Borja.org

Kako bismo se malo detaljnije približili pravom Web 2.0 svijetu, porazgovarali smo s našim čovjekom Otisom Gospodnetićem, koji je gotovo u samom centru zbivanja sa social bookmark servisom simpy.com

S Otisom smo razgovarali u prohladnu njujoršku večer... O.K., nismo baš bili tamo, ali navodno je bilo prohladno tog dana kada nam je Otis otvorio virtualna vrata svog virtualnog doma. Njegov social bookmark servis na adresi simpy.com radi već nekoliko godina, pa smo uz njegovu pomoć zavirili dublje u svijet Weba 2.0.

Upoznaj nas ukratko sa Simpyjem. O čemu je točno riječ, kakva je to vrsta servisa i što pruža korisnicima? Vjerujem da takav projekt nikada nije gotov, stalno se nešto dodaje, pa možeš li nam ukratko rezimirati što si sve uveo od početka rada do danas odnosno što je u planu?

Simpy je prvenstveno social bookmarking servis. To znači da svojim korisnicima omogućava spremanje web stranica i opcionalno dijeljenje tih bookmarka s ostalim korisnicima i javnosti. Pri tome pruža mogućnost anotacije pospremljenih stranica uz pomoć tagova. Takva anotacija olakšava kasnije pronalaženje pospremljenih stranica te stvara tkivo koje omogućava povezivanje i pronalaženje korisnika sa sličnim interesima.
Usluge kao Simpy nikada ne prestaju s unapređivanjem, bilo da se radi o poboljšavanju postojećih funkcija ili dodavanju novih. Zbog konstantne nadogradnje Simpy ostaje ispred konkurencije. Pospremanje web stranica, njihova anotacija i dijeljenje samo su dio funkcionalnosti. Simpy također nudi grupne aktivnosti istog tipa te dozvoljava korisnicima da sve ili samo neke linkove zadrže samo za sebe bez dijeljenja. Tu je još spremanje, anotacija i pretraživanje tekstualnih dokumenata (Notes), praćenje aktivnosti drugih korisnika (Watchlists) i igranje s tagovima i Tag Cloudom. Što se novih stvari tiče, uskoro će svaki korisnik dobiti svoju personaliziranu stranicu, koja nudi bolji pregled svega što je korisnik pospremio. Sve Simpyjeve novotarije, obavijesti i trikove redovito predstavljam na adresi http://blog.simpy.com.

Yahoo je kupio Del.ici.ous, svako malo netko kupi kakav 2.0 site. Jesi li imao sličnih ponuda za Simpy?

Da, nekoliko kompanija pokazalo je interes za kupnju, međutim mene veseli voditi Simpy kao nezavisni servis i ne žuri mi se prodati ga.

Planiraš li tražiti novac od investitora? Nama ovdje se čini da ga, kad su 2.0 projekti u pitanju, dijele šakom i kapom?

U početku ove nove Web 2.0 ere bio sam sretan što investitori više ne financiraju kojekakve budalaštine, slične onima koje su im prije šest godina pojele novac. Veselilo me također što su ideje i kompanije nicale prirodnijim putem, polakše. Međutim izgleda da to više nije tako, jer sve više smiješnih ideja uspijeva od nekog investitora dobiti barem par milijuna dolara. Što se Simpyja tiče, investitori redovito pokazuju interes, međutim i tu mi se ne žuri. Naime, kad se jednom prihvati novac od investitora, pravila igre, ritam, prioriteti i kontrola se naglo mijenjaju. Budući mi ne treba dodatni novac za Simpy, nema puno smisla uvoditi investitore u igru. Tu u Americi kažu da, kad investitori ulože svoj novac u tvoju tvrtku, onda si s njima u krevetu. Iako u mojem krevetu nema mjesta, pokušavam biti otvorenoga uma, pa s investitorima koji me kontaktiraju redovito razgovaram.

Obzirom na to da si u samom centru 2.0 zbivanja, bi li nam mogao ukratko opisati kako je biti u tom vrtlogu?

Biti u Web 2.0 vrtlogu je interesantno, zabavno, ali može biti i naporno. Interesantno je jer se stvari razvijaju jako brzo - doslovce svaki dan netko napravi nešto novo. Meni je zabavno, jer se zabavne stvari događaju i u stvarnosti, a ne samo na Webu. U 2.0 eri ljudi su počeli organizirati događaje koji privlače ljude sličnih interesa, kojekakve meetupe, bar campove itd. To nije puno drugačije od onoga što se događalo prije 5-10 godina, ali osobno i profesionalno sam u puno boljoj poziciji sada da u tome sudjelujem i uživam. Naravno, sve to može biti i dosta naporno - puno zbivanja, puno ljudi, puno informacija, puno učenja, a još uvijek samo 24 sata u jednom danu.

Kad smo već kod Web 2.0 vrtloga, treba reći da je centar toga definitivno u Silicijskoj dolini. Iako živim u New Yorku, u posljednjih pola godine bio sam u San Franciscu i Silicijskoj dolini nekoliko puta. Razlika u intenzivnosti i efektu 2.0 i života oko Weba 2.0 između New Yorka i San Francisca je ogromna. Dok je u New Yorku donedavno bilo malo teže naći ljude koji se bave nečim vezanim za Web 2.0 ili se razumiju u neke od stvari koje su povezane s tim imenom, u San Franciscu svi bruje o tome i to je trenutno dio socijalnog života određene grupe ljudi. No ta razlika nije specifična za Web 2.0 - San Francisco je grad s jako velikim postotkom internetskih poduzetnika.

Nedavno smo na HR sceni imali raspravu o cijeloj 2.0 priči. Dio korisnika smatra kako je lakše uspjeti vani s takvim projektima negoli kod nas, dok dio nas, među koje se i sam ubrajam, vjeruje da ni na inozemnoj sceni nije nimalo lako, odnosno da je konkurencija opasnija i veća.

Ovo mi je vrlo interesantna tema! Prvo pitanje je što znači "uspjeti". Evo par mogućih odgovora: od ideje stvoriti konkretni produkt ili uslugu, od ideje stvoriti posao, idealno profitabilan, za ideju dobiti novac od investitora ili izvući financijsku dobit prodajom tvrtke ili odlaskom na burzu. Što se tiče inozemne scene, to je varijabilno. Budući da je moje iskustvo ograničeno na Ameriku, ja mogu uspoređivati samo iz američkog konteksta.

Što se ideja, produkata i usluga tiče, mislim da je to manje-više jednako lako napraviti u Hrvatskoj kao i Americi. Posao se može i od kuće započeti. U Kaliforniji - gdje ljudi imaju velike kuće, po nekoliko automobila i velike garaže - poslovi često doslovce niču u garažama. Kad se to preraste i kad zatreba ozbiljniji hardver, load balancing, clustering, NAS i slične stvari, onda eventualno postoji razlika u cijeni i ponudi tih opcija u Hrvatskoj i Americi. Zadnji put kad sam analizirao ponude hrvatskih hosting providera situacija nije bila blistava zbog ograničenih ponuda, no to je bilo prije par godina. Koliko mi se čini, ta infrastruktura u Hrvatskoj se poboljšala i više ne zaostaje puno za divljim zapadom. Dakle, što se tiče baze s koje ljudi počinju, mislim da je vrlo slična na obje strane Atlantika.

Stvaranje posla i tvrtke u Americi je daleko lakše, brže i jeftinije, barem što se ostale birokracije tiče. No nakon toga mislim da ljudi u Hrvatskoj imaju prednost zbog razlike u cijenama. Budući da i servis u Hrvatskoj i servis u Americi zapravo ciljaju na iste korisnike i imaju iste izvore prihoda, u prednosti je onaj servis koji ima manje troškove poslovanja. Kako su u Americi cijene života i rada više, u prednosti su ljudi u Hrvatskoj. U drugu ruku, Amerika je bazirana na poduzetništvu, tako da je infrastruktura za to ovdje puno bolja, a naravno najbolja u Kaliforniji, barem kad se radi o poslovima vezanim za Internet.

Ne znam postoje li uopće investitori u Hrvatskoj u obliku venture capitalista i angel investora koji postoje u Americi. Budući da nisam nikada za njih čuo, pretpostavit ću da ta sorta investitora još ne postoji, ali vjerujem da ćemo u Hrvatskoj i to uskoro iskopirati. Stoga, što se pronalaženja investitora tiče, to je u Americi sigurno daleko lakše, no ja to ne bih nazvao velikom prednosti. Naime traženje novca od investitora nije nešto što se može nazvati uspjehom. Dapače, u neku ruku to je neuspjeh, jer znači da pojedinac ili tvrtka nisu sami uspjeli izgurati posao do profita, nego su morali tražiti financijsku pomoć izvana.

Prodaje internetskih tvrtki ovdje u Americi se događaju. Isprva izgleda kao da se to stalno događa, ali zapravo vrlo malen broj tvrtki tako završi. Ogroman broj njih propadne i prije nego ljudi za njih čuju. Prije par godina mislim da se moglo reći da je američka tvrtka koja želi naći kupca za sebe u boljoj poziciji od, recimo, tvrtke istog tipa i uspjeha u Hrvatskoj, ali mislim da je ta razlika polako izblijedila. Štoviše, opet zbog razlike u troškovima i cijenama, hrvatska tvrtka se može nuditi za prodaju po nižoj cijeni koju američka tvrtka ne bi mogla pratiti, pogotovo ako je prihvatila vanjske investicije koje investitori žele ne samo povratiti, nego i višestruko umnožiti.

Često čitamo rasprave o poslovnim modelima 2.0 siteova. Dio kritičara tvrdi da ne postoje nikakvi poslovni modeli, a ako i postoje, onda su diskutabilni. Možeš li nam malo s tog poslovnog aspekta objasniti Simpy?

Nedavno sam bio na jednoj konferenciji u Silicijskoj dolini gdje su se prezentirale 32 mlade tvrtke, uključujući i Simpy. Naravno, pitanje poslovnog modela je bilo pitanje broj jedan za sve prezentere. A odgovori? Odgovori su uglavnom bili: oglasi i premium servisi. Simpy je za sada 100 posto besplatan. Nešto novca zaradi se kroz oglase, no ti oglasi su trenutno više eksperimentalni nego ozbiljni. Ideja za premium servise ima, no nisu još došle na red za implementaciju. Osim tih dvaju izvora prihoda imam još par ideja za dodatnu zaradu koje nisam još nigdje vidio, pa bih ih želio sačuvati za sebe za sada, dok ih ne isprobam sa Simpyjem.

Na blogu Publishing 2.0 pročitao sam sljedeće: "Ovo je Web 2.0 test: Izaberite jedan od stotinu 2.0 siteova koji korisnicima omogućuju dijeljenje i onda na tim stranicama pronađite objašnjenje zašto su dijeljenje, tagiranje i "socijalizacija" dobra stvar!" Možeš li se osvrnuti na to?

Oh, vrlo rado bih se na to osvrnuo. Kao prvo, od tri spomenute stvari, sharing i being social su zapravo jedno te ista stvar. Mišljenja sam da dijeljenje informacija s javnošću doprinosi nekom općem dobru, bogatstvu i slobodi informacija. No također ne volim servise i aplikacije koje prisiljavaju ljude da dijele apsolutno sve što u tim servisima ili aplikacijama spreme. To je razlog zašto Simpy nudi mogućnost dijeljenja, ali i sakrivanja od javnosti. Prije nešto više od pola godina analizirao sam kako ljudi koriste Simpy i na Simpyjevu blogu napisao niz postova s rezultatima. Jedna od analiza bavila se upravo tim dijeljenjem. Ukratko, sedam posto linkova u Simpyju je tada bilo privatno, skriveno od javnosti. Od tada je postotak privatnih linkova skočio na oko 25 posto, što ukazuje na to da nisu svi korisnici zainteresirani za dijeljenje.

Što se tagginga tiče, smatram da je ideja dobra i korisna, iako je u zadnje vrijeme često iskorištavana u svrhe marketinga. Ono zašto ja osobno volim tagging je to što mi omogućava lakše i brže pospremanje informacija te njihovo brže i bolje pronalaženje kasnije. To je jedan od nekoliko prvih razloga koji su me ponukali da stvorim Simpy prije par godina. Imao sam skoro tisuću bookmarka u browseru, ali ih je 99 posto bilo izgubljeno po raznim mapama koje nije bilo moguće pretražiti. Ja tagove koristim kao ključne riječi i zato ih smatram korisnim. Drugi ljudi koriste tagove s malo više strukture i kontrole, simulirajući time uredno organizirane kolekcije linkova.

Osim tih dvaju ekstremnih modusa, javno/privatno, najveći broj servisa propušta ono između, a to je dijeljenje s pojedincima i grupama ljudi. Smatram da baš te vrste dijeljenja najviše reflektiraju ljudsko ponašanje i zato sam tu funkcionalnost dodao u Simpy još davno. Dijeljenje sa širom javnosti više me podsjeća na egzibicionizam nego na "being social". Poistovjećivanje dijeljenja s "being social" je jedan od mojih "pet-peeves". Kad govorim o ovome u javnosti, često dam primjer koji kaže da mi kao ljudi ne razgovaramo s apsolutno svakim na cesti. Najčešće razgovaramo s prijateljima i poznanicima, našim socijalnim krugom ljudi. To je socijalno ponašanje. Dijeljenje je svim i svakim je egzibicionizam.

Dio inozemnih medija i analitičara smatra kako je Web 2.0 samo hype, zgodan termin za privlačenje investitora, dok drugi vjeruju kako slijedi i Boom 2.0? Ti, vjerujem, pripadaš ovoj drugoj skupini?

Mislim da Boom 2.0 ne slijedi, nego je već počeo prije više od godinu dana. Što se tiče terminologije, ja sam prošao kroz nekoliko faza ljubavi s imenom Web 2.0. Isprva mi se to ime nije nikako sviđalo, jer nisam veliki ljubitelj takvog etiketiranja, a i kad primijetim da ljudi ponavljaju istu stvar kao papagaji, bez puno razumijevanja, instinktivno bježim od toga. Nakon te prve faze shvatio sam da tu ipak postoje neke zajedničke karakteristike koje je Tim O'Reilly nazvao Web 2.0. Te karakteristike je teško opisati, pogotovo sada, pola godine kasnije, ali mislim da se radilo uglavnom o drugačijem pristupu poslu. Ideje i poslovi počeli su nicati polako. Timovi koji su radili na idejama bili su mali. Servisi su bili jednostavni, nove verzije su se nudile često. Ljudi iza tih poslova bili su dio društva/ljudi koji su koristili njihove usluge itd. Uglavnom, poduzetnici su bili ti koji su kreirali nove stvari i vodili glavnu riječ. Stvari sada više nisu takve. U igru je ušao novac, a s njim i veći investitori, ljudi iz svijeta marketinga itd., tako da je dio Weba 2.0 sada stvarno hype.

Uzmimo za primjer nedavne glasine da je Facebook, popularni social networking za ljude na fakultetima, nedavno odbio ponudu od 750 milijuna dolara te da se ne želi prodati za manje od dvije milijarde. I to je dio hypea, što je i za očekivati, jer je upravo taj hype ono što pojedincima omogućava brzo bogaćenje kroz fenomene kao što su Dot-Com Bubble, Boom 2.0 i slični.

pc chip 132, svibanj '06

hr.digg|prijavi