Borja.org

Nedavno nam je Hrvatska televizija priuštila doista zabavan show - povijesni presjek domaćih TV reklama! U prvih smo pet minuta vidjeli krupni kadar (polu ptičija perspektiva) pogona Jugoturbine; pomalo retro futurističke snimke s pjesmom druga Tita u podlozi bile su nadrealne, više nalik na kakav art science fiction negoli na komunističku propagandu i zacrtani petoljetni plan.

Na kraju se valjda sve svodi na isto, i kako god okrenete uvijek vam netko pokušava nešto prodati. U to doba, petoljetki i svenarodne sreće i radosti prodavana je idelogija, kako su i autori emisije o kojoj pričam ("Vidiš, kupiš reklame na HTV-u", ponedjeljak 10. ožujka, 20:10) primijetili. Ubrzo nakon ideologije mjesto su na domaćim tv reklamama zauzeli pravi proizvodi, danas upitna moralna karaktera - cigarete i alkohol. Tako jedna prikazuje muškarca kojeg maltretiraju svi od žene do šefa dok ne počne piti David i pokaže im tko je pravi gazda u kući! Cigarete su tada reklamirali poznati, a vrijedilo je skoro pa isto pravilo kao i kod alkohola. Vremenom, ovakve su reklame zamijenile one o nešto zdravijem životu, a kako je vrijeme odmicalo dalje tako su i reklame napredovale, ako se to tako uopće može nazvati.

Naime, interesantnu je primjedbu dao jedan od gostiju emisije a to je da se danas kod reklama više gleda dizajn reklame negoli sam proizvod. Zanima li vas koliko u tome ima istine prisjetite se jedne od dražih vam reklame; uvidjet ćete da ima neku "foru", nešto čime vas je privukla. A to vjerojatno nisu bile one koje se služe stručno oblikovanim terminima koji ništa ne znače ili slične reklame koje otkrivaju neke detalje o proizvodu (kojima ionako ne vjerujete) nego neka fenomenalno dizajnirana reklama s gomilom skupih faca i budžetom za Guinisseovu knjigu rekorda. "U kavezu", primjerice. Snimao Terry Gilliam, igra najskuplja nogometna postava svijeta, za glazbu se pobrinuo Junkie XL s remiksiranim Elvisom, platio Nike. I briga me za sam proizvod, ako već moram gledati reklame (a ne moram, stvar je dakako slobodnog izbora) neka budu kreativne, zabavne, i s nekim detaljčićem koja će me nasmijati, iznenaditi ili zaprepastiti. To ionako nema previše veze s mojim izborom proizvoda koje kupujem iako reklame ponekad utječu na to. A i na kraju, kada proizvod kupite, ako je dobar kupiti ćete ga opet a ako nije nećete. I s te strane ne mogu razumjeti tu viku na to kako smo potrošačko društvo u najnegativnijem smislu, kako nam svi zli proizvođači "uvaljuju nešto". Pa i uvaljuju, ali unutar termina gdje smo sto posto sigurni da je riječ o reklami. PP, a onda pitanje za milijun kuna. Više bi nas možda trebale brinuti reklame koje nisu u tim terminima, mediji, kreiranje javnog mijenja lažima, laži koje ne bi trebale biti tamo gdje ih najviše. Svaka tema na kraju ispada neki public relations, i putem se stvara atmosfera kao da više niti nema poštenih ljudi, dobrih proizvoda i ispravnih postupaka. A ima i žalosno je što nas neki od medija tjeraju da izgubimo vjeru u to; još je žalosnije što iza svake laži stoje nečiji potpis.

Srećom, imamo Internet. U tom predivnom slobodnom svijetu, negdje na rubovima deep weba pa i negdje na vrhovima mainstream siteova krije se istina. Baš sam neki dan naletio na jednu, o gigantskoj korporaciji koja posjeduje pola svijeta. Priču ste o tome mogli čitati <pp> - na našem webu na adresi www.pcchip.hr - </pp> gdje u posljednje vrijeme pokušavamo razotkriti više takvih istina, a opet nas dovodi do mita, ovaj put o zlim korporacijama. Ne postoje zle korporacije, samo zli ljudi naravno. Siteova poput ovoga o kojem pričam, a koji je razotkrio pravo stanje stvari ima mnogo. I tu leži ta neka (ne)vidljiva snaga Interneta kao medija; želim li da moj glas oblikuje medijsku sliku, u domaćem tv showu/informativnoj emisiji ta će me mogućnost koštati dvije i sitno kune po impulsu. Na Internetu je sve to naravno besplatno. Osim toga Internet je u anti ratnim prosvjedima odigrao vrlo značajnu ulogu kao headquater, neka vrst prešutnog centra moći malog čovjeka da kaže ono što misli. Uvjeren sam da ako istinu tražite najbrže ćete je naći na Internetu. Izvor podataka je toliko golem da ste upućeni doista detaljno u određeni problem pa možete donijeti i neki objektivni sud. Da je riječ o dobrom obavještajnom izvoru, jasno je.

U svakom slučaju bolje je od televizije na kojoj se suradnici tuku ali i od one čija kasnonoćna informativna emisija ima toliko loš logo, kao da je početak devedesetih u dizajnerskom smislu (što je zapravo samo metafora). Izbor koji nam je sva ta tehnologija donijela svakako je pozitivan ali da ga nema možda bi prije krenuli mijenjati stvari koje ne valjaju, jer nam je to jedina opcija. Mijenjati.

Znam, mnogi će pomisliti da zvuči naivno, ali da nema takvih naivaca stvari bi možda zauvijek ostale iste.

hr.digg|prijavi