Borja.org

Jedan od najpoznatijih svjetskih terorista, do nedavno je bio Carlos aka Šakal, o kojemu je snimljeno i nekoliko filmova, a koji je, slobodno tako možemo reći, imao 'zavidnu' terorističku karijeru.

Joseph Sieff, bio je prva Carlosova žrtva. Kao židovski biznismen u Londonu, predsjednik Marks and Spencera, podpredsjednik Brit Zionist Federation bio je pomno odabrana, vrijedna žrtva. Na vrata njegove kuće Carlos je pokucao 30. prosinca 1973. godine a otvorio mu je njegov butler, koji ga je pod prijetnjom pištolja vodio ka Josephu. Penjući se stepenicama sve je to vidjela njegova žena koja se zaključala u spavaću sobu i nazvala policiju. Joseph je u to vrijeme bio na večeri i kada ga je butler pozvao otvorio je vrata suočivši se sa naoružanim muškarcem, koji je gotovo isti tren pucao u njega. No, pištolj nije opalio. Prije negoli će dovršiti zadatak policijska su kola bila ispred kuće. Carlos je, prije negoli će pobjeći uspio raniti Josepha koji je preživio. Da je policija tada uspjela uhvatiti napadača, Carlos Šakal možda nikada i ne bi postojao.

Rođen je u Caracasu, Venezuela 1949. godine listopada 12. Otac je malog Carlosa htio nazvati Vladimir Ilič Ulyanov ili Lenjin, jer je bio uvjereni marksist, a na kraju je dijete dobilo ime Ilich Ramirez Sanchez. Njegov je otac želio biti svećenik, no nakon tri godine studija odustao je od ovog poziva i vratio se kući gdje su ga kasnije, vlasti označile kao komunistu, nakon čega je otišao u Bogotu gdje je završio studij prava te se priključio tamošnjim ljevičarima. Tako je i sina uglavnom učio markiszmu dok je majka pokušavala sve kako bi ga vratila crkvi. Carlos je 1951. godine dobio brata Lenjina a nešto kasnije i brata Vladimira. Prava mala komunističa obitelj. U djetinjstvu je Carlos, zbog svog izgleda nosio nadimak El Gordo (debeljko) što ga je i lagano frustriralo pa je znao govoriti kako će jednog dana cijeli svijet čuti za njega. Godine 1958. Carlosova je majka napustila muža i zajedno sa dječakom krenula u svijet da bi se 1961. godine vratila u Caracas.

Nakon razvoda njegovih roditelja, Carlos je otišao u Fermin Toro Lycee školu, koju je odabrao njegov otac jer je bila poznata po svojim ljevičarskim usmjerenjima. Godine 1964. Carlos se priključio venecuelanskoj komunističkoj mladeži te postao aktivan u demonstracijima protiv aktualne vlasti. Čini se da je Carlos bio blizak Castru i KGB-u. Navodno ga je sam otac poslao i jedan od terorističkih kampova kako bi stekao obrazovanje. Riječ je bilo o Mantanzas kampu koji je vodila Castrova Direccion General de Inteligencia (DGI) i Viktor Semenov iz KGB-a. Carlosa je osobno preuzeo Antonio Dagues Bouvier, ekvadorski stručnjak za gerilu i stariji KGB oficir. Carlos je učio koristiti se eksplozivom, automatskim oružjem, minama, enkripcijom te ostalim terorističko gerilskim umijećima. Jedna od priča kaže kako se susreo i sa svećenikom Camillo Torresom, koji je bio član kolumbijske gerile, koju je vodio Che Guevara. Ova informacija nije potvređena no svakako je pod znakom sumnje jer je otac Torres ubijen u veljači 1966. godine a kako se čini ni Semonov nije bio tamo.

Godine 1966. Carlos i njegova braća, zajedno su sa majkom završili u Londonu kako bi nastavili školovanje. Njegovi profesori kažu da je bio lijen i da je radije varao nego učio. Sudeći po izvještajima, u Londonu se više bavio playboyskim načinom života nego terorizmom a često je posjećivao koktel zabave u ambasadi. Tijekom boravka u Londonu venecuelanska gerila koja se skrivala iza imena Armed Forces of National Liberation, tražila je od Carlosa da organizira mlade venecuelanske komuniste u zemljama istočnoga bloka. No, Carlos se odlučio na nastavak školovanja na Sorbonni u Parizu.

Moskovske godine
Došavši u Pariz Carlosov se otac zajedno sa njim našao usred studentski protesta te napustio grad. Kontaktirao je sovjetsku ambasadu u Moskvi i dogovorio da Carlos pohađa Patrice Lubumba Univerzitet u Moskvi. Tamo ga je, nagađa se, regrutirao KGBna preporuku vencuelanske komunističke partije.Spomenuti je Univerzitet bio je smatran mjestom na kojem obrazovanje stječu budući vođe SSSR-a, što je obojicu braće koji su ga trebali pohađati veselilo. No, kada su shvatili kakva je teška diciplina nametnuta na univerzitetu, više su vremena provodili zabavljajući se nego učeći. Tako se mali Carlos uglavnom zabavljao, a iz njegovih se mladenačkih dana, kao njegova ljubav života spominje kubanka Sonia Marine Oriola. Vezu s njom Carlos je prekinuo kada je ona zatrudnjela i vratila se na Kubu te rodila kćer. Njegove kolege pamte ga uglavnom više kao romatika nego idealistu. Unatoč njegovom ležernom načinu života venecuelanska je komunistička partija u Carlosu vidjela mladića s potencijalom, pa su mu i ponudili mjesto u Bukureštu koje je on odbio, a što je partiju naravno uvrijedilo pa su i njegovi moskovski dani, obzirom da je partija plaćala studij, bili odbrojani. Godine 1970. sudjelovao je u demonstracijama arapskih studenata, koje su službeno proglašene anti sovjetskima. Nakon ovoga izbačen je s studija, a postoji teorija koja kaže kako je sve ovo zapravo izrežirao KGB kako bi se prikrila njegova regrutacija.

Tijekom studija Carlos je stvorio kontakte sa palestinskim studentima a koji su mu i pričali o kampovima za obuku. Wadi Haddad i George Habash osnovali su Arab Nationalist Movement ranih pedesetih, koji se u početku služio mirovnim metodama no nakon šestodnevnoga rata osnovali su Popular Front for the Liberation of Palestine te predstavili manifesto The Liberation of Palestine. Bazična je doktrina bila marksizam, no sama je orijentacija bila terorizam. Prva njihova teroristička akcija dogodila se 1968. godine kada su naoružani teroristi oteli avion El Al 707 koji je letio iz Rima za Tel Aviv. Avion je bio prisiljen sletjeti u Alžir gdje su teroristi tražili da se oteti putnici zamjene za šesnaest palestinaca, koji su se nalazili u izraelskom zatvoru. Ova je organizacija imala i direktnu potporu KGB-a, a preko Moskve je i Carlos došao u kontakt sa njima. Rifaat Abdul Auon, Haddadov predstavnik u Moskvi, našao se jednom prilikom s Carlosom i pozvao ga da pohađa teroristički kamp u Jordanu. Ljeta 1970. godine Carlos je i otišao u ovaj kamp. Njegova je prva stanica bila Bejrut gdje se susreo sa Bassam Abu Sharifom neslužbenim oficirom za regrutiranje koji se našao impresioniran Carlosm te ga preporučio za kamp. Ubrzo je otišao ubrda sjeverno odAmmana i počeo trening. U samom je kampu Carlos bio dobar ali nestrpljiv, pa su ga, nakon što su izraelski bombarderi napali kamp, poslali na obuku u napredniji komando kamp.

Teror je počeo
Rujna 6, 1970. godine Haddad je naredio simultane otmice četiri aviona koji su slijetali u New Yorka. Prvi je napad vodila Leila Khaled, jedna od vjernih Haddadovih ljudi, a koja je svjetsku slavu stekla otmicom TWA let 1969. godine, a koja je i godinu dana kasnije izbjegla je rakete koje su ispaljene na Haddadovu kuću tijekom jednog od sastanaka. Haddad je za napad okrivio Mossad. Leilina je misija bila oteti El Al let koji je iz Tel Aviva letio za New York preko Amsterdama. Zajedno sa Patrickom Arguellom trebala je glumiti bračni par te preuzeti avion. No, plan nije uspio. Vješti su ih piloti manevrom spriječili u tome; Arguello je bacio granatu koja na sreću nije uspjela eksplodirati a Leila je svladana od strane putnika. I druga je otmica imala problema kada je otkriveno da preveliki Pan Amov 747 ne može sletjeti na jordanski aerodrom koji je Haddad odabrao. Umjesto toga završio je u u Kairu gdje su putnici i posada napustili avion nakon čega je raznesen. Druga dva aviona, Swissair DC8 i TWA 707 uspješno su oteti i odvedeni u Jordan a aerodrom je preimenovan u Revolutionary Airstrip. U javnom priopćenju Popular front je otmice nazvao prvim napadima protiv SAD koji opskrbljuje Izrael oružjem. Spomenuta je Leila kasnije oslobođena još jednom otmicom te zamijenjena za putnike. No, jordanski kralj Hussein koji je palestince dosta vremena simpatizirao počeo je gubiti živce i nakon jednog oružanog sukoba s njima, kada su ovi odbili predati oružje, donio je zakon kojim protjeruje palestince iz svoje zemlje. Rezultat ovoga bio je Black September.

Carlos se neko vrijeme borio sa Abu Sharifom protiv jordanske vojske, a u kojem je poginulo preko 3000 palestinaca. Dok se dio ljudi iz Popular Fronta vratio u Izrael, Carlos je otišao u London. Njegov je zadatak bio ući u društevni život Londona i odabrati visoko pozicioniranih žrtava, koje su trebale biti ubijene ili kidnapirane. Na putu iz Jordana u London svratio je u još jedan od terorističkih kampova gdje je dobio konačnu terorističku obuku. U Londonu je pohađao University of London ali i ruski jezik. Njegov je kontakt u Londonu bio Mohamed Bouria jedan od vjernih Haddadovih sljedbenika. Do kraja 1971. godine Carlos je imao listu žrtava. Tijekom ovog razdoblja skoro je bio i uhvaćen od strane Scotland Yarda. Netko ga je prijavio, no kada su pretražili njegovu kuću ništa nije nađeno. Sve što su našli bila je lažna talijanska putovnica, no na nju nisu previše obraćali pažnju. U to se doba Carlos spetljao i sa Mariom Nydiom Romero de Tobon, koja je bila u srcu velika revolucionarka, pa Carlosu i nije bio problem da je regrutira. U jednom je trenutku "djelovala" i kao žena Antonia Dagues Bouviera, ekvadorskog gerilca, a osim toga je prenosila i različite dokumente.

Početkom 1972. godine Haddadovi su ljudi oteli Lufthansin avion. Jedan od putnika bio je Joseph Kennedy, sin Roberta Kennedya. Nakon kratkih pregovora njemačka je vlada pristala platiti pet milijuna dolara otkupnine. Kasnije te godine napadnut je i aerodrom u Tel Avivu i poginulo je dvadeset i troje ljudi, a iste se je godine dogodio incident na olimpijskim igrama u Minhenu, kada su pripadnici skupine Black September, koji su nastali od Arafatova Fataha, ubili dvoje izraelskih sportaša a ostale zadržali kao taoce i zahtjevali oslobađanje 200 palestinaca koji su bili u izraelskim zatvorima. Nakon dužih pregovora dobili su avion kojim su se zajedno sa taocima prebacili u Kairo. No, na aerodromu su njemački snajperisti otvorili vatru, ubili pet terorista i devet sportaša.

Prvi napad
Mohamed Boudia bio je šef operativaca Popular Fronta u Parizu. Bio je poznat po svojim zavođenjima djevojaka koje bi kasnije iskoristio za neki od vlastitih odnosno ciljeva Popular Fronta. Sa jednom od njih je digao u zrak jednu rafineriju u Rotterdamu, a kasnije je tu istu djevojku poslao u Jerusalem, da digne u zrak nekolicinu hotela, no plan je propao jer ih je na tel avivskom aerdroma uhitila policija, sa svim ekplozivom, koji su nosili. Nekoliko je mjeseci kasnije Boudia pokušao napasti jedan od dvoraca u Austriji koji je korišten kao tranzitni kamp ruskih židova koji su išli za Izrael. Ovaj napad nije bio uspješan no slijedeći koji su izveli nadoknadio je prethodni neuspjeh. Digli su naime u zrak rafineriju u Trstu, a putem su uspjeli onemogućiti Transalpine naftovod koji je opskrbljivao Bavariu, Beč i centralnu Europu. Šteta je bila dvije milijarde dolara.

Godine 1973. Boudia je ubijen eksplozivom koji mu je postavljen u automobil, a iza ovoga ubojstva, kako je utvrdila DST (francuska obavještajna služba) stajala je izraelska organizacija "Wrath of God". Eksploziv je bio ispod Boduinog sjedala, a aktivirao se kada je ovaj sjeo. Inače ova je grupa oformljena nakon incidenta u Minhenu sa blagoslovom izraelsog premijera Golda Meira. Tri tjedna nakon napada Carlos se vratio u Bejrut gdje je tražio da zamijeni Boudiu, no šefovi su smatrali da nije dovoljno iskusan. Kao šef pariškog odjela postavljen je Michel Moukharbal, a Carlos mu je trebao biti zamjenik.

Iako nije bio zadovoljan odlukom, Carlos je pomogao Moukharbalu a kasnije je izveo svoj prvi napad na spomenutog Josepha Sieffa. Mjesec dana nakon pokušaja ubojstva Sieffa, digao je u zrak izraelsku Hapoalim Banku u Londonu. Ležerno je u jutarnjim satima stigao do banke, otvorio vrata i - ubacio bombu. Ipak, bomba nije u cjelosti pa je napravljena samo manja šteta. Slijedeću je akciju organizirao sa Moukharbalom, dižući u zrak prostorije triju francuskih novina za koje su smatrali da su proizraelske. Autmobil pun eksploziva ostavljen je ispred redakcija L'Archea, Minutea i Maison de la Radio. Bombe su bile namještene da eksplodiraju u dva ujutro. Dva od tri automobila su eksplodirala a najbolje je prošla posljednja navedena redakcija gdje detonacija nije uspjela.

Haddad je obojici naredio da se povežu s japanskom Red Army grupom. No, prije spajanja, šef JRA Yutaka Furuya uhićen je na Orly aerodromu jer je nosio nekoliko lažnih putovnica na različita imena. Priznao je da je član JRA a otkriveno je da je JRA bila umiješana u dizanje u zrak Shellove rafinerije u Singapuru, koje je organizirao Popular Front. Osim toga otkriveni su dokumenti sa planova za napade na japanske ambasade i sedam velikih europskih gradova. Furuya je dobio tek manje optužbe temeljene na lažnim putovnicama i novcu koji je imao pa je odslužio tek nekoliko mjeseci. U znak osvete JRA je napala francusku ambasadu u Hagu a eksplozivom su ih opskrbili Carlos i Moukharbala. Plan je bio oteti francuskoga ambasadora, a u svojoj su namjeri i uspjeli. U ambasadi su držali Jacquesa Senarda i osoblje ambasade kao taoce. Tražili su oslobađanje Furuye i jedan Boeing 707 za sloboda odlazak iz zemlje. Dok su trajali pregovori Furuya je prebačen na amsterdamski Schipol. Prebacila ga je francuska anti commando brigada koja je imala naređenje ubiti Furayu ako je ijedan taoc ozlijeđen. U vrijeme pregovora Carlos je bacio bombu u Deux Magots cafe i ubio dvoje a ranio 34 ljudi. Dva dana kasnije francuska je vlada pristala ispuniti terorističke zahtjeve. Osim što su oslobodili Furuyu, dali avion platili su im i 300,000 dolara.

Nastavak terora
Carlosovo bombardiranje cafea, povećalo mu je ugled pa je i dobio svoj prvi pravi zadatak. Trebalo je oteti El Al-ov avion na aerodromu Orly, ali akcija nije uspjela jer su, srećom po njih, radnici El Al bili u štrajku. No, Carlos e ubrzo dobio novi zadatak. On i Johannes Weinrich trebali su srušiti El Alov avion sa RPG 7, ruskom bazukom. Prvi je pucao Johannes kada je avion bio na 130 metara ali je promašio pa je raketa pogodila parkirani automobil. U bijesu drugu je raketu ispalio na aerodrom i pogodio jugoslavenski DC9 koji je stajao parkiran i zgradu koja je služila kao kuhinja, a koja je u vrijeme napada bila prazna. Nakon napada obojica su uspjeli pobjeći, a osoba koja je nazvala Reuters preuzela je odgovornost u ime grupe Mohamed Boudia Commando i obećala kako će slijedeći put pogoditi metu. Već slijedeće nedjelje Carlos je zajedno sa tri palestinska gerilca bio na aerodromu. Pokupili su bazuku skrivenu u jednom od toaleta i čekali da otvore vatru na El Al-ov avion koji je bio u blizini. No primjetio ih je jedan od čuvara i otvorio vatru. Bježeći teroristi su pucali i bacali granate radeći si prolaz. Carlos nije bio s njima jer je uspješno zbrisao kada je pucnjava počela. Teroristi su pak uspjeli uzeti taoce a kasnije im je francuska dala avion kojim su se vratili kući.

Dok je Carlos tražio nove lokacije za napade Moukharbal je redovito putovao u Bejrut. Ljeta 1975. godine na aerodromu ga je uhitila policija, a kod njega je nađen spisak visokopozicioniranih ljudi iz Lonodona i Pariza, sa njihovim točnim planom kretanja. Policija je u pomoć pozvala čovjeka iz DST-a, Jean Paul Mauriata, koji je Moukharbala ispitivao. Saznao je da je, između ostaloga, član Popular Fronta i da radi za Georgea Habasha. Tijekom ispitivanja spomenuo je čovjeka zvanog Nourredine, koji je, kako je rekao, bio plaćeni ubojica. Moukharbal je ubrzo pušten, nesvjesan da ga prati čovjek iz libanonske policije. U Parizu ga je "preuzeo" francuski DST. DST ga je otpratio do latinske četvrti gdje je zajedno sa nekim čovjekom izašao iz stana noseći torbu. DST ekipa ga je uslikala. Moukharbal je uspio pobjeći DSTu u London, o čemu je DST obavijesti engeleze koji su ga vratili u Pariz gdje je i uhićen.

U početku je odbijao suradnju no ubrzo je na nju pristao. Ispričao je više detalja o Noureddinu, no nije rekao kako se iza ovog imena krije njegov zamjenik Carlos. Ipak, otkrio im je mjesto koje Carlos često posjećuje - kuću u ulici 9 Rue Toullier. Tamo ga je dočekala policija. Carlos se pozivao na ambasadu, prijetio je da će ih zvati, te da će se dogoditi diplomatski incident. Tijekom razgovora sa policijom stigao je i Moukharbal, koji je prstom pokazao na Carlosa, nakon čega mu je Carlos pucao u vrat. Osim njega u vrat je, vrlo precizno, pogodio i jednog od policajaca i dvojicu detektiva. Carlos je uspio pobjeći, a francuska je policija počela najveću potragu za nekim čovjekom, o čijem djelovanju do sada nisu imali nikakvu informaciju.

U bijegu
Carlos se uspješno dokopao Bejruta, gdje je bio neka vrst heroja zbog postignutih rezultata u Parizu. Uspio je uvjeriti Haddada da je ubio Moukharbala zbog izdaje; ova je činjenica kasnije potvrđena iz Mossada. Naime, jedan od njihovih bivših agenata priznao je kako je Moukharbal radio kao dvostruki agent od 1973. godine i kako je zbog njega ubijen Boudia. Dokazavši se Haddadu Carlos je dobio odobrenje da oformi tim koji će mu pomoći da izvrši i više nego opasan zadatak. Otputovao je u Frankfurt gdje je odabrao Wilfred Bosea i Joachima Kleina. Zadatak je bio napasti centralu Organization of Petroleum Exporting Countries (OPEC) u Beču. U napadu su trebali "preuzeti" konferenciju koja se održavala u spomenutom OPEC centru, odnosno oteti sve prisutne ministre. Osim otmice trebali su biti ubijeni Sheik Jamani iz Saudijske Arabije i Jamshid Amouzegar iz Irana. Osim Carlosa i spomenute dvojice u napadu je trebala učestvovati još nekolicina terorista.

U Beč je Carlos stigao vlakom iz Švicarske. Tamo je unajmio dva stana i nadgledao zgradu OPEC-a detaljizirajući plan. Na Carlosovom inzistiranju sastanci su se održavali u luksuznim restoranima, a na jednom od takvih sastanaka obavijestio je tim kako će svaki taoc koji bude pružao otpor biti ubijen s čime se nije složio Klein smatrajući kako će samo stvoriti nepotrebnu paniku. Prosinca 19. Carlos se otišao sastati sa osobom koja mu je bila kontakt u OPEC-u, a nešto kasnije vratio se i sa oružjem. Slijedeće su nedjelje krenuli u napad.

U zgradu, koja i nije bila nešto osigurana, ušli su lako. Do pucanja je došlo pred samim ulazom na konferenciju gdje su im se suprostavila dva detektiva austrijske policije. Jednog od policajaca je zatvorio u sobu koju je zaključao; od tamo je policajac uspio obavijestiti policiju što se događa. U međuvremenu Carlos je već bio u dvorani gdje se konferencija održavala. Yamani kojemu je prvom prišao, brzo je shvatio tko stoji ispred njega. Osim s Yamanijem Carlos je popričao, i to poprilično prijateljski s venecuelanskim ministrom. Dok je on ćaskao pred zgradom su se već nalazile specijalne policijske snage. Odmah su upali u zgradu i počeli pucati na Kleina i Josepha pri čemu je Klein ranjen. Ipak, uspio je uzeti granatu i izbaciti policiju iz zgrade prijetnjom da će svi koji se nalaze u dvorani biti pobijeni. Carlos je u dvorani ljude podijelo na tri grupe: liberali i poluliberali, kriminalci i neutralni. Među liberalima su se nalazili predstavnici Alžira, Kuvajta, Libije i Iraka. Netrualne su bile Venecuela, Nigerija, Indonezija, i Ekvador i Gabon, a kriminalci Saudijska Arabija, Emirati, Iran i Quatar. Nakon podjele Carlos je poslao i zahtjev austrijskoj policiji za autobusom koji će ih odvesti na aerodrom gdje će ih čekati avion.

Austrijancima nije preostalo ništa nego pregovarati. Carlos je dobio autobus i taoci su prebačeni u avion koji je ubrzo odletio prema Alžiru. Iako su neki od ministara trebali biti ubijeni to se nije dogodilo. Čini se da ih je Carlos prodao za svotu, pretpostavlja se od oko 20 do 50 milijuna US dolara. Još jednom Carlos je uspio pobjeći.

Terorist za iznajmiti

Nakon uspješno obavljenog posla u Austriji, Carlos se odmarao u Alžiru, i to u vili koju mu je ustupio tadašnji predsjednik. Austrijska je vlada tražila izručenje no odbijena je jer između ove dvije države nije postojao dogovor o izručenju. Francuska, koja je bila u nešto boljim odnosima također je pokušala "dobiti" Carlosa no to im nije uspjelo. Osim njih i druge obavještajne agencije marljivo su radile obrađujući sada već svjetski poznatog teroristu. Nakon što se Klein oporavio, otišli su u Libiju gdje im je priređen i više nego topao doček. Priredio ga je Pukovnik Gadafi, koji je i stajao iza akcije OPEC i koji je za ovo plaćao Carlosu miliju dolara godišnje, a finacirao je i njegov ostanak u Alžiru. Nakon Libije odletjeli su u Južni Jemen na sastanak Popular Fronta i to privatnim jetom koji je također ustupio Gadafi. Na sastanku je došlo do sukoba između Haddada i Carlosa; Haddad je zamjerao Carlosu što ministri koji su trebali biti ubijeni nisu mrtvi, a članovi koji su sudjelovali u akciji međusobno su se optuživali. Nakon sastanka Carlos i Klein su poslani u jedan od kampova za obuku a sam je Carlos ubrzo izbačen iz Popular Fronta zbog neizvršavnja zadatka.

Carlos je kasnije tvrdio da je iz Fronta otišao sam no čini se kako je ipak odbačen. U rujnu 1976. godine Carlos i Klein dolaze u Jugoslaviju gdje se odmaraju tri tjedna. Kada su ovo saznali Njemci su obavijestili jugoslavensku policiju koja je uhitila Carlosa sa alžirskom putovnicom. Nakon nekoliko dana provedinih u zatvoru, Maršal Tito je naredio da se puste a rečeno je, kada je Jugoslavija kritizirana zbog odluke, kako nema dokaza da je Carlos bio u Jugoslaviji. Nakon toga sklonio se u Irak, gdje je i saznao da mu je glava ucijenjena na milijun dolara. Nakon Iraka otišao je u Južni Jemen, gdje mu je opet Gadafi plaćao troškove. Carlos je krenuo sa osnivanjem vlastite terorističke organizacije.

Bazu je, nakon što je regrutirao neke stare poznanike, htio stvoriti u Kolumbiji, no Južna Amerika i nije nešto bila gostoljubiva pa se vratio na Bliski istok. Tamo se sastao s Saddamom Husseinom koji mu je dao punu podršku. Plan je doživio neočekivani obrat kada je 1977. godine Haddad umro od leukemije. Njegova je smrt očistila put Carlosu, koji je sada bio terorist kojega se moglo unajmiti da obavlja prljave poslove. Postoji i teorija koja kaže da je Haddada otrovala iračka obaještajna služba. Carlos je sada slobodno mogao pristupiti i članovima Popular Fronta koji su ostali bez vođe. Glavninu ekipe regrutirao je iz njemačke Revolucionarne Ćelije. Jedan od članova Ćelije, Weinrich upoznao ga je s Magdalenom Kopp, koju je Carlos 1979. godine i oženio. Dok se Carlos organizirao lovila ga je CIA i SDECE (Francuzi). S jedne je strane bio CIA-in čovjek koji je dobro poznavao djelo ovog teroriste, a s druge francuski agent Phillipe Rondot, koji je imao dobre konatke na Bliskom istoku. Ono što je ovaj potonji saznao je da Carlos povremeno posjeti majku u Kolumbiji gdje je skoro i uhvaćen.

Godine 1979. posjetio je istočni Berlin gdje je praćen od strane STASI-ja, koji nije poduzimao ništa pošto su imali dogovor s palestinskim gerilskim grupama. Osim Berlina posjetio je i Castra koji ga je podržavao za razliku od Moskve gdje nije bio dobrodošao. Podršku je imao u Budimpešti gdje mu je dozvoljeno da drži nekolicinu sigurnih kuća.

Osamdesete

Početkom 1982. godine Carlos počinje raditi na planovima za Francusku, gdje je želio napasti nukelarnu elektranu u izgradnji u centralnom dijelu zemlje. Siječna 18. Carlosova je žena Magdalena Kopp ispalila nekoliko RPG 7 raketa na reaktor no rakete nisu uspjele probiti zaštitni omotač. Magdalena je pobjegla no ne zadugo. Pri rutinskoj kontroli, uhićeni su ona i švicarac Bruno Breguet. Carlos je za uhićenje doznao u Budimpešti, i nakon tjedan dana je poslao pismo Gastonu Defferu, francuskom ministru policije tražeći da se oboje puste no ne prijeteći nikakvim napadima. Ipak, dao je rok od trideset dana. Deset je dana nakon isteka roka, u Bejrutu digao u zrak francuski kulturni centar, pet dana nakon toga digao je u zrak jedan vlak u Francuskoj. Ovaj je napad izvela zapravo ETA koju je Carlos unajmio. Na samom je vlaku inače trebao biti i Jacques Chirac, koji je u posljednji tren promijenio svoj raspored.

Zahtjev da se oslobode poslali su i članovi Red Army Factiona, koji su, kada njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, ubili Guy Cavalloa, uposlenika francuske ambasade u Bejrutu i njegovu trudnu ženu. Iako je službeno bio tek niži činovnik, Guy je zapravo bio agent SDECE-a, što je samo dokazivalo kako Carlos ima ljude - duboko unutra.

Osim ovih napada, dogodila ih se još nekolicina; pred francuskom ambasadom u Austriji te u jednom od restorana. Oboje terorista, Magdalena i Bruno. dobili su pet godina zatvora, što je Carlosa samo još više naljutilo. Nakon još nekolicine bombaških napada francuski je predsjednik Mitterand osnovao novu antiterorističku jedinicu koju je vodio Christian Proteau. Za novog šefa SDECE-a je postavljen Pierre Marion a sama je služba preimenovana u DGSE, koja je sada imala i zeleno svjetlo za eliminaciju terorista. DGSE se spojila s CIA-om, odnosno njihovim francuskim čovjekom, čija je pouzdana sirijska veza tvrdila kako je Carlos u Damasku i kako se sprema u Švicarsku. Imali su i točan datum dolaska, te hotel u kojemu će odsjesti. Tim koji je Carlosa trebao uhititi ili eliminirati vodio je spomenuti pukovnik Proteau. No Carlos se nije pojavio. Nastavio je razarati izvršivši još nekolicinu uspješnih bombaških napada postajući sve opasniji.

U svibnju 1985. godine Magadelana Kopp je izašla iz zatvora. Ubrzo se našla sa svojim mužem u Damasku, nakon čega ju je Carlos smjestio u jednu od sigurnih kuća u Budimpešti, no nakon nekoliko mjeseci tamošnja im je vlada otkazala gostoprimstvo. Magdalena je otišla natrag u Damask a sam Carlos je, nakon što ga je većina zemalja počela odbijati zaklon našao u Siriji. Godine 1986. Magadela je rodila kćer, koju su nazvali Elba Rosa. No, u Siriji je Carlos mogao ostati samo ako ne bude teroristički aktivan. Bio je prisiljen povući se. Nakon ovoga obavještajne službe više ga nisu smatrala toliko intersantnim, naročito jer je, kako se kaže u jednom od izvješataj CIA-e uglavnom vrijeme provodio pijan. No, kada je Hussein odlučio napasti Kuvajt, isto je tako odlučio ponovo aktivirati Carlosa. Kada su ovu informaciju saznali u CIA-i i MI5, odlučili su uhititi Carlosa, u čemu je veliku pomoć trebala odigrati Sirija, koja se pozivu i odazvala dajući intell obavještenja. No više od toga nisu željeli napraviti, pa je 1991. godine Carlos izbačen iz države odlazeći u Libiju, odakle je isto tako vraćen natrag u Siriju nakon nekoliko dana. No, Sirija nije bila oduševljena. Carlos je nakon ovoga otišao u Jordan koji mu je dopustio da ostane nekoliko mjeseci, tijekom kojih je Carlos i ostavio Magdalenu. NAkon dvije godine traženja novog prebivališta, smjestio se u Sudanu gdje ga je štitio šeik Hassan al-Turabi.

Carlosov kraj

Jedini način, sa novim mjestom Carlosova boravišta, kojim je Francuska moga doći do njega, bilo je tražiti da im ga Sudan da. Ponudili su im satelitske snimke neprijateljskih snaga i obavještajne informacije o njima. U međuvremenu CIA je dobila informaciju gdje se točno nalazi Carlos, a na lokaciju je otišao Rondot. Kada se pojavio u Sudanu, tamošnje su vlasti odbacile svaku tvrdnju da se Carlos nalazi kod njih. No, Rondot ga je uspio pronaći sam i snimiti. Sada je već nekolicina zemalja znala gdje se nalazi Carslo i Suadn se našao pred sve većim pristiskom. Kada su im pokazali snimke razvratnog Carlosa kako krši sve muslimanske zakone, Sudan ga je odlučio dati. Jedini zahtjev koji su imali je da Carlos ne bude ozlijeđen.

Operaciju je izvela DST i sudanska obaještajna služba, a Carlos je izvučen na prijevaru. Odveden je u i više nego dobro čuvani zatvor Carlos to la Sante.

Godine 1997. prvi se puta pojavio pred sudom a na samom početku je tražio da ga se pusti jer je uhićen ilegalnim metodama. Naravno Carlos nije pušten i ubrzo je osuđen na doživotni zatvor u kojem se nalazi i danas. Vrijeme provodi čitajući, pišući i gledajući TV. O njemu je snimljena nekolicina filmova, napisano X knjiga a i danas o njemu kruže svakakvi mitovi; doista je bilo riječ o jednom od najopasniji terorista ikad.

hr.digg|prijavi