Borja.org

Umjesto uvoda

Stylish se događao tijekom 2002. i 2003. godine u zagrebačkom klubu Aquarius. Imao je malu, ali probranu i vjernu publiku. Stylish Insider koji stoji pred vama, ima (za mene) nostalgično emotivnu vrijednost, pa ne tražite ništa više od toga. Zapisao sam je, prije svega, jer nisam htio da se zaboravi kako smo se izvrsno zabavljali. Na kraju, to je sasvim osobna priča.

ILUSTRACIJE: KIOSKSTUDIO

rujan/ beats for breaks, supreme sound, la mode
dimitri from paris - une very stylish...
Meditativno stanje noć prije prije Stylisha. Nekoliko svijeća različitih mirisa, u playeru malo ultra lounge, malo paris lounge, uglavnom lounge all over the place. U utorak je Stylish crew imao posljednji sastanak prije Tiefschwarza, koji su za dva dana gostovali na Stylishu. Cijeli čin organizacije sve je pomalo iscrpio ali i dao dovoljno energije da nastavimo istim tempom. Čudan feeling. Na sastanku razgovaramo o mogućim problemima i njihovim rješenjima. Dijele se zadaci, tko što mora obaviti, pišu se podsjetnici, namještaju reminderi u mobitelima. Preprofesionalni smo do krajnjih granica jednostavno jer nikada to nismo radili pa je bolje barem pokušati imati sve moguće probleme u vidu.

Prije točno mjesec dana Tiefshwarz su potvrdili dolazak. Za razliku od Amera koji se točno sjećaju gdje su bili kada je ubijen Kennedy, ja se ne sjećam gdje sam bio kada su Tiefovci potvrdili. Znam samo da smo isti tren krenuli u akciju.

Čim je stigla potvrda, pravi se ratni plan. Ključna pitanja: financije, PR, organizacija. Imati kontrolu se pokazalo teškim zbog situacija na koje se ne može utjecati. Avionske karte su nam do nekoliko dana prije Stylisha bile na čekanju. Ej, na fuckin' čekanju! Koliko je energije uzelo, to se ne da izbrojati. Zamislite, dolaze vam dva najjača DJ-a Njemačke, pokrenuli ste cijelu PR akciju, počeli trošiti budžet, a imate mogućnost da neće doći jer su na fuckin' čekanju. Damn, to je bilo napeto :)

Naravno, nikako ne napetije od financijske strane cijele priče. To je pitanje Gregora i mene mučilo cijelim putem, iako smo s njim zbijali šalu. Doveli smo na kraju priče sve to do razine, fuck it, ušli smo u to, i sad što bude bit će, u ovom trenutku na to više ne možemo utjecati. OK, nismo gradili piramidu i imali deadline, ali opet, ući u neki ozbiljniji financijski gubitak, ne bi bilo dobro. Naravno, od samog početka nam je bilo jasno kako sve to ima i drugu stranu, a to je da, bez obzira kako financijski prođemo, na dobitku smo. Možemo izgubiti samo nešto para, ali who cares at the end? Tko ne zna baciti novac, ne zna ga ni uzeti, prijatelj je mudar, citira neku staru židovsku poslovicu.

Ali na to se nikada nismo previše žalili jer smo si sve organizirali i to s razlogom. Koji je zapravo, kada sada na njega gledamo, bio možda i fake. Furalo nas je što i uvijek, neki inside poriv da radimo divljački, mijenjamo, pokušavamo. Na kraju kad pomislim kako je sve to krenulo...

veljača /sexy stylish feeling

jogarde@aq | 02

Bila je veljača kada smo u jednom trenutku sjedeći u Gregorovom stanu shvatili da mi mladi i željni zabave nemamo kamo otići i zabaviti.

Mjesta na koja smo se navikli, ovaj grad više nije imao. Ono na što smo mi željeli ići, jednostavno nije postojalo. Voljeli smo elektronsku glazbu, i užasno nam je nedostajalo mjesto na kojem bi mogli čuti većinu verzija housea, ili slušati nama dobre DJ-e/glazbenike. Ne sjećam se točnog tajminga, koliko se gradila vizija u nama prije negoli je izašla na svjetlo dana. Do konačne ideje o Stylishu prošlo je tako neko vrijeme u kojemu sam bio vrlo skeptičan da će sve to upaliti. Ne znam zašto, ali tada, činilo mi se nemogućim; mislio sam da klub nikada neće prihvatiti naš koncept. Ja sam obično i bio taj hater slash skeptik, za razliku od Gregora. Mislim, u redu, i do sada smo izveli dosta stvari koje su nam se činile nemoguće, ali ipak - bio sam takav. Kao da sam zaboravio sve ono što smo ranije napravili...

RANE GODINE

[ Art of Psychodelic Future ]

Godine 1996. sjedili smo u slastičarnici u Dugavama (vrlo popularna Slaja) Siniša Jurišić, programer, Ratko Jagodić (Gregor) dizajner i ja pitajući se što bi mogli pametno napraviti. Prve ideje su bili kratki film, nakon njega fanzin, da bi na kraju shvatili kako bi mogli napraviti svoj site, smjestiti ga na Geocities (koji Yahoo tada nije ni imao u vidu za kupovinu) i pisati, djelovati. To smo i učinili, oko 1997. godine, ako me sjećanje ne vara. Site se zvao Art of Psyhodelic Future i danas je naravno izgubljen negdje na mreži. Mislim čak i da više ne postoji osim u backup formatu. Taj je maleni siteić uzrokovao kasnije sto čuda.

Za početak, kada smo shvatili koliki smo geniji, počeli smo se profesionalno baviti webom:) Obzirom da tada broj onih koji se webom bave nije bio velik, poslovi su se nizali jedan za drugim, i ja sam sve više i više ulazio u taj svijet, koji me jednako kao i danas totalno fascinira.

Naš treći ili četvrti posao bio je za Aquarius (klub, records i sve ostalo), i bio je to početak jednog divnog prijateljstva. S velikim smo užitkom preuredili, redizajnirali i rekoncipirali službene stranice, uvodeći gomilu potrebnih i nepotrebnih detalja, poput isječaka audio zapisa, posebnog odjela Irme records (i danas smo veliki fanovi), deklaracije o nezavisnosti cyberspacea (?); bilo je to '97/98, nosio nas je žar bitova i bajtova. Ubrzo nakon što smo završili site, otvoren je AquariusNet, treći cybercaffe u Zagrebu, a vodili smo ga - nas trojica. Nije li život divan? U doba dial upa, imali smo stalnu vezu na net, desetak računala na raspolaganju, korisnike, pa smo se mogli opustiti i baviti se onime što smo najviše voljeli - stvaranjem.

[BOO]

Boo.com otkrili smo dokono surfajući. Bio je to najbolje dizajnirani site tada i znali smo mu se vraćati i vraćati i vraćati. Iza cijele priče stajali su Ernst Malmsten i bivši model, Kajsa Leander. Nakon što su uspjeli prodati malu uspješnu online knjižaru, pokrenuli su cijeli boo.com, fashion site s naglaskom na fancyness. Na žalost, boo.com je propao, Ernst je napisao odličnu knjigu Boo Hoo u kojem je jasno da je uz težak posao bilo i dosta zabave. Boo je u svoje vrijeme za nas bio najljepši dio dotcom booma pa se i taj dotcom zanos, kojeg je u Hrvatskoj malo bilo, prenio na nas. U sklupu Aquariusa, pokrenuli smo e-zine CoffeeNews koji sam uređivao. Već tada bilo mi je zanimljivo stvari koje se meni sviđaju i za koje mislim da su OK promovirati. Pisao sam dosta o seksu.

[ COFFEE NEWS]

Budžet je tih godina zbog još uvijek ne tako sjajne ekonomske situacije bio poprilično tanak, pa smo u našem cybercaffeu, osim pristojnim cijenama, pokušali privući i drugi dio publike, koji se već nalazi na Internetu i to svakodnevno ažuriranim, već spomenutim, CoffeeeNewsom, koji je Gregor dizajnirao, Siniša isprogramirao, a ja kao urednik vodio. Cijeli život sam znao da ću bi urednik, novinar, pisac - u drugom osnovne napisao sam prvu priču "Dvorac strave", nešto kasnije imao i svoje "novine" (Ubijena Indira Ghandi!), pa i knjigu (neobjavljenih prava mala gomila), pa sam se i na Internetu osjećao kao doma. Moje prve "novine", koje netko stvarno čita!

Za svoj posao, iz riječi webmaster, izveo sam riječ pressmaster - netko tko je web urednik. CoffeeNews imao je raznolik sadržaj, ali, uglavnom se kretao u entertainment okvirima pa sam piskarao o filmu, glazbi, tehnologij, a izdvajao se osobnom svakodnevnom kolumnom - Morning stuff gdje sam čitaocima pisao o svom životu i o tome kako se osjećam kroz dan. Neki anonimac jednom mi je prilikom napisao da je to "krivi put" jer nikoga ne zanima što ja radim. Kasnije, pojavili su se blogovi, a intimni su Internet dnevnici postali pravi hit. Istina, ja to nisam krenuo pisati misleći kako će to jednog dana biti super trendy; jednostavno, želio sam podijeliti ono što mi se događa u životu s čitateljima.

CoffeeNews poslužili su da dođemo do malo šireg kruga korisnika, da stvorimo barem malenu prepoznatljivost nas kao takvih i našeg cybercaffea. U suradnji s Aqurius Recordsom, popratili smo i par Porina - kao idemo mi jedne godine u Makarsku, i pišemo od toma za web, s lica mjesta, stavljamo slike na site! Ne sjećam se da je tada bilo puno takvih izvještaja na domaćem Netu, al ni on sam tada nije bio bog zna kako velik.

Kao što Dubravka Ugrešić kaže za road trip u nas - nemamo mi te roadove, tako i sam i ja u ono vrijeme mogao reći da nemamo mi Taj Internet. I nismo ga imali ali je ipak bio tu. To nije značilo naravno da ne možemo, makar s entuzijazmom umjesto milijuna financijera, imati svoj komercijalni site. Moćan je to medij - imali smo oko 1000 posjeta dnevno, što nije mnogo ali u vjerničkom žargonu, ako i jednu osobu preobratite...

Osim nas, na webu je tada djelovalo još nekoliko e-zinea, pa smo u jednom trenutku imali i udrugu elektroničkih magazina, dosta nas se skupilo, imali smo i neki kao statut, malo se družili no ništa konkretno i pametno nismo napravili, osim što smo podržavali jedni druge u radu, pokušavajući u tada još uvijek nesigurnom Internet vremenu, držati korak sa svijetom, koji je jurišao hrabro prema ovom mediju.

[!]

Cijelo to razdoblje naših web početaka, u kojem smo vrlo brzo ugledali poslovnu priliku, bilo je odlično. Web je bio mali (i još uvijek je) pa je prostora za stvaranje bilo napretek, dial up je dominirao pa je i caffe bio popunjen, a i siteova smo radili sve više. Ipak, ambiciozni kakvi jesmo, počeli smo željeti nešto više. Gotovo svakodnevno smo barem jednom rekli...zamisli da imamo svoju večer u Aquariusu, koji bi to zakon bio. Sjedili bi tako, gledali u dvorište i razmišljali koju stvar s kojeg Irminog CD-a bi pustili.

*
jogarde@aq | 04

Iako smo smatrali da bi Stylish plan& program trebali predati u formi elaborata, saželi smo ga dvije stranice pokrivši osnovni koncept, ciljanu publiku i sve bitne stavke. Vrlo brzo Gregor je ta dva sudbonosna papira pokazao ljudima u klubu. Sastanak je bio dogovoren za pa skoro već sutradan. Sjedili smo u officeu, i razgovarali o Stylishu. Mi smo imali viziju što želimo, i bila je poprilično jasna.

Priča je odmah krenula na organizacijski dio posla, pa nam je i u tom trenu bilo jasno da je Stylish prošao, jer smo se odmah - bacali na posao. Dobili smo i deadline. Mjesec dana. Čini se da nas tih mjesec dana uvijek prati, to nam je neki dobar timing. Znali smo što želimo pa je bilo mnogo lakše. Prije svega scenografija; krzno, sexy feeling. Malo retro spika, pomiješana sa tim sexy soundom. House glazba i uvijek neki sadržaj sa strane. Lounge galerija sa Lava lampama.

Ubrzo nam se priključila Vesna Horvat, kao 'majstor' za scenografiju, i zajedno smo počeli tražiti naše nove residente. U stvarno vrlo kratkom roku, imali ispred sebe na desetke promo CD-a različitih DJ-a. Bilo je tu i rarea groovesa, i housea, i tech housea, i svakojakih vrsti elektronske glazbe. Sjedili bi kod mene ili Gregora doma i preslušavali. Već bi na prvim stvarima nekada znali da to nije ono što želimo. Na kraju, s dvije strane nam dolaze informacije o DJ Jogardeu, i Badassu. Dogovaramo sastanak s Jogardeom, kod njega doma. Dočekuje nas crnim vinom i pastom sa škampima. Stylish, bez imalo sumnje. U ugodnoj atmosferi, raspravljamo o Stylishu, njemu kao DJ-u, svemu ostalome. Na kraju, u svoj toj finoj atmosferi dogovaramo posao. Imamo svog prvog residenta. Nakon nekoliko dana, nalazimo se i sa Badassom. Živi u Kutini, pa je procedura nešto drugačija, a i on u sve to ulazi malo manje ležerno od Jogardea. Za njega, glazba jest život, pa to i nije čudno. Oduševljen je našom idejom, jer mu daje šansu da pušta ono što ne može na mnogo mjesta. I s njim se uspješno dogovaramo; imamo residente, koji će u slijedećih nekoliko mjeseci oblikovati Stylish svojim zvukom. Putem, rješavali smo scenografske detalje; deadline nas je očekivao u ožujku. Sedmom ožujku. Honorari su također ekspresno rješeni.

Nekoliko dana prije prvog Stylisha, imali smo presicu. Nova sezona, kakav je koji program, što ljudi mogu očekivati u novoj 2002. godini. Dajemo i par izjava za HRT. Sve je to bilo nekako zabavno. Kupovina krzna - gospođo, imate možda zebru? OK, možda Vesni i nije dok je sve to šivala, nije to lak zadatak jer ga je radila prvi put. Ali, što sad, za sve ima prvi put, zar ne? Kako sam i spomenuo, Gregor i ja smo, kad smo tek počeli raditi web za Aquarius, često razmišljali kako bi bilo cool da dobijemo jedno večer, samo jedno, jedan jedini dan, par sati da napravimo svoju zabavu. I dobili smo je. Što je bilo još i bolje, vremenski nismo bili limitirani. Do vječnosti, do kraja godine, samo se vi zabavljajte.

"Poslao sam ti flyer," - kaže mi Gregor na telefon. Tjedan, dva nas dijeli od početka Stylisha. Radi se PR cijelo vrijeme, ali većina je ostalih stvari rješena. Skidam mail da vidim naš prvi flyer. Izgleda fantastično, sexy kao i Stylish. Govori budućim gostima, mi smo brand ljudi, mi smo ti koji žele platiti više za dobro dizajnirani proizvod. Kada mi je Gregor jednom prilikom poslao neki funny SMS o radioaktivnosti mobitela, odgovorio sam mu da ako je dobro dizajniran, može biti i malo radioaktivan. Takvi smo bili.

Kako je odmicalo vrijeme tako je bilo sve više sitnica za rješiti. Uz sve velike stvari, ponekad i zaboraviš na male; srećom to se nama nije dogodilo. Baš sam u to vrijeme kupio ručno računalo, bilježeći u njega sve silne obaveze i neophodne podatke, poput dimenzija rukohvata u Aquariusu, a koji se nalaze uokolo dance floora. Na njega smo stavljali krzno, i morali smo imati točne dimenzije. Podatke smo spremili u mog Palma, ali i u Vesninu bilježnicu, just in case. Trošak same scenografije glupo je mali, a diže cijeli prostor na viši level, dajući mu baš tu sexy atmosferu koju želimo. Kako smo seventies freakovi, postavljamo na galeriju i već odabrane Lava lampe, koje su sedmedesetih bile hit na tržištu. Danas se događa, kao i uvijek, neki come back prošlih desetljeća, a za nas sedamdesete su idealne za biti inspiriran. To i nije bilo teško obzirom na raznovrsnost tog desetljaća - preko kiča do trapez hlača.

Ideja cijele priče je napraviti atmosferu kao na tulumu, privući određenu, nama interesantnu publiku, i dati gostima osim glazbe i šanka, nekakav sadržaj sa strane. Za naše otvorenje, odlučujemo se da to bude styling show. Rade ga Petra (danas ima s bratom Vanjom odličan frizerski salon Frizeraj) i Martina; dvije zagrebačke stilistice/frizerke. Imamo Stylish plan za mjesec dana unaprijed što želimo da se događa i pokušavamo ga se držati. Do prvog Stylisha vrijeme protiče brzo, kroz različite poslovne sastanke, i česte Gregorove i moje chill out razgovore o cijelom konceptu, mogućim gostovanjima, brandu kao takvom; na početku smo znali da takav projekt zahtjeva kreativnost na više levela, preko financijskih do dizajnerskih. Za nas, sve je to bilo preizazovno da ne bi bili uzbuđeni Stylishom kao projektom.

Tijekom veljače, pojavili su se i neki problemi sa ljudima koji rade iste ili slične poslove kao i mi, ako se to uopće može nazvati problemom. Više, kako bi Englezi rekli - distraction. Nismo te ljude smatrali konkurencijom, ali u jednom trenutku, činilo nam se da ima prevelik broj ljudi koji nam pokušava zabiti nož u leđa. Podmetanja su bila česta, ali mi smo ih ili ignorirali ili uspješno rješavali. Smetali smo im, to je bilo sigurno. Napadi su bili najjači prije prvog Stylisha, neki su bili niski i direktni, a drugi mnogo finiji, ali ipak napadi. Problemi sa neimenovanim anonimcima bili su dobra lekcija za početak; nismo željeli vraćati istom mjerom, na kraju sve se to na neke druge načine tim ljudima vrati. Stavili smo ih na ignore, ali dakako, i držali na oku.

Nije baš ni da nismo bili svjesni da će se takvi ljudi pojaviti, uvijek se pojavljuju. Trust No One, kako bi rekle kolege iz već završenih X-a, ali to jednostavno nismo mogli napraviti. I na kraju kada stavite omjer OK ljudi prema ovim drugima, ispada da ima više onih koji su tu da naprave nešto ne samo za sebe, nego i za druge. Trebao bi nam prostor još jedne knjige da ih sve spomenemo; vrlo velik broj ljudi se prepoznao u našoj ideji i na različite načine podržao to što želimo napraviti. Sve je na zapravo počelo iz čiste zabave, ali sa svakom sljedećom minutom postajalo je sve veći projekt. Slagali smo ideje jednu do druge, razmišljali o izvedivosti, ljudima koji bi nam mogli pomoći, našim potencijalnim zadacima, suradnicima, finacijerima, svemu.

"Sada u znaš točno gdje ćeš biti svaki četvrtak sljedećih tko zna koliko", Gregor mi govori. "Super," smijem se. Bili smo sretni što smo dobili taj četvrtak; to smo željeli već godinama, ali igrom slučaja tek smo se sada odlučili probati nešto napraviti, i to samo zato što nismo imali gdje izaći. Imali smo, u redu, ali ne sa tim ljudima, u takvom prostoru i sa takvim soundom. Ponekad, pokazat će se, to će i biti više tulum sa gomilom dobre ekipe nego neki klasičan party.

ožujak / groove boutique, in new york, blacksoul music
carmen mcrae - how long has this been going on

Datum službenog otvaranja je 07. ožujak 2002. Tiskali smo dovljno flyera ali još više pozivnica koje smo ciljano podijelili. Otišle su na adrese marketinških agencija, dizajnera, modnih agencija, prijatelja, novinara, starih clubbera, DJ-a, producenata i svih ostalih za koje smo smatrali da bi mogli uživati u tako koncipiranom programu.

Koliko me sjećanje služi, prije prvog Stylisha nije bilo nekih većih problema, sve je teklo svojim redom, i na kraju nam je ostalo samo da spremni dočekamo prvu noć. Možda dva sata prije službenog otvorenja, uhvatila nas je kratka panika; što ako se ljudima ne svidi naša sceongrafija, glazba, što ako nitko ne dođe. Prvi put radimo nešto takvo, i zapravo nagađamo kako je što najbolje riješiti. Jesmo li negdje pogriješili? Tko zna, ako i jesmo sada je definitivno kasno za razmišljati o tome.

Otvaramo blagajnu u 21:00, uzimamo prva pića sa šanka. Istovremeno sa prvom pločom, dolaze i prvi gosti. U nekoliko sati Aquarius i prvi Stylish skupili su oko 400 do 500 ljudi; dio je onih koji tek žele biti viđeni, a dio je prava clubbing publika. Kako se kasnije pokazalo, ovi koji žele biti viđeni smetaju "istinskim" ljubiteljima ovakvog zvuka. Komentari na Internetu dan kasnije bili su puni gorčine, kao da je određeni prostor rezreviran samo za one koji prepoznaju svaku pjesmu! Nerviralo me užasno što se ljudi ocjenjuju po odjeći. Ja sam od glave do pete bio brand name obučen; Puma, Diesel, i sve ostalo. Čovjek je dobar ili loš, a siguran sam da njegov modni stil ne utječe previše na to. Reagirao sam na takve napise na Internetu, i naročito na zlobne zajedljive komentare koji su stizali od pojedinih ljudi. Gregor me uvjerava da to i nije naša publika, jer ne želimo bilo koga s bilo koje od spomenutih strana, a tko će ocijenjivati nekoga po tome kako izgleda. Naša je filozofija bila da su naša vrata otvorena svima koji žele uživati u Stylishu i dobro se zabavljati. Frustracije se liječe na drugim mjestima. Mislim, i nama je bilo jasno da su nečiji motivi dolaska biti viđen, ali tko sam ja da procjenjujem zašto je netko došao? Istim je ljudima zasmetalo i to što smo djelili na prvom Stylishu šampanjac i kavijar. Hrani nije mjesto tamo, bio je zaključak, iako nikome nije smetalo kad se na underground mjestima dijelile takve stvarčice.

Na prvom se Stylishu pojavila i Anđa Marić, što je opet nekoj trećoj superfuckinunderground alternativnoj strani zasmetalo. Mislim, fuck! Nije da me to nerviralo, ali još nisam mogao shvatiti da se ljudi uopće stignu baviti takvim stvarima. A sama se Anđa na kraju pokazala kao mnogo bolja od takvih.

Kako god bilo, trenutno nas Internet nije volio, a iskreno, ni mi nismo voljeli a niti željeli takvu ekipu na Stylishu. Hvala Bogu, bilo je dovoljno partya za sve one koji su htjeli partijati; mi smo bili čisti clubbing, malo glazbe, finog dizajna i uživanja u lijepim stvarima. Gregor je bio za smirivanje lopte, ali ja sam se volio raspravljati. Odustao sam od toga nešto kasnije nego on; mislite vi što hoćete, mi ćemo svojim djelima pokazati što znamo, želimo i možemo. Tako je i bilo. Neke od komentara koje smo dobili, smo naravno i uvažili, ako su imali smisla. Fancy ekipa koja želi biti viđena, besplatna hrana i piće, to su bili definirane stvari. Ovo drugo smo željeli, a na ovo prvo nismo ni mogli utjecati.

Putem, vjerojatno nakon prvog Stylisha, smo shvatili kako želimo svakoj od večeri dati još neko dodatno ime. Sljedeći Stylish nazvali smo groove boutique. Kasnije će se pokazati kako je to bio još jedan od dobrih poteza. Ne samo zbog samog Stylisha, nego i zbog toga da smo i sami uživali slagati takve riječi. Osim Jogardea i Badassa, koji su vrtili vinile, na drugom je Stylishu VJirala je Irena Andreić Eirenah iz Nuclear Age Nomadza a tu je negdje bila i izložba fotografija Domagoja Kunića, fotografija sa prvog Stylisha. Irena je zajedno s Gregorom napravila fantastične, totalno Stylish materijale, iako je njen VJ izričaj malo mračniji. Domagoj je malo nervozan, pita se da li će uopće netko gledati izložbu. Naravno da hoće, uvjeravamo ga, a to se pokazalo točnim. Badassa stalno zanima kada svira; Gregor i ja pokušavamo tu odluku prepustiti DJ-ima. Smatramo ih dovoljno razumnima da se dogovore sami i naprave raspored. To ipak ne ide tako, pa preuzimamo brigu i za to. Nakon odličnog drugog po redu Stylisha, slijedi naše prvo gostovanje.

[BARBARA]

barbara.power@stylish .2

"One day, I will bring you to Croatia," rekao sam Barbari na šanku Time Codea, malog caffea u Amsterdamu gdje smo se skupljali (kada sam u Amsterdamu živio). I drago mi je što je bila naš prvi gost. Proveo sam naime, uz njen zvuk, stvarno lijepe trenutke, i sada se spremam sve to ponoviti u Zagrebu. A i s njom je neka čudna priča.

"Odlazimo na provjereno mjesto, Vaaghuyzen, koji uvijek rado posjećujem zbog tog mellowhousejazzy groovea, koji se prostire na tri etaže. Zatiče nas baš fini house, ali i djevojka koja se primila gramofona ukolo 01:00; svaka stvar koju odabere je odlična i mali plesni podij je ispunjen njenim prijateljima iz Francuske, i nama, nekadašnjim Aquarius plesnim nadama. Taj trenutak sa nepoznatim ljudima, koji samo hoće slušati dobru glazbu, a koji su se sasvim slučajno sreli u baru u Amsterdamu, kako bi neobavezno zaplesali..." zapisao sam nakon što sam je prvi puta vidio. Ubrzo toga smo se počeli i intenzivnije družiti, no to je d(r)uga priča.

Nazvao sam je jedno jutro, možda godinu i pol nakon toga i pitao je želi li svirati na Stylishu. Naravno, odgovorila je. Znali smo još na prvom Stylishu da će gostovati, ali po prvi puta smo u životu radili gostovanje. Već tada, raspored je poslova odigrao bitnu ulogu da sve prođe kako treba. Pisao sam naše PR materijale, za web site i ostale novinare. Priznajem, bio sam uplašen i uzbuđen istovremeno kada je došla. Uzbuđen jer sam ispunio dato obećanje, iako mi to tada nije bilo ni na kraj pameti:), i uplašen jer nisam bio siguran da li je ona dobar izbor za Stylish. Njen je zvuk bio malo tvrđi, ali igrala je na sigurno. Publika ju je, no matter what, voljela. Stylish s Barbarom Power u gostima, prošao je dobro. Mišljenja o zvuku bila su podijeljena, no meni je bilo odlično. Možda i dijelom zato što je pustila neke od "naših" stvari, koje su me vratile i podsjetile na ugodne i lijepe uspomene koje imam s njom.

Nakon tog Stylisha, oko 5 ujutro odlazimo kod Jogardea na after. Ludi smo 100 posto ujutro, dok sviće dan mi smo u Stylish filmu. Iako iscrpljeni još uvijek imamo energije za zabavu. Kada smo točno došli kući, ne sjećam se. Sljedeći dan odlazimo na večeru kod Jogardea; Barbie uzima svoje ploče, u slučaju da...Jogarde je majstor kuhinje, još su svi su donijeli nešto; Bilo je tu vina sa Sicilije, (donijela ga je Mirta koje je u prvo vrijeme radila PR), raznoraznih salata. Oči skoro pa jedva držimo otvorenima, Stylish in New York sa Barbarom Power iscrpio nas je pomalo, ne toliko organizacijski, koliko sva ta zabava :) Na kraju DJ dio tima si je malo zavrtio ploče, na Jogardeovim deckovima, a mi smo malo razgovarali, malo slušali njih, chillali. Umor nam nije dozvolio da to potraje predugo; kući smo bili već oko 3 ujutro. Subotu smo Gregor, Vesna, Barbara i ja proveli u gradu. Nakon kave, otišli smo na ručak, u mali simpatični resoran u Ilici. Za nju smo odabrali uglavnom domaće specijalitete, kako bi je upoznali sa ovim podnebljem.

Uživali smo često u dobroj hrani. Gregor i ja smo subotom često znali otići negdje na ručak i razgovarati o poslu. Bili smo mladi i koliko toliko uspješni, i nije nas bilo briga. Osim Stylisha, obojica smo radili na neidentificiranome broju poslova, od kojih smo zapravo dobro živjeli. Stylish nam je bio više kao zabava, iako smo s poslovne strane tomu prilazili krajnje profesionalno. Zapisao sam tada:

Sam Stylish nalazim fascinantim; morate razumjeti da ga ja gledam na sasvim drugačiji način. Publika ga vidi kroz glazbu i tamošnja događanja, ja ga vidim kroz publiku i interakciju koja se sa njima, na neku foru događa. Toliko isprepletenih niti se krije među svim tim situacijama, i neki sam dan razmišljao da bi bilo zgodno napraviti jednu skicu tko je sa kim na koji način povezan. Pitam se da li je moja opsjednutost poslom, izrodila Stylish kao potrebu za "korisnim" izlaskom, ili sam tek htio biti frajer pred svim tim djevojkama koje nas posjećuju?:)) Ozbiljnost kojom je dio domaće emusic publike pristupio ocjenjivanju stylisha me malo i facinirala. Iako smo mu se i sami u potpunosti profesionalno posvetili, ne doživljavamo ga tako 'napeto' kao ta publika; uostalom naš je osnovni motiv bio stvoriti si dobro mjesto za zabavu. Obratite pažnju na si; priznajem sebično, so what :) Iako, pokazalo se da u Zagrebu i šire postoji sasvim dovoljan broj publike kojoj je takvo večer nedostajalo..."

Za mene, cijela ta Stylish priča od svojih samih početaka imala je i neko možda dublje značenje, ili sam ga barem ja pokušavao naći.

"Svaki put kada neki od residenta/gostiju stylisha pusti dobru stvar, popnem se do njega i pitam koja je; naravno nikad je se kasnije ne sjećam ali me ta cijela procedura podsjeća na lika iz Marquesovih "100 godina samoće" (vjerojatno Aurelijano Buendija ako me sjećanje služi) koji radi 25 (čini mi se) ribica od zlata, koje onda istopi pa ih radi nanovo - tako i ja sa tim dobrim pločama...taj meditativni postupak kruga ima nešto... "

Barabaru smo ispratili na aerodrom Gregor i ja; u rukama mi je ostala snimka Barbare sa Stylisha. Zadovoljno sam je držao jer sam njenu jednu jedinu snimku iz Amsterdama izgubio. A sve to tamo je bilo predobro, da bi takav zvuk ostao nezabilježen. Nakon što je Barbie nestala u malenoj aerdromskoj zgradi Plesa, Gregor i ja sjedamo na kavu u aerodromski kafić. Nedjelja je, oko 9 ujutro. Zadovoljni smo s prethodna tri Stylisha, sve više manje ide po planu. Dosta se smijemo na kavi, i razglabamo o Stylishu i pokojoj teoriji zavjere. Posljednji Stylish ožujku je promocija Blacksoul Musica, Badassove produkcije i svega onoga što radi kao producent. Gregor mu je napravio i site, koji naravno odlično izgleda. Sam Badass ima svoj dio publike, jer svira već nekoliko godina, i ima prepoznatljiv zvuk.

Travanj / cheeky hair style, flirtatious spring, soulful sound, april in paris
Bah Samba - Portugese Love

Prvih mjesec dana smo "odradili". Gregor i ja samo snimali sve Stylishe kako bi, dan poslije, sjeli u njegov stan, slušali i analizirali sound. Neš ti analiziranja! Bio je to "težak" posao. Smišljali smo putem i sitnice kojima ćemo razbiti monotoniju prosječnog clubbinga u kojem se nude samo šank i glazba. Željeli smo fuckin ' Koncept, priču iza svega toga, nešto što nitko ne nudi, a za čim i mi sami osjećamo potrebu.

Prvi Stylish u travnju, organizirali smo hair show frizerskog salona Anrtifriz. Smjestili smo jednu stolicu ispod stepenica kojima se ide na našu lounge galeriju, obložili je krznom i pustili ljude iz Antifriza da diskretno rade. Diskretno, ali opet dovoljno uočljivo. Antifriz svima koji dođu s flyerom u salon, daje 15 posto popusta. Prvi Stylish u travnju prolazi fino, već se profilirala pomalo publika, i znamo otprilike tko su naši gosti. Od prvog Stylisha, i svakog sljedećeg, mišljenja su o samoj večeri podijeljena. Uvijek se našao netko kome je bilo zakon, i netko kome se nije svidjelo. Na početku smo dosta razmišljali o tome, ali smo ipak shvatili da će se uvijek naći netko kome nešto neće odgovarati. Na takve stvari je teško utjecati. Držat ćemo se svog koncepta, pa kome se sviđa neka dođe. Nama je bilo važno, da mi sami osjećamo da smo "na pravom tragu" onoga što smo zamislili.

Osim fashion/styling događanja, u travnju smo odlučili obogatiti zvuk, sa live vokalom. Izbor je pao na Francisku Fis, odličnu improvizatoricu koja je nastupila na drugom Stylishu u travnju. Bio je to jedan od posebnih Stylisha. Kao i kod prethodnog, gdje Antifriz nije bio previše eksponiran, ni Franciska nije bila na nekom stageu. Jednostavno se umiješala među ljude i pjevala. Kada bi shvatili da To pjeva djevojka pokraj njih, događalo se oduševljenje. I to s razlogom. Bio je to jedan dobar session. House u svojim izvornim oblicima, čist i živ. We loved it. Nije naravno da je to bila naša genijalna izmišljotina, jednostavno, uživali smio posjećivati takve sessione kada ih je Kontrapunkt imao, a kako ih u tom trenutku više nije bilo, organizirali smo tako nešto sami. (Kontrapunkt je ponovo aktualan i naše je omiljeno mjesto za izaći.)

Na početku organizacije Stylisha, plan je bio svaki treći četvrtak imati gostovanje. To se kasnije iz temelja promijenilo, no u travnju, još smo se uvijek držali originalnog plana. Sweet Abraham, DJ iz Engleske, koji se poznavao s Badassom trebao je posjetiti Stylish treći četvrtak u travnju. Već je bilo organizacijski sve riješeno, i baš smo Gregor i ja išli platiti avionsku kartu, kad nam je Badass javio da je Abraham slomio rebro i da ne može doći. Imali smo dva dana rješavati ovaj problem. Trebalo je naći zamjensko gostovanje, i to vrlo brzo. Teret smo prebacili na Badassa, koji je "sređivao" Abrahama. Njegov je izbor bio Pacco, DJ iz Rijeke, koji mi se nije posebno svidio. Nekako, to nije bio moj zvuk, ali kao i uvijek, svakome od Stylish Crewa je bilo drugačije tako da je ocjenjivati određeni Stylish bilo teško. Moja je teorija bila, da ako mene nije bilo na dance flooru...OK, nije bila katastrofa, ali želim da me glazba privuče na floor, da osjetim tu potrebu da pratim ritam. Kada bi se tako nešto dogodilo, bio je to dobar Stylish. Većinu sam njih, naravno, proveo plešući.

Nakon Franciske, u suradnji sa Francuskom ambasadom i Institutom, radimo Stylish April in Paris. Baš u to vrijeme, mislio se da će na izborima pobijediti Le Pen, pa me je s jedne strane, iako pokušavam biti apolitičan, nerviralo što radimo sa zemljom u kojoj će možda pobijediti netko sa takvim stavovima. Na kraju nije pobijedio, a i mi smo imali svoj French Night. Cijela ideja oko "April in Paris," kada je Zagrebom još vladalo nešto hladnije vrijeme, bilo je dati ljudima proljeće, zaljubljenost, l'amour. Uz krzna i lava lampe, to smo večer imali i nekoliko francuskih detalja. Piće i hrana koje smo dijelili, bilo je french style. U jednom smo pak trenutku, oko pola noći i sitno, sa galerije bacili gomilu latica, a Jogarde se popeo na mali stage ispred DJ kabine i svirao neki french rif na harmonici! I naravno, french house all night long.

Voljeli smo se igrati sa takvim tematskim večerima, u kompletu biti Nešto, pretvoriti elektronski zvuk u kulturno događanje. U dva mjeseca koliko smo radili, uspjeli smo skupiti odlične goste. Sve one koje smo poznavali i za koje smo mislili da bi ih voljeli viđati tamo, tamo su i bili. Vesna se već uhodala u scenografiju i sva ta krzna, koja je trebalo svaki put ponovo postavljati i skidati. Već smo sada razmišljali o terasi i scenografskim detaljima za nju. Znali smo da od galerije neće biti puno kada zatopli; vjerojatnije je da će ljudi sjediti na terasi i gledati jezero kako miruje, ili samo plesati na dovoljno velikom prostoru. Negdje u to vrijeme, netko nam je popalio prvu Lava Lampu. To nam je bilo smiješno. Mislim, koliko patetičan moraš biti da ukradeš vrlo jeftinu Lava lampu? Ta je lampa bila vruća kad ju je netko popalio, znači da se dobro potrudio smjestiti je negdje i iznijeti van. Idiotski, bez imalo sumnje, ali ljudi ima svakakvih. I jedno krzno je tada negdje nestalo. Nismo razumjeli taj poriv da ukradeš dio scenografije, možda kao collectible item, možda ne. Za flyere smo definitivno znali da su postali dio kolekcionarski strasnih skupljača. Ljudi su uzimali po dva flyera, jedan za doma jedan za vratiti, i ući jeftinije.

Gregor je slao preview flyera uglavom noću, i nama su svi redom bili dobri. Meni osobno, tek tri nisu "sjela;" u ostalima sam uživao. Inače, dio flyera bi donijeli svaki četvrtak u klub; malo smo ih dijelili a puno ostavljali klubu da se pobrine za daljnju distribuciju. Utorkom smo Gregor i ja radili turu po gradu, ostavljajući flyere na nama zanimljivim mjestima i dijeleći putem pozivnice prijateljima i onima koji su nam se činili kao mogući gosti. I na toj turi po gradu, smo vremenom upoznali dosta ne samo budućih gostiju nego i prijatelja. Ruta prijateljstva, kada bi živjeli u soc realističkom bratstvo&jedinstvo svijetu.

Tu se negdje, krajem travnja, i vrijeme počelo popravljati. Prvi su se znaci proljeća počeli nazirati, nekoliko sunčanih dana, pokoji cvijet. Stvari su definitivno kretale na bolje. I unatoč okupiranosti Stylishem, i Gregor i ja smo uspijevali koordinirati nekoliko drugih poslova, i rješavati sva pitanja i tekuće probleme ekspresno. Kada radiš nekoliko poslova koje obožavaš, to i nije toliko teško.

Stylish je sigurno bio najbolji od njih, barem što se mene tiče; naravno, ne u financijskom smislu već u smislu gostiju, publike. Zajedno s tim, Stylish je poprimio jedan odličan ton, neku boju neobaveznosti, tuluma koji jednostavno radimo zbog sebe i ljudi koji su nam dragi. S jedne strane pretvorio se u posao, no s druge ljudi lete u svemir, nije to baš takav Big Deal. Mi smo od toga gradili svoju priču, ali sa strane, gradili smo ih još nekoliko. Radilo se na veliko. I Gregor i ja smo željeli da Stylish bude priča, da ljudi sa tim imenom povezuju i određeni način razmišljanja, života, životnog stila, ili meni mnogo draže riječi, lifestylea. Do toga nas nije moglo dovesti dva mjeseca rada, ali vrtili smo priču, znali što hoćemo i čekali da Stylish bude identificiran.

U travnju smo dobili potvrdu da smo na dobrom tragu. Preko jednog od kontakata, ponudio nam se prijelaz u drugi klub. Brzo smo ga isključili jer je bio prevelik, a nije nam ni njegov koncept odgovarao. Aqaurius je imao neki svoj stil, i držao se određene razine koju smo voljeli. Prostor jest bio manji, ali nama više ni ne treba. Intimna sexy stylish atmosfera teško bi se dogodila u takvom klubu pa smo ga odbili, zahvalivši se na ponudi. Svejedno, bilo je dobro znati koja je situacija. S jedne strane, potvrda da to što radimo ima smisla, a s druge znak da će sličan koncept slijediti i drugi klubovi. Trebalo je smišljati nove stvari i biti korak ispred.

Naravno, nije sve uvijek išlo glatko. Na sastancima smo često Badass i ja imali rasprave oko nekih stvari, niti on a niti ja ponekad nismo imali strpljenja za ovog drugog. Istina, i Gregor i ja smo imali takvih trenutaka. Znalo je biti napeto, obojica smo imali svoje vizije koje se nekad možda i nisu poklapale, pa smo ih morali uskladiti. Ipak, ne bi nam trebalo dugo da rješimo stvar, nismo imali vremena zajebavati se i s tim. Stylish je bio above that. I tu smo stavili točku. Patriotski, razmišljali smo o onome što je dobro za Stylish, za koncept, i sve uokolo toga. Ako nije bilo, nema milosti niti rasprave. I to se odnosilo na cijeli Crew.

svibanj / kinky!, naked soul, close to greatness, furious scent, feeling in the living
petalpusher - surrender



Prvi četvrtak u svibnju dogodio se Kinky Stylish. Ideja je bila nazvati večer Kinkypunkt, i madovezati se na Kontrapunkt festival koji se dogodio nekoliko dana prije, ali na kraju smo se odlučili samo za Kinky. Ne znam koji su razlozi bili, ali znam da nismo željeli da bilo tko pomisli da mi iz Kontrapunkta festivala pokušavamo izvući nešto za sebe. Poučeni iskustvima sa početaka priče, odlučili smo nazvati večer samo Kinky! Očekivali smo da će to večer, zbog odličnog festivala na kojem smo i sami bili, biti slab posjet, no to je bilo krivo. Iako su ljudi bili tri dana na festivalu, umor nije bio toliki da se ne sretnemo i na Stylishu. Utorak je bio praznik pa im je valjda taj jedan dan bio sasvim dovoljan da se odmore i vrate na dance floor. Uostalom, i mi sami smo tako učinili.

I dalje smo s jednakim uzbuđenjem očekivali flyere koje je Gregor radio; za Kinky je bio Kinky flyer. Možda ne u pravom smislu riječi ali dovoljno Kinky da prati naziv večeri. Stylish je bio jedino mjesto na koje sam izlazio, i tamo sam se ispucavao za sve ostale poslove pa i za sam Stylish. Ja sam nekada bio u filmu rješavanja stvari, znao sam samo trčati po klubu i "koordinirati", rješavati probleme, baviti se financijama. Svi su mi govorili da odjebem s tim, opustim se i uživam, ali na kraju, bio sam takav - volio sam rješavati stvari.

U tom prvom odnosno drugom tjednu Stylisha u svibnju, iz Amsterdama je u Zagreb svratila Anja. Iako sam se službeno vratio iz Amsterdama u Zagreb, još uvijek nisam donio konačnu odluku što učiniti. Amsterdam me nevjerojatno privlačio, obožavao sam ga. Ipak, razumno gledajući tu mi je mnogo lakše napraviti neke stvari. Sa Anjom sam dosta razgovarao o tome, i trebala mi je perspektiva nekog sa strane, sa poprilično daleke strane. Dosta me ljudi i pitalo što namjeravam, i to na samom Stylishu. Pokazivao bi rukom po klubu i govorio "Pa ne mogu OVO ostaviti." Stvarno sam se odlično zabavljao! I svaki je Stylish za svakoga od nas nosio nešto intimno privatno, pogled, neki connection; padalo mi je pamet, kako već napisah, da sve to nekako povežem u neki smisleni nacrt/drvo/pregled. Tko je povezan s kim i na koji način? Dovoljno nam je bilo proći pogledom po klubu i znati tko pripada kojem društvu, tko se iz tog društva međusobno poznaje, i u kakvoj smo svi mi kozmičkoj vezi.

Osim Stylisha, ciljao sam na još jedno večer u klubu, ali neko poput ponedjeljka. Želio sam raditi jazz nights, htio sam stvarati atmosferu kakva je bila u klubovima Amerike dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina proteklog stoljeća. Razmišljao sam o pjevačici i nekome na klaviru tko bi je pratio. "Fly me to the moon", cigara i small talk uz plamičak svijeće. Ili malo tanga, i dama koje sa partnerima na ovaj erotični zvuk plešu. Ili Benny Goodman revival. Ili... Želio sam se vratiti svime time u prošlost, barem na trenutak dati ljudima atmosferu, i prije svega - strast. Da osjete tu strast koju sam osjećao ja kada bi svirala neka od tih stvari. Za sada to je bilo neizvedivo, a i prostor možda nije bio najbolji za nešto. Na to mi je pažnju svratio Gregor, i bio je pravu. Prostor nije bio za to, ako i je trebalo je mnogo više financijski uložiti da bi se postiglo nešto što sam želio.

Drugi četvrtak u svibnju u goste nam je došla Ivana, ex pjevačice grupe Yammat. Ivana je imala predivan glas, to smo znali još tamo negdje od sredine devedesetih, kada smo je prvi put čuli kako pjeva. S njom je svirao Badass i utorak prije njenog nastupa imali smo malu probu; kao i Franciska ni Ivana se nije željela eksponirati na stageu. Željela je biti među publikom, osjetiti vibe. Ovakav live house sound ponovo se pokazao dobrom odlukom. Atmosfera je odlična poput we are all a bit black inside, tamo na plesnom podiju kluba Aquarius. Kao i mi, i publika je obožavala ovakve male stvari. Dobar zvuk sa Live dodatkom, to je bilo nešto, naročiti kada plešete a osoba koje pjeva se nalazi odmah do vas.

Nakon Ivane Yammat, napravili smo Stylish na dva floora - unutra i vani. Vani na terasi, svirali su Badass i Mr Jazz, tada jedan od pripadnika Badassova projekta Blacksoul Music. Unutra, puštali su Jogarde i Sergej. Zbog buke, vani je bio jazzy house, nešto lakši sound, dok su Sergej i Jogarde unutra igrali na tvrđi zvuk. Iako je više ljudi bilo unutra, i na terasi je bilo sasvim u redu. Dio publike je uživao na tamo. Sjedili su i razgovarali, vjerojatno se i neka ljubavna priča događala. Zapalili bi mi i svijeće, ali u vatri je ležala prevelika opasnost. Cest'La Vie, rekli bi Francuzi. To smo večer predstavili i scenografiju za terasu. Dio Aquarius VIP galerije na terasi smo obložili krznima, kao i DJ pult koji je na terasi stajao. Galerija nije radila, i definitivno je padala u zimski san, do jeseni. Prvi put sam tada slušao Sergeja i Mr Jazza, i obojica su bili odlični. Sergej je imao vibe s publikom, dance floor je bio njegov. I sam je u kao DJ kabini skakao i veselio se svakoj od stvari koju je pustio. Povukao je i dosta publike koja prije nije bila na Stylishu, a koja ga je znala od prije. U Stylish smo od početaka krenuli sa idejom o suradnji sa svime ko nam se čini kul, sa svima koji imaju ideje slične našima. Sylish nas je spojio sa nevjerojatnim brojem cool ljudi.

Posljednja dva Stylisha u svibnju odrađuju Jogarde, Badass, i na kraju Boris Fischer. Prethodni su nas mjeseci pomalo iscrpili, naročito popratna događanja. Organizirati neki styling, reviju ili bilo što sa strane uzima malo više vremena. Tu je negdje uletio Marijan, koji se počeo brinuti za revije. Skinulo nam je to dosta posla s leđa, iako je još uvijek trebalo koordinirati svime. Spremali smo prvu veću reviju za lipanj, zajedno s Marijanom. Čekali smo da još malo zatopli, pa da terasa bude potpuno operativna. Osim Anje, Cellia i Barbare, imali smo još "gostiju" iz Amsterdama.

lipanj/ coolest cuts, divine love, trumpet decadency, free your mind
jogarde@aq | 05

U lipnju smo počeli razmišljati o Motovunu i SGR-u (Stylish Groove Records). Label. Ponovo Stylish as a brand. SGR je bio u svojim temeljima, začecima, prapočecima, tek smo vodili rasprave da li je nešto takvo uopće moguće. Badass je od početaka Stylisha bio skeptičan prema domaćim labelima, i čak smo i na newsima, na hr.misc.aquarius raspravljali o tome. Moja teorija nije bila da je moguće, nego da treba probati. Ako smo napravili Stylish, zašto ne bi i SGR, i poslije tko zna što. Imali uopće u nas dovoljno autora koji će poslati svoje stvari, pitali smo se. Istina, bilo je vrijeme piratiziranja i mp3 formata, ne tako sjajno vrijeme za pokretati label, ali nismo se dali smesti. Ja sam bio uvjeren kako će niknuti još nekoliko labela nakon nas, što je dobro jer ćemo malo dići cijelu priču s elektronskom glazbom na viši nivo. A ako imamo jaku elektronsko glazbenu scenu, mogli bi i napraviti neki clubbing turizam.

Lipanj su otvorili dva DJ-a iz Austrije - Renato Mas i Dragon. Badassov connection je bio u pitanju. Svirali su sasvim u redu, ali nije da sam bio oduševljen. To opet nije bilo zabrinjavajuće, jer smo i mi unutar crewa imali drugačije izbor glazbe, koji se naravno kretao u okvirima housea. Na kraju, nekome je bilo dobro, nekome ne, bilo je tu i drugih faktora.

Uz Motovun smo film festival bili vezani od njegova prvog izdanja; Gregor i ja smo im radili web prve godine, kasnije sam ja napustio Hrvatsku, ali je Gregor i dalje radio web. Sam Motovun Film Festival bio je vrhunac zabave, i vrhunac sezone. Tamo bi se skupilo sve živo i neživo, pa smo znali da i ne bi bilo loše tamo napraviti Stylish. Nije da smo jedini razmišljali o tome, gotovo svaki promoter/DJ je želio završiti Motovun svojim partyem. Gregor je počeo raditi na tome.

Nakon Renata i Dragona imali smo modnu reviju Anje Stehlik i hair show Ivane Talan i Roselite. Cijela se stvar događala na terasi, uz naravno backstage za modele. Proveo sam dosta vremena u backstageu s djevojkama koje su tek trebale izići i pokazati što je Anja napravila. Nekima od njih, to je bio prvi izlazak pa sam ih bodrio i uvjeravao da je to njihov fuckin stage pa nek se tako i drže. Osim njih, iza je bilo i nešto pića, Bacardi i Martini u ledu sa razbijanje moguće treme i razveseljavanje prije nastupa. Revija je trajala dosta kratko, ali pokazala se kao dobar popratni događaj samog Stylisha. Privukla je i dosta ljudi, a i u budućnosti će ovakve stvari imati dobar prijem. Marijan je odradio najveći dio posla. Između ljudi koji su radili reviju i nas nalazio se on. I stvarno nam je olakšao koliko je to bilo moguće, jer se pobrinuo za niz sitnih detalja za koje mi sami nismo imali vremena. Držao je stvari pod kontrolom, bio nabrijan na cijelu priču, i polako se probijao kao naš event manager.

Svaki četvrtak, Vesna i ja bi došli oko 19 - 20 sati u klub i nakon popijene kave počeli pripremati klub za večer. Zajedno s Gregorom, dočekivali smo prve i ispraćivali posljednje goste. Nekad bi na kraju stajali na vratima i govorili laku noć, pozdravljali kao pravi domaćini. Kada bi nam bilo too much, otišli bi ranije kući. To se odnosilo na Gregora, Vesnu i mene. Ali, jedno smo drugome davali za pravo da ode ako ne može više, uvijek je bio netko od nas tko će ostati, riješiti stvari.

Sredinom lipnja, supergigantsku energiju dao nam je koncert Jamiroquaia u Puli, na koji smo se zaputili Gregor i ja, ali i dobar dio stylish crewa, samo različitim putevima. Nakon cijele priče, izvlačim stvari na papir, ili barem njegovu virtualnu verziju.

[ stylish moment.01

Stylish prije Jamiroquaia; unatoč tomu što svi idu sutradan na koncert, uključujući i 60 % stylish crew-a, dolazi dosta ljudi. Bili smo valjda neki warm up za sutrašnji put...modna revija&hair show privlače poprilično cool ekipe, sklapamo nova poznanstva sa ljudima koji reviju rade; provod se događa do jutra, što je dobar početak još boljeg vikenda...]

Sunday Morning

Stojimo na otoku, sa nogama u pijesku. Bliži se zora. Iza nas, svira odlična elektronska glazba, dvadesetak ljudi pleše. Otok je privatni, party isto. Gledamo u vodu, dok nam se lagano približava nedjelja. "Sutra kad sjednem u studio, sjetit ću se ovoga definitivno," kaže.

Taj je otok bio fuckin' točka na i fenomenalnog vikenda! J. u Puli, je bez imalo sumnje bio događaj sezone, ne samo za Pulu, već i ostatak Hrvatske, Slovenije i Italije. No, osim J.-a dogodio se čitav niz drugih stvari...

Verudela (2 sata do koncerta)

Sjedimo u caffeu na plaži u Verudeli (PU), zajedno sa stylish gošćama, na koje naletjesmo sasvim slučajno. Pogled je prema pučini, gdje u jednom trenutku vidimo delfina kako izranja. Tu im je neka stalna ruta; divan znak dobrog početka.

Jay Kay (koncert)

Srećemo gooomilu ljudi u Areni; dobar dio njih su stylish gosti/prijatelji; sedam, a možda i više godina smo čekali da se dogodi taj trenutak i dogodio se, s najboljim mogućim ljudima sa kojima se mogao dogoditi.

Kamenjak (dan nakon koncerta)

Subota. Odlazimo na rt kamenjak, bacamo ručnike na jednoj finoj stijeni. Pokraj nas nekoliko praznih ručnika. Nakon dvadesetak minuta izlazimo iz vode, ponovo srećemo nove stylish people; ležimo svi zajedno na plaži; nedaleko nas jedna djevojka lupa u neki bongos, a tip pored nje u def. Full su dobri i imaju ritma. Nešto kasnije, sjedimo u caffeu Safari, robinzonski caffe x5 i jedini caffe u okolici od možda 2 km.

Konoba (večer nakon koncerta)

...Uvečer odlazimo u konobu, gdje se častimo sa malo specijaliteta. Salata od plodova more, predobra. Ostalo ne zaostaje. "To je ono kad Sintara pjeva "That's Life..." - kažem ..." znaš ono, kad kažu, Life's Good!" "Da, to su ti trenuci uživanja...

Ponoć u vrtu dobra i zla (jazz.time)

Iza ponoći smo kratko na izložbi Digital Diary, Igora Zirojevića iz Pule, a koja se održava u multimedijalnom institutu. Na prvi nam je pogled jasno da su fotke cool, i imaju priču. Nalazimo se sa Vanjom, predobrom djevojkom koja nas je ugostila, ona nam isti tren isfurava akciju. Otok. Privatni party. Kreće se sada. Point with no return.

Do obale stižemo za pola sata. Barka dolazi po nas, iako je mrkli mrak; u lancu od obale do barke prebacujemo ploče, koje će noćas vrtiti Marino, a koji je naš vođa puta. Otok je m.r.a.k. Pješčana plaža, DJ pult, hladno piće i sve ostalo što na jednom takvom partyu poželjeti možete. Marino, Zoki Bravo i Bebetto sviraju cijelu noć; na otoku se nalazi dvadesetak divnih ljudi, izvanrednih domaćina.

prenevjerojatno.

Bilo je to čisto punjenje energijom. Prvo Jay, onda taj Otok; otok je bio nešto predobro da bi bilo istinito, kao i gostoljubiva ekipa na njemu. Znali smo da će nas to držati još mjesecima. Nakon Jay Kaya, uslijedio je žestoki Stylish sa Rudyem na trubi i synthu i Sergejom. Za ukus većine Stylish Crewa bilo je to malo prežestoko, iako plesno. Odlični su bili Rudyevi uleti na trubi, dok nam se synth malo manje svidio jer je vukao više na trance, a manje na sam house. I opet, kao i na svim prethodnim, i većini budućih Stylisha publika je bila podijeljena. Neki su bili duboko razočarani tvrdim zvukom, drugi su govorili - konačno. Mi smo se odlučili za neku sredinu, kako bi i jedni i drugi imali svoj prostor za ples.

srpanj/ soul shaker, unbeatable colors, hipster shape, beach vibe
fantastic plastic maschine - whistle song

[ stylish moment.01

Neke bi stvari možda trebalo ostati neizrečene, tek proživljene jednog četvrtka, i spremljene u mali kutak dragih uspomena. Da li mi je taj Stylish bio suđen nekako, ili su me životne okolnosti dovele pred gotov čin, ponekad se pitam, pokušavajući vidjeti neke dublje razloge zašto postoji. Odgovora nemam, oni su vjerojatno tamo negdje na plesnom podiju Aquariusa...
"Stalno vodiš neke curice na šank, vidjela sam te jučer," govori mi. "Volim se pokazivati," odgovoram kroz smijeh. Nakon Stylisha, unatoč tome što je riječ o poslu, prvo razgovaramo o - ljubavi. Tko je stigao, koga smo vidjeli, i tko je bila ta misteriozna djevojka, s kojom sam se pogledavao povremeno...]

O da, na kraju svega, love is all you need :) Stylish je bio pravo mjesto za to, već smo imali dosta ljudi koji su se na Stylishu upoznali i zavoljeli. A za nas, nije bilo ljepše stvari nego vidjeti dvoje mladih kako se vole! Prvi Stylish u srpnju otvorio je Boris Fischer, zajedno sa Jogardeom. Bilo je to uobičajeno večer prožeto finim zvukom tek pristiglih vinila. Osjećao se neki ok vibe u zraku, lagano je zatoplilo, dolazilo je ljeto, što je moglo značiti samo mnogo mnogo posla ali i zabave. Dobili smo Motovun. Stylish će zatvoriti ovaj festival svojim zvukom. Bila je to mala pobjeda. Bili smo definitivno IN. Valjalo se primiti priprema za Motovun. Brzo smo odlučili, na temelju rasporeda samog Stylish Crewa da ćemo se tamo zateći Jogarde, Gregor i ja, ali i Alan S. iz Kontrapunkt kolektiva.

Taj početak mjeseca srpnja nekako je bio ležeran; prvi Stylish u srpnju nije bio prezahtjevan, dok je drugi većim dijelom ponovo na sebe preuzeo Marijan, koji se pobrinuo da modna revija koju smo imali funkcionira besprijekorno. Dio srpnja sam proveo na obali čekajući da se dogodi Motovun; i u Zagrebu je bilo sve manje ljudi pa je Badass preuzeo tri četvrtka, dok smo mi riješavali Stylish on the Coast. A on the coast je bilo - predoooborooo!

highlihts

Svaki put odlazeći u taj Motovun znamo kako se pet dana nećemo spuštati s brda, prepuštajući se čarima popratnog života tijekom filmskog festivala. Sve povezati u jedan konkretan dojam, nije nimalo lako, jer je to jedan skup emocija, uglavnom pozitivnih, koje se samo preklapaju jedna s drugom, kako odmiče festival...

Dan prvi napravili smo u Bambus baru zabavu zajedno sa ekipom Breakaliciousa, pa su se u full ludoj atmosferi bara na otvorenom miješali house, breakbeat, funk, soul, hip hop, i gooomila rasplesanih ljudi! Plesalo se do jutra, a kasnije smo sjedeći na zidinama grada, promatrali maglu ispod nas, koja se činila kao nešto u što možemo samo tako zaroniti i ostati lebdjeti. U takvom nekom raspoloženju proticali su motovunski dani. Popodnevna dokolica, susreti u tom baru, koji se pretvorio u neku stalnu bazu, i glazbeno odredište mnogih house fanova, imali su meditativnu ulogu. Filozofija jedne minute izrodila se sama po sebi, a bila je vrlo jasna: planirati najviše minutu unaprijed. Priznajem, ovo je prvi puta kako sam se vratio u hr, a da sam se uspio toliko opustiti, nasmijati & uživati! Pamtim uglavnom kako smo se dosta smijali, veseleći se životu.

I imali smo sreće sa vremenom. Pet dana kiša nije kvarila važne momente, pa se zbrajao rezultat: na kraju je bilo 5:0 za MFF. Jedan je samo trenutak bio "kritičan." U neko (skoro pa jutro) doba noći, Motovunu se približavao oblak; i to baš samom gradu - oblak je ulazio u grad. U tom smo trenutku stajali na zidinama našeg bara, svirala je stvar "Ride The Storm;" ženski je glas pjevao "You gone ride the storm.." i sve je bilo nekako...epski...mi na tim zidinama, gledamo oblak koji prolazi kroz nas, s ovakvim tekstom u pozadini...

Stylish se dogodio posljednje večer, kada je kroz grad prolazilo oko 8000 ljudi, možda više, možda manje. Sveukupna je brojka, svih 5 dana, 36 000 ljudi! Smjestili smo se na glavni trg, s golemom stylish projekcijom na jedan od zidova; odnosno VJingom moje malenkosti :) Zapravo, teško da bi se to moglo nazvati VJingom, pošto se od mene zahtjevalo minimalno znanje onoga što je priredila eirenah iz nan.a; svejedno, ufurao sam se u ulogu, skromno objašnjavajući svima o čemu je riječ, tko je autor materijala, bla...

rujan / city sounds
rurals 2

Sergej i ja oko pola noći odlazimo u Esplanadu po braću Schwarz. Vesna i ja smo popodne proveli u klubu, jer je isto večer kada je gostovao Tiefschwarz, Puma imala svoj party, koji je počeo oko 21 sat. Voljeli smo Pumu, i bilo nam je drago što su odabrali Stylish za predstaviti se Hrvatskoj. Bilo je to naime, njihovo prvo predstavljanje u nas. Spremali smo se i za sitne detalje, rješavali scenografiju, projektor za Eirenah koja je VJirala tu noć, pili kavu, brifirali sami sebe, kao da smo El Presidente himself. Na Pleso su sletjeli oko pola 15, Ali, Basti i Mirta, djevojka od Bastija. Pokupio ih je Jogarde, s autom na kojem su bile registarske oznake Stutgartta odakle su i oni bili; to je bilo cool.

Jedan je od problema tog dana bilo i njihovo 'gostovanje' na One Man Showu radija 101; do posljednjeg trenutka nismo znali hoćemo li i to stići obaviti, zbog kasnog leta. Znali smo naravno nekoliko dana ranije za radijsko gostovanje, i zvali smo Alex (managerica op.a.) da ih pita jel to u redu, no nije nam se javila. Negdje oko 20 do 4, Švec, koji ih je i najavljivao u cijelom One Man Showu govori kako neće doći. Tu Vesna reagira, zove radio i kaže kako ipak stižu, što Švec prenosi u eter. Zahvalni smo mu što ima strpljenja. Zovem Jogardea i objašnjavam mu da je radio pod "mora se" i on ih dovodi u "5 do 12" na radio; One Man Show se produžuje za "Tiefschwarz" pet minuta. Slušao sam radio preko mobitela jer sam baš bio u nekoj drugoj akciji, i bio je to, u tom trenutku, mali uspjeh. Unatoč tomu što su sletjeli tek oko pola 15, nakon hotela, stigli su i na radio. Iskreno, više smo željeli da dođu zbog 101 na kojoj su znali pravu vrijednost Tiefschwarza, negoli zbog neke naše medijske podrške.

No, i za nas je svako spominjanje u medijima dobro. Bili smo na dva portala, u dvjema dnevnim novinama, u dvije televizijske emisije, do sada. Problem je dijelom ležao u tome što je bilo malo novinara, pravih poznavaoca takve glazbe koji su mogli odraditi to. Tiefschwarz se vrte i na MTV-ju, nije baš da je riječ o nekom teškom undergroundu. PR koji sam napisao, uglavnom su copy/pasteali, sa tek malom trunkom vlastitog inovativnog izričaja. Zavrtili smo i malo radijske reklame, tek da se čuje.

Putem razgovaramo o glazbi, njima, nama, svemu pomalo. Sve troje su jako simpatični, i ne ponašaju se kao da su zvijezde. U klubu se brzo asimiliraju sa publikom, dok im organiziramo pića. Prije njih vrti Jogarde, i odličan je. Kako su ljudi stigli ranije na Pumu, klub je već u 22, kada službeno otvaramo, fino popunjen. Njih su dvojica počeli vrtiti oko 01 i bio je to jedan jeben set, čak se Clasha čulo! Izmiješalo se tu i housea, i break beata i electro sounda; slušala ih je većina domaćih DJ-a. Klub je na kraju bio ugodno pun, iako dosta naših stalnih gostiju nije bilo. Malo nas je to smetalo, jer uvijek stavimo gomilu ljudi na popis, i očekivali smo da će nam dobar dio tih ljudi koje inače stavljamo na popis, pružiti podršku svojim dolaskom i plaćanjem karte. To se nije dogodilo. Na žalost, ljudi nisu imali tu percepciju, da sva ta zabava tamo košta i da Stylish rade šest sedam ljudi sve zajedno, koji se oko toga doista trude. Nikako to nisu mogli percipirati. Za neke, biti na popisu je bilo cool, iako su si mogli priuštiti kartu. Drugi su bili na popisu, plaćali nam pića unutra, ne razumjevajući da bi više voljeli da te novce potroše na kartu. I nije bio u pitanju novac, nego baš ta podrška.

Ali u redu, znali smo otprilike razloge, zabava je bila dobra i nije se trebalo brinuti oko toga. Uvijek smo na kraju shvatili da oni kojima se takva vrsta zabave ne sviđa, ne moraju ni doći. Naravno radili smo sasvim pristojno, i sam Tiefschwarz je na kraju prošao financijski dobro. A i tu se na kraju, najmanje radilo o financijskoj dobiti. Sve se to događalo u nekom teškom naletu ostalih poslova, tako da smo tu jesen proveli trčeći sa sastanka na sastanak, radeći svakodnevne poslove, rješavajući Stylish pitanja, i sve ostale male projekte na kojima smo radili.

Nakon Tiefschwarza, imali smo response marketinga i PR-a. Tiefschwarz je organizacijski, bilo jedno odlično iskustvo, koje će nam kasnije olakšati svako drugo gostovanje. Kada smo, dva dana nakon Tiefschwarza, Gregor i ja sjedili u klubu i rješavali financije, stvari su išle preglatko. Prvo smo shvatili da smo zadovoljni financijskim krajem priče, i to nam je diglo raspoloženje. Nakon toga, kada smo išli na neki od sastanaka, uletila su još jedan dva posla, nevezana za Stylish, a koje smo mogli zvati velikima. I to nam je bio dovoljan dokaz da sve to što neka obična publika vidi, zapravo je potpuno kriva slika. Sve je to išlo mnogo šire negoli je bilo vidljivo a na kraju, financijski smo prošli sasvim u redu.

Cijeli je taj Tiefschwarz bio organizacijski iscrpljujući, i nismo nimalo sumnjali da bi nam dobro došlo tjedan dana odmora, ali jednostavno si to nismo mogli priuštiti. Već smo u petak radili na ostalim stvarima.

Tu smo jesen i Gregor i ja bili rastrgani poslovima; naša upletenost u nekolicinu većih projekata, uzimala je i svoj danak. Bili smo iscrpljeni ali ustrajni u našoj odluci da sve što smo započeli privedemo kraju. Meni se social life sveo više manje na Stylish, dok sam sve ostale dane, vikende i praznike provodio radno. Ne znam koja je to sila F stajala iza mene, i priznajem, bilo je napetih trenutaka. Negdje u to vrijeme, oko listopada, počelo mi je padati na pamet da sve ostavim. Istina, bilo su to tek jednosekundne misli koje bih odmah odbacio, ali opet - bile su tu negdje. Imao sam pred sobom nekoliko novinarskih poslova, organizaciju cijele stylish jesen/zima sezone. Nismo imali vremena sjesti i razgovarati, sve se rješavalo u hodu. Kada bih u nekim trenucima počeo pucati, rekao bi sam sebi, 'Ok, nemoj brijat, nije da letiš u svemir ili radiš na novoj matematičkoj teoriji koja će promijeniti svijet, it's just fuckin' job.' I Gregor mi je često znao reći kako previše brijem na neke od poslova, da bi morao malo chillnuti po tom pitanju, ali ja sam čini se bio unstopable workin machine, bio sam lud, palio me posao na neku glupu foru, trebala mi je sva ta akcija. Pod koju cijenu, nisam se usudio pitati, samo sam se nadao kako će sve to završiti na najbolji mogući način.

U ovo vrijeme, ostali su programi su 100 % shvatili da smo na dobrom putu. Flyeri su slijedili naš "stil", a naš koncept clubbinga koji je ravan onome u New Yorku, Amsterdamu, Parizu bio je i njihov. Pratio sam naravno što se na sceni događa, i moju najveću podršku imao je Illectic Funk crew koji je radio drum and bass, broken partye. Bili su mladi i na dobrom putu da naprave i za taj dio scene nešto; bojao sam se samo da bi mogli odustati, iako je to bilo malo vjerojatno. Bili su nabrijaniji od nas.

U to vrijeme ponekad sam mislio kako mi stvari izmiču kontroli. Bilo je jednostavno previše jebenih poslova na koje sam morao misliti i projekata koje sam morao realizirati. I još ih je više dolazilo! Deadlinei su mi se svaki put opasno približavali ali na kraju nisam promašio niti jedan, sve je bilo na vrijeme; bio je neki selfresponsibiltiy switch kod mene, koji je uvijek bio na ON. Nije da nisam uživao u poslu, uživao sam kao nikada, ali me užasno nerviralo što se nekim stvarima ne mogu posvetiti u onoj mjeri u kojoj to želim.

Jesen je pak, odlično počela. Vrijeme je još uvijek bilo lijepo; prvi jesenski dani pa još i sunčani.

listopad/ state of love, supermarket life, set you free, jazzy feelings, stylish in moscow
dima solomkine
Unatoč sunčanim danima stvari se nisu počele odvijat najsjajnije. Prva dva Stylisha u listopadu, organizacijski i u glazbenom smislu, prošla su dobro. No, količina publike se smanjila. Nije nam se sviđao broj gostiju, pojavili su se i neki drugi problemi. Prvih je petnaest dana listopada tako prolazilo u nekoj nervozi, bio sam sav izbrejkan na neku foru, skako sam na ljude i nervozno reagirao na sve oko sebe.
Da li se razloge tomu treba tražiti u natalnoj karti ili lošoj posjeti nisam znao, ali jednostavno, svega mi je bilo predosta. Stvari su curile iz ruku, izmicale kontroli. Pokušavao sam trevezno razmišljati o svemu, biti miran i ne uzrujavati se zbog stvari zbog kojih se ne treba uzrujavati. To je bilo vrlo teško, a posljedice su osjetili mnogi kroz ton mog glasa, pokoju primjedbu i komentar. Početkom listopada, radio sam na organizaciji modne revije Maje Car i Ivane Sabljak, izložbe Maje Kovač i bodypaintnga, koji su se trebali dogoditi 17. listopada. Kako se za revije do sada brinuo Marijan, ja sam u to ušao malo napet; siguran sam da sam prema djevojkama koje su sve to radile bio i malo agresivan, ali kada se to događalo skupilo se podosta problema i jednostavno, sve to mi nije bio prioritet, a gubio sam živce.

Taj dan kada se revija događala, bio sam u klubu u 10 ujutro kako bi vidjeli gdje postaviti slike. Klub me vidio ponovo oko 17 sati. Modeli Maje Car su trebali biti u klubu oko pola 18 kako bi se pripremile za reviju koja se trebala dogoditi oko 1 iza ponoći. Njihove su pripreme počele oko dvadeset sati, a Marijan i ja smo pomagali koliko smo mogli, rješavajući što je trebalo riješiti. Moj stupanj skeptičnosti polako je padao, no zabrinut kakav sam po prirodi, šetkao sam klubom vrteći neke svoje filmove. Bio sam već umoran kada su došli prvi gosti. Nisam želio naravno da se to na meni vidi, ali ponekad je to nemoguće izbjeći. Moje je raspoloženje popravio Badass; razgovarali smo dok je svirao Jogarde o Stylishu, problemima, financijskim ulaganjima koji se ne moraju nužno povratiti. Moj je moral bio super low, i užasno mi je bilo teško skupiti uopće i najmanji komadić energije da krenem još jednom svom snagom u cijeli taj projekt. "Borja," rekao mi je Badass, "jebote ovo nije trenutak kada bi trebali odustajati. To se ne smije dogoditi, fakat ne smije. Sjest ćemo svi zajedno za stol i smisliti nešto, dogovoriti se, izgurati to do kraja." Naš razgovor nije trajao dugo, ali je bio efikasan, jednim mi je potezom vratio svu tu energiju koja mi je bila neophodna. Badass je u tom trenutku bio čišće glave nego ja; ubrzo nakon našeg razgovora pojavio se Gregor, isto dobrog raspoloženja. "Kako si," pitao me kao i svaku put kada bi došao. "Hmm," ni sam više to nisam znao.

No, kako je noć odmicala stvari su postajale sve luđe! Prvo je došao "naš" William Collins, DJ iz Francuske, s kojim je Gregor imao razgovor o Stylishu i mogućnostima koje se nude. Bio je to obećavajući razgovor. Raspravili smo ga, Gregor i ja na galeriji, za malim šankom; galerija je bila i backstage za modele i ljude koji su radili na današnjem popratnom događanju. Tu smo noć očekivali i Rudya B. čovjeka koji je Stylish digao na jedan viši level svojim rezedincijama na trubi. Kao školovani trubač, i čovjek sa velikom ljubavlju prema elektronskom zvuku i svirci uživo, imao je taj feeling za glazbu, ekipu, i sve ostalo u jednoj cjelini, koju bi na kraju nadopunjavao fantastičnim zvukom trube! Nevjerojatno, kako smo obožavali taj zvuk! Rudy se pojavio sa Goom i Sergejom negdje prije jedan sat, taman kad smo željno ičekivali reviju.

Revija se događala ispred samog DJ-a na malom stageu. Točno u jedan nula nula modeli Maje Car počeli su izlaziti na stage; više je bilo riječ o performanseu negoli reviji. Cure su bile odlične, bahate, prkosne i dobre; s Majinim modelima, pomalo SM flyer je imao opravdanje. Revija je bila kratka, oko deset-petnaest minuta, ali je bila odlična. Nesumnjivo, jedna od najboljih Stylish revija; Vida me nakon revije podbadala pokazajući me kako nije bilo razloga za skeptičnost i ja sam se naravno složio s time. I njoj i Maji Car rekao sam da su bile fantastične i da ćemo svakako to ponoviti. Bit ću u klubu cijeli dan ako treba, jer je vrijedilo ma koliko se ranije činilo da nije tako.

Nešto prije revije stigli su Anja i Cellie iz Amsterdama; Cellie je do nedavno bio resident u klubu Mazzo u Amsterdamu, a nešto nakon njih i jedan od dvojice članova H-Foundationa, koji su sutradan imali gig u OTV-domu. Badass mi se sjurio s radnog mjesta i pitao me možemo li pustiti tipa iz H-Foundationa, sa nekoliko ljudi iz OTV-a. Jesus, ljude koji su napravili toliko fantastičane glazbe? Izletio sam van i poželio svima dobrodošlicu, puštajući ih naravno unutra. Hipp-eu se svidjelo na Sytlishu, i sa Badassom je razmijenio kontakte, jer je i sam imao label, a Badass je bio producent svjetske klase. I tu je noć, zajedno sa Jogaredom briljirao! Nismo se toliko naplesali od Tiefschwarza! Najznačajniji moment večeri se dogodio kada smo se na stageu na kojem je bila revija zatekli svi mi i još ekipe! Koji je to nevjerojatni kaos bio, kakva zabava!! Čak nam se i Rudy s trubom priključio gore u jednom trenutku, živi house session show kakvi se pamet za sva vremena. Ako nam je ikada trebao tako dobar Stylish bilo je to sada, kada nam je moral bio nizak, a mi već ludi od svega.
17. listopada ponovo smo bili na high levelu, puni energije da nastavimo punom snagom naprijed, boreći se do posljednjeg čovjeka! Bio je to divan osjećaj, iako je još uvijek postojala opasnost da nas uništi "politička" situacija. Ipak, ples na stageu svih nas koji smo u Stylish upleteni na različite načine, bio je na neki način znak koji nas je upućivao da smo na dobrom putu. A i u tom trenutku, za sve nas sve je to bilo manje posao a više zabava; zanimala nas je samo dobra glazba Badassovih i Jogaredovih ploča i ples do zore. Tada ste ponovo u originalnoj ideji da sve to radite zapravo iz dobre zabave, i nije vas briga ni za što drugo dok zabava traje. Ludilo.

[NEWNEW YEAR /siječanj '03]

god damn it, kao da smo maloprije dočekali '02! Nekako i nisam ovu NY nešto specijalno dočekivao; zatrpan obavezama na pameti mi je bilo samo koja obaveza kada;kao da mi NY ometa planove, moram se nešto kao zabavljati&odmarati. Čekajući da to sve prođe i da se bacim na posao, shvatih jelte da su ti i tamo treba ipak malo opustiti. Na kraju sam se stigao opustiti&zabaviti, odlično se provodeći za ny u kinu Urania i na prvom '03 stylishu.

Taj prvi NYSTYLISH bio je doista superposeban.Volja za izlazak mi je taj dan bila na patetičnih 25 % ako ne manje i to sve do trenutka kada su počele stizati textualne poruke prijatelja koji su svi redom radosno najavljivali svoj dolazak. Kako je vrijeme odmicalo, poruka je bilo sve više. Ne treba biti CEO da shvatite kako će to biti fenomenalan provod. I bio je! Svaki je Stylish naravno priča za sebe, no neki su prave bajke. Takav nekakav bio je Stylish | New New Year 2.01.'03. Totalno za pamćenje.

2003/2004

Bokun - desperate

Tijekom 2003. Stylish se prestao emitirati, nakon što je naša clubbing energija stigla do nule. Prave razloge zapravo treba tražiti u drugim poslovima koji su postajali sve profitabilniji, a samim tim, i mi sve ambicioznciji. Trajao je oko godinu i pol, možda nešto više, i to razdoblje, za nas, svakako je ono za pamćenje. Jasno je nama da ima N takvih priča i da nismo napravili ništa spektakularno, ali za nas, bio je to jedan dugačak lijepi moment u našim životima, kojeg ćemo uvijek rado pozvati u sjećanja, projektima poput ovoga ili možda ponovno rođenim Stylishem!

Stylish Goorve Records, nikada nije zaživio, jer se i nismo mogli nikako posložiti u pravnom smislu, no uspjeli smo kroz druge projekte, proširiti malo dobre glazbe.To smo napravili 2004. godine, na ljeto, u magazinu Off čiji sam glavni urednik bio. Off je bio posebno izdanje pc chipa za koji sam radio, a koji je tijekom 2003. Gregor (odnosno njegov KioskStudio) redizajnirao. Nakon redizajniranog pc chipa, na ljeto smo izdali off, koji je dolazio s poklonom - Off Lounge kompilacijom, koju je sastavio Badass, a na kojoj su sudjelovala mnoga dobra house imena, poput Alex Kida.

GOSTOVALI SU:

Barbara Power, Irena Anderić, Frizeraj, Antifriz, Francsika Fis, Pacco, Ivana Yammat, Sergej, Renato Mas, Dragon, Anja Stehlik, Ivana Talan, Roselita, Rudy B., Luka Eterović, Alan S., Henrik Rasmussen, Monte Hilleman, Zvuk Broda, Edo&Pytzek, Manuela Lovrenčić, Sonja Zavacki (photo session), Tiefschwarz, Dima Solomkine, Smartex, Bastillo, William Collins, Maja Car, Ivana Sabljak, Maja Kovač, Mr.Jazz, Barbara Lisnić, Petra Markusović, Sanja Cvijanović, Alena Orović, Zorana Meić, Ana Detoni, Gorana Buba Bečić, Iva Šerić, Maja Špirik, Ivana Turković, Jelena Jurić, Ljiljana Cvetković, Marmat, Niege, Ines Bolanča, Sonja i Ana Čurković, Ana Tkalec, Ivana Turk, Sabina Tandara, Bero, Bianka, Rebeka, Marta, Lana, Monika, Ben Cook, Benjamin, Markan...

TNX:

Ana P., Andreja, Viol, Andrijana, Anja, Damir, Cellie, EgoBu ekipa, Eirenah, Stella, Daca, Domagoj, Dora, Dražen Jurman, Braća Eterović, Franciska, Ivana Yammat, Goo, Ivana, Sestre Nanut, Jasna, Jelena, Ju, Lea i Zytzagoo, Ogi i Ekipa, Frequency Crew, Maja, Marta, Milica, Mirna, Nina, Olja, Ekipa s Otoka, Roberta, Sergio&Sanja, Simona, Mare, Suzy, Tam, Tena, Tina, Vanja, Vedrana, Vera...

Stylish Magazine //out of order

hr.digg|prijavi