Borja.org

Dugave, bliska budućnost

Svi događaji u knjizi plod su bezgraničnih mogućnosti piščeva uma. Podudaranja zbivanja u "Dugavljanskom discu" s događanjima u stvarnosti čista su slučajnost. Većina je likova inspirirana živim osobama, ali se njihova djelatnost bitno razlikuje od one navedene u knjizi.

1.

Žurnim korakom grabio sam Gajevom ulicom, ne osvrćući se previše na prolaznike, parkirane automobile, policijsku raciju koja je kupila sve ženske osobe koje su u ovoj ulici prodavale svoje tijelo; sudar "forda" i nekakvog "jeepa" kojeg je vozila plavokosa ljepotica nije me zanimao. Sve sam to vidio krajičkom oka, i sve se to možda spremalo u mojoj podsvijesti, ali u tom trenutku to su za mene bili samo događaji sa strane. Ušao sam u Importanne centar na sporedni ulaz i u kiosku kupio časopis Future Music koji sam platio cijelih i zadnjih pedeset i šest kuna. Uhvatio sam dugavljanski autobus sedam sekundi prije njegova odlaska i sjeo do prozora. Volio sam sjediti do prozora iz dva razloga: prvo, da gledam kroz staklo jer ne podnosim autobusnu svakodnevnicu u kojoj se srednjovječni muškarci i žene prepiru oko politike i sličnih, nebitnih stvari i drugo, nisam se nikada nikom morao ustati. Zagledao bih se kroz prozor i otplovio nekim svojim putevima, u nekakav svoj svijet. Kao i rendžeri u darkvudskoj šumi, i ja sam oko sebe izgradio malu tvrđavu. U sanjarenju, put do Dugava prošao bi mi vrlo brzo. Sišao sam na glavnoj stanici i odšetao do Oktogona. To je građevina na tri kata ispunjena trgovinama, kafićima, lokalima raznoraznih namjena i, naravno, hrpom dugavskih besposličara. Obišao sam nekoliko kafića i zadržao se u jednom od njih. Tu je bila ekipa. Sjeo sam za šank i naručio kavu s mlijekom. Zapalio sam cigaretu i pogledao televizor, u koji su svi zapanjeno gledali. Već sam se poželio uključiti, ali bilo je prekasno. Svi okrenuše glave prema meni.

- Bok, DJ.
- Bok.

Za šankom su sjedili Spy, mršavi mladić s lennonicama naglavljenim na nos i kockastim prstenom nabijenim na prst, Grk, dugokosi tip koji se nije odvajao od dobre literature, pogotovo one iz antičkih vremena, Guru, moj najbolji prijatelj i Miss, jedina djevojka koja je, uz Uršu, imala pristup u naše društvo.

- Šta to gledate? - upitao sam, upirući prstom u TV.
- Pljačka banke - odgovori mi Spy. - Tipovi su, negdje u Njemačkoj, upali u banku, uzeli lovu i taoce. Došla je murija opkolila banku i počeli su pregovori. Pljačkaši su zatražili još love i nekakvo vozilo. Ok, kaže murija, i dok se oni zajebavaju s traženjem love i vozila, i zabavljanjem slučajnih prolaznika, pljačkaši zbrišu. Kako? Mjesecima prije su iskopali tunel do banke kroz koji su sada pobjegli.
- Volim kreativne pljačkaše - zaključi Guru.
- Kladim se da neka veeeelika filmska kuća već sprema scenarij - doda Miss.
- Iskoristit će ljudsku nevolju gdje god stignu - ogorčeno će Grk.
- Kakva ljudska nevolja? - zapita Spy. - Nitko nije mrtav, nema samo love.
- Da - Grk će - ali to su bili nečiji novci. Vjerojatno od ljudi koji su te novce pošteno zaradili.
- Vjerojatno - složi se Spy. - Ali banka je osigurana i oni će svoju lovu dobiti. Kužiš?
- Nisi me shvatio - zaključi Grk. - Po tvome, ti opravdavaš svaku pljačku banke koja je osigurana.
- Ne svaku pljačku - reče Spy. - Samo onu koja je toliko kreativna da joj se divim.
- Diviš li se kad netko kreativno i inventivno ubije nekog? - upita Grk, naglašavajući riječi kreativno i inventivno.
- Ovisi o tome tko je ubijen - odgovori mu Spy. - Ako je riječ o nekom podlom i pokvarenom tipu divim se obojici. Ako je pak riječ o nedužnoj žrtvi, poput nevina djeteta u Al Harakasu 1979., ne divim se ubojici.
- Osim ako nije kreativan? - Grk će.
- O.K. Ljudi, dosta je - prekine Guru raspravu i upita me - A gdje si ti bio? S nekom djevojkom?
- Mmmm, zavodniče! - Miss će.
- Cool - nadoveže se Spy.
-My man! - Grk je pokušavao biti raper, rođen u južnom Bronxu.
- Ljudi, pa smirite se, bio sam s prijateljicom s fakulteta. Ništa bitno. Objašnjavao sam joj neke stvari oko kompjutera, mislim, bez veze.
- Uhu! Cybersex na pomolu - reče Miss, prolazeći rukom kroz svoju kosu, zavodnički oblizujući usne.
- Ako je objašnjavanje razlika između Pentiuma 9.0 i Maca cybersex...- vadio sam se.
- To je najbolji početak - zaključi Guru sa luđačkim smiješkom na licu.
Ispio sam svoju kavu, popušio još jednu cigaretu i rekao konobaru:
- Stavi na moj račun.
- DJ - reče mi on, dvaput veći, jači ali ne i pametniji od mene - Bilo bi krajnje vrijeme i da platiš.
- Ej, nemoj se ljutiti, dobit ću plaću ovaj tjedan, pa ćemo podmiriti sve dugove. Cool?
- Cool - odgovori.
Pozdravio sam se s ekipom i krenuo kući. Moj je ulaz bio pet metara zračne linije od Oktogona i u njemu je vladao popriličan kaos na koji se nisam obazirao. U liftu nije bilo svjetla što me isto tako nije previše pogodilo, jer ja vidim pritisnuti osmi kat i u mraku.

2 .

Ušao sam u stan i začuo smijeh. Brat je imao društvo. Živio sam već neko vrijeme s njim, jer su nam se roditelji povukli na more gdje uživaju u miru, uzgajaju voće i povrće neopterećeni svakodnevnim situacijama koje grad nudi. Popeo sam se vrlo nepraktičnim stepenicama i ušao ravno u dnevnu sobu. Moj brat, Pak, koji je svoj nadimak dobio zbog jednodnevnog treniranja hokeja, sjedio je na trosjedu s nekakvom zgodnom ribom i zabavljao je. Pak je bio rođeni zabavljač i loš hokejaš. U njegovoj je glavi postojala jedna hrpa informacija, nebitnih doduše, ali toliko zapanjujuće zabavnih da mu djevojke nisu mogle odoljeti. Istina, ni on sam se više nije sjećao što je od toga istina, a što laž, ali to i nije bilo bitno.

- Bok - pozdravio sam ih.
- Bok - pozdravili su i oni mene.
- Ovo je Maša - Pak mi je predstavio svoju gošću.
Maša je bila vrlo zgodna. Imala je dugu crnu kosu i prekrasne plave oči. Traperice i šarena vesta činile su je još ljepšom. Odisala je optimizmom. Maša mi pruži ruku.
- Maša -reče.
- DJ - rekoh ja.
- Zašto DJ? - upita me Maša.
- A zašto Maša - uzvratio sam protupitanjem.
Svi smo se nasmijali i ja sam se povukao u svoju sobu.
- Jel mu to pravo ime? - čuo sam kako Maša pita Paka.
- Naravno - odgovorio je on.

Bacio sam Future music na krevet i osvrnuo se oko sebe. Sobom je dominirao veliki stol na kojem se nalazio moj kompjuter sa još sto kilograma potrebne i nepotrebne opreme. Bio je tu i krevet i police sa knjigama, CD-ima, kasetama... Na zidu je bio predivan grafit, napravljen bojama kojima ni sam ne znam ime, a za rođendan mi ga je napravila Miss, koja je bila stručnjak na tom području. Pisalo je CYBERPUNK. Grafit je vizuelno dominirao sobom a odmah iza njega, drugo mjesto su dijelili, Che Guevara i Kelly Taylor, koji su se nalazili na gigantskim posterima. Stan je osim moje sobe , imao dnevnu i bratovu. Dnevna je bila cool. U njoj smo, veliki bijeli zid, ukrasili uramljenim filmskim plakatima i slikama naših junaka, poput Srebrnog letača.

Uključio sam Aristotela. Bio je to moj, teškom mukom zarađeni komp, kojeg sam nazvao po ovom velikom grčkom misliocu jer je on bio moj učitelj koji me vodio mojim umom, kao što je Aristotel vodio Aleksandra Makedonskog. Sjeo sam na stolicu i zagledao se u ekran.

- Password? - upita me Aristotel.
- SKYLAB ASTEROID - upisao sam.

Na ekranu se pojavi slika rotirajućeg asteroida na kojem se nalazila rotirajuća svemirska stanica. Napravio sam tu sliku sam, dobro se namučivši. Bio je pravi užitak gledati ga kako se okreće, pluta svemirom, noseći na sebi svemirsku stanicu. Na jednom od prozora stanice bio sam ja. Ubacio sam svoju sliku koja se na prvi pogled nije razlikovala od animacije. Ušao sam u jedan od programa i upitao Aristotela:

- Ima li poruka?
- Šest - odgovori Aristotel.
- Da vidimo.
Ispred mojih očiju još jednom prođe asteroid a zatim se pojave poruke:

PORUKA BR. 1
" Vrt je tako lijep i tako napredan da ćemo vam tata i ja uskoro poslati sliku, zajedno s voćem i povrćem. Paket će vam stići uskoro. Inače, sve je u redu i pod kontrolom. "
(mama)

PORUKA BR. 2
"Gdje si ti po cijele dane? Sigurno s nekom od svojih misterioznih prijateljica. Nedostaješ mi..." (Miss)

PORUKA BR. 3
" Guru ima novu metu. Obilježena je i akcija spašavanja mlade djevojke od dosade Dugava još malo pa može početi. I'm happy hippie!" (Guru)

PORUKA BR. 4
" Oni koji znaju ne govore
Oni koji govore ne znaju" Tao Te Ching (Grk)

PORUKA BR. 5
" Kladim se da ti je i danas Grk poslao jednu od svojih divnih pročitanih misli."
(Spy baby Spy)

PORUKA BR. 6
"Mogli bismo se naći, Ludi Surferu, negdje na plaži da odsurfamo val, dva"
(Ra)

Nasmiješio sam se. Ra je bio moj dobar prijatelj is Travnog. Jest da je bio iz Travnog, ali probili smo i tu barijeru. Poslao sam mu poruku:
"Ludi Surfer očekuje svog prijatelja na noćnom surfu, na mojoj plaži. Potvrdi prijem."

Na ekranu mi se pojavi slika piramide koja tone u pijesak. Kako je ona tonula tako su se iza nje nazirala slova. Napokon, kada je potonula do kraja, pročitao sam, već stoput pročitanu poruku: "RA is...ALIVE!" OK, primio je poruku i stići će u kratkom vremenu do mene da obiđemo svijet, zahvaljujući velikoooj mreži zvanoj Internet. Ra je bio sasvim u redu čovjek, bez obzira na travnaško porijeklo, možda zato što mu je balkon gledao na Dugave. Studirao je, vrlo uspješno, građevinu i jednog će dana graditi velike zgrade i mostove i ceste. A upoznali smo se, hm, vrlo filmski. Bilo je to u vrijeme kada je u kinima glavni hit bio "Pakleni šund" i svi koji su ga gledali imali su u glavi i u ponašanju takav nekakav đir. I ja i Guru također. Dilali smo CD-ima s igrama, programima i glazbom. Promet je bio odličan, ali se do nas moglo doći samo preko naših, provjerenih veza. Jednog dana nazvala me, jedna od naših prijateljica i rekla:

- Imam prijatelja, zove se Ra i iz Travnog je...
- Ne može - prekinuo sam je.
- Zašto? - bila je iznenađena.
- Pa on je iz Travnog - slijedio je logičan odgovor.
- DJ - uzvratila mi je povišenim tonom - ne budi glup. Nemoj forsirati te dječije spike Dugave-Travno kad toga više nema. To je sve ogromna šala, a ti si je shvatio previše ozbiljno. A i Ra je OK. Vidjet ćeš.
- OK - pristao sam teška srca - Što mu treba?
- Windowsi - odgovori.
- Windowsi? To je za mekušce. Koji?
- Najnoviji.
- Pa to je izašlo prije nekoliko dana, čovječe - čudio sam se.
- Nemaš - začudila se - Ja sam mislila...
- Nisam rekao da nemamo - prekinuo sam je.
- U redu, jel' to onda dogovoreno?
- Nek nas čeka na glavnoj stanici, sutra u dvadeset, nula, nula.

Ni Guru ni ja nismo voljeli raditi s ljudima koje ne poznajemo, jer nikad ne znaš tko će ti izvaditi značku. Ipak, svaki posao ima svoje rizike pa tako i ovaj. Guru ga je čekao na stanici a ja sam stajao malo podalje s CD-om u džepu. Oko osam dolazi tip, visok, ni duge ni kratke kose, već onako Oasis frizura, fura ruksak, sjeda na klupicu na stanici, vadi pljugu, pali i čeka. Dolazi autobus, on ostaje sjediti. Odlazi autobus, dolaze dva tipa. On ih gleda, ali oni prolaze. Prilazi mu Guru i pita ga:

- Ti čekaš autobus ili nešto drugo?
- Nešto drugo - odgovara Ra.

Guru kimne glavom i njih dvojica dolaze do mene. Inače s ljudima, nakon obavljenog posla ne sjedamo na kavu ali s njim jesmo. Tko zna zašto, možda nam se pila kava, možda...Sjedimo tako nas trojica na kavi i posvađamao se u tren oka. Oko čega? Je li potrebno ljudima otkrivati šifre za različite igre, nivoe, oružja, besmrtnost i slične gluposti. Prvo sam ja rekao svoje mišljenje:

"Evo, pogledaj Doom. Već ga znam napamet i više mi se ne da tražiti nekakve ključeve na prvim nivoima. Upišem šifru i gibam dalje."
Nakon mene, Guru je iznio svoje, po običaju drugačije mišljenje:
"A zašto onda igraš? Mislim fora i jest u tome da otkriješ gdje su ključevi. Svrha same igre jest da se malo namučiš dok ne prođeš sve."
Onda nas je Ra prosvijetlio:
"Hm, meni je svrha igre proći sve nivoe i nakon toga, sam otkriti šifre."
Guru i ja smo zinuli. Ima fanatika, ali sam otkrivati šifre, to je stvarno težak posao. Mislim, možeš ih pročitati u "Hackeru", ali sam ih otkrivati...to rade samo pravi freakovi. Ra je bio naš čovjek.

*****

- Ej, momčino - pozdravi me Ra upadajući u sobu.
- Yo, Ra iz...ALIVE! - pozdravio sam i ja njega, dajući mu ruku ne bi li se pozdravili onako kako to čine junaci Beverlya.
Dovukao sam mu stolicu iz dnevne sobe i zasjeli smo pred Aristotela. Pustio sam Cypress Hill da svira i odlučili smo se malo opustiti i popričati prije cjelnoćnog surfanja.
- Što ima, čovječe - upita me Ra sjedajući i odlažući svoj ruksak od kojeg se nije
odvajao.
- Novi Future music. Guru lovi neku malu. Tako, zezamo se. Ti?
- A, baš sam sredio neke ispite i sad sam miran neko vrijeme. Brijem s Uršom cijelo vrijeme, prikopčala se na Internet, ono, volimo se preko modema...ha! Tko je ova riba s Pakom?
- Maša - rekao sam mu - Vidim je prvi put kao i ti.
- E, da, donio sam ti novi Massive Atack da poslušaš - reče mi vadeći disk iz torbe.
- Kakav je?
- Fantastičan.
- Imam ja novi "Music for coffe shops"
- I?
- Cool.
- A gdje je Guru, nisam ga vidio danima.
- Stalno lovi neke luđakinje koje će mu doći glavu. Što ćeš, lud je. Jučer smo bili vani i raspravljali pola sata oko toga što se više isplati: kupiti dvije male ili jednu veliku mjericu kestenja.
Ra se primi za glavu i zajauče:
- Obožavam besmislene rasprave!
- I ja - složio sam se.
- I što ste zaključili? - upita.
- Znaš nas. Ja sam tvrdio da više dobiješ u dvije male nego u jednoj velikoj. Velika mjerica je neznatno veća od male, kužiš, a dve male to je već više. On je tvrdio da onda velika ne bi bila velika, koja je to fora, tko tu koga...šta ti misliš?
- Pazi DJ, najbolje je otići u šumu i nabrati si kestenja i ispeći mjericu kakvu želiš.
- Ra - rekao sam značajno ga pogledavši - Ti si Bog.
- Mogli bi se zaletjeti jedan dan do neke šume, pa pobrati kestenja - predložio je.
- Ne znam - rekao sam - nakon onog što mi se dogodilo...
- Što ti se dogodilo? - prekine me on.
- Ne znaš priču!? - čudio sam se.
- Nemam pojma.
- OK. Pretvori se u uho - rekao sam, zapalio pljugu i počeo priču - Bilo je to krajem sedamdesetih, mislim sedamdeset i sedma - osma, vrijeme diska. Mama, tata, brat i ja vozimo se na selo. Ford Capri. Juri ko Dodge viper u Need for speed 1. Lud auto. Svira, sjećam se kao da je jučer bilo, "Boogie Voogie Dancing Shues", fantastična disko stvar. Svi se super zezamo, Pak i ja, bili smo klinci, znaš kako je, ali disko je disko, kužiš ga bez obzira na godine. I prolazimo mi kroz jedno selo, kad negdje ma pola sela, prevrnuo se traktor. Pored traktora leži tip, pored tipa boca rakije. Znaš scenu s početka filma "The Doors", kad mali Jim vidi automobilsku nesreću s Indijancem?

Ra samo tiho kimne glavom, a ja nastavljam priču:
- E, pa to je ništa naspram ovoga, sve mi se usporilo kao i Jimu. Disko zavija, ono Boooooogieeeee vooooogieeeee daaaanciiiiing shuuuuuuuuuueeeeees, znaš, odmah sam znao da nešto neće biti u redu. I konačno, dođemo mi na selo, sparkiramo auto i ravno u šumu. Podijelimo se u dva tabora, mama i brat, tata i ja. Dogovorimo se, naći ćemo se na kraju šume kod velikog hrasta, straog tko zna koliko. I krenuo ja s ocem skupljati kestenje. Skupili ih mi, pune dvije vreće. Došli do hrasta, a kad tamo divlja svinja se oblizuje. Prvo što nam je palo na pamet: pojeo bracu. Ja baš htio briznuti u plač, a stari mi pokaže na drvo. Tamo, na jednoj grani, sjede mama i brat i jedu sirovo kestenje i gađaju svinju. Mi se vratili u šumu, sakrili kestenje da ga drugi skupljači kestenja ne bi našli. Pokupili putem dve ogromne grane i krenuli otjerati svinju. Vratimo se do hrasta, svinje nema. Pogledamo lijevo, nema, pogledamo desno, nema. OK. Pokupili mi mamu, brata i kestenje i natrag kući.

- I šta je tu bed? - prekinu me Ra.
- Slušaj, nije kraj. I mi pravac Zagreb, opet disko, opet veselje. Došli pred neboder gdje smo stanovali, a kad tamo...
- Svinja?
- Koja svinja, čovječe, pao mrak, a ne radi javna rasvjeta. Napipali put i taman došli do lifta, došla i struja. Valjda smo zajedno došli. Ušli u lift, stisnuli trinaesti kat jer smo na trinaestom živjeli i krenuo lift. Negdje između petog i šestog kata, mom glupom bratu pukne vreća s kestenjem i svi se otkotrljaju kod vrata. Lift ih počne gutati u utrobu zgrade. Ja se bacio za njima a lift mi uhvati ruku.

- DJ - reče mi Ra - ti si najbolji i najmaštovitiji lažov kojeg sam upoznao.
- Hvala - zahvalio sam se na komplimentu.
- Mogao si mi to reći na kraći način - otkrije mi.
- Kako?
- Jednostavno! Ra, ne želim ići skupljati nekakvo kestenje po glupoj šumi - reče sa smiješkom.
- Nisam te htio uvrijediti.
- Ti si pravi prijatelj - zaključi Ra, paleći pljugu.
- Znam.
- Možda je vrijeme za surf, ha? - predloži.
- Da, da - složio sam se dvaput i upitao:
- Odredište?
Ra je prvo slegnuo ramenima pa rekao:
- Široko spektar mogućnosti.
- Hoćemo li stranice NASA-e? - predložio sam.
- Što ima tamo?
- Istraživanja koja su u tijeku, istraživanja koja su napravljena u prošlosti, osvajanje planeta i tako.
- Ja sam za - složio se Ra trljajući zadovoljno ruke.

Ukucali smo sve podatke, dobili vezu i u vrlo kratkom vremenu bili na željenom mjestu. Hrpa podataka proticala je ispred naših očiju, a mi smo ih sa zanimanjem iščitavali. Naišli smo i na dvije toliko cool informacije da smo se neprestano vraćali na njih. Pisalo je ovako:

"Cijenjenom profesoru očigledno nedostaje znanje koje se svakodnevno stiče u gimnazijama širom naše zemlje.' Ove riječi uputio je glavni urednik "Timesa" 1920. godine Robertu Godardu koji je tvrdio da raketa mođe funkcionirati u bez zračnom prostoru. Pedeset godine kasnije kada se pokazalo da je Godard bio u pravu u "Timesu" je izašao slijedeći text: 'Sad je definitino utvrđeno da je Godard bio u pravu. "Times" se ispričava što je pogriješio "
No, to je bilo ništa prema ovome: "Automatizirana američka letjelica Mariner 1, lansirana 14. srpnja 1962. godine da ispita Veneru morala je osam dana kasnije biti uništena, jer je počela skretati s putanje. Istraga je otkrila da je razlog nenormalnog ponašanja Marinera bio zemaljskog porijekla i sastojao se od jedne jedine crtice koja nije ubačena u njegov program za kontrolu leta. Ovo je vjerojatno najskuplja crtica svih vremena - koštala je SAD 18 milijuna dolara."
Kada smo pročitali ova dva podatka dugo nismo mogli doći k sebi. OK, ovo prvo je još u redu ali Mariner. Mislim, kako se osjećao tip koji je zaboravio ubaciti tu crticu, a netko je bio kriv i za to.

- Zamisli, čovječe - reče Ra - ono, zaboraviš tu jednu malu crticu i to te košta 18 milijuna dolara. Ej, 18 milijuna dolara!
- Ne mogu si uopće to zamisliti. Zašto nije prekontrolirao'? Da je dvaput išao kontrolirati skužio bi sigurno - zaključio sam.
- Tko zna, čovječe, što je toga tipa mučilo u tom trenutku. Možda ga je ostavila žena, umrla kćerka, nestao pas...
- Ra, to je posao gdje nema tih sranja, umrla žena, nestao pas...
- Kćerka.
-OK, kćerka. Da se dogodilo ne znam što on nije smio pogriješiti - bio je moj zaključak.
- Možda se radilo o njoj - primjeti Ra.
- Moguće. Onda je bila riječ o PMS-u, ha?
- Da, to je opravdan razlog - složio se otvarajući prozor ne bi li izašao dim iz sobe.
- Ili ju je maltretirao neki muškarac na poslu, htio ju je imati, a ona mu nije dala i onda se osvetila cijelom muškom rodu izostavivši jednu crticu - kazao sam.
- E, to je vrlo moguće. Žene su osvetoljubljive, znam to dobro. Ali šta joj je skrivio jadni nemoćni Mariner? - upitao se.
- Možda je konstruktor Marinera njen bivši, pa se osvetila njemu.
- Možda ga je konstruirala žena s kojom je ova imala aferu. To se, naravno, saznalo pa su joj htjeli dati otkaz, a ona je, prije nego je dobila otkaz, izostavila crticu ili čak izbrisala naknadno, uvukavši se pored čuvara u postrojenje i...
- Ra! - prekinuo sam ga - Ovo ne vodi nigdje. Mislim, OK, žena je kriva i kraj.
- Te žene. Ne mogu vjerovati šta je napravila - čudio se.
- A da se maknemo negdje drugdje, ha? - predložio sam.
- Ja glasam - reče Ra- za IRC i 90210.

- Prijedlog usvojen - složio sam se odmah. Kad je o IRC-u, odnosno razgovoru s drugim ljudima, i Beverlyu riječ, gotovi smo. Ljudi gledaju Beverly, malo popričaju o njemu i sve je cool. Ra i ja ne. Mi smo pravi pravcati Beverly fanatici. Ne samo da smo gledali sve epizode nego smo ih gledali i snimili i opet gledali da bi ih mogli dublje proanalizirati. Odlučili smo otići na kanal gdje se skupljaju fanovi ove serije. Kad smo stigli razgovor je već bio u tijeku. Vodila se rasprava o tome treba li mjenjati Brandonov karakter u seriji. Jedna je djevojka tvrdila da, ako promjene njegov karakter, njegov lik gubi smisao. Onda u seriji, kaže ona, neće ostati niti jedan totalno pozitivan lik, iako su svi manje više pozitivni. Njenom se stajalištu usprotivio momak koji je tvrdio da je Brandon već dosadan sa svojim pametnim savjetima i pomaganjima svima koji su u nevolji. Gospodin Brandon Savršenko. Bio je red da i mi kažemo svoje mišljenje. Na IRC-u svatko je imao svoje ime, i sve je izgledalo otprilike ovako:

(DJ/RA): DJ i RA imaju drugačije mišljenje.
(GREGOR): Pozdrav.
(PARANOID): Ciao, ratnici.
(MISS): Znala sam da ćete doći...Miss šalje veeeeliki pozdrav momcima.
(EggMan): Dosta pozdrava, razgovarajmo o Gospodinu Savršenom! Da čujemo vaše mišljenje.
(DJ/RA): OK. Naše je mišljenje da Brandona treba dovesti u neku situaciju u kojoj će on, htio to ili ne, morati postupiti negativno ili u situaciju u kojoj se barem nekoliko epizoda neće znati je li Brandon napravio nekakvo zlo ili ne.
(ZAZAG): Na primjer?
(DJ/RA): Silovanje Donne. Ona je u bolnici, u totalnom šoku i ne može govoriti. Sumnja pada na Brandona jer je on posljednji viđen s njom. To se može razvući u nekoliko epizoda.
(BEPA): Previše žestoko.
(DJ/RA): OK. Recimo onda, slijedeća situacija. Nakon dugog i mukotrpnog istraživanja Brenda saznaje da su je Walshovi usvojili i vraća se iz Londona. Poteže se to pitanje, za večerom, naravno, pa tako i Brendon saznaje da mu Brenda nije sestra. Njihov se odnos mijenja iz temelja. Nakon nekoliko epizoda njih se dvoje zaljube što nailazi na otpor u obitelji, odnosno kod majke i oca. Brandon je rastrgan između bivših osjećaja prema Brendi kao sestri i sadašnjih, prema Brendi kao djevojci koju voli. No, nakon nekioliko epizoda Brandon i Brenda se zbliže i zabriju, recimo na plaži, gdje ih vide Dylan ili Kelly.
(MISS): DJ, nije to Santa Barbara.
(JOEX): Pa skoro i da je. Mislim da je Melrose mnogo bolji.
(PARANOID): Izdajico.
(JOEX): Zašto??
(ZAZAG):Čovječe, mi smo Beverly fanovi.
(JOEX): Pa, zar ne gledate Melrose.
(DJ/RA): Naravno da gledamo, ali ne razgovaramo baš prečesto o tome.
(JOEX): Čovječe, kod nas u USA više nitko ne gleda Beverly.
(DJ/RA): Da, da to vam je prelagano, vama koji ubijate djecu i napalmom palite vijetnamsku džunglu.
(JOEX): Ej, ja se još nisam bio ni rodio za vrijeme tog rata!
(EggMan): Svi ste vi isti. Opet biste vi ubijali djecu napalmom.
(JOEX): Možda, ako bi ti bio s tom djecom!
(MISS): Uh, kako si opako bolestan. Takvima kao što si ti, trebalo bi zabraniti ircanje.
(BEPA): Da!!
(ZAZAG): Sigurno!
(PARANOID): Tko si ti uopće, joeXmix?
(JOEX): Tko sam ja?
(BUBBA): DOSTA!!!! Kad smo već kod Vijetnama mislim da je daleko najbolja epizoda Beverlya kad Brenda nađe dnevnik one ribe koja je išla na Woodstock.
(DJ/RA): Slažemo se. Definitivno najbolja epizoda. A režirao ju je Brandon.
(JOEX): Ozbiljno?
(DJ/RA): Ozbiljno. A kad smo već kod Woodstocka to je definitivno najbolji koncert svih vremena, kao što je ovo najbolja epizoda.
(Bombon): Mislim da je koncert Floyda ipak mnogo bolji.
(DJ/RA): Slušaj djevojko, lako ti je napraviti spektakl s hrpom dobre opreme. Mislim, svaka čast Floydima i mi smo njihovi veliki obožavatelji, ali Woodstock. To je koncert s najviše pozitivne energije, s najviše nasmiješenih ljudi, s najplemenitijim ciljevima, razumiješ?
(Bombon): Droga.
(DJ/RA): Nemoj tako.
(ZAZAG): Oprostite što smetam, jesu li ovo možda Beverly fanovi ili Woodstock ili Floyd fanovi?
(DJ/RA):Čekaj sekundu, bilo je droge, ali nemoj mi reći da se Floydi nisu drogirali i to opako.
(Bombon): Pa jesu...
(DJ/RA): Eto vidiš. Vratimo se Beverlyu.
**Gregor has quit IRC. (Dosta mi je i vas i Beverlya...)
(BEPA): Pljes, pljes!
(HIPIK): Aleluja!
(PARANOID): Molim vas da se više ne skreće s teme.
(M2M): Ja se zovem Mary i idem u West Beverly High. Zanima me kako vi koji gledate tu školu u Beverlyu vidite njene učenike.
(EggMan): Hrpa bogatih kretenskih snobova.
(JOEX): A otkud si ti, molim te, kad toliko mrziš nas Amere koji sve živo palimo napalm bombama?
(EggMan): Iz Vijetnama.
(HIPIK): Ozbiljno?
(EggMan): Ozbiljno. I roditelje i brata, i malu, nemoćnu sestru, ubili su mi Ameri.
(JOEX): Vrijeme je da se isključim iz ovog, politikom nabrijanog, razgovora.
**JOEX has quit IRC (Leaving)
(DJ/RA): Stvarno si iz Vijetnama?
(EggMan): Ma ne, inače sam iz Danske i zovem se Bo.
(BEPA): Imaš pravo glupo američko ime.
(EggMan): A otkud si ti, ljepotice?
(BEPA): Iz Švicarske.
(EggMan): Heidi, zašto se ti mješaš, pa ti si neutralna.
**HIPIK sets mode +o to EggMan.
(BEPA): Slušaj, Danče, samo kvariš dobar razgovor o lijepoj temi kao što je svima nama najdraža serija Beverly Hills.
(EggMan): Možda sam rođeni partybraker.
(BEPA): Možda bi te svi mogli malo ignorirati, ha?
(EggMan): Predlažem primirje.
(ZAZAG): Pitanje: najprivlačnija riba u Beverlyu i zašto?
(DJ/RA): Kelly. Zato što uvijek šapće kad priča. Priča nekim poluglasom, koji, kao da zove na seks.
(EggMan): Donna, zato što je tako djevojački nevina i naivna.
(BEPA): Emily, zbog toga što je luda.
(ZAZAG): Najprivlačniji frajer?
(MISS): Dylan, zato što je totalno opako cool.
(BEPA): Slažem se.
(EggMan): Zato što je tako dobar.
- DJ - pogleda me Ra - vrijeme je za mali odmor.
Uzdahnuo sam i složio se:
- Naravno.
Ostavili smo Aristotela upaljenog i otišli u dnevnu sobu pojest nešto i malo odmoriti. Pak i Maša su se povukli u Pakove odaje a mi smo odlučili pogledati što se daje na turskoj televiziji.

3.

ZVRRRRRRRRRRRRRR!!!! Nemilosrdno se oglašavala budilica, a ja sam je negdje, u nekakvom polusnu, bjesomučno rastavljao na male, više nikad spojive, komadiće.
-DJ, diži se - čuo sam Pakov glas.
Otvorio sam oči i ugledao ga kako već obučen, spreman za posao, stoji na vratima moje sobe. Sa svojom beatles frizurom i kožnom jaknom, izgledao mi je kao da je stigao ravno iz šezdesetih. U ruci je držao ruksak ispunjen koje čime. Pogledao je na sat i rekao:
- Pola osam je, moram ići. Ti imaš faks u devet i bolje ti je da se počeneš spremati. I nemoj više surfati radnim danom, jer nikad nećeš diplomirati. OK?
- Ja želim biti vječni student - promrmljao sam.
- Evo ti nešto para - reče vadeći pedeset kuna iz džepa i stavljajući ih na stol. - Sad stvarno moram ići. Jesi li sposoban funkcionirati kroz ovaj dan samostalno ili dalje trebaš pomoć starijeg, inteligentnijeg i sposobnijeg brata?
- Snaći ću se - odgovorio sam i prisilio se na ustajanje.
Tek što sam se htio pridići zazvoni telefon. Javio sam se vrlo brzo jer mi je telefon bio u blizini kreveta.
- Halo?
- Sine, mama je, samo provjeravam jesi li budan - majka će brižnim glasom.
- Naravno da sam budan - rekao sam - Moram na faks, znaš kako je.
- Znam ,samo sam mislila...
- Da spavam? - prekinuo sam je.
- Pa da - potvrdila je - Sigurno si visio na Internetu cijelu noć.
- Mama, pa ne želim biti vječni student, znaš daam ja odgovorna i zrela osoba - uvjeravao sam je.
- Ha, ha - ona će. - Znam te, i nikad nisi bio, niti ćeš biti odgovoran.
- Ionako nema veze, ovo su devedesete - bio sam samouvjeren.
- Kakve to veze ima? - upita me ona.
- Nikakve - rekao sam. - Ali, priznaj da zvuči dobro.
- Zvuči, nema šta - složila se - Nego slušaj, jučer nam se pokvario kompjuter. Ne možemo izaći iz jednog filea.
- Hm - rekao sam, razmislio i objasnio majci šta da rade.
- U redu - rekla je - zapisala sam sve pa ćemo to i napraviti.
- A zašto nisi radila to odmah dok sam ti govorio?
- Zato što bi ti trajalo predugo, a sigurna sam da si u žurbi - bilo je njeno neuvjerljivo objašnjenje.
- OK, čujemo se - pozdravio sam je i spustio slušalicu.

Moji roditelji baš i nisu neki PC fanovi ali imali su jedno računalo da bi mogli komunicirati sa mnom i koji put odsurfati na Mrežu. Njihovi interesi bili su vezani za vrt, točnije uzgoj raznoraznog voća i povrća. Bili su poljoprivrednici 21. stoljeća.
Obukao sam se na brzinu, strpao nekakav kolač u usta i izašao iz stana. Spustio sam se u Oktogon, sjeo u Slaju što je skraćeno od slastičarna, i naručio kavu s mlijekom. Uzeo sam novine i počeo ih čitati. Uskoro mi se priključio Grk s knjigom u ruci. Sjeo je za stol, naručio isto što i ja.

- Što čitaš? - upitao sam ga.
- Ajara, "Pseudo" - odgovori mi.
- I?
- Pročitat ću ti jedan citat iz knjige pa će ti sve biti jasno - reče listajući po knjizi.
- Može - složio sam se.
- "Poklonivši prirodu volanu, čovjek ima najviše izgleda da bude smrskan iščavlanim pješačkim prijelazima. Taj je prostor uzak, jasno omeđen i momci za volanom mogu točno gađati. A, osim toga, tu su i zelena svjetla koja vas pokušavaju zajebati, ohrabrujući vas na prelaženje pa vas namame u zamku. Ja prelazim uvijek na znak crvenog svjetla."
- Paranoični luđak - zaključio sam.
- Pametni paranoični luđak - ispravi me Grk.
- Gdje si ti krenuo? - upitao sam ga ispijajući kavu.
- Na fakultet - reče mi. - Imam neka zanimljiva predavanja, pa sam odlučio otići.
- Gdje je Spy?
- Valjda spava. Jučer smo čitali o nekim interesantim stvarima do kasno u noć.
- Što? - bio sam znatiželjan.
- "Hrpu beskorisnih informacija". To ti je knjiga o raznoraznim glupostima koje ti nikad u životu neće trebati, ali se možeš dobro zabaviti čitajući ih.
- Tko je to napisao?
- Onaj Boris Ličina.
- To je onaj tip što ga znamo viđati, nema sedam zuba, oko sto kila, dioptrija plus četrdeset, nosi koledžice i stalno sluša Bros?
- E, to je on. Mislim da smo se i upoznali jednom, kad je radio kao inkasator ili je prodavao "Slang Mang - super čaj za super dijetu".
- I, što ste zanimljivo našli?
- Pazi molim te, čitali smo o tipu koji je nakon posla došao do svog automobila i vidio da je razbijen. I ispod brisača nađe poruku. Piše ovako: "Upravo sam naletio motorom na vaš auto. Ljudi su vidjeli što se dogodilo i promatrali me dok sam ovo pisao. Oni misle da sam vam ostavio svoje ime i adresu. Varaju se."
- Odlično! - gotovo sam uzviknuo. - Koja dobra priča! Ima li ih još?
- Hrpa. Slušaj ovu. Gospodin taj i taj, sa svojih sedamdeset i sedam godina, činovnik po zanimanju, negdje u Francuskoj uleti u gradsku bolnicu i pita dežurnog doktora može li ostaviti svoje tijelo nauci. Doktor mu kaže da može i da je to vrlo plemenito od njega, a ovaj izvadi pištolj, ispali si metak u sljepoočnicu i sruši se mrtav.
- Nevjerojatno. Jesu li to istinite priče?
- Sve do jedne. A pazi ovu. U krcatom pubu tip naruči ogromnu kriglu piva, no sjeti se da mora hitno telefonirati. Bojeći se da mu netko ne popije pivo napiše na ceduljicu: "PLJUNUO SA U OVO PIVO" i prisloni je na pivo. Ode on telefonirati, telefonira, vrati se a na ceduljici piše: "I JA ISTO".
- Odlično - rekao sam i počeo umirati od smijeha. - Stvarno odlično. Slušam te, pričaj.
- Knjiga sa najsažetijim sadržajem ti je knjiga Marka Lemona. Zove se "SAVJET
ONIMA KOJI SE ŽELE OŽENITI". Tekst knjige čini samo jedna riječ: "DON'T".
- Ili - nastavio je Grk - imaš o tome kako su jedne novine provele anketu među čitateljima, kao, koja im je knjiga najviše pomogla u životu. Jedan od odgovora je bio: "Kuhar moje majke i očeva čekovna knjižica".
- Pa vi ste jučer stvarno uživali - zaključio sam.
- Umirali smo od smijeha, zvali smo te ali si surfao, valjda, bilo ti je zauzeto sto godina. I kod Miss također.
- Da - rekao sam - sreli smo se na Beverly Hills Fan kanalu.
- Cool. Slušaj, moram ići, ti uživaj u novinama i kavici.
- Mogli bi se u subotu okupiti malo kod mene da čitamo tu knjigu, ha? - odmah sam predložio.
- Mogli bismo kartati uno ili belu - predloži Grk.
- Dogovorit ćemo se, ima još dosta do subote - kazao sam gaseći cigaretu.
- Da, ima - reče Grk - ima još dva dana, a to ti je ništa. Moram ići, see ya!

Grk je otišao, a ja sam nastavio čitati novine i ispijati kavu. Propustio sam nekoliko autobusa, dok sam pročitao cijele novine. Pogledao sam na sat. Bilo je pola devet. Krajnje vrijeme da se uputim na fakultet. Izašao sam iz Slaje i otišao na stanicu. Tu sam zatekao Miss. Miss je imala kratku crvenu kosu, velike crne oči i izrazito freakovski način odjevanja koji mi se uglavnom sviđao. Danas je nosila shilt kapu, okrenutu naopačke, majicu s kapuljačom tamno plave boje, i žute hlače. Bila je slatka. Zagrlio sam je i rekao:
- Izgledaš cool.
Pospano mi se nasmiješila umjesto odgovora i naslonila glavu na moje rame.
- Surfala si do jutra, ha?
- Mhhh - potvrdila mi je pokušavajući zaspati, što je bilo nemoguće, jer se upravo pojavio autobus.

Vozač je, naravno, otvorio samo prva vrata, a mi smo, naravno, ušli među prvima i sjeli. Miss je nastavila drijemati, a ja sam kroz veliko staklo gledao grad koji se budi. Misli su mi vrzmale kojekuda tako da mi je put do Glavnog prošao u sekundi. Probudio sam Miss i zaputili smo se krpz pothodnik prema gradu. masa neispavanih ljudi žurnim se koracima kretala ka svojim odredištima.

- Jesi li popio kavu? - upita me Miss.
- Jesam - odgovorih joj.
- Pa , kad prije?! - čudila se okrečući svoje plavo zelene oči.
- S Grkom u Slaji - rekao sam.
- Jesi za još jednu?
- Uvijek - veselo sam rekao, znajući da od mog odlaska na fakultet danas neće biti ništa.
Događalo mi se vrlo često da krenem na fakultet u ranim jutarnjim satima, dođem do njega i jednostavno ga promašim ciljajući u neki od kafića. Šta mogu, bio sam takav.

4.

- Kako prija! - zadovoljno je rekla Miss držeći šalicu s kavom s obje ruke.
-Čuj prva kava, prva cigareta...- nabrajao sam sitnice koje čovjeka vesele i u kojima uživa.
- Prvi seks - reče Miss.
- Hoćeš reći da je prvi seks stvar koja veseli ljude? - upitao sam je.
- Naravno, ali ne prvi seks u smislu prvi put u životu, nego prvi put u novoj vezi -objašnjavala mi je. - Znaš ono, kad se tek upoznajete i obadvoje ste još pomalo zbunjeni, ali i sretni zbog svega. I onda vodite ljubav i nakon toga sve ide nekako drugačije. Znaš?
- Ne, ja sam nevin - rekao sam gledajući u pod sramežljivo.
- Daj , DJ, molim te, dopusti da proradimo na tome - predlagala mi je.
- Mmmmm.
- Ha ha - smijala se Miss i upitala me: - Nego, reci mi, ono, ozbiljno, kako ti je bilo prvi put?
- Pa - počeo sam ja - Bilo je, onako, nekako sam se, hm, uplašio.
- Svi su, vjeruj mi - tješila me.
- Više sam mislio na to kako je ona totalno zgodna riba nego na sam čin. A stvarno je bila riba i po. Uh! U tim trenucima nisam mogao vjerovati da mi se to događa. Sam sam sebi govorio: "Čovječe, koja riba!".
- Ma nemoj me zafrkavati DJ - nije mi vjerovala.
Zapalio sam cigaretu i rekao:
- Majke mi!
- Stvarno si to brijao?
- Da. Što ja mogu kad je bila najzgodnija djevojka koju sam do tada imao u životu. Morao sam se malo čuditi pa je onda...
- OK, vjerujem ti.
- A ti?
- Prvi seks?
- A ha.
- Pa bilo je OK - rekla je Miss i zašutjela.
- I to je sve?
- Nema se tu što puno pričati, osim ako ne želiš...baš detalje. Želiš li?
- Naravno.
- DJ!
- OK, neću te gnjaviti. Ali, zbog tebe sam propustio fakultet, moram čuti neku ludu priču - navaljivao sam.
- Napravila sam definiciju klošara - otkri mi ona.
- Može.
- Klošar prvog stupnja. To je tip ili riba koji u životu ne rade ama baš ništa. Cijeli dan provode u lokalnoj birtiji na kavi koja se kasnije pretvori u pijančevanje. I tako iz dana u dan. I tako iz dana u dan.
- Pa to smo mi - zaključio sam.
- Nismo - reče ona. - Mi smo više klošari drugog stupnja. To ti je klošar koji je upisan na fakultet, ali ga rijetko pohađa, više studira, onako, neobavezno, kužiš. Ali studira. I treći stupanj klošara, to su oni koji studiraju više nego mi, ali manje nego oni koji idu na sva predavanja i daju sve ispite.
- A nama je cilj postati klošar prvog stupnja - rekao sam snuždeno želećišto prije napredovati.
- Naravno - složila se Miss. - Što je u budizmu nirvana to je u dugavizmu, a to je službena dugavska religija, - stanje savršenog besposličarenja.
- Mislim da na tome treba dugo, dugo raditi. Nije to sad samo ne raditi ništa i besposličariti, nego ne raditi ništa i besposličariti sa stilom. Biti mudar, smiren i neopterećen, ispijati kave, sjediti i ćaskati bez obaveze.
- Dug je put do prosvjetljenja - reče.
- Mislim da smo mi krenuli tim putem - rekao sam.
- Jesmo, jesmo. Nego, DJ, da te pitam nešto.
- Pitaj.
- Kad ćeš si naći djevojku?
- Teško pitanje koje zahtijeva težak odgovor - počeo sam filozofirati, ali me Miss prekinula:
- Ozbiljno!
- Šta da ti odgovorim? Ne znam, valjda kad se najmanje nadam?
- DJ, ti tražiš previše - reče mi gotovo ljutitim glasom.
- Kako to misliš? - upitao sam je.
- Tako. Ti imaš jednu skicu savršene djevojke i ako nije takva, ti ne želiš imati bilo šta s njom.
- Nije istina - pobunio sam se.
- Mora gledati crtiće i uživati u njima, slušati raznovrsnu muziku kao i ti, čitati mnogo, koliko i ti...
- U redu - priznao sam. - Volio bih da je takva, ali nije uvjet.
- To ti samo kažeš, iako dobro znaš da nije istina - opet me napala.
- Pa, dobro, ako i jest tako to je moja stvar - otklonio sam vješto napad.
- Dobro.
- Dobro - rekao sam i ja.
Neko smo vrijeme oboje gledali prolaznike, kroz veliko staklo. Miss je bila zamišljena, a i ja. Počeo sam razmišljati o tome što mi je Miss rekla, ali me ona prekinu:
- Otkrila sam novi kanal na IRC-u.
- Da? - kad je riječ o razgovoru s ljudima preko mreže i samom Internetu, moja je pažnja usmjerena samo na to, i ništa više.
- Zove se Full Cool Disco Meet. Ekipa je totalno opaka, trebao bi vidjeti.
- Jesi upoznala koga?
- Ne samo sam prošvrljala, dat ću ti password, jer samo pozvani mogu doći.
- Naravno - složio sam se, a Miss mi je na malom, žutom papiriću napisala password s kojim ću moći upasti na Full Cool Disco Meet.

Kad smo ispili kavu i popušili podosta cigereta, odlučili smo prošetati gradom. Vrijeme je bilo sivo. Oblaci su prekrili cijeli grad i povremeno bi na njega ispustili pokoju kapljicu. Kad je grad siv i ljudi postanu sivi, natmureni hitaju svojim poslom, ne obazirući se ni na šta. Ako se pojavi sunce, pojavljuje se i smješak. Sunce definitivno djeluje pozitivno. Miss me primila pod ruku i krenuli smo nekuda, u neodređenom pravcu s neodređenim razlogom. Vukli smo se po cesti ne žureći nikuda, hvatajući trenutak života, neobavezan i opuštajući. Prošli smo preko Trga kroz Bogovićevu pa na Cvjetni. Tu smo kupili kokice i sjeli na klupu, hranili golubove. Cvjetni je bio siv kao i grad. Trebao se zvati Betonski trg sa onih nekoliko stabala i onim mrtvačkim stolovima na kojima stoji cvijeće. Bio je to tužan trg.

- Ispričaj mi priču! - zamoli me Miss.
- Ne da mi se - rekao sam gledajući prolaznike.
- Molim te - rekla je ona trepćući svojim slatkim očima. Kao dijete koje moli za igračku, a ja ne mogu odbiti djecu. Nikako.
- OK. Bili djed i baka i imali bunar, na bunaru četka,da ti pričam priču iz početka?
- Ha ha. Mislila sam na pravu pravcatu priču!

- Dobro. Slušaj pažljivo. Godine 1998. NASA je ustanovila svemirski program koji su nazvali "Space Baby". Između 2780 parova morali su odabrati jedan koji će 2009. godine s svemirskim brodom "Arthur Clark" odletjeti u velika prostranstva nama nepoznatog Svemira. "Clark" jebio jedan od najbolje i najluksuznije opremljenih svemirskih brodova, ikad napravljenih. Na njemu je postojala i teretana s bazenom, voćnjak i vrt, velika knjižnica, videoteka s preko 10.000 filmova a isto toliko pa čak i više imala je CD-teka. Izabrani su John i Mary Smith, prosječna američka obitelj bez djece. Ali, oboje su bili sposobni da ih imaju, što im je bio i zadatak. Zadatak je, međutim, imao samo jednu manu: brod se, naime, nikada ne bi trebao vratiti na Zemlju. Zapravo su trebali naći pogodan planet za kolonizaciju. Kada bi ga našli, u nekoj drugoj galaksiji, to bi javili doma i onda bi bio poslan drugi brod sa znatno više ljudi. Cijeli projekt koštao je preko deset milijardi dolara, ako ne i više. I, došao je i taj dan. John i Mary uđoše u brod. John se držao čvrsto i bio pravi ponosni Amer jer ne pitaj što tvoja zemlja može napraviti za tebe, već što ti možeš napraviti za nju. Niz Maryin obraz curila je suza. Voljela je ovaj planet. Ali, povratka nije bilo. Vrata su se zatvorila i oni su se uputili u svemir.

Prošlo je nekoliko mjeseci i Mary, koja baš i nije bila vična knjizi, odluči se, čisto iz razonode zabaviti čitanjem. Uzme ona tako "2001 Odiseju", otvori je kad iz nje ispadne nekakva slika. Podigne je ona, a kad na njoj zamamna plavuša, s silikonskim grudima i velikim ustima, gotovo gola. Okrene ona sliku a na poleđini piše "Dragom Johnu od Sweet Suzy". Mary se zabezeknu. Nije znala što bi. Lupala je glavom u zid, lomila čaše, plakala. I tako je raščupanu zatekne John. Pogleda je i počne se čudom čuditi. "Pa draga Mary, šta je bilo, zašto plačeš, bla bla, nemoj dušo, reci svom Johnu." "Ženskarošu" - Mary će njemu - "razvratni, odvratni ženskarošu. Ti si obična muška svinja. Da sam samo znala, trebala sam slušati majku, dobro mi je ona govorila: "Mary, slušaj majku. John je seljak!" I John na ovo poludi: udari Mary, a Mary ni više ni manje nego pade i udari glavom u nekakav rub stola i ostane na mjestu mrtva. John je umro od tuge šezdeset godina nakon nje postavši prvi filozof svemira, jer je po nekoliko puta pročitao sve one knjige, a nekoliko ih je i sam napisao.
- A otkud slika u knjizi? - upita Miss plačnim glasom izazvanim mojom dirljivom pričom.

- Pazi, postoje tri teorije. Prva kaže da su slike podmetnuli Rusi. Bila je to najpametnija sabotaža ikad napravljena. Genijalno! Druga verzija kaže da se tip koji je u brod unosio knjige i bio zadužen za njih zvao John a njegova djevojka Suzy.
- A treća?
- Treća teorija, hm, kaže da je Sweet Suzy bila ljubavnica Johna Smitha i da mu je poklonila sliku. Bilo je čak i nagađanja da je ona bila na brodu. No, to su samo priče.
- DJ, ovo je jedna od najljepših priča koju sam čula. Ti bi definitivno trebao biti pisac kad tako dobro lažeš.
- Hvala - zahvalio sam joj na komplimentu. - A sad da čujem tvoju priču.

- E, moja se priča događa još u davnim vremenima kada ljudi nisu postojali. Samo su se u rajskom vrtu nalazili Adam i Eva i povremeno bi navratio neki tip. Taj tip nije bio čovjek već nadglednik vrta. Vrtlar. Sjede tako Adam i Eva, Eva žvače jabuku, Adam nožićem rezucka drvo i zvižduće neku melodiju, vjerojatno nešto od The Beatlesa. Možda "Yesterday" Nije ni bitno. "Adame" kaže Eva "želim veću kuću. Mislim pogledaj ovo. Da imam prijateljice šta bi mi rekle? Ha? Pa zar mi sebi ne možemo priuštiti nešto s mramornim podom, nekakav bazenčić. Što kad bi htjela pozvati nekog na koktel? Zar da pozovem ljude ovdje? Hej!?" "Evo" reče Adam "pa nema nikog da ti dođe. A i da ima što će ti mramorni pod, bazen , i kakvi kokteli? I daj više prestani žderati te jabuke!" " Nemoj ti meni da ja prestanem žderati! Što ti radiš po cijele dane, samo piliš po tom drvetu i zviždućeš nekakve blesave melodije! " "Ej, za nekoliko stoljeća djevojke će biti lude za tim pjesmama" otkri joj Adam. "Da", Eva će, "ali sam sigurna da ti nećeš zaštiti autorska prava i da mi od toga nećemo imati baš nikakve koristi. Zašto ovdje nema pravog muškarca!?" "Pravog muškarca", Adam je već bio ljut. "Pravog muškarca? Što znači uopće pravi muškarac?" "Pravi je muškarac onaj koji će me voditi na večere, koji će mi kupovati mirise, robu da ne moram hodati gola, i nekavo vozilo na kojem će mi zavidjeti moje prijateljice." " Ma, ne budi pohlepna, ženo!" " Nemoj me zvati ženo. Mi imamo ista prava!", ustajući derala se Eva. " Je li?", iznenadi se Adam, "Zašto onda ti ne nabaviš vozilo, ne izgradiš kuću s bazenom i mramornim podom, i ne vodiš me na večere, i ne kupuješ mi mirise, ha?" " Ali ja sam žena", tiho će Eva. "Jesi", reče Adam, "Ali, ako smo ravnopravni u svemu onda i ti možeš sve to napraviti. " "Mogu. Ali, to tako ne ide. To je posao muškarca." "Onda nismo ravnopravni", zaključi Adam. "Ooooh!", zajauče Eva trpajući novu jabuku u usta " ja sam....tako....nesretna. Bože, pomozi mi!" Uto uđe vrtlar i reče: "Žao mi je gospodo, ali pojeli ste sve jabuke iako sam vam rekao da te jabuke nisu za jelo jer su špricane i možete se otrovati. Ali, sad je kasno. Izvolite se udaljiti iz vrta. "Ali...ali...gdje da idemo?" zavapi Eva. "Ne znam, ja sam samo vrtlar", reče on i šeretski se nasmije.

- Tako su Adam i Eva morali van iz rajskog vrta. Dalje znaš.
- Mislio sam da je bilo drugačije - rekao sam zbunjeno.
- Nije, ovako je bilo - reče Miss.
- Hm - rekao sam i zamislio se nad ovom pričom.
- Hm - rekla je i Miss i pridružila mi se.

5.

Kao što je i sam Grk rekao, subota je došla, a mi se nismo niti snašli. Nitko od nas nije volio subotom izlaziti u grad jer je bio prepun agresivnih, alkoholiziranih mladih ljudi. A mi se nismo željeli vucarati po sudu samo zato što smo razbili nekog tipa koji nas je provocirao. Tako bi, uglavnom, subotu provodili kod nekoga u kući. Ove subote, u svom nas je toplom domu ugostio Ra, zajedno sa svojom djevojkom Uršom. Spy, Grk, Guru, Miss i moja malenkost pojavili smo se u njegovoj gajbi, na neprijateljskom teritoriju, što će reći u Travnom, oko osam sati, kada je već središnja informativna emisija bila pri kraju.

- Izvolite u moj skromni dom - pozdravio nas je Ra i dodao: - Osjećajte se kao kod kuće.
Tako je i bilo. Zasjeli smo, opustili se i s velikim strahopoštovanjem buljili u knjigu "Hrpa beskorisnih informacija". Kako je Spy bio najbolji zabavljač među nama izabrali smo ga da nam čita najzanimljivije dijelove knjige. Kao podlogu svemu, pustili smo legendarnog Bob Marleya.

- Ššššš - utišavao nas je Spy. - Kao prvo, želio bih vam pročitati bilješku o piscu. Boris Ličina dugo se bavio proučavanjem beskorisnih informacija, po raznoraznim dijelovima Univerzuma, kao što su zabiti Brazila, megalopolisi Sjedinjenih Država, udaljene planete susjednih galaksija. Astralno putujući nagledao se svega i svačega pa i nije čudno, što je, nakon što je stavio posljednji interpunkcijski znak u knjizi, završio u privatnoj psihijatrijskoj klinici u Alpama. Doktori pretpostavljaju da je, od prevelike količine informacija, jednostavno zablokirao, ne razlikujući korisnu od beskorisne informacije. Ipak, ta informacija je vrlo nepouzdana i mnogi vjeruju da je to čista laž koja bi potpomogla prodaji ove knjige koja se već mjesecima nalazi na prvom mjestu najglupljih i najbeskorisnijih knjiga od Postanka do danas. Ali, kako god bilo, knjiga vam je u ruci i čitajte je bez obzira na mentalno stanje pisca.

Svi smo oduševljeno zapljeskali, smijući se od srca, a Spy je krenuo kljukati naše mozgove stvarima koje nam nikad u životu neće zatrebati.
- Dakle - reče on - jedna od velikih svjetskih glumica, te junakinja brojnih filmova kao što su "Tramvaj zvan čežnja" i "Prohujalo s vihorom", Vivian Leigh ostavila je svoje čuvene zelene oči banci očiju. Ali, kako je bolovala od tuberkuloze i 1967. godine umrla od iste bolesti, njene se rožnjače nisu mogle upotrijebiti za presađivanje.
- Cool - komentirao je Guru.

- A sada - nastavio je Spy gledajući nas kroz svoje lennonice - čitam vam gluposti objavljene u raznoraznim novinama. Glupost broj jedan: " U petak ujutro, 23. svibnja, u 1 sat i 27 minuta poslije podne, prestao je živjeti Victor Hugo." Glupost broj dva: "Viktorina je nastavila čitati zatvorenih očiju." Glupost broj tri: " "Desire, koja je također jela juhu, ne otvarajući usta, podiže se sa stolice..." Glupost broj četiri: "Pogođen metkom koji je ušavši u grudi, prošao kroz pluća i izašao na leđa, taj je oficir preživio smrtonosnu ranu." Glupost broj pet: "Jednom su rukom mahnuli prijateljima, dok su drugom žvakali sendviče." Glupost broj šest: "Gospodin Jackson smatrao je vrlo čudnim što pokojnik nije čuo kamion iako je bio samo malo mrtav." Glupost broj sedam: "Do povećanog broja i postotka autopsije došlo je zahvaljujući energiji i žaru bolničkog osoblja kao i genijalnost i osobnom šarmu našeg glasovitog liječnika dr. Georgea Grainera." Glupost broj osam: " Dr. W. T. pročitao je zanimljiv referat o idiotima od rođenja. Bilo je više od 200 prisutnih." Glupost broj devet: " U samostanu će se slijedeće nedjelje poslijepodne održati procesija, bude li poslijepodne kiše procesija će se održati ujutro." Glupost broj deset: " Tradicija nam govori da su domoroci iz Patagonije kupali svoju dojenčad u ledenoj vodi da bi očvrsnuli. Domoroci su sada izumrli." Glupost broj jedanaest: " Prodaje se Stradivarijeva violina. Gotovo nova."
Nismo mogli doći k sebi od smijeha. Unatoč tome Spy je nastavio s čitanjem.

- Na oglasnoj ploči - nastavi on, a mi se pretvorismo u uho - studentskog grada Univerziteta u Chicagu pojavila se poruka: "Onome tko je u sobi 118 našao računar Canon F735: hvala što ćete ga ostaviti u kancelariji uprave doma. Uzgred, aparat je neupotrebljiv bez priručnika. Nagrada po dogovoru." Sutradan je ispod ove osvanula još jedna poruka: " Obavještenje pronalazaču Canona F735: prodajem odgovarajući priručnik. tel: 32..."

- Fantastično - komentirao je Spy, a mi nismo uspjeli iznijeti svoj komentar jer je odmah krenuo dalje:
- Kad je imao pet godina, F. D. Roosvelta roditelji su odveli u Washington da vidi dvadeset i drugog predsjednika SAD-a, gosp. Clivlenda. Tada je ovaj rekao malom Roosveltu: " poželjet ću ti nešto neobično, a to je da nikada ne postaneš predsjednik Sjedinjenih Američkih Država." Roosvelt je bio trideset i prvi predsjednik SAD - a. A čujte ovo, upozorenje na jednom automatu za cigarete u Bostonu: "Ako je aparat u kvaru, pozovite odgovornog majstora. Besmisleno je lupati po stroju, jer on nije unutra."

- Ljudi - rekla je Miss - predlažem stanku. Ako nastavimo ovim tempom umrijeti ću od smijeha.
Svi smo prihvatili njen prijedlog, i istodobno se svi zapitali:
- Ali šta ćemo raditi?
- Predlažem priče - Miss će.
Kada bi se tako zatekli kod nekoga znali smo zaigrati ovu igru koja je bila vrlo jenostavna. Naime, svatko je trebao ispričati jednu priču. Spy se, po dobrom straom običaju, javio prvi. Svi smo sjeli u veliki trosjed. Svi osim Spy- a. On je stao ispred nas.

- Ljudi - počeo je - priča koju ćete čuti nikad nije ispričana. Koliko je istinita toliko je i poučna. Dogodila se u Africi. Tog su dana zebre, pitome i plahe, pile vodu na starom pojilištu gdje su dolazile već godinama. Tek što su htjele srknuti gut vode odjeknu pucanj i pogodi vođu stada Mr. Zebrića u glavu. Mr. Zebrić pade i izdahnu u kratkom vremenu, ostavivši stado u čudu. U čudu je bio i predsjednik Sjedinjenih Američkih Država kad je pročitao poruku upravo pristiglu iz jednog od najljepših dijelova Afrike, Casablance. Humphrey Bogart mu je javljao da je film gotovo pred krahom, zbog prekoračenja budžeta. No, nije se tome predsjednik čudio.Čudio se informaciji da se Mark Machadu, jedan iz glumačke ekipe pokušao ubiti, ali tek nakon što je danima pješačio Crnim kontinentom. Pokušaj je bio neuspješan. Promašio je i pogodio zebru koja se slučajno zatekla na obližnjem pojilištu sa svojim zebra kompićima. A sve je to svojim zebrastim očima gledao sin Mr. Zebrića.

U međuvremenu, Mark Machadu se vratio kući. Živ. Prošle su godine i godine, žena mu je rodila prekrasnu kćer. I prošle su godine i godine, a kćer je odrasla i sa svojim zaručnikom, Stevenom Larcom, pošla na odmor u Afriku. Igrom slučaja, kako to već biva, zatekla se na onom pojilištu gdje je njen otac upucao Mr. Zebrića. Ovaj put Mr. Zebrića nije bilo ali je tu pijuckao njegov sin. Kćer i zaručnik joj, razgledavali su pojičište, kad Steven uhvati nju za rame:
- Draga, moramo razgovarati.

Ona se okrenu i upitno ga pogleda zagonetno se nasmiješivši:
- Da? O čemu?
- O Dannyu s kojim me varaš već određeno vrijeme.
- Steven - reče ona zaprepašteno - Steven, ja...stvarno...hm...mislim da tvoja optužba nema smisla, jer, ti dobro znaš koliko te volim.
- Znam, zato i činim ovo - reče on vadeći pištolj.

- Steven! - viknu ona. No, on je već zapucao i pogodio nju s tri metka, a jedan je dospio i među oči, sinu Mr. Zebrića. To je bio četvrti metak dok je ostale sasuo sebi u glavu. Stado se pokušalo prisjetiti gdje li su to već vidjeli, ali im nije išlo. Stevenov je brat mnogo, mnogo godina nakon njegove smrti vodio unuka u ZOO u Clevelandu jer su tamo živjeli. A baš je u tom ZOO-u završila mala zebra unuka, Mr. Zebrića. Hodaju tako Stevenov brat i unuk, prolazeći pokraj zebri kad Stevenov brat ugleda tri tipa kako im trče u susret. Iza njih je trčao policajac. Vjerojatno pretpostavljate da je policajac izvadio pištolj i zapucao. Dobro pretpostavljate jer je on upravo to i napravio. Jedan metak pogodio je unuka Stevenovog brata, a drugi unuku Mr. Zebrića ravno među oči. Kad je to čula žena Stevenova brata pala je u nesvijest . Baš na pod koji je bio pokriven zebrinom kožom, vjerojatno skinutom s daljenjeg rođaka Mr. Zebrića. Kad je došla sebi bila je u ludnici iz koje nikad nije izašla, ali je upoznala Bogarta i predsjednika. Doktor koji ju je liječio, iako bezuspješno, prilikom jedne od epidemija ebole, morao je otputovati u Afriku da bi proučavao ponašanje oboljelih. Vraćajući se s pregleda, u džipu, zamislio se i nije ni vidio zebru koja mu je izletjela na put. Ubio je i nju i sebe.

Nitko nije vjerovao, ali je znanstveno dokazano i utvrđeno uz pomoć činjenica da je to bila, pazi, žena Mr. Zebrića, stara, tko zna... Tip koji je s doktorove ruke skinuo sat, prodao ga je mornaru s jednog američkog broda. Ovaj je, pak, sat poklonio prijatelju koji ga je, zatečen teškom novčanom krizom, prodao starijem čovjeku. A taj stariji čovjek bio je onaj policajac koji je pucao. Niti on ga nije kupio sebi, jer je već imao sat koji je dobio pri odlasku u mirovinu. On je sat poklonio svom stricu, velikom lovcu. No, stric je mjesec dana nakon toga opljačkan i to ni više ni manje nego od ona ista tri tipa koje je policajac ganjao u ZOO-u. Pri pljački ubili su policajčeva strica a jedan od metaka nađen je u glavi jedne od prepariranih glava zebara. A ta je glava nekad davno bila na skladno građenom tijelu Mr. Zebrića. Pri bijegu, lopovi su svojim kombijem zgazili mladi bračni par s djetetom. To su bili Marie Machadu Larc, njezin muž Jo i njihova djevojčica Kelly. Nastavljajući put, kombi je sletio s mosta i pao na brod koji je prevozio zebre iz Afrike u američke zoološke vrtove. Naravno, kamio je pao na nekoliko zebri. Ni ja nisam vjerovao kada su mi pričali..

Svi smo ga gledali u čudu. Miss je plakala.
- Šta ti je život, ha? - primjetio je Guru.
- Opako! - dodao sam.
- Jako, jako opako - komentirao je Ra.
- Nije to ništa - reče Guru. - Imam i ja priču za vas.
Svi smo zašutjeli, a Guru je počeo pričati, značajno nas pogledavši.

- Dakle - reče - čuli smo divnu priču o tome koliko su ljudi međusobno povezani, a da to niti sami ne znaju. Moja je priča drugačija i ovdje se radi o jednom momku i jednoj djevojci. Nazovimo ih Lora i Klark. Klark je bio visoki mladić, pomalo ispijenih obraza s naočalama kakve nosi i Spy. Uvijek je bio obučen u traperice, kariranu jaknu i starke. Ponekad bi, uglavnom zimi , na glavu stavio crnu kapu. Hodajući cestom, Klark je izgledao slučajnom prolazniku poput izgubljenog i uplašenog mladića. No, Klark to nije bio: njegov problem je bila njegova glava. Ona je, naime, vječno bila u oblacima. Klark je bio sanjar.

Lora je bila djevojka, prekrasne crne kose koju je vječno nosila vezanu uz rep. Nosila je naočale s debelim crnim okvirima ispod kojih su njene oči izgledale poput jezera u sumrak. Oblačila se jednostavno, ali sa puno stila, što su mnogi i primjetili. Među takvima bio je i Klark. Tlo je bilo pokriveno snijegom i ljudi su tih dana prolazili jedni pored drugih, ne primjećujući se. Klark je tog popodneva išao iz gradske knjižnice prema svojoj kući. U ruci je nosio četiri knjige i svako malo bi zastajkivao i razgledavao ih nanovo. Ipak, prolazeći kroz Aleju Borova shvati je da je okružen nevjerojatnom tišinom.Čuo je samo škripanje snijega. Pogledao je ispred sebe i ugledao Loru kako mu ide u susret. Polako mu se približavala i kad je došla sasvim blizu, on reče:

- Bok, mala. Što radiš?
-Čekam nekog kretena koji se upravo vraća iz knjižnice - uzvrati mu ona.

Klark je već gledao Lori u leđa kada je prestao sanjariti i zanišljati kako bi bilo da joj kaže nešto ovakvo. Znao je da joj je stvarno, ali stvarno trebao reći nešto što će je privući k njemu. A to sigurno ne bi bio ovakav dijalog. Jer sasvim je dobro znao da ne bi upalio. Pretpostavljao je. Zapravo nije imao pojma kako uletiti djevojci. Klark pogleda knjige koje je posudio: "Ljubav, šta je to i zašto?", "Djevojka s tugom u očima", "Posljednja ljubav" i "Tako je govorio Zaratustra". Shvatio je da bi joj trebao prići sljedeći put. I nije prošlo mnogo, opet su se sreli. Ona je prišla njemu i rekla:

- Mislila sam na tebe cijelo vrijeme. Otkad sam te vidjela u Aleji Borova, ispunio si moje vrijeme svojim likom, oh dragi.
I opet, Klark je gledao u Lorina leđa. Shvatio je da je opet odigrao scenu, ali samo u svojoj glavi. Zagonetno se nasmiješio i otišao svojim putem.

Prošlo je nekoliko dugih mjeseci, otoplilo je i Klark se zatekao na jednom od sveučilišta kao brucoš. Otišao je iz grada i otputovao kilometrima na zapad zemlje. Upisao je astrofiziku. Njegov cimer, koji je došao sa skroz drugog kraja zemlje, studirao je povijest. Brzo su se sprijateljili podržavajući se u ambicioznim nastojanjima vezanim uz budućnost. Studij je već trajao podosta kad je pao prvi snijeg. I kao prije nekog vremena, Klark se vraćao iz sveučilišne knjižnice noseći knjige u ruci. Mrak je već lagano padao i hodajući prema svojoj sobi Klark začu škripanje snijega. Digao je glavu i nije mogao doći k sebi kad je ugledao Lorino prekrasno lice umotano u tamnoplavi šal.

- Hej - ona će njemu zastajkujući - nisi li ti onaj iz Aleje Borova?
- Da - rekao je.
- Jesi li za topli čaj? - upita ona.
- Naravno - reče on, primi je pod ruku i ode.

Bio je pred vratima sobe. Lora mu je odlebdjela iz glave i on uđe u sobu. Cimera mu nije bilo. Klark sjede na kauč i zapali cigaretu, duboko uvlačeći dim u svoja zdrava pluća. Sutradan ujutro otišao je u knjižnicu prelistati novopristigle novine. Još pospan i neispavan, otvorio je glomazna vrata i nije mogao vjerovati kad je ugledao njeno lice. Ona se nasmiješila i rekla:

- Klark, što ti radiš ovdje?
- Nisam mogao živjeti bez tebe pa sam došao da ti kažem da želim provesti svoj život s tobom.

Lora se primila za usta i gledala ga u čudu. Zagrlila ga je i zaplakala. On je danas svjetski poznati astrofizičar a ona ne. Klark se trgnu iz sna. Otvorio je oči i pogledao na sat. Sranje! Kasnio je. Na brzinu se obukao i otrčao do velike dvorane u kojoj je danas trebao slušati profesora Geinstoghena i njegov predmet "Dinamična gibanja meteora i putanja Venere danas i sutra." Na žalost, vrata su bila zaključana i nije bilo moguće ući. Profesor Geinsoghen nije volio da mu se kasni. Njegova slavna rečenica, koja se i danas izgovara vrlo često, glasila je: "Ili dođi na vrijeme ili nemoj doći!"

Klark se, nemajući pametnijeg posla, zaputi u veliku kantinu u kojoj su se odmarali i hranili studenti. Podigao je kragne na svojoj kariranoj jakni i prečicom stigao u kantinu za nepunu minutu. Unutra se nalazilo već podosta studenata, koji su ispijali prve kave, spremali se na predavanja i radili sve što jedan student već i radi u studentskoj kantini. Uzeo je jednu kavu s mlijekom i zasjeo za stol pokraj velikog prozora kroz koji je gledao kako se vjetar poigrava s pahuljicama. Gledao je tako neko vrijeme, kad ga iznenadi ugodni ženski glas:

- Oprostite, je li slobodno?
Bila je to Lora, glavom, bradom i tijelom. Klark je bio i više nego iznenađen ali je uspio reći:
- Za tako divnu damu, prekrsnih očiju i topla pogleda, uvijek.
Ona se stidljivo nasmiješila i sjela. Stavila je svoju ruku na stol i pogledala kroz prozor. Klark primakne svoju ruku njenoj. Kad su se dotakli pogledi im se sretoše. Znali su...
- Oprostite, je li slobodno? - upita netko a Klark se trgnu.
Ovaj put Klark nije sanjario. Pred njim je stajala Lora i smiješila se.
- Ovaj... da - promuca on.
Lora sjede. Klark ju je gledao ne vjerujući svojim očima.
- Studiraš ovdje? - upita je.
- A ha - odgovori ona.
- Što?
- Naprednu psihologiju - reče mu gledajući ga svojim prekrsnim očima kroz stakla svojih naočala i nastavi:
- Baš dolazim s predavanja profesora doktora Tonya Mangana koji tvrdi da svijet zapravo ne postoji i da svatko ima svoju viziju stvarnosti pa je takvu i kreira. Ako ti želiš da ja sjedim tu tako će i biti ali je to zapravo kolektivna halucinacija, kužiš?
-Čekaj! - Klark se zbunio - Hoćeš reći da je ovo možda samo proizvod moje mašte?
- Ne znam - odgovori Lora. - Možda.

Klark se zagleda kroz veliki prozor gledajući snijeg koji možda nije padao, ljude koji možda nisu postojali, zgrade koje možda i nisu bile toliko postojane koliko se činilo , svoj odraz u staklu koji možda i nije bio njegov odraz, Loru koja možda i nije....

- Divno - Miss će.
- Ovako nešto možemo čuti samo iz tvojih usta - rekao sam ja.
-Čovječe, kao "X - Files" - reče Grk.
- I koja je zapravo tvoja poruka s tom pričom? - upita Urša.
- Hm! - Guru će. - Vidiš, to će svatko protumačiti onako kako misli da je najbolje i nema smisla da vas ja usmjeravam svojom vizijom, OK?
- OK - složili smo se i prepustili riječ našem domaćinu.


- Dakle - počeo je Ra - bilo je to krajem dvadesetog stoljeća kad je tehnologija već poprilično uznapredovala. Otkad su se pojavila računala, mali je Morris bio fasciniran njima i upoznavao ih je u dušu. Prvo je igrao raznorazne kompjuterske igre, uživajući u pucnjavama, jurnjavi automobilom, strateškim potezima i sličnim stvarima. Jednom je prilikom, tako, presnimavajući neku igru s CD-a, pokupio virus koji je u svijetu bio poznat pod imenom Jug. Razlog ovome imenu bio je vrlo jednostavan: virus je napravio južnjak iz Amerike, što je bilo svima jasno jer, kad bi zarazio nečiji kompjuter, na ekranu bi se ispisalo "South will rise again...". Šteta je bila neznatna, virus bi pojeo malo harda ali se to moglo popraviti. Tako se Morris zainteresirao za viruse. Počeo ih je proučavati, zanemaraujući sve ostalo pa čak i igre koje je toliko volio. Nije spavo mnogo, tek četiri sata dnevno.Čitao je literaturu i skupljao viruse koje bi zatim detaljno izanalizirao, ne bi li shvatio princip po kojem svaki od njih radi.

Prošlo je gotovo pola godine i Morris se jedne večeri pobjedonosno nasmiješio. U glavi mu se stvorio pakleni plan za još pakleniji virus, koji će nadmašiti sve one koji su dosad napravljeni. Sjeo je za svoj PC i počeo raditi. Još šest mjeseci mu je trebalo da složi mozaik i da nastane virus koji je Morris nazvao "Fatal Destroyer". Odlučio je da se virus aktivira samo na određeni datum a izabrao je, samo iz njemu poznatih razloga, peti svibnja. Njegov je virus bio stvarno fatalan. Pri aktiviranju uništio bi monitor, koji bi se nakon toga mogao baciti. Nakon uništavanja monitora virus bi u jednoj mikrosekundi srušio cijeli kompjuterski sistem, da bi zatim rasturio hard disk tako žestoko da bi se on, kao i monitor, mogao baciti. Morris je virus isprobao na svom PC-u. Virus je radio ali je PC mogao baciti. Malo po malo proširio je virus po svom naselju, zatim se proširio po njegovom gradu, da bi u kratkom vremenu ispunio cijelu državu, a nakon toga i ostatak zemaljske kugle. Sad je trebalo čekati peti svibnja. Morris je čekao i dočekao. Šestog svibnja, u novinama je pročitao da je njegov virus uništio pedeset milijuna računala. Najveći broj tih računala bio je u privatnim rukama, ali ih je poprilično stradalo i tamo gdje Morris nije želio da se to dogodi. U jednoj bolnici u Sjevernoj Americi sto je ljudi umrlo zbog kvara bolničkog računala, u kojem su bili pohranjeni svi podaci o bolesnicima. Jednoj banci na Tenerifima izbrisan je cijeli prihod zbog čega je direktor iste banke pozvan na odgovornost, što psihološki nije moga izdržati, pa se ubio. Na jednom od najvećih sveučilišta u svijetu izbrisane su sve ocjene i uspjesi studenata...Sve u svemu, šteta je bila golema. Sve u svemu, Morris je bio zadovoljan.

Prošlo je, od toga, i više od deset godina. Naš se junak zaposlio u intergalaktičkoj kontroli, koja je upravljala projektom stoljeća - "KOLONIJA 52". Bio je to projekt vrijedan preko bilijun dolara. Radilo se o gigantskom svemirskom brodu, čiji je cilj bila jedna od susjednih galaksija. Brod je u svojoj utrobi nosio milijun ljudi, koji su trebali naseliti jednu od planeta, koja je imala sličnu klimu kao i Zemlja. Brod je lansiran i od toga je protekla već peta godina. Neki od Morrisovih najboljih prijatelja bili su na brodu, kao i njegove dvije sestre. Kada je tog jutra Morris došao na posao, zatekao je uspaničenu ekipu SIK -e kako bučno raspravlja o nečemu. Upitao ih je o čemu je riječ i evo što su mu rekli:

- "KOLONIJA 52" je skrenula s putanje i po svoj prilici zabit će se u neku planetu veličine sunca.
- Kako se to dogodilo? - upita Morris.
- Svi kompjuteri su riknuli. Ništa ne radi, od sustava za smrzavanje hrane, preko grijanja do navigacije.. Nema im spasa.
- Dajte ljudi - smirivao ih je Morris -sve se može srediti. Moramo samo dobro razmisliti.
- Morris, riječ je o "Fatal Destroyeru!". Nema im spasa.
Morris je ostao zabezeknut. Zapalio je cigaretu drhtavim rukama i upitao:
- Otkud "Fatal Destroyer" na "KOLONIJI 52?"

Ljudi su samo slijegali ramenima. Više nije bilo niti bitno otkud, šteta je napravljena i to je kraj.
Morris se odšetao do prozora, pogledao u nebo ni sam ne shvaćajući veličinu greške koju je počinio napravivši virus. Nikad više u povijesti zemaljske kugle svemirski brod nije odletio u prostranstva koja nas okružuju. Ostali smo vječni zatočenici jedne planete.

Ono što Morris ne zna, niti će ikada znati, je da se "KOLONIJA 52" rasturila na toj ogromnoj planeti i da su se njeni dijelovi rasuli po cijelom svemiru. Tako je glavni brodski kompjuter dospio na planetu nastanjenu supermegaultra naprednom civilizacijom, koja je od Zemlje bila udaljena milione svjetlosnih godina. Umoni, tako su se zvali stanovnici te planete, povezali su zemaljsko računalo sa svojim i...šteta je bila počinjena. "Fatal Destroyer" zavladao je Univerzumom...

-Čekaj - reče Grk. - Ako su bili superultra napredna civilizacija, ti Umoni, kako to da se nisu mogli riješiti jednog običnog virusa?
- Bili su toliko napredni - reče Ra - i miroljubivi, da im je bilo nepojmljivo da netko može napraviti virus koji bi uništio računalo. Virus kao takav za njih je bio potpuno nepoznata stvar.
- A ha - shvatio je Grk, zajedno s nama koji smo pametno micali glavama.
- Tko je na redu? - upita Ra.
- Pa mogla bih ja - javila se Urša.

Urša je bila djevojka našeg domaćina i studirala je francuski i ruski jezik. Imala je crnu kosu do ramena i nježno lice koje su ukrašavale smeđe oči. Bila je ambiciozna i odgovorna. Nitko od nas nije sumnjao da će daleko dogurati. Da Ra nije imao Uršu, sigurno bi više vremena provodio za kompjuterom, zajedno s grupom neodgovornih Dugavljana.

- U Zagrebu je - počela je Urša - živjela djevojka koja se zvala Mirta. Još od malih nogu srce bi joj zakucalo jače kad bi začula francuski jezik. Voljela ga je toliko, da je, kad ga je naučila, počela i razmišljati na njemu. Omiljeni pjesnik bio joj je Prevert, film "Betty Blue", a pjevačica Edith Piaf. Naravno, upisala je francuski jezik još kao mala pa ga je tako i nastavila studirati. Ipak, najveći san bio joj je vidjeti Pariz i upoznati pravog pravcatog Francuza, jer ih u Zagrebu nije bilo mnogo, a domaći joj se momci nisu pretjerano sviđali. Nije ni slutila da će joj se prilika za to pružiti vrlo brzo. Već na drugoj godini fakulteta. Ali, put je koštao četiri stotine njemačkih maraka, koje Mirta nije imala. Njezinim kolegicama s fakulteta bilo je drago zbog toga jer je nisu pretjerano voljele. Štoviše, vrlo često su je ogovarale i smijale se njenim sanjarenjima o predivnom Francuzu i Parizu.

Naravno, nije im padalo na pamet da pomognu Mirti bilo kakvim novačnim prilogom. Mirta se morala snalaziti sama. Imala je dva tjedna da smisli lovu. Mislila je i mislila i prošlo je tjedan dana. Sanjarila je o tome kako će novci pasti s neba. Tako je došao četvratak, a u petak je trebala predati novce.

Šetala je gradom, gledajući izloge suznih očiju. Prolazila je tako Berislavićevom kad na podu, pokraj jednog automobila, ugleda novčanik. Otvorila ga je i ugledala hrpu novca. Izbrojala je točno 4980 kuna i 700 dolara. Izvadila je iz jednog pregratka, od šest koliko ih je bilo, osobnu kartu. Gledala je u lice starijeg čovjeka koji se zvao Leonardo Mihalić. Rođen davne 1944. godine u Zagrebu. Mirti je na licu zaigrao smiješak. Imala je novce za put u Pariz. Veselo se uputila svojoj kući. Putem je maštala o tome što će si sve kupiti u mnogobrojnim dućanima glavnog grada Francuske. Prošla je zadovoljno rukom kroz svoju kratku kosu. Šetala je tako gradom, prema svom domu, maštajući o gradu svojih snova kad joj se na put ispriječi mršavo dijete, obučeno vrlo oskudno.

- Teta, imate li možda kunu?

Mirta izvadi iz džepa kunu i dade mu. Dijete sa smiješkom i zahvalom na usnama ode svojim putem a Mirta ostade u čudu. Upitala se ima li možda Leonardo Mihalić djece. I da li su ovi novci prijeko potrebni ovom čovjeku? Ne, rekla si je, nitko ne nosi toliko novaca u novčaniku. Sigurno ima toliko love da neće ni primjetiti da mu nedostaju. Ili...? Možda mu je to cijela ušteđevina kojom je morao otplatiti stan ili još gore, platiti zaostale račune? Mirta je bila neodlučna. Ali, nije dugo trebala razmišljati da shvati da je čista savjest važnija od neostvarenih snova. Zaputila se na Vrhovec, gdje je gospodin Leonardo stanovao. Tramvajem broj jedanaest, stigla je do Mandaličine i vrlo brzo se zatekla pred masivnim smeđim vratima. Mirta pozvoni. Začu lajanje. Mirta se uplaši. Vrata se otvore a pred njom se stvori umiljati irski seter. Mahao je repom i veselo skakutao oko nje. Mirta ga poče dragati po njegovoj prekrasnoj crvenoj dlaci kad muški glas reče:
- Pusti mladu damu, Binks. Zar se tako ponaša? Ha? Ajd' u kuću!

Roko je otišao u kuću a Mirta je stajala oči u oči sa gospodinom Leonardom. Leonardo raširi ruke i sa smiješkom na licu upita Mirtu:
- Kako Vam mogu pomoći?
- Našla sam vaš novčamik - reče Mirta.
Gospodin Leonardo je stajao zabezeknut. Nije mogao doći k sebi i neprestano je ponavljao:
- Hvala ti Bože što mi vraćaš vjeru u ljude.

Zahvaljivao se i zahvaljivao Mirti i malo po malo uz kavu i Binksa pod nogama, Mirta mu ispriča o svom neostvarenom snu. Naravno, gospodin Leonard nije dugo razmišljao već je rekao Mirti slijedeće riječi:

- Mirta, draga moja, ja sam ti dugo godina živio i radio u Parizu, gdje sada živi i moj sin, koji mi šalje novac. Stvarno ih imam dovoljno i želio bih ti pokloniti ovih 700 dolara.

Mirta je dugo, dugo odbijala ali je na kraju krajeva otišla od gospodina Leonarda bogatija za 700 dolara. Platila je i željno iščekivala dan kada će krenuti za Pariz. To se trebalo dogoditi za tjedan i sitno što je Mirti prošlo vrlo brzo. Na put su išli autobusom i svi su ignorirali Mirtu pa se ona zabavljala gledajući predivne krajolike. Uz walkman i bogatu maštu, nije joj bilo dosadno. Kada su bili već drugi dan u Parizu, imali su na rasporedu razgledavanje grada i shopping. Oko šest popodne Mirta se zatekla u ogromnom dućanu s glazbenim CD-ima, pločama i kasetama. Tu je našla i većinu djevojaka sa svoje godine. Djevojke, kakve već jesu, zadirkivale su Mirtu cijelo vrijeme, pa tako i u ovoj trgovini. Jedan mlađi čovjek promatrao je sve to sa strane. Mirtina kolegica ga primijeti i obrati kolegicama pažnju na njega. Sve su mu, kao po dogovoru, počele dobacivati nešto na hrvatskom, pa se tu moglo čuti svašta. U jednom trenutku, kad joj je već pukao film Mirta se izdere na njih:

- Pa, zar vam nije neugodno!
- Šta hoćeš ti, kravo! - odvrate joj one. - Ionako ništa ne razumije.
Mlađi čovjek, kojem su dobacivale, nasmiješi se i došeta do njih:
- Dobar dan - reče na tečnom hrvatskom jeziku - mogu vam pomoći?
Sve su se djevojke zacrvenile i izletjele iz prodavaonice, osim Mirte koja je ostala, umirući od smijeha.
- Bok - reče mladić - ja sam Leonardo Mihalić i vlasnik sam ove prodavaonice. Izaberi što god želiš na moj račun.
Mirta je ostala zapanjena. Nije mogla doći k sebi od iznenađenja. Ispričala je Leu cijelu priču i vrlo brzo su shvatili da je on sin gospodina Leonarda. Leo i Mirta i danas, s mnogo djece, žive sretno u Parizu, uživajući u dugim šetnjama pariškim ulicama...
- Divno, to je tako divno - rekla je Miss plačnim glasom.
Mi ostali smo bili zabezeknuti. Gledali smo Uršu otvorenih usta ni sami ne vjerujući.
- Kako patetično - komentirao je Guru.
Spy je stavljao dva prsta u usta simulirajući povraćanje, a ja sam se počeo lesavo smijati.
- Što je - reče Urša - ne vjerujete da se snovi ostvaruju?
Svi smo se počeli još jače smijati ali, je Grk sve to prekinuo:
- Da ti ja ispričam kako je bilo! Tišina!
Zašutjeli smo i zagledali se u Grka koji je otpočeo svoju priču tihim glasom, kao da kuje zavjeru.

- Bila jednom jedna Mirta. Živjela je u neuglednom stančiću od dvadeset i šest kvadrata sa ocem alkoholičarem, majkom kurvom i četevero braće. Još od malena voljela je francusko jezik i, koliko jako je đeljela studirati francuski, toliko je i željela vidjeti Pariz. Školu je morala napustiti nakon četvrtog osnovne jer je morala prehranjivati obitelj, jer otac za to nije bio sposoban. Zaposlila se u tvornici cementa, gdje je prenašala vreće cementa iz tvornice u kamione.
- Ajde, bar ćeš ojačati - govorio je otac.
- Nađi si tamo poštenog i pravog muškarca - govorila je majka.
Četvero braće, svi odreda na oca, krali su joj novac, tako da ga Mirta nikada nije imala dovoljno.Često je hodala gradom i gledala aranžmane turističkih agencija za Pariz. Jednog je dana, ispred jedne od tih agencija, našla novčanik prepun stranog novca. Poštena, kakva je bila, odlučila je vratiti novčanik vlasniku. Našla je vrata iza kojih se krio vlasnik novca. Pozvonila je i vrata joj je otvorio neobrijani muškarac u potkošulji, s pivom u ruci. Iz stana je dopiralo navijanje.
- Šta oš' mala? - upita je.
- Nn....ašla sam nov...nov..novčanik - promuca ona.
Tip uze novčanik i zalupi joj vrata. Mirta pokunjena krene kući. Vraćajući se kući, prolazila je ulicom u kojoj su bile kurve. Počela je i sama razmišljati o tome da prodaje svoje tijelo za novac, kao i njena majka, ali je odustala od toga. Odlučila je marljivo i hrabro raditi sve dok ne uštedi, malo po malo, za put do Pariza. I prošlo je sedam dugih godina. Mirta je konačno, u svom džepu imala dovoljno za avionsku kartu do Pariza. Što će biti dalje, nije znala. Stići će tamo i kako ide neka ide. Sjela je u avion, nakon dva sata sletjela u Pariz. Došla je na carinsku kontrolu i tip ju je, gledajući u njenu putovnicu, upitao:
- A gdje vam je viza?
Istim su je avionom vratili natrag kući i ona se, još iste večeri, objesila u podrumu zgrade....
- Koja socijala - komentirao je Ra.
- Daj čovječe - rekao sam - ti nisi normalan.
- Takav je život - rekao je Grk.
- Zar ti ne vjeruješ da se snovi mogu ostvariti? - još jednom je pitala Urša.
- Ne znam - odgovori Grk. - Tvoja priča mi više liči na loš ljubić.
- A kada smo mi to odredili kakva priča mora biti!? - upitala ga je Urša, već pomalo ljuta.
- Glupi muškarci! - tješila ju je Miss.
- OK - Grk je smirivao situaciju - oprosti. Ja sam samo ispričao svoju viziju tvoje priče.
- Bit priče je da se nešto nauči - pravio sam se mudar izlažući im svoje viđenje svega. - Spy nas je podsjetio da su mnogi ljudi povezani, a da toga nisu ni svjesni, Guru nam je govorio o svijetu kao kolektivnoj halucinaciji bez jučer i sutra, Ra je zaključio da ti se, sve loše što napraviš, jednog dana može vratiti, a Urša nas je naučila da se snovi mogu ostvariti ako to dovoljno jako želimo. Mislim da je ovo bila večer iz koje smo svi mogli ponešto naučiti. Nije li?
- JEEEE! - svi su se složili.
- A sad, predlažem da otkartamo jednu partiju Una. Slažete li se?
Svi su se složili, i uz blagodati satelitske antene, počeli smo još jednu partiju koja će trajati do ranih jutarnjih sati.

6.

Tek što sam sklopio oči i utonuo u predivni san, nakon što sam došao iz travnog, osjetio sam kako me netko trese.
- Budi se DJ, budi se!
- A? - promrmljao sam pokušavajući otvoriti oči, što mi je i uspjelo nakon nekog vremena.
Ispred mene je stajao Ra ozbiljno me gledajući. Krajičkom oka, u kutu sobe sam spazio Ordoxa, također iz Travnog. Dva Travnaša u mom stanu, u ranu zoru!!! To ne može biti dobro. Ordox je zamišljeno gledao u Aristotela, češući se po bradi.
- Koliko je sati? - upitao sam.
- Deset - odgovori mi Ra.
- Dajte mi pet minuta - rekoh, i jedva, teškim korakom, držeći se za zid, krenuh prema kupaonici. Pet minuta sam se polijevao hladnom vodom po glavi i zatim se vratio u sobu.
- OK - rekao sam oblačeći se - za vaš dolazak u ranim jutarnjim satima mora postojati jako jako jako dobar razlog.
- Moramo ti nešto pokazati - rekao je Ordox, paleći Aristotela.
Dovukao sam još dvije stolice i svi smo zasjeli za moj radni stol. Ordox se priključio na Mrežu, i odsurfali smo na neku, meni nepoznatu adresu. Dok je sve to trajalo, ja sam uspio svima donijeti kavu i nekakve slane grickalice.
- Evo nas - reče Ordox - još sekundu.
- Gdje idemo? - upitao sam znatiželjno, ispijajući prve gutljaje kave.
- Vidjet ćeš, vidjet ćeš - govorio je Ra, vidno uzbuđen.

Na ekranu mog Aristotela, pojavi se slika Dugava iz zraka. Preko slike velikim je slovima pisalo DUGAVLJANSKI OSLOBODILAČKI POKRET, a u donjem desnom uglu vijorila se dugavska zastava i natpis DUGAVE REPUBLIKA. Zapanjeno sam gledao u sliku, pokušavajući doći sebi. Ovo je definitivno bila dobra vijest. Sada će konačno, cijeli svijet saznati za našu želju da se osamostalimo.
- OK - reče Ordox, značajno me pogledavši. -Čitat ćemo sada šta piše i odmah sve printati. Ne sejvati, nego printati.
- Zašto? - upitao sam paleći prvu jutarnju cigaretu.
- Zato što netko već pokušava srušiti ove stranice - odgovori mi Ordox. - Nalaze se u Hrvatskoj, ali ne znaju gdje.
- Pa na kojem je serveru? - zanimalo me.
- Nitko ne zna. To i je ono najčudnije. - uputi me Ra u situaciju.
- Kako ne znaju gdje? Pa koja je adresa?
- Izgleda da je privatno, na nečijem PC-u. Adresa te ne vodi nigdje, što se tiče fizičkog prisutstva.
-Čekaj, samo sekundu - zaustavljao sam ih, značajno dižući ruku u zrak. - Otkud vi znate da ne znaju gdje je, tko to pokušava srušiti stranicu, kako znate da je adresa lažna i tko su "Oni"?
- Polako - reče Ra - ovakva je situacija. Dok smo se mi jučer zezali kod mene, Ordox je naletio na ovu stranicu.Čitajući ih skužio je da ih netko pokušava srušiti. Odmah se isključio, i, ovaj, to je vrlo povjerljiva stvar koju NIKADA NIKOME nećeš reći, upao je u Ministarstvo obrane.
- Fuck!! - izderao sam se. - U Ministarstvo obrane!?
- Slušaj DJ - smirivao me Ra - bio je tamo vrlo kratko, ali sasvim dovoljno.

Nedostajalo je sedam sekundi da ga otkriju. Tokom svog boravka tamo uspio je skinuti jedan dopis. Evo ga.
Uzeo sam isprintani dopis i počeo ga čitati. Bilo je upućeno predsjednikovom uredu a stizalo je od gospodina Ledić Mirana, ministra obrane.

"Štovani predsjedniče" pisao je Miran "tokom protekle noći na Internetu su se pojavile stranice Dugavljanskog oslobodilačkog pokreta u kojima se traži osamostaljenje Dugava. 'Vlasnik' stranica nalazi se u Hrvatskoj, pretpostavljamo u Dugavama, i dr. Hakk je vlastoručno pokušao 'srušiti' stranice no bez uspjeha. Specijalne jedinice, tokom noći su upale u stan, do kojeg je vodila telefonska linija no tamo nije zatečen nikakav materijal upotrebljiv protiv vlasnika. Pretpostavljamo da je riječ o kloniranju telefonske linije. Na samim stranicama se pojavljuje i obiman spis o Radiju D90 kojeg , kao što znamo, Dugavljanski oslobodilački pokret podržava svim svojim snagama. Zbog ozbiljnosti situacije, predlažem hitan sastanak. Ministar Ledić"

- Ovo je stvarno opako - zaključio sam.
- Čovječe - reče Ra - ministarstvo obrane se pokrenulo! Znaš li što to znači!? Obavijestili su predsjednika tokom noći, a ne obavještava se predsjednik radi bilo čega, znaš. Dugave će uskoro biti prepune policije, ako ne i vojske.
- A tko je dr. Hakk? - upitao sam Ordoxa.
- Stari hacker koji se prodao za pare. Jedan je od vodećih ljudi za kompove u zemlji. Radi za ministarstvo obrane i većina ljudi ga sluša i to vrlo pokorno. Oko njega su isprepletene raznorazne priče. Jedna od njih je da je preko sto puta provalio u Pentagon i da ga, naravno, niti jednom nisu ulovili. U stanju je upasti u bilo koji sustav i srušiti ga dok si rekao putanja asteroida.
-Čekaj - bio sam začuđen - kako onda nije uspio srušiti ove stranice?
- Pa - nasmiješio se Ordox pobjedonosno - čini se da je naišao na inteligentnijeg od sebe.
- Printaj! - izdere se Ra. - Srušit će stranice, a za razgovor imamo vremena.

Počeli smo printati a usput smo i čitali.
"POVIJEST DUGAVA
Dugavljanski oslobodilački pokret" počinjao je tekst " osnovan je početkom osamdesetih godina u Dugavama. Same Dugave, kao takve, postoje od kada je svijeta. Prvi Dugavljani u ovaj se kraj doseljavaju iz raznoraznih dijelova svijeta. Iz Zaira, Egipta, Maroka, Jamajke, Nizozemske, Australije, Sjeverne Amerike... Ali, sudeći po vrsnom baratanju loptom ovog naroda, čini se da ih je poveći broj stigao iz Brazila ali i iz Meksika. Spajajući nogometnu kulturu Brazila i ljubav prema tekili Meksikanaca, mješajući muškost drvosječa Kanade i smisao za šalu Jamajkanaca, nastali su još prije nekoliko milijuna godina DUGAVLJANI. Od prvih vremena bili su zaokupljeni nogometom i pićem a to se nije promijenilo sve do dana današnjeg, kada su boca i lopta sveti predmeti ovog naroda. Dugave su se tokom vremena razvijale samo u jednom smjeru - napredak nogometa i taznovrsnost pića, od kojih je danas najviše udomaćena loza. Kroz ovaj je kraj prodefiliralo mnoštvo ljudi, ali, tko je jednom živio u ovom dijelu svijeta tu je ili ostajao ili ga je srce uvijek vuklo natrag. U početku mirni ljudi, opijeni sportom i zabavom, klonili su se sukoba s okolnim plemenima. Štoviše, čak su ih i učili nogometu, šireći kulturu ovog sporta. Ali s kulturnom revolucijom krajem sedamdesetih godina, u doba disco glazbe, počinju i prvi sukobi ovog naroda.
Travno i Sloboština prvi su se našli na njihovoj meti tako da se o ovim sukobima može se čitati u svakom boljem udžbeniku povijesti. Na West Pointu se kao najbolje strateški vođene bitke spominju baš bitke između Dugava i Travnog. Dugavski majstori ratovanja vukli su tako, šahovski precizne poteze zbunjujući protivnika i pobjeđujući ga na bojnom polju. Upadi Dugavljana u naselje Sloboština, danas su legendarni. Gerilskom taktikom, borci Dugava, upadali su i vrlo brzo izlazili iz ovog naselja, nanoseći neprijatelju veliku štetu. Ovi ratovi trajali su do kraja osamdesetih, kada su sa obja naselja postignuti sporazumi o međusobnoj trgovini, nogometu i zajebanciji. Posebno dobra suradnja ostvarena je sa Sloboštinom.

Dugavska osnovna škola poznata je kao najmnogoljudnija škola na ovim prostorima iz koje izlaze veliki dugavljani koji će, jednog dana, vladati svijetom. Nagli napredak Dugava zbio se oko 1992 - 1993. godine, kada je izgrađena prva dugavska tvrđava, nazvana - OKTOGON. Oktogon je postao centar ovog naselja okupljajući u svojoj utrobi sve važnije ljude Dugava. Sa dolaskom mira, u Dugave su došli i turisti, što iz grada, što iz susjednih naselja. Do dana današnjeg nije zabilježen niti jedan incident, niti jedan sukob. Kao takve, Dugave danas egzistiraju, boreći se za svoju samostalnost. Ideju o Dugavama Republici iznio je DUGAVLJANSKI OSLOBODILAČKI POKRET, a cijeli narod Dugava oduševljeno ju je prihvatio, znajući da je to 'ONO' što već stoljećima nisu znali sami izrećiiiiii....

- Sranje!!! - izderao se Ordox lupajući po Aristotelu. - Srušio je sistem.
- Kako? - upitao sam.
- Ubacio je virus. Sada bi mogao sve uništiti - jadikovao je.
-Čekaj!!! - uzviknu Ra, upirući prstom na ekran, na kojem se pojavio tekst:
"ZBOG ČESTIH UPADA NEPRIJATELJA, DUGAVLJANSKI OSLOBODILAČKI POKRET VAS OBAVJEŠTAVA DA ĆE ZA NEKOLIKO DANA OVE STRANICE BITI PREMJEŠTENE NA ADRESU U AMSTERDAMU GDJE SASVIM SIGURNO NEĆE BITI OMETANE!!"
- Uh! - odahnuo sam.
Ordox je ugasio Aristotela i značajno smo se pogledali.
- Ovo je veliki dan za narod Dugava - rekao sam.
- Da, da - složili su se Ordox i Ra.
Obojica su me ubrzo napustili hitajući svojim poslovima, a ja sam o svemu odlučio obavijestiti ekipu.
Nazvao sam Miss. Telefon je zvonio jedanput.....dvaput....triput.... četvrti put...
- Molim ? - javila mi se njena majka.
- Dobar dan, DJ je, trebao bih Miss - pristojno sam sve izreferirao.
- Bok DJ, Miss ti nema doma, ona je ovaj čas otputovala. - obavijesti me njena majka.
- Otputovala!!!!??? - bio sam i više nego začuđen s obzirom na činjenicu da mi je govorila gotovo sve, a i da smo sinoć bili zajedno kod našeg prijatelja.
- Gdje je otputovala? - upitao sam.
- Ti znaš DJ da ona meni ne govori ništa. Rekla je samo da ide na neko vrijeme, da će mi se javiti i tako. Uzela je svu svoju ušteđevinu i rekla mi: "Ne pitaj ništa, bit će sve u redu. Treba mi mali odmor, OK?" I ja sam rekla OK, pozdravili smo se, i, to je to.
- Hvala vam na informaciji - rekao sam i poklopio slušalicu.
Zatim sam nazvao Spya, Grka i Gurua, pitajući ih isto pitanje:
- Znaš li gdje je Miss?
- Ona ti je sigurno doma - odgovorio je Spy.
- Mislim da je u Oktogonu - rekao je Guru.
- Misliš fizički ili psihički? - upitao me Grk.
Nitko nije znao. Obavijestio sam ih na kraju, kada smo se okupili u lokalnoj birtiji, na drugom katu Oktogona, da je Miss otputovala u nepoznatom smjeru.
-Čovječe, to je u redu. Možda joj je trebalo odmora. - zaključio je Spy, odmah zaboravljajući činjenicu da je nema.
- Već će se ona javiti - rekao je Guru.
- Svatko ima svoj put - bio je Grkov pametni komentar.
Nakon njihovih glupih odgovora, polako i temeljito sam im ispričao o stranicama DUGAVLJANSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA. Tu su se već zainteresirali.
- Kada će se opet pojaviti stranice? - pitao je Guru.
- Kroz koji dan - odgovorio sam.
- Ljudi, moramo se organizirati - predložio je Spy.
- Naravno - složili smo se.
- Da - dodao sam ja - ali ne ovdje. Predlažem večeras izvanredni sastanak kod mene!
Odlučili smo više ne razgovarati o ovoj temi na javnim mjestima, jer i zidovi imaju uši. Počeli smo priču o nogometu, praveći se kao da ne znamo ama baš ništa.

7.

Dok sam čekao da se pojave moja tri prijatelja, zajedno s dva pridružena člana iz Travnog, razmišljao sam zašto mi se Miss ne javlja. Uvjeravao sam se tokom čitavog dana da je sve u redu i da će se javiti, ali od nje nije stigao nikakav poziv. Zna ona šta radi, govorio sam sebi, čvrsto se uvjeravajući u tu činjenicu. da li je znala što radi, nemam pojma. Bila je fantastičan crtač grafita i kužila je kompjutere bolje od svih nas, ali da li je znala šta radi, nisam baš bio siguran. Tok mojih misli ubrzo je prekinuo dolazak mojih prijatelja. Zasjeli smo u sobi formirajući krug.

- Otvaram izvanredni sastanak ratnog vijeća Dugava - rekao sam. - Naš je zadatak spriječiti rušenje DOP-a (DUGAVLJANSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA) i pružiti im potpunu podršku. Da čujem kako ćemo to izvesti.
- Ja na sebe - počeo je Ordox - preuzimama rušenje njihovih sistema a u tome će mi pomoći Ra. Predlažem da im napravimo štetu od koje se neće oporaviti neko vrijeme.

- Čovječe - Spy je bio skeptičan - misliš da je upasti u sistem šala? Pa ne može to svatko, znaš.
- Pustite to nama dvojici, a i DJ će nam, vjerujem, povremeno priključiti. Ali, od vas tražim samo jedno, a to je potpuna tajnost. Ako nas otkriju, završit ćemo svi zajedno u zatvoru. Šteta koju smo u stanju napraviti, može biti ogromna i to je vrlo opasan posao. Zato tišina.
- U redu - složili smo se.
- Kao što moj nadimak govori - bio je teatralan Spy - ja ću organizirati špijunsku mrežu po gradu. Potkovan sam saznanjima iz tog područja pošto ga, kao što i sami znate, proučavam već godinama.
- Grk i ja - rekao je Guru - organizirat ćemo Podzemlje.
- Šta to znači? - upita Ra.
- To znači da ćemo raditi na diverzijama, štampanju propagandnog materijala i upadanju na njihove radijske i televizijske frekvencije. - objasnio je Guru.
- Kako ćete to napraviti? - zanimalo je Ordoxa.
- Ja imam radio stanicu, a prije nekoliko mjeseci izradio sam ogromnu antenu koju sam postavio na vrh jedne zgrade. Tom antenom moguće je upasti na njihov TV program. Ali, antena će se morati seliti i to vrlo često.
- A ja ću - rekao sam, pogledavši ih sve redom - držati sve konce u rukama.
- Zašto ti? - upita Spy.
- Zato što sam ja jedini koji je u stalnom kontaktu sa šefom DUGAVLJANSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA.
- Ozbiljno? - zaprepasti se Guru.
- A tko je šef? - upita Ra.
- Žao mi je momci, to je tajna - nisam im mogao otkriti.
- Šta je mekušci, zabavljate se? - upita moj brat koji je upao u sobu.
- Naravno, hoćeš li nam se pridružiti? - upitao sam ga.
- Sorry, moram gibati, ali svejedno hvala - zahvalio se na pozivu i nestao u nepoznatom smjeru.
- U redu, ti si šef - rekao mi je Spy brišući svoje lennonice.
- Dobro, sad me slušajte pažljivo. Dogovorit ćemo se oko zadataka - počeo sam - Ordox i Ra, vi upadate u sisteme i ja vam se tu pridružujem. Naš je prvi cilj Nacionalna banka. Sa njihovih ćemo računa prebacivati pet milijuna maraka, u vrlo malim svotama, na račune nekoliko dobrotvornih ustanova. To će uvesti zbrku. Spy, ti ćeš naći sve ljude koji stanuju u blizini policijskih postaja i vojnih postrojenja. Oni će nam svaki dan javljati što se događa. Naći ćeš ljude s televizije i radija koji će nas obavještavati o događanjima u tim centrima i ako uspiješ, naći ćeš nekoga tko radi u Ministarstvu obrane. Guru i Grk, za početak, štampajte letke o Dugavljanskom oslobodilačkom pokretu i borbi Dugava za samostalnost. Što se tiče diverzija, hm, hoću nešto bez ljudskih žrtava, možda neka benzinska stanica ili neka važnija trafostanica. OK?

- OK - svi su se složili, znajući da nas čekaju teški dani.
- Ra i Ordox, nađimo se večeras u ponoć kod telefonske govornice kraj knjižnice.
- U redu - potvrdili su svoj dolazak i ja sam ih sve ispratio iz stana, da se posvete svojim zadacima. Ostao sam sam. Pak je izašao van, a momci su se razišli u raznoraznim pravcima. Sjeo sam za radni stol i okrenuo jedan telefonski broj. Javio se muški glas.
- Da?
- DJ je. Je li ona tu?
- Je. Poručuje ti da dođeš ako možeš.
- Naravno - rekao sam i spustio slušalicu.

Spustio sam se s liftom do podruma i kroz dugački hodnik došao do prljavog zida. Pogledao sam da li me je netko slijedio i lupio nekoliko puta po vratima, koja su od prljavštine bila jedva vidljiva. Otvorio mi je jedan od članova DOP-a i pustio me u prostoriju veliku oko sto kvadratnih metara.Članovi pokreta ovu su prostoriju otkrili još kao djeca. Od mojih sustanara nitko nije znao za nju, ili ju je zaboravio ako je nekad davno i znao. Cijela je prostorija bila izvrsno izolirana tako da se iznutra ništa nije moglo čuti van. Nekoliko televizijskih prijemnika, radio aparata i kompjutera bilo je upaljeno. Svi članovi DOP-a bili su ovdje. U njihovu prostoriju upao sam sasvim slučajno, još prije nekoliko godina, dok sam bio mlađi. Ona je i tada bila šef, a svojim pametnim potezima, zaslužila je da to bude do kraja života.

Zvala se Ann i bila je starija od mene nekoliko godina, što nam nije smetalo da, s moji osamnaest i njenih dvadest i dvije, budemo momak i djevojka. Veza je pukla zbog koječega, ali, ostali smo u odličnim odnosima.
- Bok Ann - pozdravio sam je.
Gledala me svojim velikim crnim očima iz jedne vrlo udobne stolice. Nosila je crnu kožnu jaknu i iza nje je stajao upaljen kompjuter. Digla je ruke, pri čemu je par srebrnih narukvica zazveckalo, kao da mi govori: "Nemam pojma ni o čemu."
- Sjedi, molim te - reče mi.
Sjeo sam na stolicu pokraj nje i upitao:
- Kako si?
-DJ, ovo je najveća frka do sada. Vidio si stranice, sigurna sam.
- Jesam - potvrdio sam i dodao: - Dobro ste ih napravili.
- E vidiš - reče ona - slažem se da su odlične, ali, ne stižu iz ove prostorije. Napravio ih je netko drugi.
- Netko izvana?
- Netko iz Dugava, ali ne znam tko. A mogu ti reći da je tako i bolje, jer što manje ljudi zna, u manjoj je frci ta osoba.
- Slušaj , Ann, ne znam da li znaš, ali Ministarstvo obrane se aktiviralo, nastala je totalna frka - rekao sam joj i stavio dopis u ruke.
Čitala je, zapanjeno kimajući glavom lijevo desno.
- Gospodo - rekla je povišenim glasom - imamo izvanredno stanje broj jedan!
Svi su se skupili oko nas, a ja sam im ispričao sve o današnjim događajima u ministarstvu obrane i našoj spremnosti na akciju. Svi su bili zabrinuti ali i zagrijani za akciju. Rekao sam im koji će biti naši slijedeći potezi.
-Čovječe - reče mi Floyd - to je malo opasno. Pazite što radite, u redu?
- Naravno - odgovorio sam - držim sve konce u svojim rukama, samo ćemo morati uskladiti neke akcije.
- Svakako - složila se Ann - ali, za sada ćemo djelovati odvojeno. Mislim da ćemo morati još malo pričekati da bi tvoji momci stigli do nas. Razumiješ me?
- U potpunosti - potvrdio sam.
- Evo spiska naših ljudi u gradu - reče Neutron, dodavajući spisak Ann.
- OK, vrijeme je da probudimo dijasporu. Zovite ih i recite samo jedno: šifra KASTOR. Oni će znati, kao što i vi znate, o čemu je riječ. - naredila je Ann.- I dajte mi spisak vojnih postrojenja, policijskih stanica, radijskih frekvencija, adrese poznatih ljudi i sve ono što nam je potrebno za operaciju FENIKS!
- Što je operacija FENIKS? - upitao sam.
- Prije četiri godine - objašnjavala mi je Ann - napravila sam plan za obranu Dugava, koji sam nazvala "OPERACIJA FENIKS". To je to. Floyd!
- Da?
- Rasporedi na svaku zgradu po nekoliko ljudi svakodnevno! Hoću kamere na strateški vašnim pozicijama, hoću dvadeset i četiri sata dnevno imati sliku na ekranima. Daj mi popis svih stanovnika Dugava, želim znati tko radi u vojsci a tko u policiji. Ako ne radi, radi li im tamo itko od rodbine i to sve od zadnjeg bratića i sestrične. Neka Dugavama kruži četiri automobila dnevno od nula do dvadeset i četiri! Obavijestite šetače pasa po rubovima Dugava da nas redovito izvještavaju!
- VAU! - bio sam iznenađen. - Stvarno si to dobro organizirala.
- Slušaj DJ - reče mi Ann tihim glasom - treba nam hrpa love i ti si mi savršen za to.
- Nema problema. Možemo kompom upasti u bilo koju banku...
- Ne! - prekine me. - Mora biti živa pljačka.
- Kada?
-Čim prije.
- Ali, ja nikada nisam pljačkao banku - rekoh iznenađen.
- Operacija Feniks košta, kao i obrana Dugava a ne smijem poslati nikoga od mojih jer svaki ima dužnosti na kojima su nezamjenjivi, to znaš i sam.
- Koliko ti treba? - upitao sam samouvjereno.
- Koliko god možeš - reče mi Ann.
- Slušaj me dobro Ann, napravit ću sve što mogu a ti me ne pitaj na koji način.
- DJ, šao mi je što ću te možda uvaliti u govna, ali situacija je postala vrlo teško. Nas nekolicina mora se boriti protiv gomile njih. Misliš da uopće imamo šanse?
- Ne znam - rekoh - ali sam spreman na sve. Za Dugave Republiku!
Ann me zagrlila. Pogledao sam joj u oči koje su bile pune suza.
-Čuvaj se - rekla mi je i ja sam otišao kući.

8.

Ušao sam u stan i, ne paleći svjetla, došetao u prozora. Na Dugave se spustila noć. Pred Oktogonom, kojeg sam vidio sa prozora, bilo je, kao i uvijek, podosta ljudi. Pitao sam se koliko ih zna što se događa. Nazvao sam Gurua.
- Molim - javio se.
- DJ je - rekoh - slušaj me dobro. Ima stvari u životu koje možeš napraviti oslanjajući se samo na najboljeg prijatelja.
- Na primjer?
- Sjećaš li se onog događaja u Njemačkoj oko kojeg smo se svi sukobili?
- Nemoj me...
- Da. Ali samo ti i ja. Bit će uključeni i Ordox i Ra, ali neće znati odmah o čemu je riječ, zapravo, njiohova je uloga sporedna.
- Kada? - upita me.
- Sutra.
- Tvoj sam čovjek.Čut ćemo se sutra. Moram ići jer me Grk čeka.
- Važi. Bok.

S pljačkom banke se nije za šaliti pa sam se odlučio osloniti samo na Gurua. U glavi sam već imao takav plan za pljačku, kakva se ovim krajevima dugo nije dogodila, čini mi se nikada. Do sastanka s Travnašima imao sam točno tri sata i dvanaest minuta. Vrijeme sam odlučio prikratiti surfajući. Nisam namjeravao, ali sam se sjetio kanala Fool Cool Disco Meet, koji mi je preporučila Miss. Vezu sam dobio vrlo brzo i na ovom kanalu sam se zatekao u roku od tristosedam sekundi, što je pravo čudo s obzirom da su bili večernji sati. Na ekranu mi se pojavila slika nekakvog disko kluba iz sedamdesetih godina. Pisalo je: " MOLIM VAS, STISNITE TIPKU ENTER". To sam i učinio. Ljudi, koji su se nalazili u disko klubu, počeli su se micati, odnosno plesati, a kao podloga svirala je stvar "Ring my bell". Kad je stvar završila i kad su disco freakovi otplesali, na ekranu mi se pojavio spisak ljudi na kanalu. Od svih imena najviše me privuko Craizy Daizy (Queen of the Wall). Stavio sam strelicu na ime i kliknuo mišem dva puta. Nakon sekundu i nešto sitno, stupio sam u kontakt s osobom koja se krila iza ovog imena.

(DJ): Bok. DJ ovdje.
(CRAIZY DAIZY): Moje ime znaš.
(DJ): Zašto Queen of the Wall?
(CRAIZY DAIZY): Ja sam najbolji graffit maker u Europi.
(DJ): Gdje živiš?
(CRAIZY DAIZY): Amsterdam.
(DJ): Rođena si u Amsterdamu ili...?
(CRAIZY DAIZY): Došla sam, ali se osjećam kao doma, pa mislim da nije bitno odakle sam jer ovdje ima pet stotina nacionalnosti pa...šta da ti pričam. Ti si DJ?
(DJ): Ne, ali radim pomalo glazbu.
(CRAIZY DAIZY): Kakvu glazbu radiš?
(DJ): Nešto između ambienta, housea, dub-a i drum 'n' bass-a. Nazvao sam to FUTURE PSIHODELIK. Pokušavam s glazbom izazvati nekakve reakcije u mozgu običnih ljudi, to je malo čudno, ali...
(CRAIZY DAIZY): Kako to radiš? Mislim, izazivaš reakcije kod ljudi?
(DJ): Radim glazbu na frekvenciji od 410 do 421 Mhz-a, ali, to mi još ne zvuči onako kako bi trebalo. Pokušavam neke zvukove ublažiti jakim bas linijama, ali mi onda ovo od 410 Mhz ne dolazi do izražaja, ako uopće razumiješ o čemu govorim.
(CRAIZY DAIZY): Otprilike. Nije mi jasno kakve to reakcije želiš izazvati kod ljudi.
(DJ): Ne znam niti sam, valjda psihodelični trans izazvan glazbom ili neku vrstu hipnoze... Pročitao sam u jednim novinama da su Ameri izvodili eksperiment putovanja kroz vrijeme, u kojem su sudjelovali mediji, a tu mislim na ljude s izraženim mentalnim sposobnostima, kao što je, primjerice, telepatija. Godine 1974. primjećeno je da u određenim trenucima svi mediji doživljavaju mentalnu blokadu, koju uzrokuje nekakav signal. Vrlo osjetljivom opremom utvrđeno je da je taj signal frekvencije od 410 do 420 Mhz.
(CRAIZY DAIZY): I ti sada pokušavaš raditi na toj frekvenciji?
(DJ): Točno.
(CRAIZY DAIZY): A što ako ljudi koji budu slušali tvoju glazbu dožive mentalnu blokadu iz koje nikada neće moći izaći?
(DJ): Sumnjam da se to može dogoditi, jer ako su se mediji mogli vratiti...
(CRAIZY DAIZY): Mediji su mediji. Oni raspolažu sposobnostima koje obični ljudi ne samo da nemaju, nego i ne razumiju. Sumnjam da bi se uspjeli vratiti na staru valnu dužinu.
(DJ): Onda će to biti glazba za ljude s izraženim mentalnim sposobnostima, za ljude koji će je razumjeti.
(CRAIZY DAIZY): Pazi, DJ, da te pitam, koja je onda funkcija tvoje glazbe?
(DJ): Možda ući u podsvijest ljudi, doprijeti do njihove posljednje stanice.
(CRAIZY DAIZY): Posljednje stanice?
(DJ): Hm, moja vizija čovjekova mozga je slijedeća: u sredini mozga se nalazi točka u obliku piramide u kojoj se nalazi sjećanje na sve, od stvaranja Univerzuma do danas. Da bi se stiglo do posljednje stanice treba preskočiti barijere. Barijere su visoki zidovi koji ograđuju vremenska razdoblja. Recimo, prva barijera, sadržava sjećanje na ovaj život i tako dalje. Želim da ljudi, slušajući moju glazbu, preskoče sve barijere i dođu do piramide.
(CRAIZY DAIZY): Interesantno, nikad to nisam tako zamišljala.
(DJ): Nego?
(CRAIZY DAIZY): Za mene je Zemlja uvijek bila usputna stanica. Kako vrijeme odmiče, tako se i čovjek duhovno uzdiže, dolazeći do jednog stupnja tjelesnog nepostojanja. Kada se dosegne taj, određeni stupanj, čovjek, odnosno njegov Um, upada u crnu rupu u jednom dijelu svemira. Ta je crna rupa prolaz u jedan napredniji svijet u kojem onda obitavamo još više napredujući.
(DJ): Super teorija, ali gdje je tu kraj.
(CRAIZY DAIZY): Nema ga. Prolazeći kroz crnu rupu upadaš u drugi svijet koji također ima crnu rupu. I tako ideš iz svijeta u svijet, iz crne rupe u crnu rupu, a tih je svjetova beskonačan broj.
(DJ): Možeš li ostati u nekom određenom svijetu ako želiš?
(CRAIZY DAIZY): Zašto bi ostajao?
(DJ): Zbog...ljubavi.
(CRAIZY DAIZY): Nisam razmišljala o tome. Vjerujem da možeš. Što ti misliš?
(DJ): Zbog ljubavi bih se vratio i nekoliko crnih rupa natrag.
(CRAIZY DAIZY): Imaš djevojku?
(DJ): Ne. Već duže vrijeme...
(CRAIZY DAIZY): Zašto?
(DJ): Znam da zvuči otrcano ali nisam našao pravu.
(CRAIZY DAIZY): "Prava" je obično toliko blizu da ni sam nisi svjestan toga, vjeruj mi.
(DJ): To znaš iz iskustva ili si pročitala u nekom od ženskih časopisa?
(CRAIZY DAIZY): Iz iskustva. Cijelo vrijeme smo bili jedno pokraj drugoga, doticali se, ali, ništa se nije dogodilo.
(DJ): Zašto?
(CRAIZY DAIZY):Čekam da i on shvati, jer nisam tip djevojke koja se nameće.
(DJ): Možda si u pravu. Meni je nedavno jedna prijateljica rekla kako ja imam točno određeni tip djevojke kakvu želim sresti. Počinjem sumnjati da ću naletjeti na nju - Miss Perfect.
(CRAIZY DAIZY): Mislim da bi se trebao opustiti i ne tražiti previše. To će sve doći.
(DJ): Bojim se da ne naletim na neku užasno glupu djevojku s kojom nemam ništa zajedničko, a nemam vremena objašnjavati joj zašto naša veza ne može funkcionirati.
(CRAIZY DAIZY): Shvaćam. A koji je tvoj tip djevojke?
(DJ): Moj tip djevojke je djevojka s kojom mogu razgovarati o svemu, ovako kako razgovaram s tobom.
(CRAIZY DAIZY): Onda sam ja tvoj tip?
(DJ): Ne znam. Kako izgledaš?
(CRAIZY DAIZY): Koliko sam shvatila iz tvojih odgovora, izgled ti nije previše bitan.
(DJ): Pa i nije previše.
(CRAIZY DAIZY): Onda...nije bitno kako izgledam. Možda sam prekrasna, a možda mi nedostaju prednji zubi, i nosim naočale s velikom dioptrijom, i imam preko sto kila. Kako ti izgledaš?
(DJ): Beskrajno sam šarmantan i duhovit, omiljen u društvu, komunikativan, zgodan toliko da svaki dan pod mojim prozorom vrišti skupina od stotinjak djevojaka, vapeći za mojom pojavom.
(CRAIZY DAIZY): Lažeš!
(DJ): OK, nisam komunikativan.
(CRAIZY DAIZY): Ha ha.
(DJ): Ozbiljno. U posljednje vrijeme zaokupljen sam razmišljanjem pa ne stignem komunicirati. Da me vidiš, shvatila bi.
(CRAIZY DAIZY): Što se inače događa u tvom životu?
(DJ): Inače sam, do prije nekoliko dana, pijuckao kavu u lokalnom kafiću, družio se i studirao, ali jedan je događaj, iznenada, sve moje aktivnosti preokrenuo u tok kakav sam mislio da se događa samo u lošim filmovima.
(CRAIZY DAIZY): OK. Pričaj mi o svojim prijateljima.
(DJ): Moj najbolji prijatelj je Guru, koji se prozvao tako, tvrdeći da će jednog dana biti veći od Timothy Learya. Sklon je kriminalnim djelatnostima, ali je vrlo lukav, tako da ga nikad nisu uhvatili na djelu. U naselju gdje đivim, omiljen je među mladim djevojkama i sve smatraju da je totalno cool, što on ne poriče već se tako i drži. Spy je rođeni špijun. Od malena se zanima za špijunažu i u malom prstu ima povijest KGB-a, CIA-e, MOSSAD-a, MI-5 i ostalih tajnih službi. Zna za svaku aferu, poznaje imena svih važnijih špijuna, posjeduje preko 1000 knjiga i 200 filmova o ovoj tematici. Nosi naočale, lennonice (by the way, i ja ih nosim) i smatra se najpametnijim na svijetu. Ali nije. Od njega je pametniji Grk, koji je pročitao toliko knjiga da im i sam ne zna broj. Mjesečno čita dvadeset knjiga, od SF-a do grčkih filozofa. Sve u životu može potkrijepiti citatom ili primjerom iz knjige. I tu je Miss, jedina djevojka u društvu. Ona je, hm, danas otputovala u nepozantom smjeru i nedostaje mi.
(CRAIZY DAIZY): !? Kako "otputovala u nepoznatom smjeru"?
(DJ): Tako. nazvao sam je danas i njena mi je majkla rekla da je otputovala i da ona ne zna gdje.
(CRAIZY DAIZY): Nije ti se javila?
(DJ): Ne.
(CRAIZY DAIZY): Sigurno si ljut.
(DJ): Ne znam. Više se osjećam...prevarenim. Zapravo, vjerujem da je imala dobre razloge.
(CRAIZY DAIZY):Čuj, ponekad ljudima treba odlazak na neko mjesto gdje će srediti misli. Sigurno si i sam poželio otići negdje.
(DJ): Narvano, ali nikada nisam otišao, uvijek bi me nešto spriječilo.
(CRAIZY DAIZY): Ako ti nedostaje, zašto je ne potražiš?
(DJ): Ne mogu otići tek...
(CRAIZY DAIZY): Vidiš, tko zna u kakvim je ona problemima. U nevolji se prijatelj poznaje, znaš.
(DJ): A gdje da je tražim? Ima stotine mjesta na kojima bi mogla biti, stotine gradova gdje se mogla uputiti.
(CRAIZY DAIZY): Igraj se Sherlocka Holmesa.
(DJ): Znaš šta, možda i hoću, ali sada imama nekih važnijih stvari za napraviti. Reci mi, volio bih s tobom popričati sutra. Kada te mogu naći?
(CRAIZY DAIZY): Iza ponoći, definitivno.
(DJ): OK, Craizy Daizy, pozdrav do sutra!
(CRAIZY DAIZY): Pozdrav i tebi, do sutra...

9.

Prekinuo sam razgovor i zamislio se. Pametna cura, ta Craizy Daizy. Pitao sam se kako li izgleda. Ima li dugu ili kratku kosu, je li stvarno najbolji crtač grafita u Europi, ima li njena teorija o crnim rupama smisla, da li su njene teorije o ljubavi istinite, i sve to, s jednim velikim upitnikom na kraju. U svakom slučaju, ovaj me razgovor smirio. Kao meditacija. Zapalio sam cigaretu. Bilo je deset minuta do ponoći i uskoro ću krenuti u akciju. Nikada nisam provaljivao u sisteme, pljačkao banke, vršio diverzije ali je došlo vrijeme i za to. Vjerujem da smo svi mi, duboko u sebi, znali da će jednog dana doći do ovoga. Težnja Dugava za osamostaljenjem je bila sve veća i veća, a predsjednik Hrvatske Tomislav Jazavčić, nije na to gledao blagonaklono. Bio je on mlađi čovjek, navikao na red i disciplinu, pošto je na vrh vlasti došao ravno iz vojske. Kada je prije nekoliko godina ubijen Mate Folerović, tadašnji predsjednik Hrvatske, vojska je preuzela vlast i stavila Jazavčića na čelo države. Građani su odmah vidjeli da s njim nema šale. U prvih mjesec dana streljao je trideset ljudi, dakle svaki dan po jednog, i ukinuo sve nezavisne radijske postaje, televizije i novine.

Među prvima na meti, našao se radio D90, čije je urednike prvo zatvorio da bi zatim nestali pod misterioznim okolnostima. U svojim je rukama držao televiziju i radio, a svi urednici novina naređenja su dobivali iz njegova ureda. Zaslijepio je masu i masa je živjela u strahu. Od demokratske Hrvatske, ostala su samo jedno r, jedno k, jedno a i jedno e. To je bila sva podudarnost između ove dvije riječi. Mnogo se govorilo o eskadronima smrti, ali to je bila neprovjerena informacija. Ja sam bio uvjeren da oni postoje. Bili bi i vi, da vam preko noći nestane prvi susjed zajedno sa ženom, i uplakanim petogodišnjim djetetom. Obukao sam se i uputio ka telefonskoj govornici gdje su me čekali Ordox i Ra. Našao sam ih parkirane u automobilu. Ušao sam u auto.

- Spremni?
- Spremni! - odgovorili su.
- Kako mislite upasti u Nacionalnu banku? - pitao sam ih.
Ordox me pogledao i zadovoljno se nasmiješio:
- Sjećaš se - reče mi - onih modema iz osamdesetih godina?
- Da - sjećao sam se.
- Imamo takav modem i treba nam jedna mračna telefonska govornica, iz koje ćemo, s tim modemom i laptopom, upasti u Nacionalnu banku. Jednostavno.
- Vozi u Folnegovićevo naselje. Tamo, u samom centru naselja, ima jedna prljava i mračna govornica, idealna za naš plan.
Ra je upalio auto i uputili smo se u Folnegovićevo. Putem smo prošli dvije policijske patrole, ali nas, na sreću, nisu zaustavili. Ušli smo u Folnegovićevo lagano kružeći ovim kvartom. Govornicu smo teško našli jer je stvarno bila u totalnom mraku, sakrivena iza jedne od zgrada. Izašli smo iz auta i sva trojica ušli u govornicu. Ordox je laptop stavio na postolje, ispod telefona, na kojem je pisalo "Vratite nam Dinamo!". Bio je to nogometni klub kojeg su ukinuli zbog imena. Nitko nije znao zašto, ali pretpostavljalo se da je u pitanju neka mućka s lovom. Upaljeni laptop stvarao je previše svjetla, pa smo Ra i ja stali sa strane, da to svjetlo zaklonimo. Ordox je, pogledavši lijevo i desno preko naših glava, počeo s poslom. Nazvao je Nacionalnu banku. Vezi smo dobili odmah. Njihov centralni kompjuter je bio upaljen, a bilo nam je poznato da ga nikada i ne gase.
"UPIŠITE ŠIFRU" - pojavila su se slova na ekranu. Ordox je strelicu stavio na jedan X u gornjem desnom uglu i kliknuo.
- Što radiš? - pitao sam.
- Preko ovog X-a ulazim u njihov DOS, iz kojeg mogu vidjeti tko je i kada mijenjao šifru, i naravno, koja je.
- Koliko ti treba za to? - pitao je Ra.
-Četiri minute - odgovori Ordox, listajući ispis koji mu se pojavio.
- A koliko im treba da uhvate lokaciju? - bio sam zabrinut.
- Tri minute - odgovori - nekad i manje.
- Fuck! - komentirao sam. - Slušaj me, sad ću ti reći šta ćeš napraviti kad upadneš. Slušaš?
- Slušam - potvrdio je, a na ekranu su se i dalje ispisivala slova koja je on svojim oštrim okom promatrao tražeći šifru.
- Namjestit ćeš da sa svakog računa skinu jednu kunu i uplate je u dobrotvorni fond "DJECI SVIJETA". Broj žiro računa piše ti na ovom papiru - tutnuo sam papir ispred njega. - To je prva stvar.
- Što ima još!? - iznenadili su se obojica.
- Da.
- Ne znam hoćemo li stići - reče Ra, a Ordox je požurivao računalo, preskačući neke dijelove, slažući mozaik po nekim svojim kombinacijama.
- Moramo! - rekao sam osjećajući kako mi kapljica znoja curi niz obraz.
- Auto!! - reče Ra, vidno uplašen.
Gledali smo auto kako prolazi pokraj našeg auta. Vozio je polako, što je kod nas izazvalo dodatnu paniku. Pribili smo se uz uglove telefonske govornice, čekajući da prođe.
- Imam ga - šapnu Ordox dok je auto zamisao za ugao.
- OK, polako - smirivao sam situaciju - napravi što sam ti rekao. Koliko vremena imamo?
- Ušli smo u petu minutu. Bilo bi dobro da završimo vrlo vrlo brzo! - upozoravao nas je Ra.
- Dobro - rekao sam - kad napraviš ovo, napravit ćeš transakciju milijun i dvjesto njemačkih maraka izBanke Istriana u Nacionalnu banku. I to tako da novac mora biti u Nacionalnoj sutra do 1600 sati. I pazi, ne radi se o prebacivanju s računa nego o živoj transakciji. Jesi li skužio?
-Čovječe, nemoj nam zakompliciravati stvari! - paničario je Ra.
- Napravio sam stvar s kunom. - rekao je Ordox znojeći se. - OK, sada idemo na nalog za isplatu, nalog za isplatu, evo ga. Što si rekao, živa lova iz Istriane u Nacionalnu, sutra do šesnaest nula nula.
- Da - potvrdio sam.
-Čovječe, ne znam da li se to uopće može napraviti preko računala - pitao se Ra.
- Ne znam niti ja - rekoh.
- Može - odgovori nam Ordox - znam tipa koji je radio takve stvari. Koje je vrijeme?
- Osma minuta curi - obavijesti ga Ra.
- Još malo - reče Ordox - sve sam napravio, još samo da iskopoiram direktorov potpis, što će trajati kratko, jer imam već jedan njegov dopis pred sobom.
- Kako misliš iskopirati direktorov potpis? - čudio se Ra, a ni meni nije sve bilo baš najjasnije.
- Neću ga iskopirati - objasni nam Ordox - samo ću ga "odrezati" s ovog dopisa i priljepiti na ovaj naš. Evo, još sekunda i...gotovo. Snimam dopis i....prekidam vezu.
- Odlično, idemo - krenuo je Ra, van iz govornice.
Ordox ga zaustavi, primajući ga rukom za rame.
-Čekaj! Moram poslati dopis u Banku Istriana. DJ, daj mi broj.
- Broj!? Koji broj!? - bio sam u čudu isto kao i Ra.
Ordox se lupio po čelu i gledao nas kao zadnja dva kretena, a tako smo se i osjećali. Okrenuo se prema telefonu, ubacio karticu i okrenuo tri broja.
- Dobro veče, broj Banke Istriana bi trebao - rekao je neljubaznom tipu na informacijama.
- Imam ga - obavijesti nas. - Koje je vrijeme?
- Deseta minuta - reče Ra.
- Još mi treba minuta - rekao je i već se spajao s bankom Istriana.

Tamošnju šifru nije trebalo razbijati, jer je nije niti bilo. Vrlo slaba zaštita jedne banke. Ubacio je nalog i izjurili smo iz govornice u auto. Ra je upalio i polako, da ne izazovemo sumnju, uputili smo se u Dugave. Vješto smo izbjegli policiju i zaputili se svojim kućama, čekajući sutrašnji dan. Njih su se dvojica mogli odmoriti i dobro razmisliti o daljnjim akcijama, a ja sam morao još jednom, do najsitnijih detalja, provjeriti svoj plan, za pljačku milijun i dvjesto tisuća njemačkih maraka. Ra me ostavio ispred ulaza i ja sam se spustio prljavim stepenicama u podrum. Nisam palio svjetlo već sam hodao ravno, kroz mrak, nadajući se da mi se na putu neće ispriječiti zid. Pokucao sam na vrata iza kojih se skrivao Dugavljanski oslobodilački pokret već nekoliko godina.

Vrata mi je otvorio MC DC, čovjek koji je u cijelim Dugavama imao najviše znanja o rap glazbi i crnačkom pokretu. Kratka kosa, sedam naušnica u lijevom uhu i dvije u nosu krasile su njegovu glavu, a u maskirnim hlačama i spitfire jakni izgledao je kao da je upravo došao sa sastanka Crnih Pantera. Pozdravili smo se i ja sam ušao u 'bazu'. Tih sto kvadratnih metara izgledalo je kao nekakva tajna baza iz koje predsjednik SAD-a usmjerava nuklearne projektile u pravcu neprijatelja. Nešto uz sam rub dva zida, onog lijevo od ulaza i onog koje bi vidjeli s vrata, nalazili su se stolovi. Teški, masivni stolovi bili su ispunjeni sa četiri kompjutera, sedam televizora i nekoliko telefona. Struju su dobivali iz prvog stana iznad te prostorije, gdje se sa svojom sestrom nastanio Floyd. U sredini prostorije, nalazilo se veliko staklo, na kojem je precizno bio iscrtan plan Dugava. Na strateški važnim točkama nalazile su se crvene lampice, koje je tu postavio Čip, elektronski genije ovog pokreta. Na svakom od tih položaja, nalazila se kamera, koja je davala sliku na jednom od sedam televizora.

- DJ! Moj čovjek je stigao! - pozdravila me Ann.
- Ann, trebam oružje - rekao sam tiho.
- Za pljačku? - upita.
- A ha - potvrdio sam.
- Dobro - rekla je i odvela me do jednog stola.
Pružila mi je svoj ruksak.
- Dva uzija i hrpetina metaka - reče mi. - Jesi li kad radio s uzijima?
- Ne. Nadam se da neću ni trebati.
- Nemoj se pouzdavati u to. Kako zapravo misliš izvesti taj podvig?
- Ispričat ću ti sutra - bio sam tajnovit.
- DJ, malo sam razmišljala, možda bi trebao, znaš, odustati od toga, mislim, ima i drugih načina...
- Ann, nema drugih načina - prekinuo sam je - DOP se mora nekako financirati. Treba naoružati ljude.
- Ako želiš, uvijek možeš odustati - nije mi nimalo pomagala.
Zagrlio sam je jednom rukom i krenulio smo prema izlazu.
- Znaš što, Ann, od malena moj prijatelj Guru i ja maštamo i razgovaramo o osjećaju koji čovjeka obuzme kada vrši pljačku. Znaš ono, osjećaš li se kao na filmu ili sasvim normalno, misliš li tada da si svemoćan, planiraš li u glavi slijedeću pljačku? Vrijeme je da saznam.
Kimnula je glavom, promrljala nešto sebi u bradu i ja sam je pogledao, onako filmski, kao da se više nikada nećemo vidjeti.

10.

Bilo je točno sedam sati.Čuo sam brata kako odlazi na posao. Pogledavši kroz prozor, utvrdio sam da će dan biti siv i tmuran, a vjerojatno nas očekuje i kiša. Tome sam se nadao. Nisam želio previše ljudi na cesti. Pustio sam CD "Disco Forever". Uvijek slušam disco prije pljačke. Ha! Nazvao sam Gurua i rekao mu da se pojavi kod mene što prije može. Nije se baš oduševio ali pljačku ne može markirati. Zatim sam nazvao roditelje. Telefon je zvonio dosta dugo i onda mi se, konačno, javila majka.

- Bok, ja sam, šta radite?
- U vrtu smo, nešto petljamo oko voćki. Znaš kako je, u vrtu uvijek posla, kaže stara narodna - majka će.
- Ima, ima - potvrdio sam kao najveći stručnjak za vrtove - što je s tim paketom koji ste nam trebali poslati?
- Bit će skoro, šta nemate hrane? - upita panično.
- Naravno da imamo - odagnao sam njene sumnje - nego hoću vaše voće i vaše povrće. Znam da je to najbolje.
- Ha, drago mi je to čuti. A šta ti radiš budan ovako rano?
- Majko, fakultetske obaveze, znaš kako je nama studentima.
- Dobro, onda se požuri na fakultet, pa ćemo se čuti, u redu?
- U redu - složio sam se - pozdravi tatu.
- Hoću, bok.

Razgovor s majkom prije pljačke svakako dobro dođe. Pitao sam se da li bi razumjela moje motive za ovu akciju koju ćemo Guru i ja poduzeti. Sumnjam, iako je njihov dugavski patriotizam bio vrlo izražen. Spremio sam se na brzinu i krenuo u kuhinju. Odlučio sam si napraviti obilan doručak. To sam i učinio. Usred jela prekinuo me Guru, koji mi je odmah i pojeo polovicu mog obilnog doručka.

- Što ste napravili sinoć? - upita me.
- Prebacili neku lovu iz nacionalne banke u fond "DJECI SVIJETA" i poslali smo nalog banci Istriana da pošalje milijun i dvjesto tisuća maraka keša Nacionalnoj, danas do šesnaest, nula, nula. Ta lova nikad neće stići jer...
- ...ćemo je mi maznuti? - nadopuni me, dobro pretpostavljajući.
- Tako je. - potvrdio sam.
-Čovječe - reče on - hoćeš li mi molim te objasniti, kako to misliš da ja i ti, sami, bez oružja, opljačkamo blindirani automobil koji sigurno ima barem nekoliko policajaca za pratnju?
- Banka Istriana nema blindiranih kola, neogo običan karavan. Policija ih nikada do sada nije pratila pa sumnjam da će i sada a što se tiče oružja ni tu nema problema.
Otišao sam u sobu, uzeo ruksak i pred začuđenog Gurua bacio dva Uzija.
- Jebote! - bio je iznenađen, a na mom lici je zaigrao pravi lopovski smiješak.
- Otkud ti OVO?
- Dobio sam od DOP-a.
- Mi ćemo to stvarno napraviti! - rekao je