Borja.org

Jedno popodne, živahno je nešto u mome domu, raspravlja se o koječemu. Usred neobavezne zabave, začujemo zvono na vratima. Letimičan pogled, da utvrdimo kome netko dolazi, no ispostavlja se das ne očekujemo nikog, pa samim tim, i ne otvaramo vrata. No, ponovni lagani pritisak na zvono otkriva da se s druge strane vrata krije netko tko ne odustaje lako. Radoznao kakav jesam, idem pogledati tko je, kad tamo, dvije djevojke u istim majicama. Dobar dan, one će; i ja otpozdravljam. "Dolazimo iz kompanije X i danas besplatno dijelimo proizvod Y", referiraju dajući mi u ruku letak s dva paketića proizvoda Y. Zahvaljujem se, to su tek studentice koje zarađuju džeparac.

Riječ je o direktnom marketingu kakav mi se još nije dogodio. Da mi netko pozvoni na vrata i pokloni proizvod, te zgodan prateći letak! To može značiti samo da je borba na tržištu nemilosrdna ili da onaj čija je akcija nema ideju kojim će se kanalom oglašavati. Ako je target moja zgrada, to je dostojno literarne obrade. Ima preko 100 stanova, ako se ne varam, samo u mom ulazu, a ulaza ima 5! Presjek stanovništa je šaren da ne može biti šareniji, ne uklapamo se svi zajedno niti u jednu skupinu, osim što nas veže isti beton između zidova, susreti u liftovima, pokoja zajednička dogodovština, poput, sjećam se, krečenja osmog kata krajem osamdesetih, kada se uz rakijicu i smijeh obnavljao kat.

Ni sam ne znam što bi mislio o ovakvoj vrsti oglašavanja. S jedne strane, oglašivač napada moju privatnost, popodnevni su sati, a s druge doima se kao da mu je stalo kad je došao tako blizu.

Siguran sam ipak, da će ovakvih metoda biti sve više, a što ih više bude, manje ćemo ih primjećivati. Što ih manje budemo primijećivali, metode će biti agresivnije. I tako ukrug.

Privatnost

A kako još uvijek ne postoji zakon koji štiti našu privatnost, agresija može ići do krajnjih granica, gazeći pritom i etiku vlastite profesije, a sve u cilju da se proizvod proda. Slično nešto, nedavno smo i sami imali prilike vidjeti, ali u novinarskom svijetu. Index.hr objavio je screenshotove iz Severinina filma, poprilično intimne, što je u novinarskim krugovima izazvalo pitanje bi li i sami objavili tako nešto i gdje su granice dobrog medijskog ukusa. Sam Index, koji nam je i više nego drag portal, svoju bi snagu trebao zasnivati na informacijama koje su relevantne i istovremeno bitne za javnost, a ne na senzacionalističkim, tablodinim pričama. I možda su na trenutak dobili širu publiku, ali ponekad - manje je više.

Ako stavimo na stranu sve ono što se događalo nakon što su vijest objavili i svo ono licemjerje tzv. dušebrižnika koji su se zgražali nad njihovim potezom, a koji nisu reagirali u sličnim slučajevima, ipak su pogriješili jer su zbog povećanog broja posjeta objavili nešto što novinarska etika (člankom 16. novinarskog kodeksa časti) brani - pravo na privatnost. Naravno, i drugi su mediji pohitali uzeti dio tog skandaloznog kolača, s jedne strane se zgražajući nad potezom Indexa, dok su s druge objavljivali iste, ako ne i gore informacije o slučaju. I pritom su sami nekoliko puta ne samo prekršili isti taj kodeks nego i postojeće zakone!

Većina njih razvalila je temu na dugačko i široko hraneći gladne narodne mase. Te nekoliko suvislih komentara - sve ostalo bilo je na tragu senzacionalizma ili loše odrađeno, bez imalo temeljnog poznavanja problematike, naročito vezane uz tehnologiju, ali i cijeli slučaj. Vlasnici su siteova nazivani hakerima (!), teško je bilo uopće shvatiti kako se to na Internetu sad odjednom sve to može naći i gdje, ali nije bilo teško zaključiti nekim novinarima kolika se zapravo zavjera krije iza cijele priče. Da ne bude zabune i ja sam ljubitelj teorija zavjere, i već sam se pobojao da ludim od svih tih kombinacija, ali čitajući sve ovo, shvatio sam, odahnuvši, da sam relativno normalna osoba.

Čak su se i saborski zastupnici snašli, a po pričama kolega koje Sabor prate, bilo je živahno koliko i na Internetu. Sad bar znamo zašto su tako dobro plaćeni; poznaju tehnologiju, a to je ipak danas, u 21. stojeću, nešto što treba vrednovati. Da su bili samo tako marljivi kad su pisali i donosili zakone...

Ako se osvrnem na današnje medije, vidjet ću borbu za svakog korisnika, čitatelja i korisnika pod svaku cijenu - reality show programi i sve slično što ponekad graniči s dobrim ukusom, nametnulo je takav ritam virenja kroz ključaonicu. A publika itekako prihvatila. Jesu li mediji krivi za pomicanje granice dobrog ukusa, ili nam samo pokazuju kakvi zapravo jesmo, odnosno ono što želimo vidjeti? I opet zatvoreni krug. U svijetu medija, na žalost, bitno je kao i u marketinškom, prodati proizvod, čini se pod svaku cijenu.

Na kraju ipak, što god bilo tko od nas mislio o tome, konačnu će ocjenu dati sud, pozivajući se pritom na postojeće zakone, koje bi svi morali poštivati, kakvi god oni bili. I Severina i Matija Babić i Vi i ja.

pc chip 110

hr.digg|prijavi