Borja.org

Stela, Anja, Daca, Marta, Ines, Martina, Selma samo se neka od imena koja većini posjetitelja meni najdražeg filmskog festivala u nas ne znače ama baš ništa, no ipak, bez njih, festival bi popucao po svim svojim šavovima. Naravno, tu je i masa drugih volontera, koji taj naš omiljeni festival drže na okupu, i kojima svakako treba odati priznanje za uglavnom savršeno funkcioniranje ovog događaja, a koji su po mom sudu, možda i nedovoljno istaknuti u cijeloj organizaciji, iako nitko od njih zapravo i ne očekuje da ih se ističe. Kao u kakvoj romantičnoj komediji, sretan kraj svega, njihova je nagrada jer znači da su obavili dobar posao. Iako će čestitke (također i uglavnom zasluženo) pobrati medijski istureniji, vjerujte na riječ, bez volontera, ne bi bilo moguće odraditi jedan toliko u organizacijskom smislu zahtjevan projekt.

Kao i većine ostalih godina, i ove sam pohodio brdo filmova, stigavši u Motovun dva dana prije, a otišavši dan nakon festivala. Na nekoliko prijašnjih bio sam i aktivni sudionik, a u najljepšem mi je sjećanju ostao prvi, jer je imao neki revolucionarni moment - tih dana u centralnoj informativnoj emisiji postavljalo se pitanje da kakav je to festival na kojem se ne svira himna, pa gdje je zastava? Zastava, saznao sam to ove godine, skinuta je iz nekih bizarnih razloga, koji nemaju veze s politikom, tipa smetala je prilikom projekcija ili takvo što. Po prvi puta sam tada osjetio kako ipak ima nade za ovu našu malu državicu, okružen istomišljenicima i ljudima koji su željeli promijeniti stvari, pa makar i kroz tada mali ali ambiciozni filmski festival. U lijepom sjećanju ostali su mi i onaj iz 2002. i 2003. godine. Na ovom iz 2002. na praznom smo trgu, dan prije festivala, Daca i ja plesali sami samcati, a kasnije u bunkeru (tako smo nazvali taj komadić otvorenog prostora ispod zidina) i svi zajedno na fini house sound koji je puštao Gregor. Nakon mog povratka iz Amsterdama, tamo, te godine na tom festivalu, po prvi put sam se istinski opustio, ovaj put, okružen prijateljima. Godina nakon toga, bila je još uzbudljivija jer smo imali Stylish zadnje večeri festivala, koji je pohodio nevjerojatan broj ljudi, uključujući dakako i našu stalnu zagrebačku publiku. Dane prije toga uživali smo u dokolici Bambus bara.


I ako su prijašnji festivali, barem u mom slučaju, bili obilježeni glasnim elektroničkim zvukom, ovaj je bio suprotnost tome. Kako sam već i napisao, umjesto glasnih zabava ovaj put projekcije su završavale ugodnim jazz momentima. Serija klasika u izvedbi Jasne Bilušić (pa i meni draga La vien rose koju nikada prije nisam čuo live), razgalila bi svakog ljubitelja dobrog zvuka, dok je još ljepši jazz moment bio kada je s Boškom Petrovićem zasvirao mali dvanaestogodišnji Vid, također izvođeći seriju klasika od Summertimea do Take Phive i Girl from Ipanema. Još nenaviknut na toliku pozornost pomalo je sramežljivo primao ogromne količine pljeska kojim ga je publika zasluženo zasipala. Osim njega, odličnim se pokazao i jedan pijanist (čije ime sam zaboravio), a koji je odsvirao i nekoliko filmskih klasika, poput par motiva iz Casablance. I iako moji prijatelji, kojih je bilo dosta u Motovunu vole jazz, na većinu tih konecarata dolazio bi solo, tražeći komadić mira u gradu prepunom ljudi. No, nikada ne bih ostajao sam, jer je tu negdje bila i Marta, zajedno sa mnom veliki jazz fan, jedan od volontera, koja je bila zadužena baš za te večeri jazza, a koje je savršeno odradila; samo bi osoba koja ima poštovanje prema glazbi pozvala mupovskom motorolom volontere da dođu i utišaju one glasne.

Pokazala se i kao idealan sugovornik kada je jazz u pitanju, pa sam osim dobrog zvuka, našao i taj lijepi moment s njom. Od glazbe, jedno popodne ušao sam u crkvu na koncert klape Motovun (novac od karte je išao za motovunske zidine), koja je savršeno zvučala pjevajući i neke od Gibonnijevih hitova. U pauzi, svojim nas je nastupom počastio izvrsni gitarist odsviravši uz nešto klasike i seriju filmskih tema. Noć bi uvijek završavala ispred Klaudija, koji je uvijek bio centralni caffee Motovuna, gdje se kroz nekoliko noći izmijenilo i nekoliko različitih DJ-a uglavnom sa sličnim raspredom hitova, što domaćih što stranih, a kakve ćete uglavnom čuti kažu u Jabuci. Jazz večeri su svakako pridonjele manjem broju posjetitelja koji dolaze isključivo na zabave, što je po mom sudu i više nego dobar potez jer više prostora daje pravim ljubiteljima filma.

Od filmova, nisam pogledao mnoge - tek Pizzeria Kamikaze Gorana Dukuća, s kojim smo sjedili cijelu jednu noć, razgovaravši pritom o svim mogućim temama - od filma do imigrantskog života u dalekoj Americi. Zasluženo, njegov je film dobio veliki pljesak, ne samo da ti je drago kad naš čovjek uspije, nego je film dobar i ima ono nešto što se meni kod filmova sviđa, happyend :) Osim njega ugodno iznenađenje bio je Tomislav Čadež. Imao sam sasvim drugačiji dojam o tom čovjeku, stvoren na osnovu slike iz Jutarnjeg, a zapravo se pokazao kao totalna suprotnost, pun nekih korisnih i beskorisnih podataka pa je samim tim bio i zanimljiv/zabavan sugovornik od kojeg se dosta toge može i naučiti. Ispitao sam ga sve o blogu, recenzijama, zašto ih više ne piše, što je s njegovim blogom i na žalost ni traga mojim zavjerama (damn!), jednostavno, druge stvari imaju prioritet, objasnio je. Tu negdje, bili su i naši vrijedni blogeri, upoznao sam i Zrinku i Quintanu, Aristona sam znao od prije, no ja sam bio tamo kao prijatelj festivala, dakle bez obaveza, dok su oni svakodnevno radili, pa se i nismo previše družili (a ja sam inače asocijalan tip), no pratio sam njihov rad! Prvi put u Motovunu, imao sam sobu s klimom (tnx to Selma), što je u tim kratkim periodima odmora olakšalo povremeno nepodnošljive vrućine. Iako bez obaveza, ipak sam nešto malo pomogao oko telopa koji su se vrtili na nekoliko plazma ekrana razmještenih po gradu, a dosta sam i fotografirao.

Poput većine stvari, bilo je i propusta a najveći je bio već spomenuti s hranom. Prijašnjih godina hrana za volontere "događala se" u hotelu i bila je dobra, dok je ove godine organiziran catering koji je hranu posluživao na jednoj manoj livadi, u stražnjem dijelu gradu. Stolovi su bili smješteni pokraj nekoliko kemijskih WC-a, a bilo je i nekoliko incidenata kada gladni volonteri nisu mogli dobiti drugu porciju, sa zaključkom konobara kako im je jedna bila dosta. Morate razumjeti da su neki od tih volontera gotovo dvadeset i četiri sata na nogama i da je neophodno osigurati dobru prehranu, te kao prijašnjih godina, dati izbor i za vegetarijance. Ista ekipa posluživala je i na terasi hotela za vrijeme jazz večeri, također nemam ni najmanju pohvalu za njihov rad. Dobar dio volontera na kraju se hranio po okolnim restoranima, što je najveći gaf organizacije, doduše nevidljiv posjetiteljima. Najgore je zapravo, što takva stvar jednostavno ne smije zakazati. Kad već spominjem hranu, s nostalgijom se prisjećam enoteke Barbacan, gdje sam pojeo krokete od vepra u umaku od hrena s tartufima. Predobro je to bilo, na žalost dan kasnije nisu radili jer bi ponovio taj objed, ali ako idete put Motovuna, svakako probajte.

momenti
Jutra ili početak istih, sa mnom je uglavnom dočekivala Anja, ali ni drugi volonteri nisu zaostajali - iako ih je čekalo buđenje u devet, oko 5 još ste ih mogli vidjeti ispred Klaudija i ne samo njih.

Bila je tu i djevojka iz Berlina pomalo neobičnog imena (Eyemelt, ne znam dal' se tako piše), koja je došla poslom, a koju smo dočekali oko 2 ujutro dan prije početka festivala. Došla je poslom, misleći kako je čeka, pričala nam je, ekipa srednjovječnih ljudi koji u miru gledaju filmove, a kad tamo mi. Sutradan ujutro, vlasnik kuće u kojoj je spavala, uvjerio ju je da mora probati domaću rakiju što je i učinila. Ostatak dana, samo smo slušali nju, još uvijek iznenađenu mladolikošću festivala, kako će definitivno doći sljedeće godine, pozvani smo u Berlin više puta, popilo se još toga.

Serijom zabavnih režiranih skandala upućena je kritika današnjim medijima, koje čini se skandali isključivo zanimaju; da je tako potvrđeno je kada su jedne dnevne novine nazvale ured MFF-a da čuju još detalja, vjerujući kako se sve to, doista događalo, kao što su povjerovali da je riječ o posljednjem festivalu. Doduše, proračun je tanji...

Posljednje, završne večeri, dok je oluja tutnjala gradom, nas je nekolicina sjedila i zabavljala se u prizemlju jedne od najljepše uređenih motovunskih kuća, uz zvuke Mostar Sevdah Reuniona i Esme Redžepove. Svi smo bili tamo.

hr.digg|prijavi