Borja.org

Slučaj Rosenberg, jedan je od poznatijih špijunskih slučajeva hladnoga rata. Uključuje šarolik niz likova, koji se kreću preko FBI agenata, MI5 špijuna, britanskih znanstvenika, SSSR agenata..Cijela se stvar počela razvijati na kraju Drugog svjetskog rata, 1945. godine, i to u Kanadi; tamošnji se član ruske amabasade Igor Gouzenko , trebao vratiti u domovinu. No, Gouzenku se nije vraćalo, pa je prebjegao kanađanima, zajedno sa nekim od dokumenata iz ambasade. Istovremeno, saznalo se kako je britanski znanstvenik Alan Nunn May, koji je radio u National Research Centru Kanade, prikupljao informacije za SSSR. U Americi je pak FBI došao u posjed knjige "Code Book" KGB-a, te je počeo razbijati. Jedan od dekodiranih dokumenata odnosio se na Mannhatten Projekt, a koji je, to bi i trebali znati, ime za US izradu atomske bombe. Ovaj je dokument navodno napisao Klaus Fusch, britanski fizičar koji je radio na projektu u Los Alamosu. No, Robert Lamphere, koji je bio tada na čelu FBI-ja, zajedno sa svojom ekipom se pitao da li je sam Fusch bio špijun, ili je sovjetski špijun tek preuzeo njegov dokument, i proslijedio ga dalje.

Oko Fuscha se pokrenula istraga a vodio ju je FBI i MI5. Britancima je bilo poznato da je Fusch bio član njemačke komunističke partije tridesetih godina, prije negoli je emigrirao u Englesku, no smatrali su ga više antinacistom i antifašistom, negoli pravim komunistom. Fuschovo se ime pojavljivalo i u dokumentima koje je donio Gouzenko, ali i u aferi vezanoj uz Nunn Maya. Tijekom istrage, sumnja je pala i na Fuschovu sestru, koja je živjela u Cambridgeu. No, kako FBI nije htio da se sazna kako imaju "Code Book," stvar nije mogla ići predaleko. Ipak, FBI je informacije dijelio sa Britanskom ambasadom gdje je radio Kim Philby. O njemu će naravno biti riječi, pa je sada dovoljno reći tek kako je kasnije otkriveno da je radio kao ruski špijun.

Fusch se vratio u Britaniju, a tamo ga je "stisnuo" James Skardon iz britanskog MI5. Fusch je priznao kako je davao informacije KGB-u, ali i kako je njegov kontakt bio stanoviti "Raymond." Opisao ga je Skardonu, a ovaj je informacije proslijedio FBI-ju. Njegov su opis potvrdili Raymondova sestra i njen muž, koje je kontaktirao, kako bi saznao gdje se Fusch nalazi. FBI je došao do tri kandidata: jedan je odmah otpao jer je bilo nemoguće da se susreo s Fuschom u Los Alamosu. Druga je osoba bila Elizabeth Bentley, no utvrđeno je kako se iza imena "Raymond" skrivao Harry Gold, kojega je i Fusch indentificirao. Gold je kao svoj kontakt naveo osobu koja se nazivala John; zapravo je bilo riječ o Anatoli Jakovlevu, koji je do 1950. godine bio u New Yorku. Osim što je kupio dokumente od Fuscha, Gold je preuzimao i dokumente od US vojnika, koji je radio u Los Alamosu na navedenom projektu. Gold je uz opis gdje je vojnik stanovao, naveo i ime njegove žene - Ruth. Vrlo brzo, FBI je ustanovio kako je riječ o David Greenglassu. Već na prvom saslušanju, David je spomenuo kako su za Ruse radili njegova žena Ruth, ali i Julius i Ethel Rosenberg, koja je bila Goldova sestra. Godine 1950., 17. srpnja, Julius je uhićen, a tri tjedna kasnije i njegova je žena zatvorena.

Svima koji su slučaj pratili odmah je u oko upala velika strast između dvoje supružnika, i očigledno, velika ljubav. Kada je to uvidio FBI, kojim je tada šefovao J. Edgar Hoover, odlučio je to iskoristiti. Rosenbergovi su razdojeni, a sve s namjerom da Julius oda ostale članove špijunskoga ringa. Šest su mjeseci bili razdvojeni, a nakon toga su oboje bili, u razdvojenim ćelijama u Sing Singu. Komunicirali su preko svog odvjetnika Emanuel Blocha.

Borba do smrti

U zatvoru je Ethel, kažu svjedoci znala zapjevati, a ponekad bi i Julius odgovorio. Osim toga slali su si pisma preko odvjetnika, a kasnije su njihovi sinovi izdali i knjigu u kojima su se našla i ova pisma. Sama pisma su pak mnogo otkrila i supružnicima Rosenberg. Rosenbergovi su se upoznali u Youth Communist League, 1936. godine, gdje je Julisu bio vođa. Vjenčali su se 1939. godine, a nedugo nakon vjenčanja Julius se zaposlio kao mlađi inžinjer u Army Signal Corps, gdje je radio nekoliko godina; posao je izgubio kada se saznalo da je bio u Youth Communist League.

Jedanaest mjeseci prije negoli su uhićeni, u Sjedinjenim je Državama vlada atmosfera straha, zbog lova na komuniste, a kada su komunistima proglašavani i oni koji to nisu bili. Vođa hajke je bio senator Joseph P. McCarthy. Početkom pedesetih, točnije u ožujku, Klaus Fusch je optužen za špijunažu i dobio je četrnaest godina zatvora. Slučaj Rosenberg je vodio sudac Irving R. Kaufman, a u poroti se nalo raznoraznih ljudi, koje su odabrali tužitelji, obrana i sam sudac. Osim Rosenbergovih,u slučaj su bila upletena i dva Juliusova prijatelja: Morton Sobell i Max Elichter, koji su poznali Juliusa još sa studija. No, sam slučaj Rosenbergovih temljio se na izjavama Greenglassa i Golda. Gold je već bio osuđen na trideset godina zatvora, a uskoro će i Greenglass biti osuđen na petnaest godina zatvora. Obojica su iznijeli ključne dokaze protiv Juliusa, koji se pojavljuje kao mozak cijele zavjere. Osim njih, protiv Rosenbergovih je svjedočila Greenglassova žena, ali i Dr. George Bernhardt, koji je liječio i Rosenbergove, a kojega je jednom prilikom Julius pitao koji se uvjeti moraju ispuniti da bi se ušlo u Los Alamos. Kao jedan od svjedoka pojavila se i Elizabeth Bentley, poznatija kao "Red Spy Queen," koja je svjedočila kako je njen spy mentor Jacob Golos, jednom prilikom pokupio kovertu od Juliusa, ali i kako ga je Julius zvao nekoliko puta. Obrana je imala samo dva svjedoka: Juliusa i Ethel Rosenberg. Julius je odbacio sve optužbe, a u ispitivanje se povremeno uključivao sam sudac, koji ga je i pitao da li je pripadao nekoj od grupa koje su raspravljale o sustavu u SSSR-u. Julius se ovdje pozvao na peti amandman, i nije odgovorio na pitanje, zbog čega je izgubio simpatije dijela porote. Kao i njen muž, i Ethel je odbacila navedene optužbe, a na suđenju je bila hladna i arogantna, čak toliko da se stekao dojam kako je ona zapravo mozak cijele priče.

Nakon suđenja, oboje su proglašeni krivima i osuđeni su na smrt, na električnoj stolici. Morton Sobell je dobio trideset godina zatvora, sa sudačkom preporukom da služi svih trideset godina (izašao je 1969.). Britanski su špijuni svakako bolje prošli: Fusch, čiji je zločin bio ozbiljniji od onoga koji su počinili Rosenbergovi (odavanje informacija o atomskoj bombi rusima, koje na kraju i nisu bile toliko korisne), dobio je 14 godina zatvora. Na presudu Rosenbergovima utjecalo je nekoliko stvari: McCarthyev aktualni progon i rat u Koreji. Rosenbergovi su se na odluku žalili, a na rješnje su čekali mjesecima. U međuvremenu, u Europi ali i u USA, počeli su prosvjedi na kojima su se branili Rosebergovi. Posljednja šansa Rosenbergovima, bili su dva odvjetnika, Fyke Farmer i Daniel Marshall, koji su ustanovili kako su osuđeni po zakonu "Espionage Act" iz 1917., a po kasnijem zakonu, "Atomic Secret Act" iz 1946. godine, samo je porota mogla donijeti odluku o smrtnoj kazni. Uspjeli su, dan prije izvršenja smrtne kazne, kupiti Rosenbergovima još barem šest mjeseci života. No, Vrhovni je sud ustanovio kako je presuda ispravna, i kako se njihova djela mogu svrstati u ona koja pokriva zakon iz 1917. godine.

Ethel i Julius Rosenberg pogubljeni su 19. lipnja 1953. godine, a sahranjeni dva dana kasnije. Ono što je interesantno u cijeloj priči, zapravo je ova visoka kazna; informacije koje su oni dali Rusima nisu beznačajne, ali njihova je vrijednost manja od informacija koje su im proslijedili Fusch i Nunn May. Kako se kaže, bili su u krivo vrijeme na krivom mjestu.

hr.digg|prijavi