Borja.org

Kad smo bili klinci, dosta smo se vozili biciklima. Poput većine i ja sam imao Pony Rog, kasnije nabrijan s banana sicom, brzinomjerom (s kazaljkom! apsolutni zakon) trubom, ofarban u crno. Jurili smo tridesetak na sat, i često, naše je odredište bio Bundek, polušikara u centru koje se nalazilo jezero; bio je jedan dio gdje su se dva jezera spajala, dubok tek par centimetara, pa smo kroz tu usko grlo stalno prilazili, jureći kroz vodu. Povremeno, sjeli bi kraj jezera i lovili punoglavce, ai uglavnom smo jurcali po prašnjavim puteljicima još pod dojmom australskog filma BMX banditi. Kasnije sam imao i BMX, koji sam prodao da bi za te pare kupio električnu gitaru i pojačalo, koje sam mnogo godina kasnije prodao da bi pak, kupio MTB. Danas vozim Haro V3, brzinomjer je digitalni, a i Bundek se poprilično promijenio. Prošao sam danas đir i izgleda odlično, stvarno su ga sredili, i gomila je ljudi tamo, kupaju se sunčaju, igrališta su tu za djecu, dobro je to potrošenih osamdeset milijuna kuna. Vjerujem da ću i ja povremeno skoknuti tamo, ako ništa, provozati se malo, možda se i osunčati s kakvom dobrom knjigom. Ako niste, svakako posjetite.

A jedna stara i dobra, koju ste svi vjerojatno već pročitali, stigla je na mail. Kaže,

Prema današnjim zakonodavcima i birokratima, oni među nama koji smo bili djeca 60tih, 70tih i ranih 80tih vjerojatno nismom trebali preživjeti jer su naši dječji krevetci bili ofarbani žarkim bojama na bazi olova koju smo mi zdušno lizali i žvakali. Mi nismo imali bočice sa lijekovima sa čepovima koje djeca ne mogu otvoriti, ili kukice za sprečavanje otvaranja vrata i ormarića i bilo je OK igrati se sa loncima i padelama.

Kad smo vozili bicikle nismo nosili kacige, samo "japanke" i svjetleće flourescentne pločice na žicama kotača. Kao djeca vozili smo se u autima bez sigurnosnih pojasa i zračnih jastuka - sjediti na suvozačevom sjedalu je bila nagrada. Pili smo vodu sa vrtnih šmrkova i špina a ne iz plastičnih boca i ukus je bio isti. Jeli smo frigane krumpiriće, kruh i putar i pudinge i pili karbonizirane sokove sa šećerom u sebi, ali nismo nikad bili debeli jer smo stalno bili vani i igrali se. Dijelili smo piće iz iste boce ili kantice sa prijateljima i nitko nikad od toga nije umro. Provodili smo sate sklapajući "karete" od otpada i onda se spuštali u punoj brzini nizbrdo, kad bi
ustanovili da smo zaboravili ugraditi kočnice. Nakon što bi se nekoliko puta zabili u koprive naučili bi riješiti i taj problem.

Izašli bi iz kuće ujutro i igrali bi se cijeli dan vani pod uvjetom da se vratimo prije nego se smrači. Nitko nas nije mogao naći u međuvremenu i nitko zbog toga nije mario. Nismo imali Playstation ili X-Box, ni bilo kakve video igre. Nije bilo 99 kanala na televiziji, nije bilo filmova na kazetama/diskovima, stereo zvuka, mobilnih telefona, PCa, DVDa, Internet chat room-a. Mi smo imali prijatelje - išli bi van i našli ih tamo. Igrali smo se sa gumijem i tvrdim loptama i ponekad bi udarci tih lopta zaista zaboljeli! Padali smo sa stabala, imali posjekotine, lomili kosti ali nije bilo tužbi za odštetu. Tukli smo se sa drugom djecom šakama ali nije bilo prijava policiji od strane drugih roditelja. Igrali smo se kucanja po tuđim vratima i zaista se bojali stanara ako bi nas uhvatili.

Hodali smo do kuća naših prijatelja. Mi smo, također, vjerovali ili ne, IŠLI U ŠKOLU PJEŠKE; nismo se oslanjali na mamu ili tatu da nas vozi u školu, koja je bila iza ugla. Izmišljali smo igre sa štapovima i starim teniskim loptama. Čoporativno smo vozili bicikle, noseći vindjakne samo sa kapuljačom na glavi. Mogućnost da bi nas roditelji spašavali ako bi mi prekršili zakon nije bila stvarna ... oni su podržavali zakon. Naša generacija je proizvela možda najbolje izumitelje, riješavače problema i ljude koji su spremeni na izazove i na rizike u povijesti.

Posljednjih 50 godina je došlo do erupcije izuma i novih ideja. Mi smo imali slobodu, promašaje,uspjehe i odgovornost, i naučili smo kako se sa njima nositi. I ti (koji ovo čitas) si jedan od nas. Čestitam!

Proslijedi ovo ostalima koji su imali sreću da odrastu kao prava djeca, prije nego što su pravnici i vlade mogli regulirati naše živote za naše dobro. Za vas koji niste dovoljno stari nadam se da vam ne smeta čitati o nama. Ovo je, prijatelji, iznenađujuce zastrašujuće....i možda vam ozari lice: Vecina studenata na fakultetima danas je rođena 1986.... Zovu se omladina. Oni nisu nikad čuli za We are the World, We are the children (pjesmu/koncert za Etiopiju) i pjesmu Uptown Girl znaju kao stvar koju su snimili Westlife a ne Billy Joel. Oni nisu nikad čuli za Rick Astleya, Bananaramu, Neneh Cherry ili Belindu Carlisle. Za njih je oduvjek postojao samo jedan Vijetnam i jedna Njemacka. AIDS je postojao kad su se rodili. CDovi su postojali kad su se rodili. Za njih je John Travolta uvijek bio debeljuco i oni ne mogu zamisliti kao je taj buco mogao biti kralj plesa. Michael Jackson je uvijek bio bijel(ac). Oni vjeruju da su Charlijevi Anđeli i Nemoguća Misija filmovi koji su snimljeni lani. Oni ne mogu zamisliti zivot prije pojave računala. Oni se nikad nisu pretvarali da su A Team, RedHand Banda ili Famous Five. Oni ne mogu vjerovati da su postojale crno-bijele televizije. Oni neće nikad shvatiti kako smo mi mogli živjeti bez mobilnih telefona...

hr.digg|prijavi