim?! - zaprepastio se Artur.

- Da, dobro ste čuli.

- To je nemoguće - nije vjerovao Artur.

- Itekako je moguće - uvjeravao ga je advokat C.

- Nećete dobiti taj novac, gospodine C.

- Onda ću, na žalost, morati podići tužbu protiv Vas. Ipak, još jednom vas uvjeravam da je, za vaše dobro i za ugled imena Rody, najbolje da tu svotu platite čim prije.

Artur mu spusti slušalicu.

Sjeo je na pod i primio se za glavu. Nemoguće da je otac dužan toliko novca. Otišao je u njegovu sobu i počeo prekapati po njegovim stvarima. Nakon dva sata preturanja po očevim papirima i papirima njegove tvrtke shvatio je da je advokat C. u pravu. Alan Rody dugovao je veliku svotu poduzeću obitelji Lot. Kako se to dogodilo, pitao se. Bio je uvjeren, sasvim siguran, da je to još jedna od Robertovih spletki. Odjednom mu se u glavi javila čudna misao. Možda pogibija njegovih roditelja i Ivy H. nije bila nesreća.

*****

Nikako se nije mogao koncentrirati na cijelu situaciju. Pokušavao je, ali misli su mu bile čista zbrka. Nije bio pametan i nije mogao donijeti pravu odluku. Ako razumije sve one papire, situacija je i više nego čista. Njegov je otac dužan baš toliku svotu novca o kojoj je govorio advokat C. Ali bio je siguran da je sve to igra Roberta Lota. Problem je bio što nije imao nikakvih dokaza. U ovom slučaju Bog mu je bio od male pomoći.

Dugo je razmišljao što da poduzme. Nije imao nikoga koga bi mogao pitati za savjet. Bojao se otići advokatu ili nekom stručnjaku za financije, jer je postojala mogućnost da sve procuri u javnost, a to bi za ime Rody stvarno bilo poražavajuće. Bilo bi poražavajuće i za njegovu egzistenciju da isplati taj novac obitelji Lot. Ostao bi bez ičega. Jedina šansa mu je bila borba, krvava borba.

Odlučio je. Borit će se za taj novac. Njegovi su motivi bili motivi opstanka, a ne materijalna korist. Znao je da će prava borba početi tek ako izgubi. Borba za život. Pomolio se Bogu i nazvao advokata C.

- Dobar dan - reče hladno u crnu slušalicu - Artur Rody na telefonu.

- Gospodine Rody - počeo je advokat C. lažnom ljubaznošću - drago mi je da ste se javili.

- Naravno da Vam je drago. I lešinari se vesele mrtvoj životinji - komentirao je Artur.

- Hm. Recite mi što ste odlučili. Nadam se da ste donijeli pravu odluku.

- Ovisi iz koje perspektive gledate.

- Dakako. Da čujem.

- Žao mi je, ali morat ćemo se vidjeti na sudu.

- Dobro - mirno je rekao advokat C. - vaša odluka. Uskoro će vam stići poziv.

Artur spusti slušalicu. Sada ga je čekao sud.

15.

Angažirao je poznatog advokata L. koji je do sada u svojoj karijeri dobio devedeset i dva posto slučajeva, šest posto riješio nagodbom, a dva posto izgubio. Dogovor s Arturom bio je iznimno povoljan za advokata L. Ako pobijedi, dobit će pola iznosa što bi ga Artur trebao isplatiti kao dugovanje obitelji Lot. Bila je to za advokata L. velika motivacija, jer je bio pohlepniji od vlasti. Više je izgledao kao poluludi znanstvenik etimolog koji je danima, zatvoren u sobici na nekom institutu, okružen hrpom knjiga, proučavao značenja raznoraznih poznatih i nepoznatih riječi. Visok, ispijena lica i koščat, u krem odijelu koje je uvijek nosio, s naočalama tankih okvira zlatne boje, na prvi je pogled djelovao nezainteresiran za svijet oko sebe. Ali, ako biste se zagledali malo dublje u njegove oči, vidjeli biste čovjeka koji točno zna što hoće. Ponekad bi mu oči sjajile kao lisičje u kokošinjcu. To su primjećivali rijetki, samo oni slični njemu ili, na kraju, oni koji su predstavljali plijen.

Zgrada suda nalazila se u samom centru grada. Okružena stotinjak godina starim hrastovima i velikim parkom, djelovala je poput palače. Široke stepenice vodile su do samog ulaza, natkrivenog golemim balkonom, koji su pridržavala četiri stupa. Na prvi pogled zgrada suda je djelovala poput Panteona. Ispred nje je uvijek bila nekakva gužva jer se u ovoj zgradi, osim suda, nalazilo i gradsko vijeće kao i ured gradonačelnice. Parkom su obično šetali zaposleni odmarajući se od napornog rada. Jedno vrijeme ovog je običaja nestalo zbog okrutnog ubojstva suca Ž. Ljudi su se uplašili i radije šetali po samoj zgradi ili sjedili u kantini, nego se izlagali opasnosti u parku. Slučaj nikad nije riješen, ali pretpostavlja se da je sudac Ž. ubijen zbog korupcije i mita što ga je primao.

Događaji sa sudom i poduzećem obitelji Lot odigrali su se za Artura, a i za promatrače sa strane, munjevitom brzinom. Cijeli mu je život išao polako i sigurno, a sada, nakon što se probudio iz kome, kao da je jurio pet stotina kilometara na sat. Valjda tako mora biti, ponekad se znao tješiti. Na kraju, sve je u Božjim rukama, zaključivao je. U oba slučaja bio je u krivu. Niti tako mora biti, niti je sve u Božjim rukama.

Artur je advokata L. dočekao ispred zgrade suda. Vrijeme je još uvijek bilo tmurno. Nije padala kiša, ali oblaci nad gradom mogli su je ispustiti svaki tren. Pozdravio je advokata i zajedno su ušli u veliki, modrom bojom obojeni hol. Uputili su se u dvoranu 306F na četvrtom, ujedno i posljednjem, katu zgrade. Začuđujuća je bila činjenica da je dvorana puna. Studenti prava, znatiželjnici i u najvećem broju novinari iz svih vodećih listova zemlje.

- Odakle toliko novinara? - upita Artur advokata L.

- Ovo je otvoreno suđenje, pristup je slobodan svakome tko želi biti u dvorani - objasnio mu je advokat L.

- To znam, ali nisam očekivao da će ovaj slučaj zanimati medije - priznao mu je Artur.

- Pa i ne zanima ih toliko - reče mu advokat L. dok su ulazili u dvoranu 306F - ali ovo je jedno od onih suđenja na kojem su mogući svakakvi prevrati. To ih zanima. Također, ako gledaš objektivno, i tvoja obitelj i obitelj Lot su jedne od poznatijih u gradu. Netko očekuje skandal, netko dobru priču, netko nešto sasvim treće. Ovisi o uredniku i novinaru.

- Hm.

Sjeli su za masivni stol i advokat L. je izvadio papire iz aktovke. S njihove desne strane nalazio se stol za kojem je sjedio advokat C. s Robertom Lotom, a ravno ispred njih, na povišenom dijelu dvorane, nalazilo se mjesto rezervirano za ženu u crnoj odori s crvenim rubovima. Sutkinja M.

- Zar ne zastupa poduzeće obitelji Lot Mark Lot? - upita Artur.

- Ne više - odgovori mu advokat L. - vodstvo je preuzeo mladi Robert Lot.

Sutkinja M. je ušla u sudnicu i svi su se ustali.

- Slučaj Lot protiv Rodyja - promrmljala je više za sebe. - Advokate C., imate riječ.

- Dakle - počeo je advokat C. ustajući sa svoga mjesta - stvar je, dame i gospodo, krajnje jednostavna. Alan Rody, vlasnik tvrtke AR, duguje poduzeću moga klijenta Roberta Lota svotu od...

Sudnicom se prolomi žamor. Svota koju je advokat C. spomenuo sve je iznenadila.

- Mir! - reče sutkinja M. lupajući čekićem.

- Kristalno jasna situacija i uopće ne vidim bilo kakav razlog za ovo suđenje. Na žalost, sin pokojnog gospodina Alana osporava taj dug i zato se danas nalazimo u dvorani 306F - nastavio je advokat C. - Kao dokaz AA1 prilažem dokument o suradnji ove dvije tvrtke, odnosno poduzeća LO i tvrtke AR. Iz dokumenta je vidljivo da se moj klijent obavezao nabavljati robu za tvrtku AR, a također je vidljivo da će je tuženi, u ovom slučaju njegov sin, plaćati. Kao dokaz AA2 prilažem dokument iz kojeg je jasno da je poduzeće LO točno prije dvije godine isporučilo tvrtki AR sto tona konzervirane hrane, za koju nije podmiren dug. Mislim da će ova dva dokumenta biti i više nego dovoljna da presuda bude u korist mog klijenta, gospodina Roberta Lota.

Robert Lot se nasmiješi.

- Advokate L.? - reče sutkinja, a svi se pogledi okrenuše k njemu.

Ustao je, napravio dva koraka naprijed i zatim se okrenuo prema publici.

- Dame i gospodo, cijenjeni sude. Vrlo lijep govor, cijenjeni kolega - reče advokat L. advokatu C., a publika se nasmije - dokazi AA1 i AA2 potpuno su beskorisni u ovom slučaju. Prilažem dokaz BB1, točnije rezultate ispitivanja Prehrambenog instituta, kojima se potvrđuje da je roba koju je naručio Alan Rody, a isporučio Robert Lot, pokvarena. Analiza je izvršena četiri dana nakon što je roba isporučena. Kao dokaz BB2 prilažem dokument iz kojeg je i više nego vidljivo da je Robert Lot pouzdano znao da je ista roba pokvarena!

Sudnicom se prolomi galama.

- Mir u sudnici! - viknula je sutkinja M.

Ljudi su i dalje žamorili. Sutkinja M. je bila nemoćna. Imala je samo jedno rješenje:

- Suđenje se nastavlja sutra u isto vrijeme!

Ustala je i otišla u svoje odaje ostavljajući nered u dvorani 306F.

*****

Artur jer loše spavao. Jedva da je sklopio oči. Mučile su ga stotine pitanja. Odakle advokatu L. dokaz BB1, odnosno izvještaj iz Prehrambenog instituta? Je li ga on previdio listajući očeve papire? Moguće, ionako ih je pregledavao nekoncentriran, misleći na neke druge stvari. Bio je to takav trenutak. Nevjerojatan mu je bio dokaz da je Robert znao da je roba pokvarena. Odakle se uopće pojavio dokaz BB2, papir koji dokazuje da je Robert Lot znao da je ta roba pokvarena? Ni na ovo pitanje nije imao odgovor. Odlučio je da se i ne zamara time jer je za novce koje plaća advokatu L. on morao naći nešto što će Artura izvući.

Suđenje se nastavilo u 13 sati. Dvorana je ovaj put bila ispunjena s više ljudi negoli je mogla primiti. Bila je tu i veća skupina znatiželjnika koja je čekala pred smeđim vratima, s metalnom kvakom, dvorane 306F. Stvar se zahuktavala. To nije bilo dobro.

Sutkinja M. je ušla u sudnicu i nastala je tišina. Čulo se samo šuškanje papira, premetanje bilježaka advokata i tek poneki šapat iz publike.

- Advokate L., imate riječ - rekla je sutkinja autoritativnim glasom.

Advokat L. sporo je ustao i doimao se potpuno dekoncentriran. Oni koji su ga poznavali, a takvi su bili rijetki, znali su da je ovo trenutak njegove najveće koncentracije. Pobjeda se osjećala se u zraku.

- Dakle, poštovani sude - počeo je sasvim polagano - jučer sam u ovoj istoj dvorani priložio dva dokaza, što ih je nemoguće pobiti i što pokazuju da će sud, ravnajući se i po pravnom i po moralnom zakonu, odlučiti u korist moga klijenta, gospodina Artura Rodyja. Činjenica broj jedan govori nam da je roba koju je naručio Alan Rody, ponavljam, bila pokvarena prije negoli ju je primio, a činjenica broj dva sasvim neosporno dokazuje da je Robert Lot znao da je ta ista roba pokvarena. Mislim da tu više nema rasprave.

- Ne bih se složio s vama - ustao je advokat C. praćen Robertovim pogledom i pogledom publike. - Naime, vi imate dokaze da je roba