Borja.org

Čudan čovjek, čudno poznanstvo i - mnoštvo šokantnih spoznaja! Prvi put sam Metoda Trobeca vidio u četvrtak, 30. listopada 1980. godine, upravo pred Temeljim sudom u Kranju, uoči samog početka suđenja. Bio je optužen da je od ožujka 1975. do studenoga 1978. godine u svojoj kući u Dolenjoj Vasi broj 22, nedaleko od Ljubljane, hladnokrvno umorio pet žena, a zatim ih - da bi prikrio tragove zločina - polio benzinom i zapalio u krušnoj peći.

Suđenje je čekao u kaznionici u Radovljici, kod Bleda. Tu je, zajedno s još 27 zatvorenika, prekraćivao vrijeme pripremajući mala pakovanja lavande, koja su se kasnije prodavala kao sredstvo protiv moljaca! Kad sam posjetio Radovljicu učinilo mi se da hodam hvarskim poljima, a ne zatvorskim krugom. Sve je mirisalo na lavandu! To je bila i prva šokantna spoznaja koju sam neizostavno morao zabilježiti.

Druga me je čekala na ulicama Kranja. Dakle, već u srijedu, uoči početka suđenja, napravio sam brzu i nepretencioznu anketu među slučajno odabranim prolaznicima. Pokazala je zapravo da malo ljudi zna tko je Metod Trobec, a još manje što je učinio. Jedni su znali da je "okrutno ubio neke žene", drugi da je bio lažni taksist, a treći da je - privatni obrtnik iz Spodnje Bele. Trobec je ovdje često prezime i malo tko ga je od upitanih povezivao s monstruoznim zločinima u usamljenoj kući u Dolenjoj Vasi.

Nova šokantna spoznaja čekala me je u sudnici kranjskog Temeljnog suda: u četvrtak, kad je počelo suđenje, prostrana dvorana nije mogla primiti sve znatiželjnike, od kojih je najviše bilo - žena! Publika, natisnuta pred ulazom, s nestrpljenjem je čekala da sudac Anton Žitko oglasi početak procesa. Nikako se nije moglo tumačiti slučajnošću što je sudska dvorana bila krcata: sumanuti zločini, koje je počinio Trobec, prava su rijetkost i u svjetskoj kriminalističkoj praksi. Ne samo po broju žrtava, već i po motivima, a osobito po načinu kako su nesretne žene umirale.

Čovjek bez pamćenja

Velikim bi se šokom moglo nazvati i ponašanje Metoda Trobeca na samom sudu. U trenutku kad su ga kod stražnjeg ulaza u sudsku zgradu ulisičenog izvukli iz zatvorskog automobila, pa sve do ulaska u sudnicu, pa čak i dok je sjedio na optuženičkoj klupi, ponašao se kao da je sasvim slučajno uvučen u čitavu tu zavrzlamu, da ga se tu ništa ne tiče, da je motrenje kroz prozor mnogo zanimljivije od onog što se zbiva oko njega.

Imao je i osobitu priču o svojem životu: "Nečovječno su se ponašali prema meni. Svi. Ranije, na slobodi, tražio sam povremeno utjehu u alkoholu. Sve moje nevolje počele su sa šesnaest godina kada sam, što nikada nije dokazano, u svom rodnom selu osumnjičen za podmetanje požara u nekoj štali. Od tada, ljudi su me poprijeko gledali, a ja samovao. Nikada u životu nisam imao pravoga prijatelja... Imao sam dosta žena, ali nikada nisam bio prema njima grub. S njima nisam imao djece, ali je jedna djevojka s kojom sam se zabavljao, ostala trudna. Istinski sam želio to dijete, jer volim djecu. Međutim, ona je odlučila drukčije. Mališane moje samohrane sestre, a ima ih četvoro, također sam s radošću obilazio i čak im poklonio mali moped. Ali, još u ranoj mladosti na moje ime i na ime moje porodice, jer smo vanbračna djeca, bačena je ljaga. Kasnije, kad sam osuđivan, ljudi su me izbjegavali... Majka Marija oduvijek mi je bila najbliža, iako je za mene imala malo vremena. Ja sam joj jedini bio desna ruka, jedini koji joj je istinski pomagao. Od nje mi nitko nije bio preči, nijedna druga žena...Bio sam četiri godine u Njemačkoj. Ali, tamo, u 'Porsheu' gdje sam radio, nisam imao nikakvih problema s policijom... Želio sam da me brane dva advokata, čak sam pomišaljao i na Filu Filotu (poznati beogradski odvjetnik - op. a.) ali za to nisam imao dovoljno novca. Što se tiče Stanislava Klepa, koji me sada zastupa, želio bih da češće dolazi, ali on se pojavljuje jednom mjesečno, pa i rijeđe. Kaže da ima previše posla. Zato mu i pišem pisma..."
Nizak, zbijen, s malo izraženim trbuščićem, u kožnoj vjetrovki i modernim hlačama, ruke zabijene pod remen, sve vrijeme je hinio čovjeka koji kao da je zalutao u sudnicu. Promatrače sa strane ostavljao je u posvemašnjoj nedoumici. Lako se moglo reći da je to i čovjek bez pamćenja: već na samom početku glavne rasprave, u trenutku dok još publika nije bila ni zagrijala stolce u dvorani, Trobecov prigušeni glas romorio je o tome kako ga memorija uopće ne služi. Nije se sjećao gdje je išao u osnovnu školu, ali misl da je to bilo u Gorenjoj Vasi. S podugačkom zadrškom se prisjećao da je vojsku služio u Kraljevu i Leskovcu. Na prva pitanja odgovarao je samo sa "može biti".

Trideset i šest stranica optužnice i obrazloženja ostavilo je mučan dojam u sudnici. Sumoran katalog zločina i asocijalnog ponašanja od kojeg čovjeka podilaze žmarci. Trobec uopće ne sluša tužitelje Andreja Polaka i Janeza Kovačiča. Gleda na drugu stranu, prema prozoru, premještajući se s noge na nogu. Svoje odvjetnike - Stanislava Klepa i Mirka Možinu - također potpuno ignorira. U jednom času predsjednik sudskog vijeća dopušta mu da sjedne. Uvažava njegovo objašnjenje da ga hvata nemoć dok stoji.

Prva žrtva
Sudac Anton Žitko odmah je u početku bio suočen s Trobecovim hladnim animozitetom i tzv. prosvrdlanom memorijom. Škrt je i uzdržan u riječima, ne sjeća se čak ni onih detalja koje je u istražnom postupku izgovorio kao prvoškolsku pjesmicu. I za laika - to je krajnje neuvjerljiva obrana.

To je, reklo bi se, bio dijalog između nepopustljiva i uporna suca i posve nezainteresiranog optuženog. Nije bilo nikakve sumnje: Trobec je prije početka suđenja smislio kako će se braniti. Sve ono što se nije uklapalo u okvire njegove pripremljene priče, smatrao je nevažnim i u toj je maniri intonirao i odgovore.
Prva Trobecova žrtva bila je 19-godišnja Vida Markovčič, vanbraćna kći Marije Markovčič, udate Konilo. Ta je djevojka imala vrlo neuredan život. Neko je vrijeme - oko šest godina - čak bila u odgojno-popravnom domu Malči Beličev u Ljubljani, gdje je završila dodatnu osnovnu školu. Kad se 1973. njena majka vratila sa izdržavanje kazne Vida je kraće vrijeme živjela s njom, oko dvije godine. Pod izgovorom da ima zaposlenje, otišla je u Ljubljanu, i tu povremeno boravila kod tetke. Posljednji put viđena je živa u svibnju 1975. u Ljubljani.

O Vidi Markovčič Trobec je u istražnom postupku izjavio: "Mogla je imati oko 19 godina. Upoznao sam je u blizini 'Maksimarketa' u Ljubljani. Rekla mi je da se zove Vera ili Tončka i da je iz Brezovice ili Borovnice. Nije krila ni to da je jedno vrijeme boravila u odgojno-popravnom domu... Odvezao sam je motorom u Dolenju Vas. Vikala je kad sam je počeo udarati i daviti. Zatim sam je stavio u krušnu peć i zapalio. Gorjela je najmanje četiri sata..."
Policija je pronašla u Trobecovoj kući u Spodnjoj Beli (gdje se potkraj 1978. preselio) bijele natikače, ženski narančasti pulover i bluzu. Vidina majka prepoznala je bluzu i izjavila da je njezina kćerka imala i takve bijele natikače. Natikače je prepoznala i Bogomila Kocijančič, Vidina odgojiteljica iz odgojno-popravnog doma.

Slušam kako predsjednik sudskog vijeća želi doznati istinu o prvoj žrtvi.
Žitko: Vi ste, dakle u istrazi izjavili da ste bili s Vidom Markovčič i da ste čak onoga dana kad ste je upoznali zajedno i plesali?
Trobec: Moguće je da sam to rekao.
Žitko: Kako objašnjavate podatak da ste čak znali da je Vida Markovčič boravila u odgojno-popravnom domu?
Trobec: Ja ne znam što sam govorio. Moguće je da sam to rekao. Ne sjećam se. Otkako sam 1974. bio u duševnoj bolnici ničega se više ne sjećam.
Žitko: Kako objašnjavate da su u vašoj kući pronađene ljudske kosti?
Trobec: Ništa ne znam.
Žitko: Rekli ste da je djevojka gorjela četiri sata i da ste išli po drva u dvorište kako se vatra ne bi ugasila? Čak ste u istrazi pokazali gdje se nalaze te kosti?
Trobec: Ne sjećam se da su nađene ikakve kosti.
Žitko: Evo, uvjerite se, potpisali ste zapisnik koji govori o tome.
Trobec: Ne znam što sam govorio i što sam potpisao, ali može biti da su te kosti nađene.
Žitko: U istrazi ste govorili objektivnu istinu: o krušnoj peći, o spaljivanju, o natikačama, mladoj djevojci... Kako to objašnjavate?
Trobec: Ništa ne znam. Bio sam u duševnoj bolnici. Tamo sam bio podvrgnut elektrošokovima. Mučili su me, primao sam injekcije... Upropastili su mi zdravlje. Može biti da sam sve to učinio, ali ja se ničega ne sjećam...
Žitko: Vi ste Vidu Markovčič u istražnom postupku opisali s izuzetnim smislom za detalje - da je visoka koliko i vi, da ima oko 19 godina...
Trobec: Morao sam je tako opisati, jer mi je policija to sugerirala. U zatvoru su mi prijetili da će me umlatiti ako ne priznam.
Žitko: Ali, vi ste sve to rekli u prisutnosti svoga odvjetnika, tužioca, istražnog suca i zapisničara.
Trobec: Može biti da sam to rekao, ali se ne sjećam.

Druga žrtva
Umirovljenica Marijanca Cankar, druga žrtva, imala je 52 godine kad je završila u Trobecovoj krušnoj peći. Često je kod privatnika pospremala stanove i pomagala u raznim kućnim poslovima. Posljednji put viđena je živa u petak, 25. ožujka 1977. u prostorijama obrtničke zadruge "Galtex" u Ljubljani, gdje je honorano radila kao čistačica. Trebala je s grupom umirovljenika u nedjelju, 27. ožujka 1977, ići na zajednički izlet, kojeg je već bila platila. Ali, na izletu se nije pojavila. Već u ponedjeljak ujutro službenici "Galtexa" ustanovili su da iz prostorija nedostaju dva računska i dva pisaća stroja, jedno elektrokuhalo i još neki predmeti. Ulazna vrata bila su otključana originalnim ključem. Sumnjali su u Marijancu Cankar jer je ona također imala ključ, a u međuvrmenu joj se bio izgubio svaki trag. Vjerovali su da je pobjegla.
Rođaci su prijavili njezin nestanak, a 1. travnja 1977. republička policija je razaslala obavijest o njezinu nestanku, navodeći: "Nestala žena je epileptik i postoji mogućnost da je izvršila samoubojstvo. Osim toga sklona je prekomjernom uživanju alkohola. U slučaju pronalska nestale ili njezina leša, odmah nas obavijestite..."

Tako sročena obavijest unijela je malu pomutnju. Već unaprijed se računalo da je riječ o mogućem samoubojstvu. A o mogućem ubojstvu - nitko nije razmišljao. Bila je to policijska greška u koracima, kako bi se reklo. Ili novi paradoks u cijelom slučaju. Trobec je u istražnom postupku o ubijenoj izjavio: "Bila je to starija žena. Mogla je imati oko 50 godina. Zvala se Marijanca Cankar. Upoznali smo se u pivnici, u blizini ljubljanske 'Name'. Rekla mi je da je zaposlena kao čistačica u 'Galtexu'... Odvezao sam je u Dolenju Vas. Iza nje je ostao karirani kaput i neki ključevi..."
Žitko: U istrazi ste rekli da ste i nju zapalili u krušnoj peći?
Trobec: Može biti da sam to rekao.
Žitko: Sjećate li se Marijance Cankar?
Trobec: Ne.
Žitko: Sjećate li se nekakvih računskih strojeva?
Trobec: Ne.
Žitko: Još dok nije otkriveno ubojstvo Marijance Cankar priznali ste da ste iz "Galtex" odnijeli dva računska i dva pisaća stroja. Čak ste policiji pokazali gdje se nalazi ta ustanova i kako se ulazi unutra.
Trobec: Ne sjećam se.
Žitko: Jeste li prodali te strojeve? Rekli ste u istrazi da ste u listu "Delo" dali oglas kako biste ih prodali?
Trobec: Može biti da sam to rekao. A morao sam tako postupiti jer me policija mučila.
Žitko: Zašto to niste rekli istražnom sucu?
Trobec: Nisam se usudio. Rekli su mi: "Pričat ćeš ono što mi budemo htjeli."
Žitko: Sjećate li se tko vas je tukao? Recite barem jedno ime.
Trobec: Ničega se ne sjećam.
Žitko: Neosporno je da ste bili s Marijancom Cankar. Vidjela vas je svjedok Cvjetka Škafar.
Trobec: Ne znam. Može biti da smo bili zajedno.
Žitko: U vašoj garaži nađen je kaput umorene žene. Taj kaput ste čak prepoznali u vrijeme istrage.
Trobec: Kakav kaput?
Žitko: Kaput u kojem su pronađeni ključevi obrtničke zadruge "Galtex". Sjećate li se: pisaći strojevi koji su ukradeni u "Galtexu" nađeni su kod vaše sestre Marije Vdović u Kranju, a električno kuhalo kod vas. Sjećate li se?
Trobec: Može biti, ne znam.

Nije bilo teško dokučiti da je Trobec namjerno izbjegavao izravne odgovore. To se vidjelo ne samo po njegovu ishitrenom ponašanju, već i po onome što je govorio o detaljima koji mu nisu mogli štetiti u postupku. On se, tako, vrlo jasno sjećao kome je prodao kuću u Dolenjoj Vasi i kako je kupio novu kuću u Spodnjoj Beli. Sjećao se također pojeidnosti da je kupac kuće u Dolenjoj Vasi jedno vrijeme radio u Njemačkoj. Čak se sjećao i odvjetnika koji je ovjerio kupoprodajni ugovor. A onoga što se događalo s umorenim ženama nije sje sjećao.

Treća žrtva
Tako, za treću žrtvu - dvadesetogodišnju Uršku Brečko - uopće, kaže, ne može pojmiti da je ikad postojala. Ta djevojka, za koju se u sudskim spisima govori da je bila mentalno retardirana, radila je kao kuhinjska pomoćnica u gostionici Ivanke Mlakar na Črnivcu pri Brezjah. Zapravo, sve do 1973. godine živjela je kod majke u selu Okroglica, kod Zidanog Mosta. Poslije je počela raditi u gostionici "Turk" na Črnivcu kod Brezjah, a nakon tri godine prešla je kod Mlakara. K njoj se doslelila i njezina majka. Budući joj je majka primala mirovinu u Okroglici, katkad je zamolila Uršku da joj podigne mirovinu. Tako je bilo i toga ožujka. Kad je nestala ukućani su otputovali u Sevnicu da je tamo pokušaju naći, ali uzalud.

Nestanak su prijavili policijskoj stanici, a tamo su učinili novu grešku, gotovo idnetičnu onoj u slučaju Vide Markovčič. U orkužinici o nestanku napisali su: "Brečkova je jako osjetljive naravi, nesamostalna, smušena, nervozna i pokazuje duševnu zaostalost. Kad se vraćala autobusom do željezničke stanice izgubila je novčanik. Ona nema ni jedne osobe uz koju bi se mogla osjećajno vezati ili bi se eventualno mogla kod nje zadržati. Sumnja se da je izvršila samoubojstvo..."
Opet, dakle, pogrešna procjena i pogrešan trag. Ubojstvo nikomu nije bilo ni u primozgu. Trobec je zapravo opet nadmudrio policiju. Znao je da leševe ubijenih žena policija neće naći, pa je već smišljao nove zločine.
S Metodom Trobecom se Urška upoznala u gostionici "Istra" u Ljubljani, 20. ožujka 1978.

"Bila je to umiljata djevojka", izjavio je Trobec, ali ne na sudu, već u istražnom postupku. "Rekla je da joj je ime Urška. Imala je na sebi plavi ili sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak ili sutobus, mislim. Odveo sam je u Dolenju Vas. Skuhao sam joj kavu i nisam imao namjeru da je ubijem. Kad sam je zgrabio za vrat počela je vikati. I ja također, od strasti. Iza nje je ostala torba s ključevima..."
Ništa od toga Trobec međutim nije ponovio, niti priznao na glavnoj raspravi.
Žitko: To su bili ključevi stražnjih vrata gostionice Ivanke Mlakar u kojoj je Urška Brečko radila.
Trobec: Može biti.
Žitko: Odakle vam ti ključevi, ako ne znate tko je Urška Brečko.
Trobec: Ne znam.
Žitko: Sjećate li se uopće te djevojke?
Trobec: Ne.

Četvrta žrtva
Po policijskim spisima, četvrta Trobecova žrtva, 42 - godišnja Ana Plevnik, ubijena je, a zatim spaljena u krušnoj peći neutvrđenog dana potkraj ožujka ili početkom travnja 1978. Plevnikova je stanovala u Medenskoj ulici u Ljubljani, u kući koju je kupila pošto se 1977. vratila s privremenog rada u Njemačkoj. Imala je muža i sina, ali joj je muž u međuvremenu umro, a sina su starateljske službe dale u dom. Kratko je vrijeme radila u Domu staraca na Bokalcu, ali je posao napustila i odala se piću. Kad je nestala u proljeće 1978. svi su mislili da je ponovno otputovala u Njemačku, pa tako njezin nestanak nitko nije ni prijavljivao. Poslije će se saznati da je Plevnikova zalazila i u bife "Sodček", gdje ju je, neposredno prije smrti, vidjela tamošnja konobarica i to baš u društvu s - Trobecom.

"Sreo sam je početkom 1978. u lokalu 'Daj-dam' u Ljubljani. Osobnim automobilom 'zastava 101' odvezao sam je u Dolenju Vas. Sjećam se, bilo je hladno, pa smo legli na peć. Počeo sam je daviti za vrijeme seksualnog akta. Bila je sva krvava. Kad sam vidio da je mrtva zamotao sam je u odjeću, gurnuo u peć i zapalio. U kući su ostali njezini dokumenti, ogrtač, šal, vesta, kemijske olovke..." rekao je Trobec u istražnom postupku.

Žitko: U vašoj kući u Dolenjoj Vasi nađeni su tragovi krvi. Vi imate krvnu grupu "0", a Ana Plevnik je imala krvnu grupu "A". Tragovi krvne grupe "A" izolirani su na dovratku u vašoj kuhinji.
Trobec: Nemam pojma ni o kakvoj krvi.
Žitko: Krv je bila brisana.
Trobec: Zašto bih je brisao. Može biti da je bilo krvi, ali se ja ne sjećam da sam je brisao.
Žitko: Franc Plevnik, sin ubijene žene, prepoznao je torbu, šal i vestu svoje majke. Ti su predmeti nađeni u vašoj kući u Spodnjoj Beli.
Trobec: Može biti.

Peta žrtva
Kad je policija poslije Trobecova hapšenja temeljito pretražila njegovu kuću i dvorište u Dolenjoj Vasi u krušnoj peći i gnojnici našli su ostatke ljudskih kostiju i vatrom deformirane i oštećene zlatne predmete. Pronašli su i jednu donju čeljust za koju je stomatogramskom analizon utvrđeno da pripada nestaloj 32-godišnjoj čistačici slovenskog Zavoda za statistiku Zorki Nikolić.

Prije nego što se zaposlila u Zavodu za statistiku Zorka Nikolić radila je kao čistačica u radnoj organizaciji "Metalka". U isto vrijeme u "Metalki" je kao skladištar radio i Metod Trobec. Stanovala je kod sestre Marije u Štepanjskom naselju u Ljubljani. Početkom studenoga 1978. Nikolićka je u ljubljanskoj "Nami" kupila tamnosmeđi zimski kaput, obrubljen lisičjim krznom. Već 17. studenoga otišla je k liječniku i više se nikada nije vratila. Imala je na sebi i taj kaput, te smeđe hlače i smeđe čizme.

Sestra je prijavila njezin nestanak, a polcija je opet došla do nekog čudnog zaključka, jer je u okružnici o nestanku napisala: "Zorka Nikolić se liječila u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, pa zbog toga postoji sumnja da je izvršila samoubojstvo..." O mogućem ubojstvu - ni jedne jedine riječi!
Mnogo kasnije na sjedištima Trobecova automobila nađena su razna vlakna. Usporednom analizom utvđeno je da su to vlakna zimskog kaputa Zorke Nikolić.
"Zvala se Šinkovec ili Nikolić", reći će Trobec u istražnom postupku. "Sjećam se, kad smo se upoznali bilo je hladno. Sreli smo se u restoranu 'Šestica' u Ljubljani. Zatim smo prešli u gostionicu 'Koper", odakle sam je automobilom odvezao u Dolenju Vas..."
I opet novi paradoks - policija uopće nije pokušala rekonstruirati njezino kretanje, pa tako nije ni posjetila gostionicu "Šestica" gdje je Zorka Nikolić rado i često zalazila. Tamo bi našla i ubojicu.

Žitko: Sjećate li se danas Zorke Nikolić?
Trobec: Ne, to ime mi ništa ne govori.
Žitko: Vi ste joj dali adresu. Papir s vašim rukopisom našla je sestra Zorke Nikolić u svojem stanu, na noćnom ormariću. Pogledajte, piše jasno: Metod Trobec, Dolenja Vas 22. Je li to vaš rukopis?
Trobec: Može biti.
Žitko: Grafološkom je ekspertizom utvrđeno da ste vi to pisali.
Trobec: Može biti.
Žitko: Kod vaše sestre nađen je Nikolićkin zimski kaput s krznom. Dali ste ga sestri da ga proda.
Trobec: Ne znam jesam li joj rekao da ga proda, ali može biti da jesam. Ja o svemu tome ne znam ništa. Kažem vam, otkada su me 1974. godine liječili u duševnoj bolnici ničega se ne sjećam. Tamo su me mučili. Nisu me slušale ni noge, ni ruke. Ništa nisam mogao raditi. Nisam znao kad je noć, kad je dan.
I zadnja šokantna spoznaja: taj famozni papirić, na kojem su se nalazila i neka druga imena, ali nevažna za slučaj, bio je ključ cijele zagonetke. Na njmeu je pisalo ime ubojice. Ali, policija ga je u svojoj šeprtljavosti previdjela što je potragu za zločincem silno produžilo.

Trobec i Zorka Nikolić, njegova zadnja žrtva, dugo su se poznavali, a i povremeno susretali. Kad je ubojica već bio otkriven javio se jedan svjedok s neobičnom pričom: "Zorka mi se povjerila da hoda s nekim momkom koji se zove Trobec. Kaže da je veoma čudan. Stoga se boji da bi je on mogao ubiti..."
Da je kojim slučajem taj papirić odmah otkriven žrtve, doduše, ne bi bile spašene, ali bi potjera za monstrumom s dječjim licem trajala mnogo, mnogo kraće. Ili, da je policija profesionalno dobro obavila svoj posao, odnosno da je razgovarala s prijateljem Zorke Nikolić, koji se poslije sam javio, sigurno bi sve krenulo drugim tijekom. I što je najvažnije: možda bi Zorka Nikolić, koja je cijelo vrijeme sumnjala u Trobeca, danas bila živa.
Poslije završenog dokaznog postupka Temeljni sud u Kranju je 25. studenoga 1980. Metoda Trobeca proglasio krivim i osudio na smrt. Poslije, smrtna kazna je preinačena u vremensku. Danas se taj višestruki ubojica nalazi u zatvoru Dob, nedaleko od Novog Mesta. Inače, za vrijeme izdržavanja kazne 1988. i 1992, godine pokušao je ubiti osuđenika koji je s njim dijelio zatvorsku ćeliju, pa je osuđen na novih 15 godina zatvora. Na slobodu je, da se nije ubio, trebao izaći 2014. godine.

Prohodao tek u četvrtoj godini!

"U trenucima dok sam s tim ženama bio intiman, dok smo vodili ljubav, nešto bi me spopalo i ja sam ih davio, davio..." rekao je Trobec u jednom od svojih brojnih iskaza pred istražnim sucem.
Međutim, neke od žena s kojima je bio intiman izjavile su da u tim trenucima nije pokazivao agresivnost, niti su one ikad pomišljale da je seksualni manijak. Doduše, njegove dvije bivše supruge složile su se u izjavama da je često ispoljavao sklonost prema nasilju, bio grub, katkad i pijan i da je ih je pritom maltretirao do neizdrživosti...
Trobec je vanbračno dijete majke Marije i brat blizanac sestre Ćirile. Možda se upravo u toj vezanosti za majku, pa i u njezinu nezanimanju za dječaka, krije tajna monstrumove ličnosti, tvrdili su psihijatri koji su ga vještačili. Doktor Zlatko Vinek, psihijatar iz ekipe koja ga je ispitivala, dokazao je da elektrošokovi, kojima je Trobec doista 1974. godine bio podvrgnut u ljubljanskoj bolnici Polje, nisu mogli ostaviti nikakva traga na njegovoj psihi. "Normalno je radio, vozio automobil, a i, uza sve to, vrlo je detaljno i pažljivo skrivao dokaze svojih zločina", reći će Vinek.
Inače, Trobec je prohodao i progovorio tek u četvrtoj godini.

"Ljudožder iz Maribora"

Metod Trobec nije i jedina osoba koja se u Sloveniji povezuje sa krušnom peći i spaljivanjem u njoj. Točno prije 105 godina u okolici Maribora uhvaćen je stanoviti Franc Vratuša i osuđen na smrt, a potom na doživotnu robiju, jer je - prema presudi - svoju 12-godišnju kćer Haniku zadavio, spalio u kaljevoj peći, a nakon toga dijelove tijela čak i pojeo.
Međutim, bila je to velika sudska zabluda. Poslije se, naime, ispostavilo da ništa od toga nije istina. Mala Hanika nađena je živa, pa je njezin otac, nepravedno osuđen i zamalo pogubljen, a u međuvremenu prozvan i "ljudožderom iz Maribora", pušten na slobodu.

Trobec i Lun, kralj ponoći!

Protiv Trobeca je za suđenje prikupljeno na desetke kilograma dokaznog materijal. Među njima se našao i jedan kriminalistički roman - "Lun i Ekskadus". Za one mlađe mali podsjetnik: Lun je sedamdesetih godina prošlog stoljeća "poharao" sve novinske kioske u bivšoj državi. Tiskao se u roto-biblioteci "X-100", u nevjerojatnoj nakladi od oko 80.000 primjeraka. Pustolova, znanstvenika, pronalazača i privatnog detektiva Donalda Sikerta, poznatijeg kao Lun - kralj ponoći, osmislio je Frederik Ešton, zapravo publicist Mitar Milošević iz Novog Sada.
Zašto se taj roto-roman našao među dokaznim materijalom? Zato jer je govorio o ubojici koji je svoje žrtve davio, a potom - spaljivao. Je li taj ubojica bio inspiracija i Trobecu? Ne baš, ako je suditi po onomu što se moglo čuti od samoga Trobeca: "Nikada nisam čitao kriminalističke romane, niti su me oni zanimali. Pročitao sam samo nekoliko povijesnih knjiga. Na prste mogu izbrojiti koliko puta sam bio u kinu. Uvijek sam radio: na poslu, kod kuće, na imanju. Za čitanje kriminalističkih romana jednostavno nisam imao vremena..." (Đ.L.)

hr.digg|prijavi