books
Prvi poljubac
Nebo se iznenada zacrnilo. Prekrili su ga tamni oblaci, nagovještavajući kišu i što je najgore, morat ću ostati kod kuće.Kad bi i htio ići van, moja majka bi se zasigurno usprotivila, govoreći kako ću se opet prehladiti, kako neću ići u školu barem tjedan dana, (a ja tu ne vidim ništa loše) ksko će mi nedostajati dio gradiva i da ću se izgubiti. Zapravo ja i ne znam što joj to znači, jer ipak sam oduvijek bio odličan đak. No dobro, zašto da vas gnjavim lošim vremenom i time što meni moja majka govori kada i vama vjerojatno govori isto. jer sve su vam majke iste. One se jednostavno brinu, i žele vam sve najbolje. Moj tata kaže: "Pusti ga već je velik." Ja i jesam velik, idem već u peti razred, i iskoristit ću ovo loše vrijeme da vam ispričati priču, priču koja je istinita in koja je meni promijenila život. Riječ je naime, o jednoj djevojčici. Ako još uvijek igrate nogomet sa prijateljima ili pikulate ili se igrate lovice...ovo možda nije za vas. Ovo je knjiga za one koji su naslutili što znači prava ljubav. Da, da prava ljubav. Baš to mi se dogodilo, kada sam se najmanje nadao, kad sam mislio da su sve cure glupe i da nema ljepše stvari negoli otići s prijateljima i juriti ulicama. Do tog dana, ja Marko Lorić, imao sam u životu dvije djevojke. Prave pravcate. Ali to, kako sada vidim, nije bilo ono pravo. Ove sam godine krenuo u peti razred. To je već bilo nešto. Zamislite, svaki predmet nam predaje drugi profesor. Sve je za nas bilo pomalo zbunjujuće. Cijeli je razred raspravljao o tome kakav je koji profesor, koji puno pita, koji je strog, koji nije. Mene i mog najboljeg prijatelja, Ivana Mikulu, sve je to okupiralo koliko i druge. No, vrijeme je prolazilo, i svi smo se polako privikli i na profesore i na učionice.
xxx
- Dakle, draga djeco, slijedeći sat - govorila je Magda, profesorica iz hrvatskog i naša razrednica - pregledavat ćemo lektire.
- Ali, nismo još imali sat razredne zajednice - povika netko iz posljednjih redova želeći izbjeći lektiru još neko vrijeme.
- Da,da tako je!
- Hoćemo SRZ! - dobacio je netko.
- SRZ,SRZ! - poečo je vikati cijeli razred.
-Tišina - prekinu nas Magda - slijedeći sat imat ćemo sat lektire. I gotovo. Nemojte...ZVRRRRRRRRRRR!
Nije stigla ni dovršiti misao a već smo bili na nogama. Spremali smo stvari i jurili prema dvorani za tjelesni, jedan od naših najdražih predmeta. Naša škola u Dugavama bila je stvarno velika, bila je to škola sa najviše đaka u Hrvatskoj. Imali smo veliku i lijepu dvoranu. Ivan i ja spuštali smo se niz stepenice, razgovarajući o lektiri.
- Šta imamo za lektiru? - upita me.
- Malog princa - odgovorio sam.
- Malog princa, kaj je to? - upita me.
- Kreteni, to vam je jedna od najljepših knjiga za djecu, napisao ju je jedan pilot koji je nestao - ubacila se Maja s hrpom informacija.
- Gdje je nestao? - upitao sam je dok je buljila u mene kroz svoje naočale s velikim okvirima i velikim očima iza tih okvira.
- U pustinji - prošapće mi kao da nitko ne smije znati.
- Knjiga za djecu? - ubaci se Ivan.
Maja je stala nasred dugačkog hodnika koji je vodio do dvorane. Ivan i ja također.
- A baš ste glupi! - reče nam - Kladim se da vas dvojica nemate ni cure.
Obadvojica smo zinuli u čudu pitajući se kakve veze ima Mali Princ s curama. Nismo uspjeli saznati jer je Maja otrčala. Pretpostavljali smo da joj se nije svidjelo ovo Ivanovo pitanje o knjizi za djecu. Nastavili smo put ka svlačionici mudrujući.
- Marko - pozvao me Ivan.
- Reci.
- Šta ona misli pod tim 'kladim se da još nemate ni cure'? - upita me.
- Pa baš to - rekoh - kladi se da nemamo cure.
Mislim da bi dobila okladu - zaključi Ivan.
- U pravu si - potvrdim ja spuštajući pogled ka podu.
xxx
Tjelesni smo imali zajedno sa F razredom.Bio je to razred isti kao i svi razredi svijeta. Gotovo isti. Tog dana igrali smo nogomet. Ivan je imao loptu i trčao je prema golu F razreda. Ja sam trčao usperdo s njim, čekajući da mi nabaci da pucam po golu. Na terenu je bila totalna zbrka, svi su jurili čas na jednu čas na drugu stranu. Ivan je prešao Hrvoja iz F razreda i lijevom nogom uputio loptu k meni. Zajedno s loptom k meni je krenula i hrpa dječaka đeljnih lopte. Jurili su prema meni i ja sam, u strahu da ne izgubim loptu, pucao po golu. Lopta je parala zrak, kretala se prema gornjem lijevom kutu. Tihomir, golman F razreda, krenuo je na loptu. Svi su stali. Lopta je udarila u prečku i izašla van terena otkotrljavši se do terena za košarku. Točnije, do klupe na kojoj su sjedile dvije cure iz F razreda. Otrčao sam po loptu. Jedna ju je cura držala u ruci. Promatrao sam ih obadvije. Bile su kratko ošišane ali su imae dugački tanki rep. Viđao sam ih i prije no nikada na njih nisam obraćao pažnju.
- Izvoli - reče mi Ana, pružajući mi loptu. Tea, njezina prijateljica, samo se smješkala.
- Hvala - rekoh uzimajući loptu.
- Zamalo si dao gol - reče mi Ana spuštajući pogled na zemlju.
- Zamalo - potvrdim ja - pogodio sam prečku. To je super, kužiš, jer ionako nisam neki nogometaš.
- Marko! - čuo sam ljutite povike.
- Moram ić - rekoh, no, nisam se pomakao s mjesta.
Moje su oči bilo prikovane za Anine, Anine za pod.
- MARKO!
- Bok - pozdravio sam ih i otišao igrati nogomet. Dao sam loptu Tihomiru i otrčao do Ivana.
- Marko, pa gdje si ti? - upita me on - Znaš da tjelesni ne traje cijeli dan.
- Ivane, Ivane - ponavljao sam. Moj najbolji prijatelj me gledao ne shvaćajući ništa.
xxx
"Što je to bilo na tjelesnom? I." Bila je to poruka od Ivana, poslana usred sata povijesti. Buljio sam u nju. Što je to bilo? Ne znam ni sam. Znao sam zapravo ali sam bio zbunjen. "Ne znam" - pisao sam - "mislim da mi se sviđa Ana. Mogli bismo večeras zajedno van. M." Poslao sam mu poruku preko Kreše, Zvonka i Srećka. Ivan i ja nismo sjedili zajedno. Zbog našeg glasnog brbljanja, profesori bi nas ponekad razdvajali. Nakon nekog vremena držao sam u ruci papirić s Ivanovim odgovorom. "Važi. I." Super. sad samo treba naći način kako da to izvedemo. Na pamet mi je padalo stotinu ideja ali je svaka tražila razgovor i to s njima. Dakle, ja sam morao prići njima i pitati ih a to mi je bilo malo...znate, nekako nisam znao kako se to radi i tako. Odlučio sam na kraju da im pošaljem pisamce. "Bok Ana! Sigurno ti je dosadno na satu kao i meni." Ne. Bacio sam papir i počeo pisati novu poruku. "Bok Ana! Baš sam pričao s Ivanom (to ti je moj najbolji prijatelj). Mogli bismo se večeras naći. Nas četvero. Ti, Tea, Ivan i ja. Što kažete? Marko iz E razreda." Ovo mi se svidjelo. Sad treba uručiti poruku. Tko će to napraviti? Tihomir. Golman F razreda. On je bio Ivanov i moj dobar prijatelj. Konačno se oglasilo zvono i Ivan i ja brzinom munje istrčasmo iz razreda. Tihomira smo našli na jednom od mnogobrojnih hodnika.
- Tihač, prijatelju - pozvali smo ga.
- Ej, dečki, bok! - pozdravi nas.
Oko nas su trčale djevojčice i dječaci, profesori su išli u zbornicu, čistačice su vikale.
- Tihač, trebamo uslugu - reče mu Ivan.
- Hm - odgovori on. - Slušam.
- Imamo poruku za Anu i Teu - objasnim mu ja.
- I htjeli biste da im je ju dam? - upita.
- Da- u isti glas ćemo Ivan i ja.
- OK - reče on.
- Ali...-započeo sam ja.
-...Htjeli biste da to nitko ne zna - nadopuni me Tihomir.
- Da - opet ćemo nas dvojica u isti glas.
- OK - smješkajući se i namignivši nam složi se i naš prijatelj - Nemate problema.
Tihomir je otišao u svoj razred a mi u svoj.
- Baš je bistar - zaključi Ivan.
- Istina - složim se ja.
- Sad treba čekati - reče mi Ivan.
- Sad treba čekati potvrdim ja.
Spustili smo se u učionicu za glazbeni i sjeli na svoja mjesta. Na ovom satu bilo nam je lijepo i lako. Imali smo dobru profesoricu. Trebalo je samo znati nešto otpjevati i nešto odsvirati. Mi smo uglavnom to i znali. Netko više, netko manje. Učionicom je umjesto katedre dominirao smeđi piano iza kojeg je sjedila profesorica. Ona bi svirala a mi bismo se dobro zabavljali. Ali, ovaj sat glazbenog razlikovao se od ostalih. U mojoj i Ivanovoj glavi rojilo se stotinu i jedno pitanje bez ijednog odgovora. Što ako ovo, što ako ono, kako ćemo...
Željno smo iščekivali kraj glazbenog, našeg posljednjeg sata. Nikako da ga dočekamo. Trajao je cijelu vječnost. Konačno, nakon stoljeća i pol, oglasilo se zvono. Izašli smo iz učionice. Odmah se pred nama stvorio Tihomir.
- Dečki - reče on - imam nešto za vas.
- Daj! - u isti glas ćemo Ivan i ja.
Tihomir nam dade papirić žute boje presvijen stotinu puta. Ivan ga otvori. "U sedam ispred škole. Ana i Tea."
- Super - rekli smo, zahvaljujući Tihomiru i krenuli kući.
Izašli smo iz škole šutke.
- A što ćemo im reći? - upita me Ivan.
- Bok?
- Može.
xxx
- Bok - pozdravili smo Anu i Teu. Stigle su pred školu samo nekoliko minuta poslije nas. Neću vam ni pričati kako je proteko to popodne. Razvuklo se kao da nikada neće proći. Izašao sam van iz kuće već u pola šest. ivan i ja smo smišljali plan za osvajanje. Nismo smislili ništa.
- Bok - odzdrave nam one.
- Gdje ćemo? - upita Tea.
- Pa, možemo prošetati malo iza škole. što ja znam - odgovorio sam joj.
- Može - složi se Ana.
Krenuli smo. Ana je odmah stala uz mene. Tea uz Ivana. Hodali smo kao u školi, dvoje po dvoje.
- Jel vas pitao povijest? - upita me Ana.
- Ne znam - rekoh.
- Kako ne znaš? - začudi se ona.
- Pa...imali smo povijest nakon tjelesnog, a nešto sam morao smisliti pa nisam baš obraćao pažnju pita li - muljao sam.
- A-ha- zaključi Ana sa čudnim smiješkom u svojim lijepim očima.
- Ivane, jel pitao povijest danas? - pokušavam se izvući.
- Ne znam - odgovori on.
- Kako ne znaš? - upita ga Tea.
- Pa...nisam baš pratio, bio sam umoran od tjelesnog - muljao je i on.
- A-ha - zaključi Tea. Učinilo mi se da sam u njenim očima vidio isti smiješak kao i u Aninim.
Iza škole je, osm nogometnog, košarkaškog, rukometnog i ostalih terena, bilo i puno klupa. Ivan i Tea sjeli su na jednu a Ana i ja na drugu, malo udaljeniju klupu. Sjedili smo i gledali se. Ana prekine šutnju.
- Jesi li imao kada curu?
- Jesam - odgovorih joj.
U njenim očima...hm...tuga?
- Ali to je bilo bez veze. Bio sam još klinac, znaš.
U njenim očima smiješak.
- I kako ti je bilo s tim curama? - upita.
- Bez veze.
- A jel' voliš ti životinje? - upita me Ana.
- Pa volim - rekoh - baš nagovaram starce da kupimo psa.
- I, hoćeđ li ga kupiti?
- Ne znam. Znaš, oni misle da se ja ne bih brinuo za njega. kažu mi da mi dosadi sve čega se prihvatim. Išao sam na ping-pong i odusta, išao sam na izviđače i odusta, išao sam na latinski i...
-...odustao. - nadopuni me.
- Da - potvrdim ja gledajući u pod.
- Ja imam mačka - otkri mi Ana.
- Ozbiljo - začudih se jer mi nije izgledala kao netko tko ima mačka.
- Da, zove se Tom.
- Pa to je pravo ime za mačka - rekoh smješkajući se.
- Valjda.
Zašutjeli smo. Ana je gledala u nebo, a ja sam gledao u travu i zamišljao da sam mala travka. Uvijek kada mi je bilo neugodno želio sam biti nešto sasvim drugo. I sad mi je bilo neugodno, naprosto nisam znao šta da radim. Sjedio sam ja i prije tako s curama na klupi ali to nisu bile cure kao Ana. Ana je bila...posebna. Imala je prekrasno lice i lijepu kratku kosu s dugačkim tankim repom. A baš se znala i obući. Nosila je žutu majicu, plavu košulju, žute tenisice i plave traperice. Na glavu je stavila šarenu kapu ispod koje se preko cijelih leđa spuštao dugački repić. Hm, baš je bila prekrasna.
- Marko - pozove me Ana i prekine u razmišljanju.
- Molim?
- Reci mi sviđa li se Ivanu Tea?
- Pa, ja mislim...nisam siguran...nismo baš pričali - počeo sam petljati mucajući. Osjećao sam da mi se jezik i te kako sapliće.
- Najbolji si mu prijatelj. Ti bi barem to morao znati - uvjeri me Ana.
- OK - rekao sam pomirljivo - sviđa mu se.
- Jako? - upita.
- Jako - potvrdim gledajući zvijezde i mjesec, sa željom da sam astronaut i da sređujem svemirski brod a ne dečko kojem je neugodno i koji je totalno zbunjen jer razgovara s jednom prekrasnom djevojčicom.
- A ti? - doleti do mene pitanje i osjetih kako mi se zabija u glavu.
- Jel' mi se sviđa Tea? - rekao sam shvativši da bi šalom mogao razbiti vlastitu tremu.
- Ne. Jel...
-...mi se sviđaš ti? - prekinuo sam je gledajući je u oči i znajući da je ovo jedna od značajnijih noći u mom kratkom životu.
- Pa da - reče mi Ana i skrene pogled u stranu.
U tom trenu shvatio sam da se ona osjeća isto kao i ja. Nisam ja jedini čovjek kojem se ovo dogodilo niti je ona jedina djevojka kojoj se sviđa dečko. Vjerojatno se to događa svima. I vjerujem da svi imaju tremu i da se svi boje i strepe. Jer bez tog uzbuđenja, straha i strepnje nema prave ljubavi. Približio sam se Ani i zagrlio je, polako i nježno.
- Ana?
Ona podiže pogled sa zemlje i pogleda u mene. Ruke je držala u krilu. Stavio sam svoju lijevu ruku na njene isprepletene prste.
- Jako mi se sviđaš. Ni jedna cura mi se nije sviđala tako. Mislim, niti jedna od one dvije cure. Dok sam s njima sjedio ovako sada kao s tobom tražio sam pogledom Ivana, gledao dečke kako igraju nogomet i...nisam se bojao.
- A sada se bojiš? - upita me naslanjujući glavu na moje rame.
- Bilo me je malo strah - objasnih joj - bojao sam se sviđam li se ja tebi ili...
- Nemoj se bojati - prekine me- jako mi se sviđaš. Još nisam srela dečka kao što si ti. Drugačiji sei. Znaš se šaliti, nije ti u glavi samo nogomet i tršanje po Dugavama.
Zagrlio sam je još jače. Ona se skupila držeći rame na mom ramenu. Spustila se noć. Mjesec i zvijezde obasjavale su Dugave.
- Kako je nebo lijepo - primjeti Ana.
- Moj tata kaže - rekao sam - da je gore sve zapisano. Pa, tako je valjda i zapisano i da ćemo ti i ja sjediti na ovoj klupi, zagrljeni.
- A tko je to zapisao? - bila je znatiželjna Ana.
- Moj tata - odgovorio sam bez razmišljanja.
Ana se počela smijati.O, kako se lijepo smijala. Osjećao sam se predivno. Skoro kao kad sam u školi, kad ništa ne znam a profesor ispituje pa prozove mene, ali zvono nas prekine i ja obećam sam sebi kako ću naučiti za slijedeći sat. Osjećao sam se baš tako. Smijali smo se oboje još dugo i smijali bi se, na ovoj klupi zajedno, do kraja života da do nas nisu dođli Ivan i Tea, zagrljeni baš kao i mi.
- Opa! - reče Tea kad nas je vidjela zagrljene.
- Opa! - reče Ana kad ih je vidjela zagrljene.
- Opa - priključio sam se i ja tek toliko da ne zaostanem u "opanju".
- Vrijeme je da pođemo kući - obavijesti nas Tea.
- Šteta - zaključio sam.
- Jest - složi se Ana - ali moramo.
Ustali smo sa klupe i zagrljeni krenuli kućama. Obje su stanovale blizu škole. Trudio sam se da hodamo što sporije kako bi Anu što duže grlio. putem smo se šalili i bili smo, mogu vam reći, u tom trenu najsretniji ljudi na ovom planetu. A i šire. Dopratili smo ih kući i pozdravili do sutra u školi.
xxx
Znao sam da će ovo bit jedna od onih noći kad jedva čekate da se probudite. Znate ono, idete na more i cijelu noć se vrtite u krevetu, željno iščekujući da svane. Ivan je otrčao kući. Stanovao je na drugom kraju Dugava i majka mu se već sigurno zabrinula. I ja sam se požurio kući.
Otključao sam vrata od stana i ušao. Skinuo sam tenisice i ušao u dnevnu sobu. Tu su sjedili moja majka i moj otac.
- Bok - pozdravio sam ih.
- Bok - pozdrave i oni mene ne mičući pogled s ekrana.
Sjeo sam pokraj njih i upitao:
- Što to gledate?
- Kviskoteku - odgovori mi mama i upita: - A gdje si ti bio?
- Vani, malo tu, i tamo.
- Zvala je Ivanova mama da pita jesi li došao - reče mi tata.
- Bili smo zajedno - otkrio sam im.
- S kim ste bili? - upita otac gledajući kako se blesavo smije.
- Pa... - počeo sam mucati kad me otac prekinu:
- Bili ste s nekim curama?
- Da - iznenadih se - kako znaš?
- Po tvom blesavom smješku. On je karaktersitičan za muški dio obitelji, kada se zaljubi. Kako se zovu?
- Tea i Ana.
- I koja je tvoja? - upita radosno majka.
- Ana - odgovorio sam praveći se cool.
- I? - upita stari.
- I šta? - opet sam se zbunio.
- I jel' ti to nova djevojka?
- Da, to mi je nova djevojka - potvrdio sam ponosno.
- Na tatu je - reče moj otac, Antun Lorić, gledajući moju majku Barbaru Lorić kako pokušava suzdržati smijeh.
Zagrlio nas je oboje i poljubio. Bili smo jedna sretna obitelj. U tom trenutku shvatio sam da više neće biti problema sa mojim izlascima. Ima djevojku. Bila je ovo korisna spoznaja. Želio sam što prije zaspati i što prije vidjeti Anu...
xxx
- Marko! - iz daljine je dopirao nečiji glas - Marko!
Otvorio sam oči i ugledao svoju majku kako stoji nada mnom i gleda u moje smeđe oči. Trepnuo sam jedanput, dvaput, triput i...bio sam skoro budan. Ja sam bio takav, bez problema sam ustajao u bilo koje doba. Tako sam i sada u trenu bio na nogama. Dok mi je majka pripremala doručak, otišao sam u kupaonicu. Trebalo se umiti i dotjerati. Inače, moram priznati da sam tu jutarnju higijenu nekako uvijek zbrzao. protrljam malo oči, malo promrljam četkicom za zube i gotovo. Sada je nešto drugo. U kupaonici sam bio gotovo pet minuta kada moja majka otvori vrata i uđe. Sigurno se već zabrinula za mene. Držeći zagonetno prst na bradi reče:
- MArko, oborio si vlastiti rekord. Toliko vremena u kupaonici! Jel' to zbog Ane?
- mam..pust..da..se..sre..-mumljao sam perući zube.
Izašla je sa smiješkom na licu. Čuo sam je kako ocu, koji je pio svoju jutarnju kavu, priča o događaju koji će se pamtiti u obitelji Lorić. kad sam se konačno umio i oprao zube uzeo sam malo tatinog dezodoransa. Izašao sam iz kupaonice i sudario se s tatom. On se uhvatio za nos i ja sam shvatio da sam s mirisom malo pretjerao. Nije vađno. To će ionako ishlapjeti do škole. Doručak je bio na stolu no ja sam odlučio da se najprije obučem. Navukao sam svjetloplave traperice (kupljene u Trstu prije mjesec dana) i svjetlosivu majicu, dugih rukava sa kapuljačom. Stavio sam ruksak na leđa, pojavio se pred roditeljima i upitao ih:
- Kako izgledam?
- Fantastično - rekla je mama ljubeći me u tjeme.
- Bolje nego ja u tvojim godinama - nadovezao se tata i nastavio - Ja..
. ..u tvojim godinama - nastavio sam - nisam imao ni za tenisice, ni za traperice, ni za ovo ni za ono...
- OK - rekao je tata - shvatio si.
- Ajd' za stol - naredila mi je mama i ja sam je poslušao.
Na stolu me čekao jedan tost i frape od banane. Bio je to moj omiljeni doručak. Pojeo sam ga u vrlo kratkom vremenu i zaputio se u školu. Do škole sam imao oko četiri minute hoda, dvije minute trčanja i minutu sprinta. Stigao sam za minutu. Uletio sam u razred i u njemu zatekao Ivana sa smiješkom još blesavijim od moga.
- Bok - pozdravio sam ga bacajući ruksak na klupu.
- Bok - odzdravi mi on i ostali u razredu.
Sjeo sam i počeo vaditi bilježnicu i knjigu iz Hrvatskog. Danas ga imamo prvi sat.
- I? - upita me.
- Pa - počeo sam - baš mi je bilo lijepo.
Ivan se nasmiješi.
- I meni, i meni.
- Super su cure - zaključio sam.
- Jesu, jesu - ponovi on.
- Imate lektiru? - prekine nas Maja u tek započetom razgovoru.
Ivan i ja se uhvatsimo za glavu.
- Lektiru!?
- Da, da - slavodobitno, vrlo pjevnim glasom reče Maja - Malog princa.
- Pa nemamo - zaključio sam već videći profesoricu kako mi upisuje jedinicu u imenik.
- Znala sam - reče odlazeći u svoju klupu.
- Što ćemo sad? - upitao sam Ivana.
On se namrštio i počešao po glavi. Počešao sam se i ja misleći da će se možda lektira stvoriti ispred mene. Umjesto nje, oglasilo se zvono. Ivan i ja duboko uzdahnusmo. Gotovo je. A možda...
- Znam - rekao sam Ivanu i otrčao iz razreda.
U tren oka sam se stvorio u F razredu i pogledom tražio Teu i Anu. Ugledao sam ih u zadnjoj klupi kako veselo čavrljaju. Došao sam do njih, nasmiješio se i rekao:
- Cure, Ivan i ja hitno trebamo vašu pomoć.
Zabezeknuto su me gledale. Uzeo sam prvu stolicu, dovukao je do njih i počeo tiho, zavjerenički pričatiČ
- Imamo danas lektiru, a nismo je napisali. Ni Ivan ni ja. Vama hrvatski predaje Rocka a nama Magda. Ako vi nama date svoje lektire, samo da ih pročitamo, nema šanse da skuže prevaru.
- Što ste imali za lektiru? - upita me Ana.
- Malog princa.
Izvadile su iz svojih školskih torbi bilježnice u kojima je bila lektira i dale mi. Primio sam Anu za ruku, pogledao je u oči i rekao:
- Hvala.
Istrčao sam iz razreda i u posljednji čas sjeo u klupu. Trenutak nakon mene ušla je i Magda, naša razrednica i profesorica hrvatskog. bacila je dnevnik na stol, veselo se nasmiješila i rekla:
- Lektirica. Danas imamo lektiru.
Pružio sam Ivanu Teinu bilježnicu a ja sam veselo otvorio Aninu. Naša je razrednica imala plavu, ravnu kosu, redovito šišanu ispod ušiju. Bila je to krupna žena, ni lijepa ni ružna. Ostalo joj je samo nekoliko godina do mirovine i vjerojatno joj je već dosta i škole i đaka. Zato je ponekad znala biti vrlo nervozna i tu je svoju nervozu iskaljivala na nama, svojim đacima. Nije to bilo nešto strašno ali ipak smo mi trebali puno više strpljenja i razumjevanja. Ona izgleda to nije znala. Nisu pomagali nikakvi razgovori. Postajala bi još nervoznija. Zaključili smo da je u tim trenucima najbolje šutjeti i čekati da se situacija smiri. Ne znamo kakve je volje danas no saznat ćemo uskoro. Listala je polako imenik i kružila pogledom po razredu.
- Klonac - prozove.
xxx
Robert Klonac bio je naš dobar prijatelj. U samim počecima našeg druženja nismo se baš voljeli, štaviše, bilo smo neprijatelji. Ali, kako smo odrastali tako smo i shvaćali da razloga za mržnju nema. Počeli smo se družiti i prijateljevati. Robert je pročitao lektiru svojim dubokim glasom. Dobio je četvorku. Zašto nije dobio odličan? To je znala samo osoba koja je ozbiljno promatrala svojih trideset i sedam đaka. Listala je imenik dalje. Nisam niti sumnjao da će slijedeće prezime biti baš moje.
- Lorić - nisam se prevario.
Počeo sam čitati. U početku tihim glasom, a poslije sve sigurnije. Na nekim dijelovima sam zastajkivao i mučio se čitajući Anin rukopis. Ipak, uspio sam dogurati do kraja ne dižući pogled s bilježnice. Anina je lektira imala sve: kratki sadržaj, likove, vrijeme i mjesto radnje, karakterizaciju likova i mišljenje o djelu. Pogledao sam u Magdu. magda me gledala u oči. Sekunde su prolazile polako kao sati. Čuo sam Ivana kako teško diše pokraj mene. Osjetio sam Majin pogled na sebi.
- Odličan - čuo sam razrednicu kako izgovara ovu riječ, dragu svim učenicima.
Polako sam izdahnuo, shvativši da nisam ni disao. Pogledao sam u Ivana i namignuo mu.
- Kretenu - reče mi on.
Do kraja sata pročitalo se još nekoliko lektira, no ja nisam bio prisutan na satu. Moje su misli bile daleko...dobro, ne tako daleko, u susjednom nam F razredu. Konačno, oglasilo se i zvono. Magda je izašla iz razreda a Ivan i ja smo se uputili u hodnik. tamo je već bila velika gužva. Ispred F razreda stajale su Ana i Tea. Prišli smo im pružajući bilježnice. Ana ja uzela bilježnicu a ja sam je hrabro uzeo za ruku i odvukao malo dalje.
- Ana -rekoh joj - spasila si mi život. Ovo ti nikada neću zaboraviti.
- Koliko si dobio? - upita me.
- Pet.
- I nije skužila?
- Ne.
- Slijedeći put se toga sjeti ranije pa ću ti dati da prepišeš - reče - ili ćemo je napisati zajedno.
- Opa! - rekoh u sebi.
Sjediti pokraj Ane i zajedno pisati lektiru, to bi bilo fantastično.
- Pa - počeo sam - tu lektiru sam zaboravio napisati, ali znaš. matematika mi ide dosta slabo, možda bi mi mogla pokazati, ako imaš vremena...
- Kad pišete test? - upita me.
- Slijedeći petak.
- Dobro. Slijedeći tjedan imamo školu popodne pa možeš doći kod mene ujutro jer moji starci rade i nitko nam neće smetati. Osim moje sestre. Možda.
Ovo je bilo divno. ovo je stvarno bilo divno. Ana i ja učimo matematiku kod nje. Hm! Naš razgovor prekinu zvono. Vratili smo se u razred.
- Danas popodne idem u grad - reče mi Ivan kad smo sjeli.
- U grad?! - začudio sam se.
- Da, da u grad - potvrdi mi on još jednom ponosno.
- Pa zašto? - upitao sam još uvijek začuđen.
- Tea mora kupiti mami poklon za rođendan i ja idem s njom da joj savjetujem šta da kupi - objasnio mi je.
- Vau! Super! Odlično! - bio sam oduševljen - A šta ćeš reći starcima?
- Starci rade, a i ako dođu s posla uvijek mogu reći da sam bio u Dugavama.
- Pa da - složio sam se.
- Zar nisi rekao da nemaš lektiru - uleti Maja s glupim pitanjem.
- Lagao sam - bio je moj kratki odgovor.
- Lažeš - nije mi vjerovala.
- Pa to sam i rekao - nisam se dao smesti.
Sada se povukla a ja sam nastavio razgovor s Ivanom.
- Slijedeći tjedan idem učiti kod Ane matematiku - pohvalio sam se.
- Ma daj! - zbunio se - Ideš kod nje doma?
- Da - potvrdio sam.
- Bit ćete sami?
- Možda. Starci joj rade ali će možda njena sestra biti doma - otkrih mu.
- Super - zaključi Ivan.
U taj tren u razred uleti profesorica geografije. Bila je to sitna vesela žena i svi smo je jako voljeli. Njena je glavna fora bila ne najaviti kontrolni. Samo bi uletjela u razred i rekla:
- Sve pod klupu, pet minutni kontrolni.
Onda bi mi vikali:
- Uaaa!
- Nećemo kontrolni!
- Buuuuu!
Ipak, unatoč našim prosvjedima, bili smo nemoćni. Ivanu i menu su ti kontrolni bili super jer smo obojica voljeli geografiju i profesoricu Kusan. Danas nismo pisali kontrolni već smo uzeli novo gradivo: Europa. Govorili smo o površini, stanovnicima, ovom i onom, kad do mene i Ivana dođe papirić, presavijen nekoliko puta. odmotali smo ga i ugledali poruku:
"Jesu li Ana i Tea iz F razreda vaše cure?"
Popisani su bili "Vlatka i ostali." Koji su to ostali, nismo znali ali smo pretpostavljali. Bio je to klan od pet-šest cura iz razreda s Vlatkom na čelu. Vlatka je pak bila vrlo glasna i vrlo zgodna djevojka. Važila je za najzgodniju curu iz E razreda. Imala je dugu plavu kosu i dobro se oblačila. Oko sebe je okupila Maju, Lidiju, Anitu, Andreju i Iru. Njih šest su bile dobra škvadra, ali, za mene i Ivana one su bile onako, bez veze. Zašto? Pa valjda je, kako kaže moj tata, slađe voće iz tuđeg vrta. Tko će to znati. "Ne tiče vas se" - napisali smo odgovor na isti papirić i poslali ga natrag. Išao je od ruke do ruke i stigao do Vlatke. Vlatka je odmotala papirić, pročitala odgovor i okrenula se. Njene su se oči zasjajile. Je li to bila mržnja, ljutnja, zloba ili nešto drugo, ne znam. No, nije bilo dobro. Okrenula je glavu natrag ka ploči i više nam nije uputila niti jedan pogled.
- Što joj je? - upita me Ivan potiho.
- Nemam pojma - odgovorio sam sliježući ramenima.
Zvono se oglasilo točno kad smo završili lekciju. Pred nama je bilo petnaest minuta velikog odmora. Izletjeli smo iz razreda i uputili se u kantinu. Kantina dugavljanske osnovne škole bila je vrlo velika i u noj se znalo skupiti mnogo učenika i profesora. Sjeli smo za jedan stol, u samom kutu, do prozora. Ivan je uzeo doručak: kruh, pekmez i čaj, a ja sam jeo sendvič koji mi je spremila majka. Bio sam jako izbirljiv i zato sam nosi užinu od kuće. Tek smo počeli jesti kad se do našeg stola došeću Vlatka, Lidija, Anita, Andreja i Ira.
- Slobodno? - upita Vlatka.
- Ne - odgovorio sam joj gledajući je u oči.
- A zašto? - upita Lidija.
- Zato jer ti mi tako kažemo - odgovori joj Ivan osornim glasom.
Okrenule su se i krenule prema drugom stolu. Skoro su se sudarile s Anom i Teom koje su upravo prilazile našem stolu.
- Bok - pozdravili smo se.
- Imali ste geografiju? - upita Tea.
- Jesmo - odgovorismo Ivan i ja u isti glas.
- Jeste li pisali kontrolni? - gotovo uplašenim glasom upita Ivanova cura.
- Ne - odgovori joj Ivan i primi je za ruku - Ne moraš se bojati.
- Super - odahnula je.
- Obrađivali smo novo gradivo: Europa - dodao sam.
- Odlično - reče Ana.
- Čujem da idete u grad? - kazao sam spuštajući sendvič na stol.
- Pa da - potvrdi mi Tea i reče - Ja sam čula, pak, da ti imaš problema s matkom i da si našao rješenje.
Svi smo se nasmijali. Ja sam samo potvrdno kimao glavom. Uzeo sam sendvič i pružio ga Ani.
- Hoćeš?
- Ne - sramežljivo je odbila.
- Ma daj Ana, odličan je, mama mi je napravila a ona ti priprema super sendviče - uvjeravao sam je.
- OK.
- Uzela mi je sendvič iz ruke i zagrizla.
- Mmmm - zadovoljno je promrmljala - Od čega je?
- Od tri vrste sira, samo ne znam kako se zovu.
- Pitaj je! - naredila mi je.
- Hoću.
- Što ćeš raditi danas? - upita me Ana.
- Kad danas? Popodne ili navečer?
- Između popodne i navečer.
- Pa - opet sam počeo muljati - imam dogovor s curom, idemo u šetnju.
- Ozbiljno? - prihvatila je Ana šalu - Imaš curu?
- Da.
- A kako se zove?
- Nije važno.
- A kako izgleda?
Primaknuo sam joj se i šapnuo na uho:
- Najljepša je na svijetu i zove se Ana. Pogledaj doma u ogledalo i vidjet ćeš je.
Zadovoljno se nasmiješila i rekla:
- U šest na ljuljačkama iza Teine zgrade?
- Može - složio sam se.
xxx
Iza Teine zgrade nalazio se mali park sa dvije ljuljačke, jednom klackalicom i ovećim pješčanikom. Sjedio sam u jednoj od ljuljački i čekao Anu. parkić je bio prazan. Tek bi povremeno u njega zalutao poneki šetač pasa. U daljini sam ugledao Anu. Pogledao sam na sat, koji mi je tata kupio u New Yorku. Bila je točna. Šest je sati i polako se približava noć. Istina bilo je još mnogo svjetla od zalazećeg sunca.
- Bok - pozdravi me Ana.
- Ej - pozdravio sam i ja nju.
Sjela je na ljuljačku do moje i lagano se zaljuljala.
- Jesi dugo tu? - upita me.
- Ne. Maloprije sam došao.
Okrenuli smo se jedno prema drugome. Ana je na glavi imala svoju šarenu kapu i njene su predivne oči dolazile do izražaja. Gledao sam u nju pitajući se što li je sada u njenoj glavi. Odgovor sam dobio vrlo brzo:
- Jesi li se ikada poljubio s curom? - upita me.
Osjećao sam se kao pogođen maljem.
- Pa nisam - odgovorio sam sramežljivo gledajući u veliki pješčanik.
- A Ivan?
- Koliko ja znam, nije - rekoh.
- A jesu li došli oni iz grada?
- Ne znam. Zašto?
- Da prošećemo malo svi zajedno.
- Možemo im pozvoniti poslije - predložio sam.
- OK - pristala je.
- Hoćemo li se prošetati? - upitao sam je konačno pogledavši u nju.
- Može - odgovorila je veselo se smješkajući.
Ustali smo sa ljuljačke kad do nas dotrči veliki zlatni retriver.
- Lotta, tu dođi - pozvala ju je gazdarica.
Lota nije obraćala pažnju. Veselo se motala meni i Ani oko nogu. Oboje smo čučnuli i počeli je milovati a ona nas je gledala svojim velikim očima veselo mašući repom. Gazdarica još jednom zovnu psa i Lotta nas napusti. Odlučili smo prošetati do klupe na kojoj smo sjedili prošli put.
- Baš mi je lijepo šetati s tobom - prizna mi Ana.
- Je - složim se - i meni s tobom.
Hodali smo polako.
- Ti si prvi dečko koji me zagrlio, znaš?
- Ozbiljno? - zastao sam.
- Najozbiljnije - reče mi povlačeći me naprijed.
- A tko te prvi poljubio? - upitao sam a ona je zastala.
Još nitko - reče dok sam skretao prema školi.
Hodali smo šutke. Ne znam što se tada vrzmalo po Aninoj glavi ali znam da je u mojoj bilo samo jedno pitanje: Kako? Nikad se nisam poljubio s curom i nisam znao kako se to radi. Bio sam pomalo i uplašen, zapravo jako uplašen, i smišljao sam kako da odgodim taj poljubac. Nisam niti primjetio kada smo došli do klupe. Sjeli smo zagrljeni i gledali ispred sebe. Razgovarali smo, no ja se ne sjećam o čemu. U glavi mi je bio sam taj prokleti poljubac. Cijelo sam vrijeme znao da Ana očekuje da je poljubim ali opet...bilo mi je tako glupo. Sjedili smo na klupi skoro čitav sat pričajući. Konačno je došlo vrijeme da pođemo kući. Odahnuo sam, a opet i nisam jer sam znao da će me ovo snaći vrlo brzo. Na Ivana i Teu, potpuno smo zaboravili. Otpratio sam Anu kući i pokunjen otišao svojoj. Vukao sam se polako po cesti, lutajući mislima, vraćajući se nanovo i nanovo na nešto tako jednostavno i opet tako komplicirano - poljubac. Nisam poznavao nikoga tko se ljubio sa curom, osim tate, a njega mi je bilo glupo pitati. Dovukao sam se lijeno do stana, pozdravio mamu i tatu i otišao u svoju sobu.
- I što sad? - upitao sam samog sebe gledajući svoje lice na prozorskom staklu. Na radiju je svirala nova pjesma Dine Dvornika. Iz dnevne sobe je dopirao smijeh mojih roditelja. Sve je bilo tako veselo osim mene i moje, kako mi se činilo, bezizlazne situacije. Isplazio sam jezik i gledao ga. Primakao sam usnama svoju ruku i zamislio da su to Anine usne. Bilo je lako ljubiti se sa svojom rukom ali sam znao da je u to stvarnosti nešto sasvim drugo. Zašto se uopće moramo ljubiti? Nisam znao. Otišao sam u kupaonicu i poljubio se sam sa sobom prislanjajući usne na ogledalo. Opet je bilo lako. Ali to u ogledalu sam bio ja a ne Ana. Pustio sam vodu da roditeljima ne bi bilo nešto sumnjivo i vratio se u svoju sobu. Sada, kad sam bio sam, sve mi se činilo tako jednostavno. Onda bi se, pak, sjetio kako smo sjedili na klupi i sve bi mi palo u vodu. Postao sam toliko očajan da sam vidio samo jedan izlaz...
xxx
"Ana
U školi sam postao sve slabiji, ocjene su mi sve lošije i mislim da bismo trebali prekinuti. Marko."
Za vrijeme školskog odmora tutnuo sam Ani papirić u ruku i brzo se vrati u razred. Ivan i Tea ostali su u hodniku zajedno sa Anom. Za mnom u razred dotrči Ivan.
- Što si joj napisao? - upita me.
- Da prekidamo - odgovorio sam, gledajući na ploču, izbjegavajući njegov pogled.
- Zašto!? - Ivan je bio i više nego iznenađen.
- Tako - odgovorio sam. Ne znam ni sam. Zapravo sam znao. Poljubac. U ovom trenutku činilo mi se da je najlakše pobjeći. U svakom slučaju puno lakše nego li se poljubiti s Anom. Ipak, bilo mi je neugodno otkriti pravi razlog svom najboljem prijatelju. Osjećao sam se tako bez veze.
- Ona plače - reče mi Ivan.
Slegnuo sam ramenima i počeo listati bilježnicu iz bilogije. Pravio sam se da ponavljam. Ivan me zbunjeno gledao. Ja sam izbjegavao njegov pogled. Sjeo je pored mene i zašutio.
- Kako je bilo u gradu? - upitao sam ga tek toliko da nešto pitam.
- Lijepo - škrto mi odgovori.
Ivan bi mi inače ispričao sve temeljito i detaljno. Danas se to nije dogodilo. Počeo sam se pitati jesam li postupio ispravno. Više ni u što nisam siguran, a najmanje u ispravnost svojih postupaka. iako je još uvijek trajao odmor, većina učenika petog E sjedila je za svojim stolom i ponavljala gradivo. Bilo je i onih koji to nisu radili. Oni su ili sve znali ili su upravo prekinuli s curom i nije im ni do čega.
Sat je trajao već dobrih dvadeset minuta a ja sam još uvijek buljio u jednu točku.
- Lorić - prozove me profesorica bilogoije, Kleopatra, moje prezime.
Nisam čuo.
- Lorić! - prozove me opet.
Ivan me trknu u rebra.
- A?!
- Prozvala te - šapne mi.
- Ovaj - počeo sam govoriti ustajući - profesorice, ja se nisam spremio.
razred me zabezeknuto gledao.
- Kako to misliš? - upita me Kleopatra.
- Pa tako, nisam naučio - odgovorio sam pomalo bezobrazno. Bio sam ljut na sve, na cijeli razred, a trebao sam se ljutiti samo na sebe.
- Marko, ja ću morati upisati jedinicu - reče mi Kleopatra.
- Dobro - rekao sam i sjeo.
Jednom je moj tata rekao da kada ti se dogodi jedna loša stvar, odmah iza nje možeš očekivati i drugu i treću. Nesreća nikad ne dolazi sama. da je to istina shvatio sam u trenutku kada je profesorica iz matematike prozvala baš mene da riješim neki prokleti zadatak na ploči. Buljio sam u nekakve brojke i vrtio kredu u ruci ne znajući apsolutno ništa a najmanje kako riješiti zadatak. Iza sebe sam čuo šaptanje no kao da nisam. Profesorica Bažun me gledala u čudu.
- Marko - reče mi dižući obrve iznad plavih okvira svojih naočala. - Znala sam da si loš sa matematikom, ali da ne znaš baš ništa...To će nažalaost biti jedinica. U petak, slijedeći tjedan, pišemo kontrolni pa ako naučiš, možeš ispraviti.
Vratio sam se na mjesto. Bio sam uvijek, barem do sada, odličan đak i cijeli me razred u čudu promatrao. Išli su mi na živce.
- Čovječe, dva komada u jednom danu, to nije dobro - otkri mi Ivan.
- Znam - klimao sam glavom lijevo desno.
Vlatka, koja je sjedila ispred mene, okrene se i reče:
- Mogu ti ja pokazati matematiku, ako hoćeš.
- Hvala - rekao sam prisjećajući se iste ovakve ponude, ali od meni daleko draže osobe - Ane.
Moje lađe nisu potonule nego su potonule i otišle prema samom središtu Zemlje. Život mi je u dva sata postao toliko bezvezan da mi je došlo da se rasplačem. Još imamo tri sata i tko zna što se sve može dogoditi. Kako je krenulo..hm. Baš me briga - rekao sam sebi - ispravit ću to. Onda mi je palo na pamet da se neke stvari, koje zabrljamo, nikada ne mogu ispraviti. Ovo je bilo užasno saznanje koje me pomalo i uplašilo. Nisam vjerovao do danas da postoji nešto što se zove "loš dan". Nekad bi moja mama rekla mom tati, kada bi je on upitao kako je bilo na poslu, rekla da je imala loš dan. Obično sam ja bio taj koji se smijao, kada bi čuo tako nešto. Pitao sam se postoji li turbo loš dan. Ako nije postojao, od danas postoji jer se dogodio baš meni Marku Loriću, učeniku petog E razreda.
xxx
Sat hrvatskog jezika s književnošću, proticao je mirno. Nisam mogao jerovati da me profesorica nije prozvala da odgovaram nešto vezano uz tekst koji smo radili. Baš zato raspoloženje mi se malo popravilo. Taman su spasilački brodovi krenuli izvlačiti moje potonule lađe kad profesorica reče:
- Prekosutra su informacije i voljela bi da dođu svi roditelji.
Osjećao sam se kao nokautirani boksač. Uspio sam izdrđati četrdeset i tri minute teške borbe i onda mi je, kada sam se najmanje nadao, doletjela šaka u glavu i srušila na pod. Bio sam još u nesvijeti kada je do mene dopro zvuk zvona. Nisam se mogao pomaknuti. Čekao sam da me hitna pomoć odvede i da umrem u bolnici a ne u ringu. Ali, hitne pomoći nije bilo. Otišao sam do prozora gledajući djecu kako se igraju u školskom dvorištu. Prišao mi je moj najbolji prijatelj. Nismo razgovarali. Njemu je sve bilo jasno. Meni ništa.
xxx
Došao sam kući i pogledao se u ogledalo. Izgledao samo kao pokisla mačka ako znate kako izgleda pokisla mačka. Ne znate? E pa, izgleda jadno, očajno, bezizlazno, glupo...što ja znam.
Na stolu me čekala mamina poruka:
"Ručak ti je u velikom loncu na štednjaku. Moraš zagrijati na 2. Nemoj zaboraviti ugasiti peć! Vole te mama i tata".
Otišao sam do kuhinje, našao lonac, otvorio ga i unutra ugledao kelj. Mrzio sam kelj. Stvarno sam ga mrzio.
xxx
Bio je četvrtak. Kapi kiše su napadale prozorsko staklo moje sobe. Kao da su odlučile najjače lupati baš po mom prozoru. taj jednoličan ton me nervirao. Vjerujem da bi nervirao svakoga, pogotovo ako je sedam sati jutro i ako morate u školu.
Kada sam jučer, u srijedu, došao iz škole, probrljao sam kelj po tanjuru da bi moja mama mislila da sam jeo i onda sam se povukao u svoju sobu. Sjedio sam osjećajući kako mi se u glavi stvara nered koji ću teško popraviti. Dobio sam dvije jedinice i prekinuo s Anom. Tog popodneva sam pokušao složiti dvorac od lego kocaka koje sam nedavno dobio na poklon od tete. Nije mi išlo. Nikako. Ljutito sam pobacao kocke u kutiju i gurnuo je pod krevet. Nakon toga sam u video ubacio film "Vozačka dozvola". U tom filmu jedan dečko laže roditeljima da je položio vozački ispit kako bi mu dali auto da izvede djevojku. baš kada je mislio da će njegova laž proći oni ga otkrivaju. Međutim, on ne odustaje od svog nauma. Ukrade automobil svog djeda, ogromni cadilac. Prolazi kroz stotinu peripetija na kraju se sve naravno završi sretno. Film me rastužio. Gledao sam ga i cijelo vrijeme mislio na Anu. Spremio sam kasetu i htio malo izaći iz kuće ali počela je ova prokleta kiša koja nije prestajala do danas. nazvao sam Ivana ali mi je njegov brat rekao da je Ivan upravo izašao s nekom curom. Bila je to Tea, u to sam bio siguran. Osjećao sam se tako usamljeno. Pitao sam se što li radi Ana. Nikad do sada nisam razmišljao o tome što radi neka cura. Nešto se u meni događalo a ja nisam znao što je to. raspored mi je danas bio tako gadan, da sam se boja otići u školu. Imali smo geografiju, i vrlo lako bi mogli pisati kontrolni, iza nje glazbeni koji će pitati cijeli cjelcati sat, nakon glazbenog slijedio je sat povijesti na kojem se moglo dogoditi svašta. Četvrti sat imali smo engleski a peti hrvatski jezik. Nakon toga bit ćemo slobodni.
Peti E razred imao je trideset i sedam đaka. I kada vas njih dvadeset upita "Što je to bilo jučer?" to vam počinje ići na živce. Upravo se to dogodilo meni. Ušao sam u rezred, sjeo na klupu, izvadio udžbenike iz geografije i počeo listati bilježnicu kad dolazi Maja.
- Bok Marko.
- Bok Maja.
- Znaš, možda ćemo danas pisati petminutni kontrolni - govori mi žmirkajući očima i popravljajući naočale.
- Kolumbo - promrmljam.
- Što?
- Kažem znam.
- Jesi naučio?
- Jok.
- Kao ni juečr - primjećuje.
- Kao ni jučer.
Odlazi. Odmah iza nje do mene se dođeće Vlatka. Sjeda na Ivanovo mjesto i progovaraČ
- Jesi razmiislio?
- O čemu? - pitam je gledajući u oči.
- O tome da ti pokažem matišu.
- Jesam.
- I? Možeš doći kod mene da učimo zajedno, znaš, ja ionako imam peticu.
- Hvala ti Vlatka - zahvaljujem se - dogovorit ćemo se.
Vlatka odlazi a mene zove Robert koji sjedi iza mene.
- Marko!
Okrećem se.
- Šta je?
- Jesi rekao starcima za komade?
- Naravno - odgovaram mu i okrećem leđa.
- Marko! - opet će Robert.
- Šta je?
- Šta su ti rekli?
- Tko?
- Starci. Za komade. Kužiš?
Primičem mu se i odgovaram u lice šapatom:
- Rekli su mi "Otkad si se počeo družiti s Robertom u školi si sve lošiji".
- Ma da? - ne vjeruje.
- Ozbiljno. Zašto bih ti lagao?
Konačno me ostavlja na miru ali sada se pojavljuje Lidija. Njezina sam simpatija još od prvog razreda osnovne. I ona, kao i Vlatka, sjeda do mene. Ima dugu crvenu kosu i lijepe ruke, pogotovo prste. mali su i nekako slatki. Ipak, to nije bilo dovoljno da postane moja djevojka. Jednom smo skoro profirali na mom rođendanu. plesali smo i onda sam ja rekao da su take That kreteni. Mrzila me je dva tjedna. Nekako smo se pomirili i zaboravili Take That.
- Ako ti treba kakva pomoć iz biologije tu sam - predloži svoju pomoć - znaš da sam stručnjak za to.
- Znam Lidija - rekao sam - i ako mi bude trebala pomoć iz biologije ti ćeš biti prva kojoj ću se javiti.
- Čula sam da si prekinuo s Anom.
Taman joj hoću odgovoriti kad dolazi ivan i tjera je s mjesta:
- Ajde gibaj. Moram ponavljati.
- Bok - pozdravljam Ivana.
Bok, bok - pozdravlja me dvaput.
- Jesi naučio? - pita.
Klimam glavom lijevo desno.
- Ti si lud - njegov je komentar - ti si lud.
U razred ulazi profesorica Kusan. Da muha leti po razredu ni ona se ne bi čula već bi kao i mi, vejrojatno, buljila u profesoricu čekajući da izgovori tu rečenicu. Na moju žalost profesorica ju i izgovara.
- Pišemo petminutni kontrolni. Sve pod klupu.
Dok ona upisuje sat i odsutne đake mi stavljamo sve pod klupu. Na stolu imamo samo papir i olovku. Na brzinu nam izdiktira pet pitanja. Vrijeme nam prolazi a ja još uvijek buljim u pitanje broj jedan. Ne znam odgovor niti na jedno pitanje. Nisam se niti snašao a profesorica već kupi kontrolne. ivan me gleda.
- Treći - kaže.
- Treći - potrđujem.
- Treći šta? - upita Alan koji sjedi iza nas s Robertom.
- Komad - istovremeno mu odgovaramo.
Sat geografije prolazi mi velikom brzinom. ne slušam profesoricu, moja glava je nekako prazna. Zvoni i ja pokušavam ponoviti, točnije naučiti glazbeni no sve mi se smješalo: četvrtinke, polovinke, ključevi, tonovi, durovi, molovi, valceri, opere...
Naravno, i moje ime je na spisku za streljanja. Proziva me kao da pjeva:
- Lorić.
- molim - odgovaram ja isto tako pjevnim glasom.
Razred se smije. Profesorica me ispituje a ja muljam i petljam pokušavajući izvući barem minus dva. na kraju krajeva to mi i uspjeva. Nije jedinica ali kao da jest. Za moju mamu i mog tatu minus dva je isto što i jedan. Dva je isto što i jedan. Tri, pa i nije jedan, ali skoro. Konačno, vrijeme je za najljepši događaj u školi - veliki odmor.
- Ideš jesti? - upita me Ivan naslućujući moj odgovor.
- Ne, pojest ću u razredu - odgovaram.
Ivan odlazi a ja ostajem sjediti u klupi. Iz ruksaka vadim čokoladu Mars i polako je jedem. razlog zbog kojeg nisam otišao u kantinu vrlo je jednostavan. ima tri slova: Ana. Bojao sam se susreta s njom iako si to nisam želio priznati. Bilo mi je nekako, ne znam niti sam, valjda neugodno. Osjećao sam se krivim. bar joj nisam lagao da sam se pokvario u školi. pokvario sam se, ali otkada sam prekinuo s njom.
razred je bio prazan. Osim mene u njemu je možda ostalo dvoje troje učenika. odlazim do prozora i gledam na hodnik na kojem trče djeca. Velika škola - velika gužva. odjednom, učini mi se da sam vidio Anu. Sve se dogodilo tako brzo. Samo je projurila ako je to uopće bila Ana. Osjećao sam kako mi srce ubrzano kuca. Zbog čega, pitam se. Po prvi puta u životu jedva čekam da završi veliki odmor i da se Ivan vrati. I Maja. I Vlatka. I Lidija. Osjećam se nekako sam. Dosadno mi je. Pokušavam ponoviti povijest ali ne ide. Nikako se ne mogu skoncentrirati na ono što piše u velikom udžbeniku povijesti. Kao i u glazbenom sve mi se pomiješalo: bitke, ratovi, praljudi, rimljani, robovi..
Sat povijesti traje. Srećom po mene i po ostale nije odlučio provjeravati naše znanje. Točnije, naše neznanje. Uzimamo novo gradivo. stiđe mi poruka od Ivana.
"Tea me cijelo vrijeme ispitivala zašto si prekinuo s Anom. Ivan".
Vraćam mu poruku.
"Što si joj odgovorio?"
"Istinu. Da nemam pojma".
Osjećao sam se da bi mi bilo puno lakše kada bi svom najboljem prijatelju mogao otkriti istinu. Ali...Bilo mi je neugodno priznati da se ne znam ljubiti. Što ako mi se počne smijati? Ili, što ako sve to kaže Tei, a Tea Ani? Ili...U glavi mi je bila zbrka. Što se sve može dogoditi ako kažem Ivanu istinu? Ali, nešto u meni govorilo mi je da ipak to treba napraviti. U jednom filmu, jednog dječaka nitko ne voli. Svi smatraju da je glup i nitko se ne želi družiti s njim. Ima samo jednog prijatelja koji mu cijelo vrijeme govori "U nevolji se prijatelj poznaje. na kraju filma to se i pokaže točnim. Shvatio sam da bi trebao porazgovarati s Ivanom...
xxx
Kiša je prestala, škola završila. nebo je bilo sivo, nekako tužno. Ivan i sjedili smo na mojoj i Aninoj klupi i šutjeli.
- Nisi mi ispričao kako ti je bilo u gradu? - rekao sam.
- Pa - poče on - prvo smo bili na Trgu. Tea je tražila poklon za mamu ali to toga na Trgu nije bilo. Onda smo išli u Ilicu i u jednom smo dućanu našli neki šal. Meni se nije sviđao ali sam morao reći da mi se sviđa jer se to tako radi.
- Kako to? - zbunjeno sam upitao.
- Pazi, jednom je moj tata teti Aniti rekao da mu se ne sviđaju njene cipele. I onda je moja mama poludjela jer se to ženi ne govori.
- Nije mi jasno.
- Moja mama kaže da se u takvoj situaciji ne smije reći da su ružne nego da su: interesantne, drukčije, moderne...nikad ružne.
- A jel taj šal bio ružan?
- Ne znam. Zapravo ga nisam ni pogledao dobro. Iaonako je svejedno - sviđao mi se ili ne moraš reći da je lijep.
-I?
- Onda me Tea vodila u slasičarnicu kod uspinjače. Znaš gdje je uspinjača?
- Da, tamo gdje je Vincek.
- Tko? - razgoračenih očiju upita Ivan.
- Vincek. Slastičarnica kod uspinjače. Jednom me teta vodila tamo. Imaju super kremšnite.
- To je onda ta slastičarnica - zaključi Ivan.
- Ne znam - rekoh ja - nije bitno. I što je bilo dalje?
- Onda smo tako sjedili, pojeli smo po kremšnitu, popili colu i krenuli doma.
- Pa bili ste dosta kratko u gradu - zaključio sam.
- Hm - reče Ivan - baš i nismo.
- Za ovo što si mi ispričao nije vam trebalo više od jednog sata.
- Nije. Nisam ti ispričao do kraja.
- Aha.
- Išli smo pješice do busa. Znaš, po onom velikom parku Zrinjevcu. I hodamo mi tako, ljudi šeću sa psima, šta ja znam bila je neka lijepa atmosfera. I mi ti sjednemo na klupu.
- I? - priča me sve više počela zanimati.
- I ništa. Sjedili smo zagrljeni neko vrijeme i pričali, promatrali ljude. Znaš, bili smo zagrljeni cijelo vrijeme. Bilo je baš onako, kao u nekom ljubavnom filmu.
- A jeste li se poljubili? - upitao sam Ivana.
- Hm - on će gledajući u daljinu - Nismo.
I ja sam se zabuljio negdje u daljinu, malo šutio i onda upitao Ivana:
- A zašto?
- Vidiš Marko - reče okrećući glavu ka meni - ne znam.
- Ne znaš što?
Pokraj naših nogu sleti golub. Tražio je mrvice hrane ne obazirući se na dvojicu dječaka koji pričaju o svojim ljubavnim jadima. Gledali smo ga neko vrijeme a onda mi Ivan odgovori:
- Sve je to tako komplicirano.
Shvatio sam da nas muči isti problem.
- Kad gledaš na filmu - nastavi on - kako se dečko i cura ljube. izgleda tako lagano. Nekako normalno. A kad se nađeš sam u takvoj situaciji, mislim, da poljubiš curu, sve ti je nekako teško i najrađe bi, što ja znam, najrađe bi valjda pobjegao...
- Ivane - počeo sam sada ja - moram ti nešto priznati.
Pogledao me u čudu. sada sam ja izbjegavao njegov pogled tražeći po nebu goluba koji je maloprije tražio hranu pred našim nogama.
- Što? - upitao je očekujući tko zna što.
- Pa, ja sam prekinuo s Anom baš zato.
- Zašto? - nije mi bilo jasno.
- Zbog tog poljupca - konačno sam prevalio, meni tako tešku riječ, preko usta.
- Poljubili ste se?
- Ne.
- I?
- I zato sam prekinuo s njom.
- Zato što se nije htjela ljubiti s tobom?
- Ne - već sam postajao nervozan - prekinuo sam s njom zato što se ne znam ljubiti.
- Aha - konalno je shvatio.
- A trebali smo - pohvalio sam se.
- Kada?
- Pa jednog dana, sjedili smo na ovoj klupi, ali...meni je nekako bilo neugodno, glupo i bez veze.
- I što ćeš sad? - upita me Ivan veselo shvaćajući da nije jedini koji ima taj problem.
- Ne znam. Ali mi je užasno žao - otkrio sam mu.
- Što ste prekinuli?
- Da. Vidio si kako sam se pokvario u školi. Mama i tata će me ubiti.
- Neće - tješio me.
- Hoće - nije pomagalo njegovo uvjeravanje. Poznajem svoje roditelje.
- To je normalno - reče.
- Što je normalno?
- Normalno je da se pokvariš u školi i da imaš jedinice kad se zaljubiš. Čitao sam u OK-u. Živa istina.
Ustao sam sa klupe, stavio ruke u džepove, napravio dva koraka naprijed, okrenuo se, vratio do Ivana i pogledao ga u oči.
- Ali ja se nisam zaljubio!
- Kako to da ti je onda žao što ste prekinuli?
- Ne znam.
- I kako to da si se pokvario u školi ako nisi zaljubljen?
- Ne znam - stvarno nisam znao. - A kako čovjek uopće zna da je zaljubljen?
Ivan se namrštio, rekao jedno "Hm" i podbočio bradu rukama. ja sam ga gledao kako razmišlja očekujući da mi moj najbolji prijatelj odgovori na sva pitanja.
- Zaljubiš se valjda kad nekoga voliš - bila je njegova teorija.
- Volim mamu i tatu ali nisam zaljubljen u njih - rekao sam.
- Istina. A misliš li često na Anu?
- Svaki dan - priznao sam vrteći desnu nogu u krug i gledajući u zemlju.
- I htio bi se poljubiti s njom?
- Bih.
- Lijepo ti je kad hodaš s njom zagrljen?
- Jako.
- Jedva čekaš da je vidiš?
- Da - priznao sam mu i ovo.
- Voliš je gledati sretnu, dok se smije?
Nasmiješio sam se, prisjećajući se Ane vesele i sretne i odgovorio:
- Naravno.
- Volio bih da ti ona pokaže matišu a ne Vlatka?
- Ona, ona - potvrdio sam.
- e pa Marko, ti si zaljubljen - zaključio je veselo se smješkajući.
- Jesi li siguran? - upitao sam Ivana ne vjerujući mu.
- Sto posto - odgovori on - ti si zaljubljen.
Sjeo sam na klupu do Ivana. Ništa mi nije bilo jasno.
- A jesi li ti zaljubljen u Teu?
- Valjda - odgovori on ne skidajući osmjeh s lica.
- Kako valjda?
- Pa tako, valjda.
- Hm - rekao sam i podbočio se kao i on.
Sjedili smo tako svatko sa svojim mislima. na igralištu su igrali nogomet. Upravo je jedan visoki dečko zabio gol i svi su se veselili. Sjetio sam se prvog susreta s Anom, kada sam i ja skoro zabio gol...
xxx
Stan obitelji Lorić imao je tri sobe. To je inače bio dvosoban stan ali su moji mama i tata odlučili od jedne velike napraviti dvije male sobe. jednu su dobili oni i u njoj su spavali. Jednu sam dobio ja i u njoj sam spavao, igrao se, učio, crtao, pisao i radio još štošta. U sobi sam imao krevet, radni stol, stolicu, jedan ormar i puno, puno polica na kojima su stajale moje igračke. Od igračaka sam najviše volio lego kocke jer sam od njih mogao složiti čuda. Ponekad bi Ivan došao kod mene i mi bi cijeli dan slagali kuće, dvorce, svemirske brodove. imao sam i računalo, ali s njim se nisam smio previše igrati. bio je potreban tati za posao, a mogao bi mi se povariti i vid. Moj tata Antun Lorić bio je inžinjer i bez računala je bio kao "kava bez cigarete." Tako je govorio. Njegov se posao satojao u tome da nešto nacrta na računalu i onda netko drugi po njegovom nacrtu napravi to što je nacrtao. A crtao je svašta. Mama Lorić, Barbara, bila je zaposlena u jednoj privatnoj firmi na Trgu. Njezin je posao bio da nešto kupi jeftino , negdje u stranoj zemlji, i da proda kod nas skuplje. I to nešto se uvijek dobro prodavalo što se vidjelo i po količini lego kocaka koje posjedujem.
Osim tih dviju soba imali smo i jednu veliku, dnevnu. Dnevna soba je bila i najveća u našem stanu. Sastojala se od dva dijela, jednog većeg i jednog manjeg. U manjem dijelu se nalazio tatin radni stol i računalo. Na zidovima pokraj stola, nalazile su se police sa knjigama, visine do samog stropa. Bilo je tu svakojakih knjiga, od tatine stručne literature do slikovnica. Moja mama i ja najviše smo voljeli knjige za djecu. ona kaže da je te knjige najteže napisati. Jer, djecu ne možeš prevariti. Meni je u njima sve bilo jasno. A u onim drugima nisam razumio ništa. Razumjet ću jednog dana kad narastem. Tako mi je barem rekao tata. Ja sam vam inače jako volio čitati. Moja najdraža knjiga bila je Winnetou od Karl Maya. to je rpiča o indijancu i kauboju koji su postali jako dobri prijatelji. Ivan mi je rekao da je snimljen i film Winnetou i, zamislite, tvrdi da se snimao u našoj zemlji. Ja mu ne vjerujem, jer mi je isto rekao za "Jupiterov mjesec" i još dosta drugih 'sumnjivih' filmova. U većem dijelu dnevne sobe nalazio se trosjed, komoda, televizor, video, stol sa šest stolica i pokoji ormarčić. Imali smo i puno sobnog bilja, najviše ljubičica koje je mama jako voljela.
Televizor je bio uključen. Starci su nešto gledali. Prikazivala se opet neka dosadna emisija o politici koju ni ja ni Ivan ni bilo tko od mojih prijatelja nismo mogli smisliti. Sjeo sam na trosjed do majke i upitao je:
- A kako ste se ti i tata upoznali?
Oboje su se pogledali u čudu i istovremeno upitali:
- A otkud ti sad to?
- Pa...tako. - rekao sam.
- Hm - reče moj otac mršteći se i praveći se da se ne sjeća iako sam ja znao da to nije istina.
Mama je digla desnu obrvu i prijekornim glasom rekla:
- Antune, ispričaj djetetu ako ga zanima.
Onda je pogledala mene, pomilovala me po glavi i ne upitavši ništa rekla:
- A zanima ga.
Ja sam samo blesavo kimao glavom.
Tata je ustao, isključio TV i stavio na gramofon ploču Unforgetable, na kojoj su bile najdraže pjesme mojih roditelja.
- Vidiš sine, i mama i ja smo rođeni u Novigradu. A bio si u Novigradu pa znaš da je jedan mali grad. U malom gradu svatko zna svakoga i nema nikakvih tajni. Što god da se dogodilo to bi se i saznalo jer se uvijek nađe netko tko ne može sačuvati tajnu. Mama i ja išli smo u istu osnovnu školu samo što sam ja bio tri godine stariji. Znači, mama je bila peti a ja osmi razred. I tvoja se mama, kao mala djevojčica iz petoga A zaljubila u mene, vrlikog dečka iz osmog B. No, ja sam bio velik i ona je za mene bila klinka, znaš. Mislio sam, što ću ja s tom malom curicom pa ona nema pojma ni o čemu. Svejedno, bila mi je jako zgodna i slatka. Tvoja je mama u to vrijeme bila, zapravo, najljepša djevojčica u gradu. Završila je škola i došlo je ljeto. A ljeto znači - zabava. Plaža, kupanje, druženje s prijateljima, neprospavane noći. Jedne takve noći ja sam sjedio sa svojim prijateljima na glavnoj plaži, a mama sa prijateljicama. Zezali smo se tako i nekako su se u jednom trenutku svi izgubili a na plaži smo ostali mama i ja. Ja sam bacao kamenčiće u more a tvoja je majka došla i upitala me može li sjesti do mene. meni je bilo dosadno pa sam rekao da može. Ona je sjela a ja sam i dalje bacao kamenčiće. Negdje sa rive do nas je dopirala glazba. Počeli smo pričati o bezveznim stvarima, recimo: kako si prošao u školi, voliš li ovo, voliš li ono, koju glazbu, filmove, knjige...I onda smo se poljubili. Nakon toga svatko je otišao svojoj kući ne znajući što se zapravo dogodilo. Tog ljeta se više nismo vidjeli. Ja sam ostao u novigradu a tvoja je mama zbrisala sa svojim roditeljima kod bake i djeda. Ljeto je prošlo, ja sam krenuo u srednju školu u drugi grad i u Novigradu sam provodio sve manje vremena. A i trebalo je puno učiti. Ako nisam učio bio sam sa starim prijateljima. Vrijeme je prolazilo i ja sam nekako dogurao do četvrtog srednje. Kada sam se, nakon ljetnih praznika vratio u školu, jako sam se iznenadio. pogodi tko se upisao u tu školu? Tvoja mama. I nekako, malo po malo, mi smo se zbližili. Doduše išlo je to poprilično sporo, nadmudrivali smo se cijele te školske godine. Ipak, uspjeli smo i poljubiti, drugi put u životu i to, zamisli, na istom mjestu. Opet je došlo ljeto i na plaži se priređivala velika zabava - grad je slavio rođendan. Sreli smo se i ja sam je zamolio za ples. Otplesali smo, sjeli na naše staro mjesto i poljubili se. Ali, opet ništa. Ja sam završio srednju školu i upisao fakultet u Zagrebu. Tri su godine prošle u trenu. Studij je bio težak, grad velik, mjesta za dobru zabavu je bilo jako puno. Došao sam iz malog grada u veliki i Zagreb mi se činio kao cijeli novi svijet. Jednog dana hodam ja gradom. mladi student, normalno, gledam mlade zgodne cure. Kad odjednom, vidim, u susret mi dolazi predivna mlada djevojka. Čim sam je ugledao zaljubio sam se. Priđe mi bliže i ja vidim, to je tvoja mama. Od tada smo nerazdvojni. Vjenčali smo se godinu dana nakon toga. I, evo nas ovdje.
Mama i tata su se gledali ne skidajući blesavi smješak s lica. Polako sam ustao i otišao u svoju sobu. Odlučio sam ih ostaviti same. Sjeo sam za stol i razmišljao o ljubavnoj priči Antuna i Barbare Lorić. Pitao sam se da li će se Ana možda jednog dana udati za mene. Sve mi se to činilo jako daleko ali, nakon ove priče shvatio sam da je u ljubavi - sve moguće.
- Tata! - izderao sam se iz sveg glasa.
- Što je? - upita me tata dotrčavši u sobu misleći da se dogodilo tko zna što.
- A jeste li se puno svađali=
Sjeo je na krevet i gledao me. Neko je vrijeme šutio pa me upita:
- Posvađao si se s Anom?
- Pa...da.-rekoh skrušeno.
- I zanima te jesam li se ja svađao s mamom?
- Da.
U sobu uleti mama ali joj tata reče:
- Barbara, ovo su muški razgovori.
Mama izađe.
- Svađali smo se - potvrdi otac.
- I?
- I šta?
- Kako ste se pomirili? - bio sam znatiželjan.
- Slušaj sine. Žene su ti posebna vrsta. Moraš je držati kao kap vode na dlanu a li da zna, ako izgubiš povjerenje u nju, da ćeš natočiti punu čašu. I da ti ne treba jedna kap.
- Ništa mi nije jasno - rekao sam zbunjeno.
- to ti znači da joj otprilike stalno moraš dokazivati da je voliš najviše na svijetu.
- Moram?
- Ovisi. Znaš, neke žene to iskorištavaju. Igraju se s muškarcima kao da su lutke - objasnio mi je tata.
- Ozbiljno? - nisam mu vjerovao.
- Ozbiljno. Ali to sada nije bitno. Vidiš, nema tog čovjeka koji će ti objasniti šta je ljubav. Svatko svoju lekciju o ljubavi nauči sam. Tako ćeš i ti. A što se svađe tiče, ako si ti kriv, bio bi red da se ispričaš. Ali, žena kao žena, nije dosta samo isprika, nego joj moraš i nešto darovati. Recimo cvijeće, po mogućnosti ruže ili neki drugi mali poklončić.
- Moram li? - pitao sam čudeći se.
- Ne moraš, ali tako rade muškarci sa stilom. Ti si iz obitelji Lorić a ako ćeš se ispričavati napravit ćeš tako.
- Ti si mami kupovao cvijeće i poklone kad bi se svađali?
- U većini slučajeva.
- A što si napravio kad joj nisi kupio cvijeće?
Tata je zamišljeno pogledao kroz prozor i rekao:
- Vodio sam je na večere, u kino, na male izlete. Jednom smo, nakon svađe išli u Veneciju, ali joj nisam rekao kamo idemo.
- I?
- Bila je toliko iznenađena da nije mogla doći k sebi. Bio nam je to jedan od najljepših dana u životu. Jako smo se lijepo proveli.
- Ali ja Anu ne mogu odvesti u Veneciju - zaključio sam tužno.
- Ne možeš - potvrdio je tata ali ne tako tužno - možeš joj zato kupiti cvijeće i mali poklon.
- Nemam novaca za cvijeće i poklon.
- Pa - nasmiješio se - dat ću ti ja. Ako hoćeš?
- Ne znam - rekao sam - možda.
- Ok, znaš gdje me možeš naći.
Tata je otišao mami, amene je ostavio sa zbrkanim mislima u glavi. Cvijeće, pokloni, Venecija...
xxx
Petak je dan koji vole svi đaci, pa tako i ja. razlog moje ljubavi prema tom danu jednostavan je - bio je to posljednji dan škole u tjednu. Pred nama je vikend, dva puna dana dobre zabave. Za divno čudo i za razliku od proteklih dana petak mi je počeo lijepo. Maajka me probudila kao i uvijek u sedam sati. Prvo što sam ugledao bilo je sunce. Obasjavalo je cijele Dugave pa, naravno, i moju sobu i moj krevet u njoj. protegnuo sam se i veselo došetao do kupaonice. Obavio sam jutarnju higijenu, pojeo dva jaja na oko i zaputio se u školu. Danas mi je raspored nije bio tako zeznut kao proteklih dana i šanse da dobijem jedinicu bile su vrlo male. prvi sat smo imali hrvatski. Kako nam je taj predmet predavala razrednica, vjerovao sam da ćemo danas rješavati neke razredne probleme. Drugi i treći sat očekivala nas je matematika. Tu sam već zaradio jedinicu. Danas ćemo uzeti novo gradivo, u to sam siguran, jer je tako rekla profesorica Bažun. Četvrti sat imamo biologiju a peti engleski jezik. Jako me veselilo što su mogućnosti da dobijem jedinicu minimalne. Preoteklih dana bio sam stvarno loš. Idući prema školi shvatio sam da se neke stvari brzo mijenjaju. U ponedjeljak, dakle prije točno pet dana, bio sam odličan đak. Onda sam upoznao Anu i sve je krenulo naopačke. Došao sam u učionicu među zadnjima i sjeo u svoju klupu. Cijeli je razred bio nekako razigran i veseo. Valjda zato što je bio petak. Ispred mene i Ivana, Vlatka i lidija veselo su čavrljale o školskom plesu.
- Jesi li čuo za ples? - pita me Ivan.
- Ne - odgovorio sam - kada je?
- Slijedeći petak. Bit će odlično. Jedva čekam - veselio se Ivan.
- Zašto? - upitao sam ga.
- Ha - reče - to će biti moj i Tein prvi zajednički ples.
Samo sam potvrdno kimnuo glavom a Ivan je nastavio šapčući:
- Odlučio sam je poljubiti na tom plesu, znaš - otkrio mi je.
- Kako? - upitao sam očekujući da mi otkrije tajnu.
- Spontano - reče mi pobjedonosno.
- Spon.. - pokušavao sam ponoviti.
- S p o n t a n o - ponovio je slovkajući.
- A što ti to znači? - očekivao sma detaljan odgovor sa točnim uputstvima no, Ivan mi objasni, kao da je najpametniji na svijetu:
- To ti znači ' samo od sebe'.
Da smo Ivan i ja likovi iz nekog stripa nad mojom glavom bi se pojavio veliki veliki upitnik. Svojim me odgovorom Ivan još više zbunio. Gledao sam ga neko vrijeme, kimao glavom lije desno i čudio se. Stvarno mi ništa nije bilo jasno. Ivan mi je nastavio pričati tihim glasom:
- Jučer, kad sam doša doma, pričao sam s burazom.
Ivanov je brat bio dosta stariji od nas i imao je iskustva s djevojkama. ipak, mislio sam da ga Ivan nešto tako nikada neće upitati. No, bio sam u krivu.
- I? - moja je znatiželja vezana uz ovu temu postajala je sve veća.
I - nastavi Ivan zavjerenički - rekao mi je da se to mora dogoditi spontano.
- A što mu to znači?
- To ti znači otprilike ovo: ti i tvoja djevojka šetate. ti voliš nju, ona voli tebe. A kako vam nije dovoljno da se samo grlite, već bi se htjeli i poljubiti, to se jednostavno dogodi. Samo od sebe.
- Hm - zaključio sam i upitao - a kako znaš da će se dogoditi?
- Pa, obično staneš, gledate se, zatvorite oči i poljubite se. Jednostavno.
- Ne znam - bio sam sumnjičav - meni se nije tako činilo kada sam sjedio s Anom na klupi. A ni tebi. - podsjetio sam ga.
- Znam - potvrdio je - ali sada se više ne brinem. to će se jednostavno dogoditi. Spontano. Ni ja ni ona nećemo znati kada. mislim da je to super.
- Ali kako nećete znati kad si mi rekao da ćete se poljubiti plesu.
Ivanovo se lice smrklo, kao da ga je prekrio veliki sivi oblak.
Pogledao me je i rekao:
- O tome uopće nisam razmišljao. Opet smo na početku. A joj!
- Odlučio sam se pomiriti s Anom - rekao sam ne gledajući ga - ali nemoj to reći Tei.
Naravno, potajno i duboko u sebi sam se nadao da će Ivan to reći Tei i da će Tea reći Ani. I, naravno, da će Ana prići meni i reći da me još uvijek voli. Očekivao sam da neću morati ni prstom maknuti da se pomirimo.
- A kako to? - upta me Ivan.
- Skužio sam da mi je jako draga i da hoću da bude moja cura. baš mi nekako nedostaje u posljednje vrijeme. Otkad smo prekinuli ne mogu ništa. trebao bih ispravljati jedinice a ne da mi se učiti, jer kad krenem učiti sjetim se Ane, počnem razmišljati o njoj i prođe mi dan.
- Super - oduševio se Ivan - a kako ćete se pomiriti?
- Pa, ne znam još, ali pričao sam s tatom i on kaže da ženi treba kupiti cvijeće i poklon.
- A otkud ti novci?
- Dat će mi tata - veselo sam rekao.
- A ti si njemu sve ispričao? - upita me ne vjerujući da sam tati pričao o svojim ljubavnim jadima.
- Ma ne- razuvjerio sam ga - pričali smo o ženama.
- O ženama!? Ali Ana nije žena.
- Nema veze. Cura je, znači bit će žena.
- Pa da - složio se.
- Tata mi je pričao kako se on pomirio s Anom kad bi se posvađali.
- Kako? - sad je Ivana izjedala znatiželja.
- Pa, kupio bi joj cvijeće i mali poklon. A jednom ju je vodio u Veneciju, znaš.
- Super. Onda ćemo ići svi zajedno van. Tea, Ana, ti i ja.
- Nadam se - rekao sam, dok je u razred ulazila naša razrednica.
Pogledao sam na sat i vidio da kasni dobrih petnaest minuta. pitao sam se zašto i odmah dobio odgovor:
- Ja se ispričavam djeco što kasnim ali imam za to dobar razlog. Naime, razgovarala sam s profesoricom Rocauer i dogovorile smo se da sutra idemo na izlet. Tko hoć.
- Jeeeeee! - zaorilo se razredom.
- Super!
- Gdje idemo?
- kada? - redala su se pitanja i to bi išlo tako unedogled da profesorica nije rekla povišenim tonom:
- TIŠINA!
Svi smo zašutjeli.
- Idemo na Sljeme.
- A tko ide? - upita netko.
- Idemo mi i F razred.
Srce mi je počelo ubrzano kucati. Idemo s F razredom! To znači da ide i Ana. To je moja šansa da se pomirimo. Dan je stvarno počeo dobro.
- A kada idemo? - upita Vlatka.
- Idemo sutra u osam. Naći ćemo se ispred škole, gdje će nas čekati autobus. Autobus će nas odvesti do podnožja Sljemena: od tamo ćemo se pješice popeti do vrha.
- A moramo li ići? - upita netko.
- Ne, naravno da ne. Ali, kažu da će biti lijepo vrijeme i ako nemate nikakvih drugih obaveza mogli bismo se svi lijepo zabaviti.
Vlatka i Lidija su se okrenule i upitale mene i Ivana:
- Hoćete li vas dvojica ići?
Ivan i ja se nismo niti pogledali a istovremeno smo rekli:
- Naravno!
Sat hrvatskog jezika protekao je u trenu. Dogovarali smo što ćemo sve nositi na izlet. Trebala nam je lopta, frizbi i možda reketi za badminton. Cure su odlučile nositi gumi-gumi, možda poneku lutku i sve što vam može zatrebati da se dobro provedete u prirodi. Završio je hrvatski i počela matematika. Mi smo još uvijek bili na izletu ne obraćajući pažnju na profesoricu Bažun. Njoj kao da je bilo svjedno slušamo li je ili ne. A ako je njoj svejedno i nama je. brojke su se pojavljivale na ploči, a ja nisam uopće obraćao pažnju na njih. Znao sam da bi trebao jer slijdeći petak pišemo kontrolni. Trebao bih ispraviti jedinicu, ali bilo mi je svejedno. U mojoj glavi je bila samo jedna misao: Ana. Pokušavao sam isplanirati kako da se pomirimo na tom izletu. Ali, ništa pametno mi nije padalo na pamet. No, zato imamo prijatelje. Oni vam pomažu u nevolji. Tako je bilo i ovaj put. Završio je drugi sat i počeo veliki odmor. Ivan i ja smo počeli razrađivati plan.
- Hm - mozgao je Ivan.
- Hm - ponavljao sam ja.
Stajali smo kraj prozora, podbočili rukama brade i buljili van. Ivan bi se povremeno, kao pravi znanstvenik, počešao ili prošetao kao profesor Baltazar. Onda mu je sinulo.
- Znam!
Ja sam mu se približio i kao dva zavjerenika počeli smo priču:
- Hoćeš li se pomiriti s Anom? - upita me.
- Hoću - odgovorio sam.
- Sutra?
- Sutra - potvrdio sam.
- E pa slušaj: kad dođemo na Sljeme, malo ćemo igrati nogomet s dečkima. Onda idemo.
- Kamo?
- Ja idem šetati i pričati s Teom a ti ideš nabrati cvijeće koje ćeš onda dati Ani i reći joj da ti je žao i sve to.
- Ali svi će me vidjeti - rekao sam već sada osjećajući nelagodu.
Ja sam ipak dečko. tko je vidio da dečko bere cvijeće?
- Brat ćeš cvijeće skrivečki - predložio je Ivan.
- I onda? - čekao sam da čujem nastavak plana.
- I onda ćeš doći kod Ane i dat ćeš joj cvijeće. jednostavno.
Lako je njemu. ne mora on brati i davati cvijeće.
- A što da joj kažem?
- Reci joj da je voliš i da ti je žao i da bi se htio pomiriti - predložio je.
- Zvuči dobro - složio sam se s njegovim planom - samo sve to treba napraviti.
- Moraš! - gotovo se izdere na mene Ivan.
- Zašto? - zbunio sam se njegovim "moraš".
- Htio bi se pomiriti s Anom?
- Da - kimao sam glavom gore dolje.
- E pa zato - rekao je.
Imali smo savršen plan, smao ga je sutra trebalo provesti u djelo. Ostatak dana u školi proteklo je veselo. Svi smo bili nekako sretni zbog tog izleta i naša nam je razrednica odjednom postala vrlo draga. Ostali su nam razredi zavidjeli.Bili smo vrlo ponosni. Ipak, nije mala stvar ići na izlet...
xxx
Istog trena kad su mama i tata ušli u stan, veselo sam ih obavijestio:
- Sutra idemo na Sljeme!
- Ma nemoj!? - istovremeno su rekli - a s kim?
- Pa sa školom - rekao sam smješkajući se.
- Kako to? - upita me mama.
- Pa došla je danas raska i rekla da nas vodi sutra na Sljeme. idemo s F razredom.
- A ha! - reče mama odlazeći u kuhinju.
Nisam skidao smiješak s lica kad me majka upita iz kuhinje:
- Imate informacije danas?
- Prvi puta sam shvatio što znači kad nekome padne mrak na oči. kad sam čuo ovo pitanje smračilo mi se i vjerujem da sam pozelenio.
- Ne - čuo sam sebe kako govorim i nisam mogao vjerovati vlastitim ušima.
- Zašto? - upita me mama.
- Pa...raska ne može danas - lagao sam brzo i vješto.
Mama je provirila iz kuhinje držeći u ruci kuhinjsku krpu:
- Kako to?
- ne znam, nisam pitao.
- Ma dobro - reče tata koji je upravo izlazio iz njihove spavaće sobe ionako mu znaš sve ocjene a i sama si rekla da ti se danas ne ide na informacije.
- Istina - potvrdi mama.
- Nego - počeo je otac gledajući u mene - reci ti nama kad se vraćaš s izleta. Dogovorili smo se da popodne idemo u goste kod Folnegovića pa da znamo.
- Mislim da ćemo doći popodne, oko pet šest sati - odgovorio sam dok mi je srce još uvijek ubrzano lupalo.
- Odlično - tata će - taman da se okupaš i središ. OK?
. OK - pristao sam.
Folnegovići su bili naši stari prijatelji. imali su kćer istih godina kao i ja. Zvala se Lea. Iako je ona cura a ja dečko, uvijek smo se dobro slagali. Bili smo jako dobri prijatelji i uglavnom nismo imali tajni jedno pred drugim. S Leom se nisam vidio skoro čitavih mjesec dana pa ću joj imati štošta za ispričati.
xxx
Noć s petka na subotu bila je duga. Spavao sam nemirno i često se budio. pogledavao bih na sat i svaki put bi shvatio da je jutro još daleko. Ali kako prođe sve tako je prošla i ta noć. U sedam sati ugledao sam sunce. dan je bio predivan, nebo čisto, bez oblačka. Autobus nam polazi u osam, dakle imam cijeli sat za spremanje. Ne trebam žuriti. Otišao sam u kupaonicu, i tamo proveo punih deset minuta. Za to vrijeme mama mi je spremila moj omiljeni doručak i dva sendviča za izlet. obukao sam adidas trenirku koju sam dobio za rođendan od mame i tate, obuo sam adidas tenisice koje mi je kupila teta. Za svaki slučaj ponio sam i jaknu. Nikad se ne zna. Sendviče sam strpao u ruksak. Odlučio sam uzeti i svoju plavu shilt kapu s natpisom NY. To je značilo New York Yenkiees, i bio je to bejzbol tim iz Amerike. U spremanju mi je vrijeme prošlo vrlo brzo. Bilo je osam i četrdeset. Još dvadeset minuta. Mama me ispratila, rekla mi da se čuvam i, naravno, da se lijepo provedem. U liftu sam sreo Borisa. Boris je imao dvadesetak godina i pisao je za OK. Bio mi je dobar prijatelj i mnogi dečki iz razreda su mi zavidjeli što ga poznajem. Brzo sam stigao do škole. Svi su dečki već bili tamo. Neki su bacali frizbi, drugi naganjali loptu. Ivan je bio u ekipi koja je igrala nogomet. Bacio sam ruksak i pozdravio ih pridružujući im se u igri. Počeli smo igrati zrende. to je igra koju svi znaju. Jedan je u sredini kruga i pokušava uzeti loptu ostalima. Zamjenjuje ga onaj kojem je loptu uzeo. Robert je bio prvi u krugu. Trčao je od jednog do drugog. Lopta je došla do Ivana, Ivan ju je dobacio meni ali je nisam uspio uhvatiti. lopta je otišla malo dalje do skupine đaka iz F razreda. potrčao sam za loptom, doša do nje i pokušao je uzeti. Za mnom je dotrčao Robert i oteo mi je ispred nosa. Stajao sam ukopan. Preda mnom je bila Ana. Ona je gledala mene i ja sam gledao nju. Spustio sam pogled na zemlju i počeo nervozno kružiti lijevom nogom. Onda sam je opet pogledao i rekao:
- Bok.
- Nisi baš neki nogometaš - rekla je.
- Pa ne - potvrdio sam i sjetio se kako sam baš to rekao prvi put kad smo razgovarali.
- Marko! - čuo sam povike - Ti si zrenda! Ajde!
- Moram ići - rekao sam.
Ana je samo slegnula ramenima i ja sam otišao. U krugu sam, još uvijek zbunjen, ostao sve do polaska autobusa na Sljeme. Ivan i ja smo sjeli na zadnja sjedala, a ispred nas su se sjele Vlatka i Lidija. Tea i Ana su bile na prvim sjedalima. Čim smo krenuli, zaorila se pjesma. Štef, vozač školskog autobusa pustio je muziku i mi smo zapjevali.
- Jesi vidio? - pitao sam Ivana.
- Jesam - reče on - šta ti je rekla?
- Da nisam baš neki nogometaš.
- Pa i nisi - složio se on.
- Znam - složio sam se i ja.
- Kakve su ti šanse? - upita Ivan gledajući kroz prozor.
- Za što? - upitao sam okrećući se zajedno s njim za novim tipom Audija.
Ivan se okrenuo, pogledao me kao zadnju budalu i rekao gotovo ljutitim glasom:
- Ti si nekad stvarno jako zbunjen. Pa da se pomirite. Kakve su vam šanse da se pomirite?
- A-ha - shvatio sam - nemam pojma.
- Kako nemaš pojma? - Ivanu nije bilo jasno.
- pa tako - rekao sam i sam pomalo ljut - ne znam. Uostalom, kako bi to mogao znati?
- Pa po očima - otkri mi on tajnu.
- Po očima? Čijim očima? - nije mi bilo jasno.
Ivan je počeo šaptati, što je činio kad god mi je pričao nešto važno:
- Moj brat kaže da sve piše u očima - rekao je važno.
- Nisam ja tvoj brat - rekao sam - i kako nešto uopće može pisati u očima?
- Može, može - rekao je ponosno - jer oči su ogledalo duše.
- A reci ti meni kako oči mogu biti ogledalo?
- Ne znam - rekao je - moram pitati brata.
Stigli smo do podnožja Sljemena. Štef je parkirao autobus i mis mo veselo izletjeli van. Profesorica Magda, naša razrednica, i profesorica Rocauer, razrednica F razreda, skupile su nas oko sebe.
- Tišina djeco! - povikale su obje istovremeno.
Mi smo ušutjeli.
- Idemo pješice do tornja, gdje ćemo se i naći, ukoliko se netko izgubi. Ali, da se to ne bi dogodilo, moramo se držati zajedno. Nemojte se odvajati od grupe. Ići ćemo polako jer nam se nikuda ne žuri. Jurit ćete i igrati se gore. Dakle, ponavljam, nema odvajanja od grupe! U redu?
- U redu! - odgovorilo je složno četrdesetak djevojčica i dječaka. krenuli smo na vrh. U samom početku smo, puni elana, hodali brzo. Skoro da smo i trčali. No, ubrzo smo se umorili i uhvatili lakši ritam. Penjali smo se tako punih sat i pol što i nije tako puno. Ponekad i pravim planinarima treba više vremena. Stigli bismo i prije da Srećko nije ispustio loptu. Morao je ići po nju sve do podnožja, a mi smo ga, naravno, morali čekati. Srećko je bio takav. Uvijek je pravio nekakve psine. Doduše, ponekad bi bio optužen ni kriv ni dužan. uglavnom je izvlačio deblji kraj. Bio je nestašan, ali svi smo ga voljeli jer je zapravi bio dobar dečko.
Konačno smo na vrhu! Naše su nas razrednice opet okupile. govorila je profesorica Rocauer, među đacima poznata kao Rocka:
- Dobro djeco, slušajte me.Profesorica i ja ćemo šetati okolo i poslije ćemo ići do planinarskog doma. To vam je ona tamo velika kuća. Vi se nikako nemojte udaljavati, igrajte se na ovoj livadi. Možemo igrati nogomet, bacati frizbi, možete se igrati s lutkama, šetati, pričati, uživati...u redu?
- U redu! - opet smo svi složno ponovili.
- I nemojte se udaljavati - ponovila je i zaprijetila - jer tko zna kakva vas životinja može ščepati. Ili manijak, ne daj Bože!
Raspršili smo se u trenu. Bilo nas je posvuda.Ivan i ja smo s dečkima otišli igrati nogomet. Nismo previše nabijali loptu jer bi nam se mogla otkotrljati skroz do grada. A tko bi je onda našao? nakon kraćeg vremena Ivan me pozove u stranu:
- Moraš krenuti - rekao mi je.
- Već? Pa tek smo stigli - bunio sam se.
- Čuj, ako se ne želiš pomiriti...
- OK,OK - prekinuo sam ga - Idem. A gdje ćeš ti?
- Idem kod Tee - rekao je. Nikad ga nisam vidio ponosnijeg.
Ivan je otišao i ostavio mene da se bacim na branje cvijeća. Pih! Branje cvijeća. Mislim da moj tata nije normalan. Zašto se uopće curi mora pokloniti cvijeće? "Zato jer tako rade muškarci sa stilom" - bilo je tatino objašnjenje. A ja sam mislio da je stil piće. Uh! Otišao sam do livade i uputio se ka šumi. tamo je sve bilo nekako drukčije. Visoko drveće nije dopuštalo suncu da se probije kroz guste krošnje. Bilo je mračnije nego na livadi. Odmah sam se sjetio filma u kojem dvoje mladih šeće po šumi i napada ih neko ludo čudovište. Bio je to horor, kakve ja nisam volio, ali me, naravno, Ivan nagovorio da ga posudim. Ivan me stvarno mogao nagovoriti na svakakve gluposti. On je i predložio ovo branje cvijeća. Hodao sam tako po šumi i pažljivo gledao, okretao se lijevo i desno, ali ništa. Tek tu i tamo pokoji cvijetak. Gdje li samo naberu ono silno cvijeće po cvjećarnama? - pitao sam se. Mora da je to užasno težak posao. Tada mi je postalo jasno da nikada neću biti berač cvijeća. Konačno sam naišao na malu livadu obasjanu suncem. Bio je to šareni cvijetni tepih. Mora da je ovo tajno mjesto berača cvijeća, pomislih. Nadam se da me neki od njih neće uhvatiti. Možda je to njihova livada. Brzo sam ubrao buket prekrasnih cvijetova s velikim plavim laticama. Ja nikada do tada nisam vidio nešto tako lijepo. Možda je to neko rijetko cvijeće? Možda je zaštićeno? Mogu li me uhititi ako me uhvate s njim? Ogledavao sam se uokolo i kada sam vidio da nikoga nema gurnuo sam ruku pod jaknu i krenuo natrag. U tom sam trenutku izgledao kao napoleon, ako znate kako je on izgledao. Ako ne znate, e pa izgledao je kao ja s cvijećem i rukom uvučenom u jaknu. Možda je i on skrivao cvijeće? Tko će znati. vraćao sam se istim puteljkom kroz šumu, natrag do livade. Hodao sam tako, šutirajući kamenje, ogledavajući se oko sebe, kad malo podalje ugledam Anu kako stoji sama pokraj velikog drveta. Odlično! Sama je i to je izvrsna prilika da joj dam cvijeće i da se poimirimo. Krenuo sam prema njoj, polako se prikradajući, želeći je iznenaditi. Baš je izgledala slatko. Opet je na glavu stavila onu svoju kapu koja joj je tako lijepo pristajala. Prišao sam bliže i baš sam htio izvaditi cvijeće ispod jakne kad sam iza drveta ugledao Ivicu. Bio je to dečko iz Aninog razreda. Sviđala mu se Ana. To sam znao iz vrlo pouzdanih izvora. Rekao mi je Tihomir a on uopće nije lagao. Stajao sam i razočarano gledao. Ni Ivica ni Ana nisu me vidjeli jer su bili zaokupljeni razgovorom. A kako se meni činilo, bio je to ljubavni razgovor jer joj se Ivica sve više približavao. Polako sam se okrenuo i nastavio istim putem prema livadi. Hodao sam, žalosno gledajući sunce koje se probijalo kroz krošnje. Bio sam najtužniji dečko na Sljemenu. bio sam najtužniji dečko na Medvednici...Zagrebu...Hrvatskoj...Europi...Svemiru. Stao sam nasred puteljka, izvadio cvijeće ii buljio u njega. bilo mi ga je žao jer je i cvijeće bilo živo. Ubio sam nekoliko života zbog Ane. postao sam ubojica zbog nje! Užas!
- Marko - nečiji glas me iznenadi.
Ispred mene je stajala Vlatka. Bila je sama. buljio sam u nju a ona u cvijeće.
- Kome si ubrao to cvijeće? - upita me smješkajući se.
- Pa...ovaj..tebi! - rekao sam i pružio joj cvijeće. Nisam ni sam mogao vjerovati što sam napravio. Njoj sam ubrao cvijeće!? Sad sam tek nadrapao! zašto moja usta rade prije mog mozga?
.- Joj! Pa to je tako divno od tebe - rekla je - baš ti hvala.
- Idem igrati nogomet - rekao sam i otrčao na livadu.
Tamo je bilo puno izletnika a ja nigdje nisam mogao naći Ivana.Pretrčao sam livadu uzduž i poprijeko ali njega nije bilo. Ostao sam sam. Sjeo sam na jedan panj i baš sam htio zaplakati od muke kad me netko uhvati za rame.
- Jeste se pomirili? - upita me Ivan sjedajući na panj do mog.
Tužno sam kimao glavom lijevo desno.
- Uh! A zašto?
- Ne znam - odgovorio sam.
- Ma znaš sigurno. Ajde mi ispričaj što je bilo. OK?
- OK - rekao sam i ispričao što se dogodilo.
- Uh! Ovo je stvarno gadno, ovo je stvarno gadno. Pa čovječe to ti je...to ti je...sada kao Santa Barbara.
- Kao što?
- Santa Barbara - Ivan je divljački skakao oko mene - to je serija u kojoj se neki muškarac stalno grli s nekom ženom u nekoj sobi i u tu sobu stalno ulazi netko krivi.
- Tko? - pitao sam i sam počeo skakutati.
- Njegova cura ili njezin dečko ili tako netko!
- Užasno - zaključio sam.
- Užasno - složio se Ivan.
- Što ću sad? Što ću sad? - pitao sam sebe i Ivana.
- Ne znam - rekao je Ivan - sad stvarno ne znam.
Bio je to najgori život u mom životu. dugo smo Ivan i ja zamišljeno sjedili na panju. Onda smo malo igrali nogomet i bacali frizbi. Ali, moje su misli bile drugdje. Dok sam razmišljao o Ani, frizbi me pogodio u glavu. Odustao sam od daljnje igre.
xxx
Tata je vozio preko Jadranskog mosta prema Prečkom. Noć je već pala i grad je bio osvjetljen uličnom rasvjetom. Subota je pa je na ulicama bilo puno mladih ljudi željnih zabave. Volio sam se voziti u autu i gledati što se zbiva na ulici. Večeras nije bilo tako. Buljio sam ispred sebe u naslon vozača. tata je vozio Ford Escort kojeg je jako volio, što se mojoj mami, pak, nije sviđalo i često mu je znala prigovarati.
Sa izleta sam se vratio u pet. kad su ugledali moje smrknuto lice moji su roditelji zabrinuto upitali:
- Marko, što se dogodilo! - ustrčali su se oko mene.
- Ma ništa - lagao sam - samo sam malo umoran.
Brzo sam se ubacio u kadu i proveo u njoj cijeli sat. Odmarao sam se i pokušao zaboraviti prokleti izlet. Oko sedam smo krenuli. Trebalo je stići na Dnevnik. Nakon desetak minuta vožnje stigli smo do zgrade u kojoj su stanovali Folnegovići. Bila je to deseterokatnica vrlo slična zgradi u kakvoj je živjela obitelj Lorić. Popeli smo se išaranim liftom do četvrtog kata i pozvonili. Otvorio je Saša, Lein tata.
- Pa gdje ste stari prijatelji - bio je njegov pozdrav.
- Evo nas, evo nas - pozdravio je tata veselo.
- Bok Markec - pomilovao me po glavi strček Saša.
- Bok - pozdravio sam ja njega.
Folnegovići su imali puno veći stan od našeg. Peterosobni. Meni nikada nije bilo jasno zašto imaju toliki stan a troje ih je. Jednom sam to upitao i leinog tatu a on mi je rekao da im je veliki stan potreban da bi se igrali skrivača. Naravno, nisam mu povjerovao. Lein je tata kao i koj bio inžinjer. Gradio je mostove. Kažu da je pravi stručnjak. Teta Ira, Leina mama, imala je svoj dućan u kojem je prodavala nakit. Bio je to uglavnom zlatni nakit i teta Ira je na sebi uvijek imala puno zlata. Ja sam vjerovao da u jednoj sobi, u kojoj nikad nisam bio, drže puno, puno zlata. Svi zajedno smo ušli u veliku dnevnu sobu u kojoj su teta Ira i Lea gledale Tv. Teta Ira je ustala i rekla:
- Barbara, izgledaš predivno.
Onda se izljubila s mojom mamom. Mene je, kao i striček Saša, pomilovala po glavi. mama i tata su me cijelo vrijeme gurkali. Značilo je to da moram pristojno pozdraviti. Kao da sam ja kreten pa ne znam to učiniti sam. Pozdravio sam se s njima i sjeo kraj Lee.
- Bok - pozdravio sam je.
Lea je imala kosu do ramena, neobične crvenkaste boje. Oko vrata joj je visila zvijezda i to neka čudna zvijezda koja je imala svoje ime, a ja sam zaboravio kako se zove. Na rukama je imala nekoliko srebrnih i šarenih narukvica. Iako je njena mamam prodavala zlato, lea ga nije voljela, pa ga zato i nije nosila.
- Bok - pozdravi i ona mene - idemo u moju sobu?
- Hajde - rekao sam.
Soba joj je bila stvarno lijepa. Velika, s puno slika po zidovima. Lea mi je rekla da su to umjetničke slike. A ja sam mislio da su sve slike umjetničke. Lea je rekla da postoje i neumjetničke ali mi nije znala ništa reći o njima. U sobi je još bio ormar, zatim police s knjigama i lutkama. na jednoj komodici stajao je mali TV, video i mala glazbena linija. Na podu je bio debeli mekani tepih koji je, kako tvrdi Lea, doša čak od Arapa. A to su oni koji su stalno na vijestima. taj je tepih bio tako mekan da se na njemu moglo i spavati.
- Hoćeš da ti pustim cd s Maydaya? - upitala me čim smo ušli u sobu.
- Što je to?
- Techno. Iz Njemačke. - odgovorila mi je.
- Može - složio sam se.
Lea je ubacila disk u CD player, pustila glazbu i sjela na tepih pokraj mene.
- Čujem da imaš curu - rekla je prekriživši noge po turski.
- Otkud ti to? - iznenađeno sam upitao.
- Tvoja je mama rekla mojoj a moja meni - otkri mi.
- Uh - uzdahnuo sam - žene...
- Imaš li? - nije se dala Lea.
- Više ne - rekao sam tužno.
- Kako to?
- Prekinuli smo.
- Bili ste zajedno...koliko? - upita me u čudu.
- Mislim dva dana - rekao sam - i ja sam prekinuo s njom.
Preduhitrio sam je znajući što bi me upitala.
- A zašto? - ženskoj znatiželji nije bilo kraja.
I ja sam sjeo po turski i tihim je glasom upitao:
- Jesi li spremna za jednu tužnu priču?
Lea je samo kimnula glavom.
- Zove se Ana. Bili smo zajedno. Ja sa Anom, a Ivan, znaš Ivana, s njenom najboljom prijateljicom, Teom. I bilo nam je jako lijepo. Hodali smo zagrljeni stalno, znaš. Družili smo se u školi i izvan nje. Jedno smo se veče tako, trebali poljubiti ali nismo. Sutradan sam ja prekinuo s njom.
- Zato što se niste poljubili? - prekinu me Lea.
- Da - odgovorio sam potvrdno.
Lea je malo gledala po sobi i onda rekla:
- Prekinuli ste zato što se ne znaš ljubiti?
- Da - opet sam potvrdio iznenađen - kako znaš?
- Tako - nije mi htjela otkriti već me upitala: - što je onda bilo?
- Onda je - nastavio sam priču - ona plakala. od tog dana sve mi je krenulo nizbrdo. Dobio sam nekoliko jedinica.
Lea me zapanjeno gledala znajući da sam bio odličan đak.
- To je onda stvarno ozbiljno - bio je njen komentar.
- I skužio sam da ću se popraviti samo ako se pomirim s njom - objasnio sam joj.
- I jesi li?
- Ne. trebali smo se pomiriti danas ali nismo. išli smo na izlet na Sljeme, njen i moj razred. Ivan i ja smo smislili super plan. trebao sam ubrati cvijeće, dati joj ga i reći da mi je žao. Od svega ovoga uspio sam samo ubrati cvijeće. Kada sam je pronašao bila je s drugim.
- To je stvarno loše - zaključi Lea.
- Ali to nije sve. otiša sam do njih držeći cvijeće u ruci. S njim me zatekla i Vlatka, cura iz mog razreda. Upitala me za koga je to cvijeće. rekao sam da je za nju.
- Dao si joj cvijeće? - upitala je gotovo se derući.
- Da - rekao sam pokunjeno.
- E pa ti si stvarno idiot - optužila me i ja sam znao da je u pravu.
- Znam.
- Ovo ćeš stvarno teško popraviti, teško!
- Daj mi neki savjet Lea, ti si cura - bio sam već očajan.
- Jesam - potvrdi ona i odmah me obeshrabri - ali iz ovakve te svinjarije može izvući samo čudo.
- Čudo!?
- Da. Čudo!
- A joj! - bilo je sve što sam mogao reći.
Lea i ja smo se zabuljili u zid i razmišljali. Ja stvarno nisam znao što da napravim i očekivao sam od Lee, koja je bila jako pametna da smisli nešto. No, kakao je ovo stvarno bila teška situacija niti njoj nije ništa padalo na pamet.
- A imaš li ti dečka? - upitao sam sjetivši se da je i ona cura i da može imati dečka.
- Imam - rekla je i okrenula glavu na drugu stranu.
- A kako se zove?
- Ogi - sada se okrenula prema meni i vidio sam da se malo zacrvenjela.
- I jeli ti lijepo s njim?
Sramežljivo se nasmiješila i odgovorila mi:
- Jest.
- Pa ispričaj mi - rekoh.
- Ne znam - počela je nešto muljati - šta da ti pričam, bez veze...
- Lea - prekinuo sam je - meni možeš reći sve. znamo se otkad smo se rodili i među nama dosada nije bilo tajni.
- Dobro - složila se i počela priču - Upoznali smo se u glazbenoj školi. I on kao i ja svira klavir. Ima plavu kosu i plave oči, stanuje u Prečkom ali ide u sedmi razred. Dečko i cura smo već deste dana i super nam je. Išli smo i u jednom kino ali nemoj to reći ni mojima ni svojima. Da zna, mama bi me ubila. On isto nije rekao mami i tati jer se naši poznaju.
- A jeste li se poljubili? - upitao sam znatiželjno.
- Nismo još - odgovori mi Lea.
- Lijepo - zaključio sam.
- Lijepo, lijepo - rekla je gledajući u jednu točku na zidu.
Uzdahnuo sam i po stoti put se upitao kako da se pomirim s Anom i imam li uopće za to ikakavih šansi.
xxx
Moj očaj nije nestao ni u nedjelju. Spavao sam do podneva. Poslije sam samo buljio u TV. Gledao sam prvi program. Bio je očajan, baš kao i ja. Onda sam na drugom pogledao nekakav film, komediju. Niti jedanput se nisam nasmijao. A dan je, tek da spomenem, bio predivan. Kao stvoren za šetnju. sa djevojkom. Koja je imala drugog. Ovo je stvarno bila najgora stvar koja mi se dogodila u životu. Mislio sam da se takve stvari ne događaju. ili da se dogašaju drugima. Na filmu, naravno. Mama i tata su me cijeli dan promatrali ispod oka. Znali su da nešto nije u redu. Ipak, ništa me nisu pitali bojeći se da ne pogoršaju stvar. Nedjelja je ipak nekako prošla.
Osvanuo je ponedjeljak, prvi radni dan u tjednu. Jučer sma puno razmišljao i shvatio da se moram popraviti u školi. Zbog toga sam se u ponedjeljak probudio u osam sati. Mama i tata su bili na poslu i ja sam nakon obilnog doručka, sjeo za stol. Prvo sam učio geografiju. Lekcija: Europa. Naučio sam da ime Europa zapravo znači zalazak sunca i da potječe od asirske riječi ereb. Dobro, ovo uopće nije trebalo znati ali ja sam volio znati baš takve stvari. Malo sam gledao i slike i jako su mi se svidjeli dijelovi Sjeverne Europe. Recimo Island. Također sam naučio da su stanovnici Europe Slaveni, Romani, germani i ostali narodi indoeuropskog porijekla. I da je Europa Stari kontinent. tako ga recimo zovu u Americi jer je velika većina njih i došla iz Europe. Ako ne oni, onda njihovi daleki rođaci. Svi osim Indijanaca, koji su tamo od početka i kojima su pohlepni bijelci uzeli zemlju. A indijanci kažu, to mi je rekao tata, da ne pripada Zemlja nama nego mi njoj. Rekao je još da je to zato što mi od Zemlje samo uzimamo a ništa ne dajemo. Ako joj i damo štogod to je samo zbog naše vlastite koristi. Onda sam učio bilogiju koja mi je bila pomalo dosadna. Učio sam o mikroskopu i svim njegovim dijelovima ali i o razmnožavanju i životu biljaka jer su i ona živa bića. Mikroskop i njegove dijelove sam naučio vrlo brzo jer mi je to bilo interesantno ali kada sam učito o biljkama odmah bi se sjetio cvijeća koje sam trebao dati Ani. pokušao sam ne misliti o tome ali mi nije išlo. Prebacio sam se na matematiku. Uh! To je bio predmet koji mi nikada nije išao a sumnjam i da ikada hoće. Jednostavno nisam bio za te silne brojke. Ponekad sam se u njima i snalazio dok su bile normalne. Ali sada su ih razlomili na nekakve polovine, četvrtine, osmine i ostale ine. To vam je ono kad imate jedan broj gore, ispod njega crtu a jedan broj dolje. Čemu sve to, stvarno nisam znao. nakon svog tog učenja, i vježbanja matematike krenuo sam veselo u školu. Učenje me malo oraspoložilo, moglo bi se reći i razveselilo. Pun nekakvog samopouzdanja krenuo sam u školu. Nisam niti sanjao da će problem iskrsnuti sa sasvim druge strane.
xxx
Prvi smo sat imali hrvatski. Svi su u razredu, uključujući i mene, bili nekako razigrani i veseli. Još smo bili pod dojmom izleta. Samo se o tome pričalo. Naravno, vrlo brzo se saznalo da sam Vlatki poklonio cvijeće. Ona me je cijelo vrijeme gledala. Nisam obraćao pažnju na to. Lidija me također gledala ali na jedan drugačiji način. Potpuno drugačiji. I sjela je na sasvim drugo mjesto, u drugu klupu kod Anite. Gledala me i potiho razgovarala s Anitom. O čemu, nisam znao. Pokušao sam ne gledati ni Vlatku ni Lidiju. Pričao sam s Ivanom.
- Bili smo juečr u kinu - pohvalio se.
- Tko?
- Pa Tea i ja - rekao je - gledali smo Don Juan De Marco.
- I kakav je film?
- Dobar,a li onako, dao bih mu četiri zvjezdice - bila je njegova kritika.
- Zašto četiri?
- Ne znam. To je lijep broj - objasnio mi je.
- Aha.
Profesorica Magda ušla je u razred noseći imenik pod lijevom rukom. Nije nas niti pozdravila. Otišla je ravno do svog stola. I slijepac bi vidio da je ljuta. Svi smo to znali napeto iščekujući da nešto kaže. Pitali smo se što li smo sada skrivili.
- Djeco - rekla je ona - a mi smo se pretvorili u uho - znate F razred je imao predsat hrvatskog jezika. Radili su lektiru i profesorica Rocauer im je uzela bilježnice da ih pogleda u zbornici. Ja sam joj malo pomogla i učinilo mi se da nešto nije u redu. No, o tome ćemo na satu razredne zajednice peti sat. Profesorica Rocauer također ima peti sat, sa svojim F razredom.
Sigurno ste bar jednom u životu, pomagali mami i tati pri krečenu stana. Ako ste vidjeli boju kreča onda znate kako sam izgledao poslije ovih raskinih riječi. Magda je počela predavati a u razredu je nastao žamor. Svi su se pitali što se dogodilo, a to smo znali samo nas dvojica, moj najbolji prijatelj Ivan Mikula i ja. Ipak, duboko u sebi nadao sam se da sam u krivu i da je posrijedi nešto drugo. Ali, znao sam da se radi o meni. A znala je i profesorica Magda jer sam povremeno osjetio njen ledeni pogled na sebi. Pretvarao sam se da pratim predavanje i da sve to uopće nema veze sa mnom. Osjećao sam se kao lopov uhvaćen u krađi u kojoj nije smio biti uhvaćen. Jer sve je urađeno tako jednostano i lako. Ali, tko je mogao znati da će profesorica Rocauer lektire pregledavati u zbornici i da će joj pomagati baš moja razrednica. Ivan mi tutnu presavijen papirić. Otvorio sam ga i ugledao poruku:
"?"
Bila je kratka i jasna. tako sam i odgovorio:
"!"
Pogledali smo se. Ivan je imao facu koja je govorila:
"Pa ti upadaš iz nevolje u nevolju!"
Moja je govorila:
"Znam".
Sat je završio i mi smo se uputili na tjelesni.
- Čovječe, ja stvarno ne znam kako ćeš se izvući iz ovoga - rekao mi je Ivan i sam iscrpljen mojim nevoljama.
- Ne znam niti ja - složio sam se.
- A da popričaš s Anom? - predložio je.
- O čemu? - nije mi bilo jasno.
- O lektiri!
- A šta da pričamo? Zna se tko je kriv. Nema se tu o čemu razgovarati - pokunjeno sam rekao.
- Priznat ćeš? - upitao me Ivan sugerirajući da postoji i druga mogućnost.
Pogledao sam ga iznenađeno.
- Hoćeš reći da bi trebao kazati da je Ana prepisala lektiru od mene?!
- Ma ne - reče odmahujući rukom - hoću reći da postoji mogućnost da ne kažete ništa.
- Kako to misliš?!
- Jednostavno se praviš da nemaš pojma. Kao slučajno ste napisali iste lektire - objasnio mi je.
- A ha - shvatio sam - ali onda moram razgovarati s Anom da i ona to kaže a to neću.
- Zašto? - začudio se moj prijatelj širom otvarajući oči.
- ipak sam ja prepisao tj pročitao lektiru od nje i to mi je...što ja znam...nekako..hm...
- Neugodno? - napao je pravu riječ.
- Da.
- OK - reče - odluka je tvoja.
U nekom filmu, mislim da se zvao "Divan život", jedan se čovjek želi ubiti nakon što je prošao kroz mnogo nevolja ali ga spašava njegov anđeo čuvar. Pitao sam se gdje je sada moj anđeo čuvar. Kažu da ga svatko ima. Morao sam donijeti odluku. Imao sam više mogućnosti: mogao sam priznati da sam prepisao lektiru od Ane; mogao sam reći da je Ana prepisala od mene i mogao sam reći da nema pojma ni o čemu. Ako priznam da sam ja prepisao lektiru od Ane dobit ću jedinicu, raska će pozvati mamu na informacije i onda će mama idjeti sve one jedinice. Ako kažem da je Ana prepisala od mene izvukao sam se od jedinica ali će me Ana zamrziti i zauvijek ću je izgubiti. Kažem li da nemam pojma ni o čemu, a otkrije se da sam ipak prepisao tu lektiru, opet mi ne gine jedinica i mama na informacijama. Stvarno sam u nevolji. Kao za inat, vrijeme je prolazilo strahovito brzo. Kako je čudno s tim vremenom. Danas su mi četiri školska sata prošla u hipu! A neki dan bilo je samo pet minuta do zvona, profesor je polako listao dnevnik, vrijeme se oduljilo i nikako da prođe. Baš je to čudno. Nakon glazbenog, vratili smo se u učionicu hrvatskog i sjeli na svoja mjesta. Zvono je oglasilo kraj odmora i Magda je već bila u razredu.
- E pa ovako - rekla je odmah - jedan učenik iz našeg razreda optužen je za krađu.
- Ooooo - cijeli je razred, osim Ivana i mene, ispustio uzvik iznenađenja a profesorica je nastavila:
- Dakle, radi se o lektiri. pomagala sam profesoricci Rocauer da ispravi lektire i, tako sam sasvim slučajno uzela bilježnicu učenice Ane Husić iz F razreda. I već nakon nekoliko rečenica shvatim da je lektira prepisana od jednog našeg učenika. Međutim, profesorica Rocauer tvrdi da je učenik petog E taj koji je lektiru prepisao i da nema nikakve šanse da je to učinila učenica Ana Husić. Naravno, ja sam kao vaša razrednica i profesorica hrvatskoga branila našeg učenika jer, duboko u sebi, osjećam da to nije učinio.
U razredu je nastao tajac. Svi su se okretali trađeći optuženika. Na hodniku ispred učionice netko protrči. Napetost je rasla i dosegla vrhunac kada profesorica upita:
- Marko, nisi prepisao lektiru, je li tako?
Svi su se okrenuli prema meni. Gledali su me kao da sam ubojica, neki znatiželjno, neki s prijekorom, neki, pak, sasvim ravnodušno. Ustao sam i gledao po razredu. Opet nasta tišina. Sekunde su prolazile kao godine, nestrpljenje u njihovim očima je bilo očito. Pogledao sam u razrednicu i priznao gledajući je u oči:
- Jesam profesorice, ja sam prepisao lektiru.
U razredu nasta žamor.
- Znala sam, znala sam - pobjednosno je klicala Maja.
- Užas - netko je rekao klimajući glavom lijevo desno.
- Ja mislim da je to baš hrabro - bio je Vlatkin komentar.
Profesorica Magda nije mogla doći k sebi. Svi su vidjeli kolika je njena zaprepaštenost. Osjetio sam koliko je razočarana. bilo mi je žao što sam je iznevejerio. Stavila je ruku na čelo, duboko udahnula, pa izdahnula.
- Dobro - rekla je pokušavajući biti smirena - sada ćemo otići u F razred. Ispričat ćeš se Ani zato što si je uvalio u neprilike i profesorici Rocauer zato što je njena učenica krivo optužena.
- U redu - složio sam se iako je to bilo nešto najstravičnije što mi se moglo dogoditi.
Profesorica je ustala i krenula zajedno sa mnom. Rekla je razredu da budu tihi ali čim smo izašli začu se žamor. učionica u kojoj je F razred imao hrvatski bila je na drugom kraju hodnika. Bio je to dugačak hodnik. hodali smo polako jer mi je razrednica željela očitati lekciju. Pričala mi je ali je nisam slušao. Vidio sam sebe u F razredu. Znao sam de će to biti vrlo neugodno iskustvo. Nadao sam se da Ana neće imati problema zbog moje gluposti. Došli smo vrlo blizu učionice kada me profesorica Magda zaustavi i upita:
- Reci Marko, a zašto mama nije došla na informacije u petak?
- Bili smo u gostima - izjavio sam kao iz topa ovu laž.
- Dobro - povjerovala mi je - ali slijdećeg petka neka dođe obavezno.
- Da, nema problema - rekao sam.
Baš smo htjeli ući, kad se otvore vrata i pred nas banu profesorica Rocauer s Anom.
- Oho! - reče moja raska iznenađeno.
- Oho! - reče i profesorica Rocauer.
Gledale su se nekako značajno i u isti glas rekoše:
- Imam priznanje!
Ana i ja smo se gledali ne shvaćajući ništa.
- Da čujem - moja će raska profesorici Rocauer.
- U redu - poče ona - upravo sam ispričala razredu što se dogodilo i moram ti reći da sam ostala neugodno iznenađena zajedno sa cijelim razredom. Ana je priznala da je prepisala lektiru od Marka.
Kada sam ovo čuo, skoro sam se srušio u nesvjest. Srce mi je zakucalo jače.
- To se isto dogodilo i meni - reče moja razrednica profesorici Rocauer.
Pogledali su mene i Anu. Mi smo gledali u pod.
- Tko je prepisao lektiru? - upitale su nas.
- Ja - rekli smo oboje.
- Slušajte djeco - Magda će povišenim tonom - nemamo vremena, ako nam ne kažete tko je od koga prepisao lektiru poslat cemo vas direktoru.
- Ja sam - opet smo rekli zajedno.
Pogledao sam u Anu. Ona je gledala u zid praveći se luda.Profesorica Rocauer je uzela moju rasku pod ruku i odvela ju u stranu. dok su njih dvoje nešto šaputale ja sam, također šapčući, upitao Anu:
- Zašto to radiš?
- Već imaš previše jedinica - odgovorila mi je šapatom.
- Ali ti ćeš dobiti jedinicu - gotovo sam se izderao.
- Neću - prošaptala je.
- OK - vratile su se naše razrednice - Marko, da te pitam nešto - moja će.
Već sam htio odgovoriti da sam ja prepisao lektiru kad me iznenadi pitanje:
- Voliš li Anu?
Ovo je biopravi šok i za mene i za Anu. Pogledao sam sramežljivo u pod i tiho rekao:
- Najviše na svijetu.
- Nisam čula - reče mi raska - nemoj pričati sebi u bradu.
- NAJVIŠE NA SVIJETU - ponovio sam gledajući Ana.
- Ana me gledala iznenađeno.
- A ti Ana - upitala je profesorica Rocauer - voliš li Marka?
- Volim - priznala je istog trena.
- Uh - uzdahnule su obje razrednice istovremeno a moja reče:
- Onda nema smisla da vas dalje ispitujemo. za kaznu ćete oboje napisati novu lektiru ali ne "Malog princa" nego nešto po vlastitom izboru. U redu?
Kimnuli smo glavama.
- Sad u razred! - rekle su obje i mi smo se zaputili, svatko u svoj razred.
Nevjerojatno! Otišao sam iz razreda kao očajnik a vraćam se kao sretnik. Upravo sam shvatio što znači izrau "ponovo rođen". Za mnom je u razred ušla Magda i rekla da možemo ići kući. Naravno, odmah sam ispričao Ivanu što se zapravo dogodilo. On je bio sretan koliko i ja. imali smo stotine planova, ali ipak smo sve ostavili za sutra i uputili se svojim kućama.
xxx
U utorak sam se probudio u osam sati. Veseliji nego ikad. Jutro je bilo predivno. Ipak, nisam ni pomislio da izađem iz kuće. Danas smo imali geografiju i odlučio sam ispraviti jedinicu pod svaku cijenu. Sve mi se činilo tako jednostavno. Sada kada znam da me Ana voli ništa mi nije teško. Prvo geografija. naučio sam ono što prije nisam, a naučeno sam ponavljao. Baš mi je išlo! S puno elana, kao nikad do sada. Što ti znači sreća u ljubavi. pokrenut ćeš i brdo ako treba. A kad sinesretan i mrvica ti je teška. Teška koliko i tvoja nesretba ljubav. Onda je na red došla biologija. Sada mi više nije bilo teško učiti o cvijeću. Čak me i počelo zanimati. Zadubio sam se u tučak i prašnike kao da sam znanstvenik a ne Marko Lorić učenik petog E razreda. Nakon bilogije dva sam sata vježbao matematiku i polako se počeo zanimati za razlomke i sve te silne brojke. I znate šta, mogu vam reći da mi je išlo dobro. Skužio sam o čemu se radi. Dijeliš s ovim, množiš s onim. Kako je sad sve bilo lako! Zadaci su se naprosto rješavali, ruka je pisala brojke a ja sam veselo zviždao. Ostao mi je još samo glazbeni. Odlučio sam do petka ispraviti sve jedinice. A u petak je u školi ples. Ako ne ispravim jedinice do petka, od plesa neće biti ništa. mama me neće pustiti. A ako ne odem to, hm, ne bi bilo dobro. Znate, odlučio sam na plesu spontano poljubiti Anu. Kao što će Ivan Teu. Imao sam osjećaj da mi je ples posljednja šansa. Pogledao sam na sat. Pa već mi je vrijeme da krenem u školu. Stvarno mi je jutro brzo prošlo. Do škole sam došao jako brzo oborivši vlastiti rekord. Ušao sam u razred, bacio torbu na stol i izjurio van. Otrčao sam u F razred. Pogledi svih cura bili su uprti u mene. Valjda se priča o lektiri, Ani i meni proširila. Osjećao sam se kao heroj. Ugledao sam Teu. Razgovarala je s nekom curom. Došao sam do nje i upitao:
- Gdje je Ana?
- Ana je bolesna - odgovorila mi je.
- Kako bolesna - nisam mogao vjerovati.
- Tako. Razboljela se, ima temperaturu i neće doći u školu - objasnila mi je.
- A sutra? - pitao sam sluteći loš odgovor.
- Ni sutra - potvrdile su se moje sumnje.
- A petak - preskočio sam dva dana.
- Možda - rekla je Tea i upitala slijedeći žensku intuiciju - Vodiš je na ples?
U razredu nasta tišina. Svi su gledali u mene. Približio sam se Tei i šapnuo joj na uho:
- naravno, ali nemoj nikom reći.
Izašao sam iz razreda i ostavio ih u čudu. Uostalom, što je njih briga hoću li ja voditi Anu na ples.
xxx
Odmor je prošao i svi smo čekali da dođe profesorica Kusan. Ona je obično bila točna, ali sada je malo kasnila. Iskoristili smo to vrijeme za igranje nogometa loptom od papira. Moja ekipa je vodila dva nula kad uđe profesorica.
- Idemo na mjesta! - podviknula je na nas i stavila imenik na stol - ispričavam se što kasnim ali čula sam zanimljivu priču u zbornici pa nisam mogla odoljeti...
Pogledala je u mene i nasmiješila se. ja sam odmah ustao i ponosno rekao:
- Profesorice, ja bih se javio.
- Zašto? - upita ona vadeći kontrolni iz torbe.
- Znam da sam dobio jedinicu pa je hoću odmah ispraviti - objasnio sam.
- Dobro - rekla je dajući Maji kontrolne da ih podijeli - reci mi nešto o Europi.
- europa znači zalazak sunca što dolazi od asirske riječi ereb. Stanovništvo čine Slaveni, Germani, Romani i ostali indoeuropski narodi. To je Stari kontinent i ima umjerenu klimu..
- Koji ocean ima Europa - prekinula me.
- Atlanski - rekao sam kao iz topa.
- A more - upitala me šečući po razredu prekriženih ruku.
- Sredozemno - opet sam bio spreman.
Profesorica Kusan se vratila do ploče na kojoj je visila karta Europe. Prstom je pokazala na Norvešku i pitala:
- Koji je ovo poluotok?
- Skandinavski - rekao sam.
- A najveći polutoko u Hrvatskoj je...
- Istra.
- bravo marko - pohvalila me - zaslužio si peticu. Što vi mislite? - bilo je ovo pitanje upuđeno razredu koji se naravno složio.
Profesorica mi je upisala peticu u imenik i rekla:
- Glavna si tema u zbornici.
Ja sam samo slegnuo ramenima i nasmiješio se.
xxx
Srijedu ujutro nisam proveo za radnim stolom. Nisam trebao učiti jer sam to obavio jučer. Danas moram ispraviti biologiju, matematiku i glazbeni. A za jutro sam imao jedan drugi plan. Odlučio sam naime, posjetiti Anu. Probudio sam se malo kasnije nego inače. Umio sam se ,oprao zube i doručkovao. Onda sam uključio TV. Prikazivala se neka obrazovna emisija ali meni je učenja bilo dosta. nazvao sam tatu na posao.
- Dobar dan, Lorića bih vas molio - rekao sam ugodnom ženskom glasu.
- Molim - ubrzo mi se javio tata sa svojim dubokim glasom.
- Tata, Marko je - rekao sam.
- Sine, što se dogodilo - odmah je upitao zabrinutim glasom.
- Ništa, ništa - smirio sam ga - treba mi lova.
- Treba ti lova?! - iznenadio se - Ma nemoj! A što će tebi lova, molim te lijepo?
- Za cvijeće - kazao sam pitajući se što će biti ako ne dobijem novce.
- A dobro - rekao je tata smireno, sa skrivenim smješkom - uzmi je iz prve ladice mog stola.
- Dobro, bok - pozdravio sam ga i spustio slušalicu.
Novac mi je zapravo trebao da kupim voće i mali poklon za Anu. Što će joj cvijeće, sad kad je bolesna? Bolje da jede voće pa da ozdravi do petka. Otišao sam u prvi dućan. Kupio sam naranče i jednu lijepu bilježnicu. Bilježnica je baš dobar poklon, uvijek ti može zatrebati. ostatak novca sam spremio u džep i uputio se k Ani. Stanovala je blizu mene pa sam brzo stigao. Popeo sam se na prvi kat i pozvonio na vrata na kojima je pisalo Husić. Čuo sam korake. Vrata mi je otvorila neka djevojka i začušeno me pogledala.
- ti si sigurno Goga, Anina sestra - rekao sam joj.
- Jesam - potvrdila je - A tko si ti?
- Marko, Anin prijatelj. Došao sam je posjetiti jer sam čuo da je bolesna.
- Ana spava - kazala je i pokušala zatvoriti vrata ali sam je u zadnji čas spriječio stavivši nogu uz vrata.
- Čekaj - zavikao sam - imam poklon za nju.
- Daj - pružila je ruku.
- Moraš mi prvo dati olovku - rekao sam.
Izvadila je iz džepa košulje olovku i pružila mi. Otvorio sam prvu stranicu bilježnice i napisao:
"Draga Ana
Evo, kupio sam ti ovo voće da što prije ozdraviš da možeš ići sa mnom na ples, ako hoćeš naravno. Javi se. marko."
Pružio sam Gogi naranče i bilježnicu a ona je zalupila vrata. Ja sam joj isplazio jezik i otišao.
xxx
Baš je počela sipiti neka kišica kad u razred uđe Kleopatra. tako smo naime zvali, profesoricu biologije. Imala je baš takvu frizuru, kao Kleopatra. No, za razliku od prave, naša je Kleopatra bila dobra. Kad je upisala sat htjela je nešto reći ali ja sam je preduhitrio:
- Profesorice, ja bih ispravio jedinicu ako mogu.
- Možeš Marko, kako ne - rekla je ona smješkajući se.
- Super - i ja sam uzvratio smješkom.
- Reci nam Marko nešto o biljkama - glasilo je prvo pitanje.
- Pa, ovaj, na Zemlji živi oko 370 000 biljnih vrsta - poečo sam opet ja s informacijama koje nije trebalo znati - i imamo jednostanične i višestanične biljke.
- A gdje spadaju bakterije?
- Bakterije spadaju u jednostanične biljke bez klorofila.
- A što je to klorofil - slijedilo je pitanje, nadovezano na moj odgovor.
- Pomoću klorofila biljka diše - odgovorio sam.
- Reci mi još jednu vrstu koja nema klorofil - rekla je spremajući se upisati mi ocjenu.
- Recimo...alge - nisam bio siguran.
- Bravo Marko - pohvalila me profesorica - mislim da si zaslužio jednu lijepu peticu.
- Hvala - rekao sam a ona će meni:
- Nemoj mi zahvaljivati, zaslužio si.
xxx
Profesorica Bažun bila je dobroćudna žena. Strpljivo je podnosila sve naše nestašluke. Nije se ljutila ni kada smo brbljali na njenim satovima. Sve je tako ravnodušno prihvaćala. Nemalo se iznenadila kada sam rekao da želim ispraviti jedinicu. Kao da nije vjerovala.
- Stvarno želiš odgovarati - upitala me sumnjičavo, žmirkajući.
- Da - potvrdio sam ja.
Profesorica je slegnula ramenima.
- U redu, izađi pred ploču.
Poslušao sam i uzeo kredu u ruke. Postavila mi je tri zadatka s razlomcima. da bih ispravio jedinicu morao sam riješiti dva. Odmah sam znao da ću ih i riješiti jer sam takve zadatke vježbao kod kuće. Tako je i bilo. S lakoćom sam uradio dva i krenuo na treći zadatak. E tu sam se već malo mučio. razred mi je svojski pomagao. Konačno je i to bilo gotovo.
- Vidiš kako možeš kad hoćeš - rekla mi je profesorica Bažun omiljenu rečenicu svih profesora.
Sad sam ja slegnuo ramenima.
- Dobit ćeš četvroku jer si petljao s ovim zadnjim zadatkom a i šaptali su ti. No mislim da si zadovoljan, je li?
- Ne može biti bolje - rekao sam znajući da je to najveća ocjena koju mogu zaslužiti iz matematike. Stvarno su mi išle te brojke. Vratio sam se na mjesto i počeo ponavljati glazbeni.
xxx
Ivan i ja gledali smo nekakav strip kad u razred upadne Tea. Odmah doleprša do naše klupe.
- Bila sam jutros kod Ane - reče mi.
- I? - napeto sam slušao.
- zahvaljuje na poklonu i kaže da jedva čeka.
- Da jedva čeka? Što? - upitao je Ivan.
- Pa da je Marko vodi na ples - objasnila mu je i ponovo se obratila meni - budi pred njenim ulazom u pola osam.
- Yes! - zavrištao sam duižući ruke u zrak.
Ivan i Tea su se nasmijali a ja sam poečo skakutati od sreće.
xxx
Glazbeni sam ispravio kao od šale. Dobio sam čistu peticu. profesorica me upozorila da se to više ne bi smjelo dogoditi. Mislim to s jedinicama. Uostalom, to su već pripomenuli i drugi profesori. naravno, ja se potpuno slažem s njima. Konačno, smojih je leša pao ogroman teret. Jer ovih su me dana stvarno mučile te loše ocjene. Što god da sam radio, one su mi se vrzmale po glavi. To se zove grižnja savjest. Mama i tata su primjetili da se moje raspoloženje popravilo. I oni su odmah bili vedriji. U srijedu smo svi troje na TV-u gledali neku komediju na koju smo se cerekali cijelo vrijeme.
- U petak je u školi ples - iskoristio sam tu dobru atmosferu - pa sam vas htio pitati mogu li ići. Ide i Ivan, tea..
- A Ana - upita me mama znatiželjno.
- Ide i ona - kazao sam.
- A s kim - tata je upitao buljeći zajedno s mamom u mene.
- Pa..ovaj..sa mnom - odgovorio sam.
Tata pljesnu rukama:
- Znači, pomirili ste se?
- Da - potvrdio sam ponosno.
- Kupio si joj cvijeće - htjela je znati mama.
- Ne, bolesna je. kupio sam joj naranče da brže ozdravi i jednu lijepu bilježnicu.
- To je prekrasno - komentirala je mama.
- Naprosto predivno - složio se i tata.
- Znači mogu ići? - zaključio sam.
- Ne znam - reče mama gledajući tatu - šta ti misliš, stari?
- Ja mislim da on mora ići na taj ples, jel' tako - bio je njegov odgovor.
- Yes! - zavrištao sam drugi put u tom danu.
xxx
U petak se u školi pričalo samo o plesu. Što obući, kako plesati, i što je najvažnije, kako spontano poljubiti curu. Ivan i ja smo razrađivali plan. ništa nam nije smjelo promaknuti.
- Kako ćeš se obući? - upitao sam Ivana po tko zna koji put.
- Nemam pojma, a ti? - dobio sam isti odgovor po tko zna koji put.
- Hm - hmnuo sam - ne znam još. Kad bih barem znao što se Ani najviše svišđa.
- Tko će to znati - reče Ivan - sa ženama nikad ne znaš.
- Volio bih izgledati dobro - rekao sam.
- Onda ti je najpametnije da pitaš mamu - predložio je.
- Mamu?! Mama da me oblači? - zgrozio sam se.
- Ej - smirivao me - to je bio samo prijedlog.
- Ajde da obojica stavimo kape na glavu - predložio sam.
- Neće li nam smetati kad se budemo ljubili - bojao se Ivan.
- Ne- razuvjeravao sam ga - okrenut ćemo ih naopačke.
- Pa da. Može. I Adidas tenisice.
- I Adidas tenisice - složio sam se.
- A možemo obući majice sa ona dva smiješna tipa - opet je pao novi Ivanov prijedlog.
- Ne znam - rekoh sumnjičavo - mislim da ću obući crnu jaknu.
- Koju crnu jaknu?
- Leinu. Jednom je ostala kod nas i još je nije uzela. Nije ni važno. lea ionako ima puno jakni - objasnio sam Ivanu.
- A to je ženska jakna? - pitao je i ujedno odgovarao Ivan, nagnuvši glavu u desno.
- Ne! Obična crna jakna. Mogu je nositi i cure i dečki.
- Onda super - reče i šapne mi - bit ćemo glavni frajeri. A i doći ćemo s curama!
- Da - ovo je stvarno bilo super - doći ćemo s curama! A gdje ćete se naći Tea i ti?
- U sedam ispred njenog ulaza - ponosno će Ivan.
- Cool.
- A ples? - malo zabrinuto upita Ivan.
- Ples?! - zabrinuto ču i ja.
- Pa da, ples. Kako ćemo plesati? - upita.
- Nisi nikad plesao?
- Ne - odgovori snuždeno.
- Ni ja - rekao sam i stavio mu ruku na rame tješeći ga - ali znaš što?
- Što?
- Plesat ćemo kao i svi drugi. - predložio sam.
- U redu - složio se on i zaključio - mislim da će to biti odličan ples i da ćemo se fantastično zabaviti.
- Naravno - složio sam se i udarili smo se rukama kao nogometaši kad zabiju gol.
xxx
Dojurio sam iz škole, pozdravio mamu i tatu i bacio ruksak na krevet. Odjurio sam u kupaonicu.
- Marko, moraš nešto pojesti! - vikala je mama iz dnevne sobe.
- Hoću , napravi mi dva tosta - rekao sam joj.
- Dobro.
Brzo sam se istuširao i otišao u sobu da se obučem.
Okrenuta shilt kapa, majica s nekakvim natpisom, traperice, Addas tenisice i leina crna kožna jakna. Točno onako kako sam rekao Ivanu. Bio sam zadovoljan.
- Opa, vidi ti maloga - komentirao je tatat spuštajući novine u krilo.
- Što? - odmah se pojavila i mama - Ma nemoj! Bome si se fino sredio. Cure će padati na pod kad te vide.
- već jesu - rekao sam i nasmijao se zajedno s njima.
Počeo sam jesti.
- Kako je bilo u školi? - upita me mama kao i svakog dana.
- Dobro.
- Jeste li imali informacije?
Skoro sam se udavio kad sam čuo pitanje.
- Je...smo - rekoh.
- A joj - mama će - opet nisam išla. Reci razrednici da nikako nisam mogla doći i da ću navratiti slijedeći petak sigurno. OK?
- Može - odahnuo sam.
Stvarno sam imao sreće. Danas mi je sve išlo od ruke.
xxx
Stojim pred Aninim ulazom već pet minuta. Još je nema. mođda nije ozdravila, pa neće ni ići? A možda mi se želi osvetiti...ne vjerujem. Jesmo li se dogovorili za ovo vrijeme? Svašta mi se motalo po glavi. Odjednom mi sinu: pa ona će zakasniti. bio sam u pravu. Zakasnila je sedam minuta. Naravno da sam joj oprostio čim sam je ugledao. Bila je čudesno lijepa. Sva u crnom. Haljina do koljena. Crne čarape i crne cipele, koje je posudila od Tee, u to sam bio siguran. I još nešto što me posebno obradovalo - crna kožna jakna, ista onakva kavu sam i ja imao.
Nasmiješila mi se i rekla:
- Oprosti što kasnim.
Nije trebala reći ni riječ. Žena je, pomsilio sam, a žene kasne. Tako to mora biti u životu, rekao bi moj otac.
- Izgledaš predivno - rekao sam joj.
- Hvala - nasmijala se vrckasto.
Zagrlio sam je i krenuli smo prema školi. Hodali smo tako kad me Ana upita:
- Drago ti je da smo opet zajedno?
- Jest, jako mi je drago - nisam lagao - A tebi?
- Mislila sam da više nikada nećemo biti prijatelji, cura i dečko, da se nećemo niti pozdravljati. već sam te počela mrziti ali..
- Ali što?
- Ali vidjela sam da je i tebi žao - rekla je.
- Kako si to vidjela? - začudio sam se.
- Dobro - reče - nisam vidjela. Ivan je pričao Tei, a Tea meni.
- A koliko toga znaš? - pitao sam pomalo zabrinut.
- Znam za jedinice koje si dobio zbog mene, znam da si mi htio dati cvijeće na Sljemenu...
- Cvijeće?
- Da, vidjela sam te a poslije mi je Tea sve potanko ispričala.
- A Ivica? - upitao sam ljubomorno.
- Ivica? Ivica je htio da mu budem cura ali ja nisam htjela. To sam mu i objašnjavala kod drveta.
- A-ha - odahnuo sam.
- A Vlatka i ti?
- Vlatka i ja? Što Vlatka i ja? - pravio sam se lud.
- Svi znaju da joj se svišađ i da si joj poklonio cvijeće.
- Nisam joj poklonio cvijeće, slučajno je naišla, vidjela me s cvijećem u ruci i ja sam joj ga dao. Nisam znao što ću s njim- objašnjavao sam - dao bih ga tebi, ionako, da nisi stajala s Ivicom.
- Dobro - rekla je - nisam dobila cvijeće već naranče i predivnu bilježnicu. Hvala ti.
Zagrlio sam je još jače.
xxx
Dvorana osnovne škole u Dugavama bila je stvarno velika. Sigurno u nju stane jako puno đaka. U njoj se slavio Dan škole, Nova godina, u njoj su se održavale, kao i večeras, plesne večeri. Čim smo ušli naletjeli smo na Ivana i Teu.
- Ej - pozdravi nas Tea.
- Ej i tebi - pozdravili smo i mi nju.
- Što ima? - upita Ana.
- Super je - Ivan joj odgovori - svi su tu i svi se dobro zezaju.
- Idemo mi prošetati pa se vidimo - obavijesti nas Tea namignuvši.
Krenuli smo u suprotnom pravcu. Ugledasmo Vlatku i Lidiju. uslijedio je dugačak pogled. Da smo u stripu, između nas bi sjevnula munja. Prošli smo dalje i došli do Dj-a. Večeras je to radio marijan, dečko iz osmog razreda. On je na školskim plesovima, najčešće puštao glazbu. Njegov mi se izbor sviđao. pozdravili smo ga i krenuli dalje. A onda začusmo njegov zvonki glas:
- A sada jedna pjesma za par večeri, najljepše obučeni i najzaljubljenij: Marko iz petog E i Ana iz petog F razreda.
Netko uperi reflektor u nas a dvoranom se prolomi pljesak. Čuo sam i pokoji zvižduk ali na to nsimo obrać