Borja.org

Grci su svojim legendama stoljećima očaravali ljude širom svijeta. Ikar, Prometej, Perzej, Sizif i stotine drugih čvrsto su se urezali u pamćenje čitatelja.. Postoji, međutim, jedna legenda čija intrigantnost nadvisuje sve ostale. Žar s kojim se o njoj priča s vremenom se samo razbuktava i vjerojatno nikada neće ni nestati. To je priča o Atlantidi. Ispričao ju je Platon. Njegova dijela "Dijalozi" i "Timej" govore o nezaboravnom Solonovom putovanju u Egipat 583. godine pr.n.e.. Ono što je Solona vuklo na putovanje nisu bile piramide, hramovi ili drugi materijalni ostaci te slavne kulture. Vuklo ga je nešto puno vrednije - znanje, znanje o proteklim vremenima. Ono što je tamo saznao od Egipatskih svećenika ni sam nije mogao očekivati.

"O Solone, govorit ćemo Tebi i Tvom narodu iz zahvalnosti prema boginji, koja je podigla i poučila vaš grad prije tisuća godina, primivši vaše sjeme - rod od Gee i Hefesta... Dakle, govoriti ćemo Ti o Tvojim precima koji su živjeli prije devet tisuća godina i kazivat ćemo Ti, ukratko, o zakonima i najljepšim djelima što su ih stvorili. Drugi put, govorit ćemo Ti detaljnije o istim događajima služeći se istim spisima i svjedočanstvima. Razmotri, stoga, njihove poredeći ih sa našim današnjim i naći ćeš da su tada u besprijekornom redu živjele klase svećenika odvojene od drugih, potom cehovi zanatlija, s tim što se predstavnici različitih zanata nisu međusobno miješali, zatim tu su bile klase pastira, lovaca i poljoprivrednika. Ipak klasa ratnika imala je najveći ugled i privilegije. Ona je živjela odvojeno od svih klasa, a zahvaljujući tadašnjim zakonima, nisu se ničim drugim bavili do stvarima rata...

Boginja, koja vam je prvima podarila ustave i uređenje smjestila vas je na lijepo mjesto računajući da će sretna umjerenost godišnjih doba dati najmudrije ljude. Dakle, boginja, kao poznavalac rata i nauke, izabra i najprije naseli ovo mjesto koje bi moglo dati ljude najsličnije onima. I živjeli ste tako sa takvim zakonima i još boljom upravom, nadvisujući sve ljude u svim vrlinama, kako, i odgovara djeci i učenicima bogova. Brojna su bila velika djela vašeg grada, kojima se mi i danas divimo. Jedno djelo, ipak, svojom veličinom i vrlinama sve nadvisuje. Jer, govore zapisi da je vaš grad uništio jednu veliku vojsku što je bezobzirno pokoravala i zauzimala cijelu Europu i Aziju napredujući od Atlantika. To more je tada bilo plovno i imalo je jedan veliki otok ispred onog ulaza što se zove, kako vi to kažete, Heraklovi stupovi (Gibraltar).

Tada, dakle, o Solone, tada se moć vašeg grada pokazala na djelu, po vrlini i snazi, a pošto je nadvisila sve po velikodušnosti i po svim ratničkim vještinama, prisiljena da se bori sama zbog bijega drugih, suoči se tako sa najvećim opasnostima i porazi napadače, učvrsti pobjedu i od ropstva spasi narode još nepokorene i plemenito oslobodi sve druge, koji su živjeli do Herkulovih stupova pa naovamo!...Ali kasnije, desiše se strašni zemljotresi i poplave. U toku jednog dana i jedne noći svi vaši ratnici propadoše u zemlju, a slično nestade i otok Altantida koji more proguta: stoga je to more neprolazno i neistraženo. Plovidbu sprečavaju veliki plićaci od blata koje je ostalo od otoka što je potonuo u morske dubine..."

Platonu je o Solonovim putovanjima pričao i Kritije:

"Kada su bogovi dijelili zemlju, neki su dobili velike, a neki male oblasti u kojima podigoše svoje hramove i žrtvenika. Posejdon je odabrao otok koji će kasnije dobiti ime Atlantida i smjestio tamo djecu smrtne žene. Izabrao je neobično mjesto: blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih nizina. U blizini ravnice, na udaljenosti od pedeset stadija (starogrčka mjera koja iznosi 192 metra) prostirala se jedna pitoma planina. Na njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od početaka, rođeni iz zemlje, neki Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu kćerku, Klito.

Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a Posejdon, zaljubljen, leže s njom, a da bi utvrdio brežuljak na kome je živjela, okruži ga naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi mogli prići ljudi, jer u to doba još nije bilo lađa za plovidbu. Kao bog, Posejdon je lako ukrasio novi otok formiran u sredini prstenasta mora i kopna. Iz zemlje je izveo dva izvora vode (iz jednog je tekla hladna, a iz drugog topla voda!), a zemlji podario plodnost i raznoliko voće i povrće..."

Kasnije su Atlantiđani oko tih izvora napravili mnoge palače, terme, bazene i parkove. razvijenom vodovodnom mrežom pitka voda se odatle dovodila do svih dijelova carstva. Klito i Posejdon su imali deset sinova i svakom od njih su podarili jedan dio otoka. Središnji otok dobio je najstariji sin Atlant po kojemu je Atlantida kasnije i dobila ime. Atlant i njegovi potomci uspješno su vodili ratove sa okolnim zemljama i sam po sebi predivan otok ukrasili mnoštvom dragocjenosti iz pokorenih zemalja. Veliki dio tog bogatstva činio je materijal koji se vadio u rudnicima na čitavom otoku a bio je dragocjeniji od zlata. Zanimljivo je da se i u Keltskoj mitologiji spominje narod koji je došao "iz mora sa zapada" a bio je vješt u izradi oružja od neobičnog materijala kojeg su zvali "bijelo srebro".

Svojim vještim rukama Atlantiđani su glavni grad Atlantide, Posejdon, pretvorili u kraljevsku prijestolnicu dostojnu bogova. Samo središte grada nalazilo se u centru prstenova:

"...Otok, na kome je bila kraljevska palača, imao je promjer od pet stadija (960 metara). Otok i kopneni pojasevi bili su obloženi kamenim zidovima, a od kamena su bili podignuti mostovi, kule i vrata na njima. Kamen je bio različite boje: bijeli, crveni i crni. I zgrade su bile izrađene od raznobojnog kamenja, a cijeli zid vanjskog pojasa bio je obložen broncom, zid unutarnjeg pojasa bio je premazan rastopljenim kalajem, a zid same akropole - mjedi koja je imala vatreni sjaj.

U samom središtu, sveti hram Klito i Posejdona, bio je nepristupačan i okružen zlatnim zidom. U ovom hramu donesen je na svijet porod deset atlantidskih kraljeva, pa su se tu svake godine prinosle žrtve...Na žalost Atlantiđani nisu bezbrižno uživali u bogatstvima koje su im podarili bogovi. Nad njihovom civilizacijom uvijek je padala sjena straha a bacao ju je Pico Alto, najveći vulkan Atlantide. Bez obzira na poštovanje i žrtve koje su mu ukazivali Pico Alto je bio nemilostiv. U samo jednoj erupciji u vode Atlanskog oceana potopio je sav božanski i ljudski trud. Nije dopustio da iza njega išta ostane, ništa osim legende.

(misterije.org)

hr.digg|prijavi