Borja.org

Prije samog rata Pentagon je napumpavao priču, iz koje se mogao steći dojam da će biti riječ o svojevrsnom blitzkriegu - Amerikanci će u Irak ući munjevitom brzinom nakon što su pametnim bombama pogodili sve što su željeli, počistiti male džepove otpora i otići nakon par dana kući, gdje će, dakako, biti dočekani kao heroji. No, plan je, čini se, jedno, a realizacija nešto sasvim drugo. S prvim leševima od prijateljske vatre počele su i analize o tehnologiji i tome kako je dijelom zakazala. Prvi su mrtvi koalicijskih snaga nastradali od suboraca, odnosno od drugih snaga koalicije. Pametne bombe nisu se pokazale toliko pametnima jer su padale kako po Iraku tako i po svim susjednim zemljama.

GPS je također zakazao na par mjesta, a kako je jedan general kasnije izjavio - možemo se pouzdati samo u običnog vojnika. I koliko god ovaj rat bio tehnološki napredniji od svih ostalih, opet je sveden na borbu "prsa o prsa", gdje vojnik ubija drugog vojnika. I tu je Irak imao znatnu prednost - možda ste primijetili kako američka vojska ne ulazi u gradove. To ne rade još od Vijetnama, kada su u jednoj od takvih urbanih akcija izgubili (pre)velik broj vojnika. Danas tek okruže grad i iscrpljuju neprijatelja, nadajući se što manjim žrtvama. Iračka se pak strana još od prošlih ratova dobro snalazi na urbanim područjima. To je bilo vidljivo i iz nekoliko njihovih akcija gdje su, glumeći predaju, namamili snage koalicije u zamku. Osim toga, često se vojska preoblači u civile, pa je teško razlikovati jedne od drugih. Pogledate li godišta ubijenih američkih vojnika, vidjet ćete da je riječ o ljudima oko svoje dvadesete godine, koji rat nisu niti okusili, za razliku od prekaljenih iračkih boraca, koji su "karijere" gradili u svim Saddamovim krvavim sukobima. Primjerice, tenk Abrams je poprilično moćna vojna igračka.

Sjedinjene Države su (do trenutka pisanja ovog teksta) u Iraku imale 650 takvih tenkova, a nakon što su dva izgubili Pentagon se zabrinuo jer fanatični irački borci gerilskim načinima vrlo lako mogu uništiti ove mrcine. Naime, pod okriljem pustinjskih oluja ovi se borci prišuljaju tenku i pogode ga "s leđa", gdje je ranjiv. Kako izvještaji kažu, riječ je bila o ruskim antitenkovskim projektilima, kakvih je Irak kupio na tisuće, i to navodno od ukrajinskog dilera oružjem. Analitičari CIA-e utvrdili su da se Saddam za sukob s Irakom pripremao gledajući - "Black Hawk Down". To ste mogli zaključiti i sami, kada su se nad Bagdadom pojavili gusti crni oblaci, vjerojatno od zapaljenih guma na rubu grada, što smo i vidjeli u ovom filmu. "Saddamova paravojska", kaže bivši analitičar CIA-e Kenneth Pollack, "usvojila je neke metode somalijskih boraca, poput skrivanja iza žena i djece. Kada su helikopteri tipa Apache prilazili Bagdadu, mobitelima se javljalo s jedne točke o stizanju, što smo također vidjeli u filmu Black Hawk Down. I jedan su uspjeli srušiti". Većina je pak američkih žrtava nastradala od malog i lakog oružja.

Ako je vjerovati analitičarima, Irak je jedna od najbolje oružanih zemalja svijeta - svaki stanovnik bi zapravo mogao imati najmanje jedno vatreno oružje. Ako znamo da ima oko 24 milijuna stanovnika (minus žrtve ovog rata), to bi značilo da postoje milijuni naoružanih civila. Jedna iračka poslovica čak kaže: "Daj svom prijatelju sve osim auta, žene i oružja", što nam dovoljno govori o mentalitetu ovog naroda. Vjeruje se također da je Saddam istrenirao civile (uključujući žene i djecu) da pucaju i djeluju u malim diverzantskim grupama. Ipak, vlada uvjerenje da irački narod neće ući u takvu vrstu borbu. Jasno je da ne vole Amerikance, ali ni Saddama ne obožavaju. U svakom slučaju, koalicija je u znatnoj tehnološkoj prednosti. S jedne strane stoje mala oružja čija starost seže i do sredine proteklog stoljeća, dok s druge imamo najmodernija tehnološka dostignuća u vojnoj primjeni. Kako je i Richard B. Myers, predsjedavajući Joint Chiefs of Staff, rekao "riječ je o potpuno drukčijem planu negoli je bio slučaj s akcijom "Pustinjska oluja", baš zbog tehnološke prednosti. Projektili se navode satelitom, tenkovi su opremljeni sustavom mapa i projektila čija putanja može biti promijenjena usred leta. Neke su od današnjih bombi u mogućnosti prekinuti rad kompletnih električnih mreža velikih sustava". Sudeći po izjavama čelnika US vojske, kao i sudionika prošlog sukoba u Zaljevskom ratu, u operaciji "Pustinjska oluja" tek je sedam posto projektila bilo precizno navođeno. U ovoj operaciji takvih je 95 posto. Značajan se korak dogodio 1995. i 1996. godine, kada je US vojska u orbitu poslala 24 satelita koji su im dali željenu preciznost. Novi Tomahawk projektili s druge strane mogu "čekati" u zraku dok ne dobiju novu putanju. Primjerice, ako se odredi meta tijekom sukoba, može biti neutralizirana ili uništena za desetak minuta.

Nova oružja

Kao i svaki sukob, i ovaj je bio dobra prilika da se testiraju nova oružja. Bespilotne letjelice, koje su se, doduše, koristile u Afganistanu, ponovno su u akciji. Kodnog su imena Predator, a postoje dvije vrste: RQ-1 Predator i RQ-4A Global Hawk. RQ-1 Predator namijenjen je niskim letovima i riječ je o letjelici špijunskih namjena. Opremljen je radarom i kamerom; radar omogućava da posada (koja je u bazi) vidi kroz dim, oblake i slične "smetnje" na putu. Cijena četiri aviona je 25 milijuna US dolara. RQ-4A Global Hawk također je špijunska letjelica koja može letjeti mnogo više od prethodno navedene, a u zraku može ostati i 24 sata. Šalje fotografije pokretnih meta bez obzira na doba dana ili vremenske prilike, a opremljena je i jamming uređajima. Cijena jedne letjelice je 47 milijuna US dolara. Najveća je prednost ovih letjelica, a naročito potonje, u tome što može skupiti obavještajne podatke na neprijateljskom teritoriju bez obzira na vremenske prilike, što svakako igra važnu ulogu u velikim akcijama poput sukoba u Iraku. Zahvaljujući napretku digitalne tehnologije, vojska Sjedinjenih Američkih Država ima mnogo čišću sliku bojnog polja negoli je to bio slučaj s prvim sukobom u Zaljevu. U vojnom žargonu, povezivanje senzora, komunikacijskih uređaja i oružja, naziva se "netcentric war". "Ono što Amerika radi danas u ovom ratu je napovezaniji i najpažljivije koordiniran vojni napad u povijesti čovječanstva", kaže Loren Thompson, vojni analitičar Lexington Instituta, "i nikada prije vojska nije imala tako jasnu sliku mjesta na kojem su prijateljske, a gdje neprijateljske snage".

Rat u Iraku dao je posla i e-bombama. Riječ je o bombama koje kreiraju jaki puls mikrovalova, a dovoljan je da "sprži" računala, odnosno onemogući rad elektroničkih komponenti. Ovakve su stvari korisne za napad na bilo kakav cilj koji ovisi o elektroničkim komponentama, a budući da je danas većina sofisticiranih oružja ovisna o njima, e-bombe će svakako promijeniti način ratovanja. Mornarica tako ovu vrst bombi može koristiti da neutralizira projektile upućene na bilo koji brod, a zračne snage vjerojatno su svoje avione opremile novom vrstom bombi. Sam je koncept bombe još 1925. godine smislio fizičar Arthur C. Compton, no ne da bi stvorio oružje, već da bi proučavao atome. Posljedica e-bombe nisu ljudske žrtve, osim ako nemaju pacemaker. U trenutku pisanja teksta nismo imali informacije o tome jesu li e-bombe upotrijebljene u Iraku; moguće je da su ih upotrijebili oko 4. travnja, kada su specijalne snage iskoristile nestanak struje da uđu u Bagdad. Amerikanci su opovrgnuli tvrdnje da su gađali električnu mrežu u Bagdadu prilikom ove operacije. E-bombama u budućnosti bi se mogli poslužiti i teroristi, a Sjedinjene bi Američke Države bile posebno osjetljive na ovakvu vrst napada. Što se zraka tiče, u Iraku je novost i VFA-115 SuperHornet, koji se nalazi na USS Abraham Lincoln nosaču aviona, kao i helikopter AH-64D Apache Longbow. AH-64D Apache Longbow namijenjen je specijalnim snagama Sjedinjenih Država. No poboljšane su i ostale letjelice.

Znanstvenici iz Sandia National Laboratorija izradili su tehnologiju koja će poboljšati "noćni vid" letjelica, odnosno tehnologiju koja će im omogućiti da vide kroz maglu, pješčane oluje i noć. Ekipa koja je sustav razvila tvrdi da je letjelica idealna za uvjete u Iraku. "Možete uzeti dvije limenke Cole, staviti ih jednu blizu druge, i pomoću novog sustava s nekoliko kilometara visine odrediti koliko su točno udaljene", rekao je jedan od tamošnjih znanstvenika, dodavši da su doista proveli ovakav test. "S rezolucijom od četiri inča možemo vidjeti tenkove, artiljeriju, Scud projektile na zemlji, a pomoću softvera za prepoznavanje možemo točno utvrditi o čemu je riječ, pri čemu ih možemo "gledati" i s boka", kažu.

Skupina US vladinih hackera smjestila se u Defence Information System Agency, vojnoj organizaciji koja je shvatila da će se ratovi u budućnosti, između ostalog, dobivati i rušenjem neprijateljskih računalnih sustava. Spomenuta agencija danas brani 2,5 milijuna računala od hackera, ali osim što su obučeni za obranu, isto tako su obučeni i za uzvraćanje udarca. U "Pustinjskoj oluji" US avioni emitirali su elektronički signal koji je "zbunio" računala zračne obrane Iraka, što je dovelo do nemogućnosti gađanja US borbenih aviona. U ovom sukobu sumnja se da je vojska srušila stranice Al Jazeere, koja je svojim izvještajima nanijela popriličnu štetu vojsci SAD-a.

GPS u službi

Eto, sad znamo i čemu zapravo služi GPS. Global Positioning System (GPS) razvila je vojska Sjedinjenih Američkih Država; u originalu nazvan NAVSTAR. Prvi je satelit lansiran 1978. godine, a sam je sustav u potpunosti bio funkcionalan početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Osim za komunikaciju na bojnom polju, US vojska ga koristi i za navođenje širokog spektra pametnih bombi, u koje je uključena i "majka svih bombi" - 9.450 kg teška bomba, najveće konvencionalno oružje SAD-a. GPS navodi neke od tih pametnih bombi do cilja, no, kako su novinari izvještavali, događalo se da GPS ne radi kako treba. Bilo je to vidljivo i iz većeg broja bombi koje su pale na susjedne zemlje. Prednost je GPS-om navođenih bombi što mogu "raditi" i za lošeg vremena jer se oslanjaju na koordinate koje je poslao satelit, a mogu biti lansirane i sa sigurne udaljenosti. Nekoliko je vrsta GPS bombi. JDAM (Joint Direct Attack Munitions) debitirale su na Kosovu, a stoje 21.000 USD po komadu. Na Kosovu ih je mogao nositi jedno B-2 avion, no već u Afganistanu nosili su ih F-15E i F/A-18.

Samo B-1 može nositi 24 JDAM bombe. JSOW (Joint Standoff Weapons) "od početka" su pametne. Imaju vlastita krila koja im omogućavaju da se lansiraju s većih udaljenosti, a sama bomba može biti prilagođena različitim setovima municije. MOAB (Massive Ordnance Air Blast) tek je nedavno testirano oružje, a iz aviona se baca padobranom, nakon čega se navodi satelitskim signalom. Tijekom rata Sjedinjene su Države lansirale još jedan GPS satelit - NAVSTAR GPS 2R-9 - koji je odmah i postao operativan, zbog situacije na terenu. Naime, ovakvim satelitima treba šezdesetak dana da se kalibriraju odnosno da se provjere sustavi, no ovaj je put to preskočeno. Moguće je također da je Irak omeo GPS signal jammingom, kao i da sami koriste GPS, odnosno Glonass satelite koji su u vlasništvu Rusije. Vojni su obavještajci došli do podataka da je Irak nabavio određene količine jamming uređaja, pa ni to ne treba odbaciti. Sam GPS šalje inače dvije vrste signala: civilni kôd i zaštićeni vojni kôd, pa slijedi zaključak analitičara da je Irak eventualno mogao poslati lažne civilne signale, no ne i vojne. Pametne će bombe, ako izgube GPS signal, koristi backup navigacijski sustav, koji će im dati dovoljno veliku preciznost.

GPS igra ili je igrao veliku ulogu i u opskrbi američkih trupa. Što se više američka vojska približavala Bagdadu, to je opskrba linija bila rascjepkanija. Brzo nakon toga počele su analize puta opskrbe (dugačkog nekoliko stotina milja), a neki su od analitičara kritizirali US vojsku jer je na opskrbnom putu bilo previše rupa koje su Iračani iskoristili za manje, no svejedno ubojite napade. Kompanija Savi Technologies razvila je sustav koji je pomogao da opskrba bude točnija, preciznija i sigurnija. Naime, svaki je kontejner opremljen malenim prijemnikom, a putem radijske antene motre se svi kontejneri unutar određenog područja. Situacija na terenu šalje se na ručna računala, odnosno u veliku bazu podataka, kojoj se može pristupati iz bilo kojeg dijela svijeta. Ako je neki teret napadnut, informacija o tome šalje se putem Interneta, nakon čega unutar web browsera možete vidjeti u čemu je problem, odnosno gdje je teret. Riječ je o nečemu sličnom smart tagu. "Smart Tag vam može reći gdje je kontejner, što je u njemu i tko ga je spakirao; također vam može reći treba li što učiniti s njim. Zapravo je to pametni kontejner", kažu u kompaniji Savi Technolgies, koja je nedavno od vojske SAD-a dobila ugovor vrijedan 90 milijuna US dolara, za razvoj RFID (Radio Frequency Identification) hardvera i pripadajuće logistike.

Osim GPS-om, bombe se navode i laserom; ove su bombe svoj debi imale u Vijetnamu, a nakon toga tijekom "Pustinjske oluje". Stvar je poprilično jednostavna: pilot iz aviona označi laserom cilj, a bomba ga prati; u mogućnosti je čak pogoditi točnu lokaciju koju je pilot označio. Sam laser nije vidljiv ljudskom oku. Pomoć mu, dakako, može dati i drugi avion. Obično laserom navođene bombe nose avioni F-18 i F-14, dok bombe koje bi trebale razoriti neki od bunkera nose 2 milijarde US dolara vrijedni B-2 avioni. Zaposleni su analitičari izračunali kako je tijekom Drugog svjetskog rata za jednu metu bilo potrebno 108 aviona odnosno 648 bombi, dok je u Afganistanu 39 aviona uništilo 159 meta. Tijekom prvog zaljevskog sukoba tek je 10 posto bačenih bombi bilo pametno, no 75 posto ih je pogodilo metu. Već je na Kosovu 98 posto bombi bilo pametno.
Rat u Iraku promijenio je ne samo političku svjetsku scenu, nego i medijsko praćenje rata i načine na koje se ratuje. Premda se, kao što smo spomenuli, vojska SAD-a i dalje oslanja na svakog marinca/vojnika pojedinačno, tehnologija uvelike pomaže da se rat vodi na sasvim drugačiji način. I to je vidljivo od najobičnijeg vojnika na terenu do sofisticiranih letjelica koje stoje i po dvije milijarde US dolara. O onome što se tek sprema unutar vojnih tehnologija pisali smo još u broju 88., a isti tekst možete pročitati i na našim stranicama.

hr.digg|prijavi