Borja.org

Godine 1968. Sjeverna je Koreja zarobila USS Pueblo, brod US mornarice špijunskoga predznaka, u Vijetnamu Viet Cong je pokrenuo Tet ofenzivu, ubijen je Robert Kennedy a po cijelim su se Sjedinjenim Državama održavale demonstracije protiv rata u Vijetnamu. Ta, 1968. godina, uz sve ovo, ostat će zapamćena i po My Lai masakru.

Quang Ngai provincija smjestila se na zapadu Vijetnama, i miks je planina, džungle, rižinih polja i plaža. Svjedoci kažu kako se američki vojnici nisu mogli pomaknuti ni pola milje dnevno od bujne džungle. Seoce Chu Lai smjestilo se u ovoj provinciji u blizini jedine nacionalne ceste Južnog Vijetnama Q1. Jedanaesta je brigada izgradila kamp u južnom dijelu provincije, u gradu Duc Pho. Do 1967. godine ovim je dijelom dominirao Viet Cong, a tamošnje je stanovništvo naprosto obožavalo Ho Ši Mina kao i njegov sveti cilj. Jedini način da se izbaci Viet Cong iz ovoga područja, bio je izbrisati sela sa lica zemlje. Kada je 11ta brigada stigla u Duc Pho 70 posto je sela već bilo izbrisano. Najviše je dakako patilo civilno stanovništvo, kojima je noću vladao Viet Cong a danju Ameri, koji unatoč stalnim bombardiranjima nisu uspjeli dobiti prevlast nad ovim dijelom. Vijetnamci su ih dobijali ponajviše smrtonosnim zamkama, koje su postavljali po džungli. U veljači i ožujku 1969. Charlie Company, iz 1. bataljona, 11 te brigade pretrpio je zbog ovakvih zamki i znatne gubitke. Patrolirajući u blizini Son Mya, naletjeli su na gusto minsko polje. Kada su eksplozije počele, umjesto da se povuku krenuli su naprijed, što je rezultiralo petnaestoricom mrtvih, a kasnije je Charlie Company izgubila još ljudi, što je dovelo do konačne brojke od 28 mrtvih; ovo ih je poprilično ražestilo.

WILLIAM RUSTY CALLEY

Calley je bio sasvim običan mladić, tipičan Amerikanac. Odrastao je na Floridi, a otac mu je bio u mornarici. Do odlaska u vojsku pohađao je Palm Beach Junior College, gdje se nije baš pokazao kao najbolji student. Prije negoli će otići u vojsku, radio je i nekolicinu poslova: u osiguravajućem društvu kao istražitelj, u autopraonici, kondukter u tramvaju...Jedno je vrijeme živio u San Francisku, a nakon toga je, poprilično beznadežan, završio u vojsci. Nakon što je završio osnovni trening u Fort Benningu, prijavio se u školu za oficire, gdje je postao drugi poručnik, oficir koji je mogao zapovjedati vodom od 30 ljudi, ali, u određenim okolnostima i grupom od 200 ljudi. Nakon završene škole za oficire prebačen je na Havaje, gdje je trenirao za spomenutom Charlie grupom.
Stigavši u Vijetnam, grupa je postala dio 23. pješadijske divizije; no Calley njegov vod nije poštovao i mnogi su se pitali kako je uopće prošao u školi za oficire. Ožujka 15. Charlie Company se sa komadantima skupio oko 'kuće' "Mad Dog" Madine, koji je bio Calleyev nadređeni, a kako bi održali komemoraciju za poginulog Charlijevca George Cox-a. Tu je Madina održao i kratki brifing o napadu na My Lai. Iako to nikada nije potvrđeno, jedan od svjedoka je rekao kako je "Mad Dog" ovdje izdao zapovijed da se puca i na civile; drugi svjedoci iz Charlie voda ovo su opovrgli.

EARLY AM

U rano jutra 16. ožujka Charlie grupa je krenula u akciju. Na My Lai vozili su ih Huey helikoperi 174te helikopterske napadačke grupe. Osim Charlijevaca, u jedan od helikoptera ukrcao se i Ron Haeberle, fotograf vojske, koji je radio za "Stars and Stripes," magazin US vojske. Oko 0745 AM stigli su u blizinu My Laia, a tada su i njegovi žitelji postali svjesni napada. Sakrili su se u podzemne prostorije izgrađene još dok su francuzi bili u ovim krajevima.

Calley je sa 1. vodom, sa jugoistoka, stigao do My Lai među prvima, a prvi je nastradao starac koji se zatekao u polju u blizini sela. Prvi je vod otvorio vatru na devet vijetnamskih farmera ubivši ih na mjestu, a, kako su svjedoci utvrdili, pucalo su nasumce, odnosno na sve što se kreće. Neki od ranjenih stanovnika sela dolazili su po pomoć Amerima, ali i njih su na licu mjesta ubijali. "Žena je izašla iz 'rupe' sa djetetom u rukama; Widmar je pucao na nju iz M-16 puške i ona je pala na pod. Iako je beba još uvijek bila živa, Widmar je pucao i u nju," pričao je jedan od svjedoka. Varnado Simpson, jedan od vojnika također je ubio ženu s djetetom a kasnije je priznao kako je bio odgovoran za smrt barem 25 ljudi. Prvi je vod nastavio ulaziti dublje u selo. Iako nije bilo neprijateljske vatre, pucali su na 'rupe' i ljude u njima, bacajući i granate. Mlade djevojke koje nisu ubili Amerikanci su silovali, ponekad prisiljavajući cijelu obitelj da gleda. Pilot Brian Livingston, napisao je u pismu kući kako nikada nije vidio toliko mrtvih na jednom mjestu i kako su većina njih bili - žene i djeca. Ostale preživjele Calley je ubio.

Dok je pokolj trajao na tlu, jednim je od helikoptera upravljao Hugh Thompson. Malo dalje od sela ugledao je ranjenu ženu u polju. Kada se približio vidio je jednog od vojnika kako udara ženu i puca joj u glavu. Nakon što je bio svjedokom još nekolicine zločina spustio je helikopter između civila i Culleyevih ljudi. Svojim je ljudima naredio da pucaju na Calleya ako nešto pokuša napraviti. Nakon toga mali broj preživjelih prebacio je u Quang Ngai. Prvi je vod nastavio prema istoku sela. U blizini mosta, tamo je bilo još četrdesetak žene i djece. Među njima se našao i jedan budistički svećenik. Dok je Calley ispitivao svećenika o oružju u selu, iz gomile je prema svojoj majci istrčalo dijete. Colley ga je ubio, a nakon toga pucao je i na svećenika. Nakon toga i ostatak je voda počeo pucati po preživjelima.

Nakon 1. voda, u akciju čišćenja krenuo je 3. vod. Sve što je preživjelo masakr oni su dokrajčili, bilo da je riječ o ljudima ili životinjama. No, nitko se ne sjeća da ijedan metak ispaljen na 1. vod, koji je vodio Calley. Isti je dan krenulo zataškavanje. Oni vojnici koji nisu pucali na civile izgubili su razum, a i danas ne postoji živa osoba koja se točno sjeća što se dogodilo. Neki od vojnika su ubijali u 'rupama', neki u selu, no svaki je vojnik vidio barem jedno ubojstvo civila. Točan broj ubijenih nije se znao, ali pretpostavlja se da ih je bilo oko 374, po Criminal Investigation Division, a vijetnamski su istražitelji utvrdili kako ih je bilo oko 500.

Do podneva 16. ožujka i komanda je znala da se u My Laiu dogodilo nešto stravično, no nikakve disciplinske mjere nisu poduzete. Godine 1968. jedan od vojnika koji se 'skinuo' napisao je pismo generalu Creightonu Abramsu, o tome kako su US vojnici tretirali vijetnamce. "Odnosi između američkih vojnika i vijetnamskog naroda su izvrsni..." odgovorio mu je major - Colin L. Powell. Zataškavanje se nastavilo i tijekom 1969. godine, a jedina osoba koja je zapravo znala što se dogodio bio je vojni fotograf Ron Haberle.

My Lai Istraga
Ron Ridenhour, u Vijetnam je došao početkom 1968. godine i bio je dodijeljen avijaciji. No, brzo se sprijateljio s pješaštvom, sa kojima je često provodio vrijeme u bazi. Bio je pripadnik Long Range Reconnaissance Patrol grupe, i iako nije učestvovao u napadu na My Lai, nakon napada čuo je sa više strana o masakru, koje su se tijekom slijedećih nekoliko mjeseci samo potvrđivale. Kada se vratio u Sjedinjene Države napisao je pismo sa svjedočanstvima koje je čuo i poslao kongresmenu Morris Udallu i različitim vladinim ustanovama. Njegovo je pismo izazvalo željenu reakciju. Vladine su ustanove reagirale, ali i različiti političari. General William Westmoreland osobno je obećao istragu.

Tijekom ljeta 1969. pokrenuta je istraga, koju je vodio pukovnik William Wilson, pripadnik Zelenih Beretki i veteran Drugog svjetskog rata. Počeo je sa 'face 2 face' intervjuima sa sudionicima, noseći uniformu punu odlikovanja, kako bi se osjećali da je na njihovoj strani. Prvi intervjuirani bio je Ridenhour, koji ga je opskrbio detaljima. Nakon toga krenuo je po Americi ispitujući sudionike masakra u My Laiu. U ljeto '69 razgovarao je i sa pilotom Thompsonom, a kasnije i sa Calleyem. Nakon deset tjedana istrage, izvještaj je podnio generalu William Peersu, koji je bio nadležan za slučaj. Istraga se vršila poprilično pažljivo i detaljno; istražitelji su otišli i u Vijetnam i iskopali grobove poginulih. Doneseni zaključak ste već pročitali: prvi je vod napravio masakr među djecom i starcima u selu My Lai.

U kolovozu '69 i Nixon je obaviješten kako će Calleyu i njegovima biti suđeno; My Lai potvrdio je jedno: vijetnamski je rat bio zapravo brutalna borba protiv ljudi koje su tlačile obje strane. Rujna 6. 1969. dva dana prije negoli će biti pušten iz vojske Calley je i formalno optužen. Nakon ovoga krenula je i medijska akcija; novine su se dohvatile priče. Pojavljivalo se sve više i više detalja, a krajem godine Hershov članak u NY Timesu osvojio je i Pulitzera, za tekst u kojem je detaljno opisao masakr i pokušaj zataškavanja. U prosincu 1969. godine Life magazin je donio Haeberlove fotografije iz My Laia. I tada je sve postalo jasno. Suđenje je počelo 1970. godine, listopada 17. Tužitelj je bio Aubrey M. Daniel III, a Calleya je zastupao George Latimer, bivši vojni sudac. Calleyu se sudilo za ubojstvo 109 civila. U poroti su sjedili iskusni, više puta odlikovani ratnici koji su prošli sve moguće frontove. Tijekom suđenja Calley je počeo pisati i knjigu o My Laiu. Najiscrpniji izvještaj o onome što se dogodilo dao je Paul Meadlo, koji je u detalje opisao što se dogodilo i kako je Calley ubijao. Calley se branio pričom da je samo obavljao svoj posao. Ernest Medina je zanijekao da je dao bilo kakvu naredbu da se ubiju civili.

Ožujka 29. 1971. godine Calley je osuđen na neku vrst kućnog pritvora a kada bi izlazio iz kuće pratila ga je vojna policija. Godine 1973. njegova kazna doživotnog zatvora smanjena je na deset godina, a 1974. i to je smanjeno; ispalo je da je ovaj masovni ubojica odležao 3 i po godine kućnog pritvora i oko jedan mjesec za svakih deset ubijenih vijetnamaca. Danas živi u Columbusu, Georgia i ne daje intervjue. Smaknuti vijetnamci iz My Laia dobili su spomenik.

hr.digg|prijavi