Intervju: Irena Rašeta

Tekst članka

 Ireni uskoro izlazi prva knjiga (hura hura), zbirka priča Cabrón, a kako je baš eto ovih dana na blog turneji svratila je i na borja.org, gdje smo o zbirci popričali!

Moraš li stvarno imati tiskanu knjigu da bi se zvao piscem? Zar nisu važnija slova i rečenice od materijala ili medija na kojem se nalaze?

Ne kažem da oni koji nemaju objavljenu knjigu, a bave se pisanjem, nisu pisci (i obratno), ali u mojoj je glavi objavljivanje knjige, pa čak i danas, uzvišena stvar. Do sada sam se bavila pisanjem onako usputno, kad stignem, između dva posla, i biti piscem uvijek mi se nalazilo negdje pri dnu popisa stvari kojima se bavim. Nakon što mi knjiga izađe, mislim da se više neću suzdžavati od nazivanja same sebe piscem jer ću ipak imati to nečime i potkrijepiti: koricama s mojim imenom i prezimenom, između kojih su moje rečenice i slova.

Kao kolega koji ima jednu tiskanu knjigu :) mogu reći da je fenomenalan osjećaj kad ti knjiga izađe iz tiska. Kako si se ti osjećala?

Budući da još knjiga nije tiskana, još čekam taj osjećaj :) Ali slutim da će biti veličanstveno!

Za razliku od mene, dosta si temeljita i pažljiva kada je riječ o pisanju. Imam osjećaj da svaku rečenicu više puta pročitaš prije negoli je odlučiš zauvijek ostaviti na tom mjestu?

Ne znam bih li se nazvala temeljitom ili kompulzivnom ... Ali, da, važem i prepravljam i dok nisam savršeno zadovoljna napisanim, ne idem dalje. To je možda razlog zašto mi pisanje ide sporo i zašto zapravo malo pišem.

U pogovoru kažeš da pišeš i za čitatelje. Potpuno mi je jasno tu i znam da si u pravu, ali mnogi, poput mene, pišu za sebe jednostavno da neku energiju, pozitivnu ili negativnu, izbace na papir.

Pa ispočetka je to bilo to - izbacivanje frustracija, nasumičnih misli i razmišljanja, svega onog što se godinama taložilo u glavi, a nije našlo adekvatan način da izađe iz nje. S vremenom sam počela malo više razmišljati i o čitatelju, u smislu da će to što sam napisala još netko osim mene možda čitati, pa sam počela intenzivnije raditi na svom pisanju i tesati zanat. Ali voljela bih imati više vremena da svu negativnu energiju izbacim na papir. Mislim da bih bila jako produktivna.

Ova zbirka je zapravo nastajala deset godina. Kolika je razlika između, kronološki gledano, prve i posljednje priče. Što misliš kad čitaš prvu, a što kad čitaš posljednju?

Najveća razlika koju primijećujem je ta da sam prije pisala s više slobode i lakše sam se prepuštala mašti. Danas se znam uhvatiti kako se previše ograničavam stečenim znanjem i previše razmišljam o pravilima. A druga je stvar ta da sam dojma da što vrijeme ide dalje, to su mi priče mračnije. To možda ima veze s godinama :)

Završava li pisanje knjige stavljanjem posljednje točke ili se tom točkom otvara novo poglavlje?

Mislim da je posljednja točka u knjizi velika stvar. Njome se označava kraj, ali ujedno i početak nečeg novog. Barem što se mene tiče, dobro obavljeni posao najbolji je poticaj za daljnje poduhvate.

Moja je teorija da i najgluplja knjiga vrijedi ako u njoj nađeš jednu jedinu rečenicu koja te na neki način dotakla. Misliš da sam luzer zbog toga ili?

Ima nečeg u tome. Ako u knjizi pronađeš neku rečenicu, sliku, misao na kojoj se zaustaviš kako bi promislio o njoj, onda je knjiga barem djelomično ispunila svoju svrhu ...

Znam da je ovo Sofijin izbor, ali ima li neka priča koja ti je draža od svih ostalih i ako ima, zašto? Osim ako nije privatna stvar...

Naravno, svaka mi je priča na svoj način posebna, značajna i draga i, naravno, teško mi je odabrati samo jednu, ali ako baš moram, istaknula bih priču "Iskupljenje". To je jedna ljubavna, tjeskobna, tužna priča, pravi SF angst, u kojoj sam, mislim, stilski najdalje došla. Osim toga, u njoj ima svih meni najdražih elemenata: pustinja, vjetrova i mističnih muškaraca :)

Gdje nastaju tvoje priče? U tramvaju, kad šećeš psa, prije spavanja, buljenjem u prazan papir...? Meni je jedna pala na pamet dok sam plesao u motovunskom VIP vrtu na festivalu jedne godine...

U bilo kojem trenutku, u bilo koje doba dana, sa i bez vanjskih podražaja ... S idejama nikad nisam imala problema. Problematičnije je od svih tih silnih slika u glavi, složiti priču s glavom i repom - to najčešće radim navečer u krevetu prije spavanja. No, još problematičnije od toga je stvoriti povoljne uvjete u kojima ću zagrijati stolac - to je
vječna borba sa samom sobom.

Znam da ne voliš ni jedan ni drugi svijet pa te moram pitati - gdje bi radije živjela, na Star Trek Voyageru ili u Star Wars svemiru? :) Moraš odabrati između ta dva inače će eksplodirati mala bomba koju su mi alieni ubacili u glavu.

Mislim da bih odabrala Star Wars svemir. U Star Treku ima previše pravila ;)